Teubei-Nesuh
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!
__________
O Muhamedu
Sirotan bijaše on skroman i tih,
Al’ Bog mu Svoju udahnuo mis'o:
Kalemom tajnim u um mu upis’o
Sveznanja Svoga jedan velji stih.
Mudra mu knjiga bila svaka riječ,
A svako slovo simbol svih ljepota –
Šeriat pun mu mladosti, života
I mladost će mu dovijeka teć.
U dragom srcu vječni žar mu vri:
Sunce što samo trake pravde sije
I ljubavlju nam duh snaži i grije.
Umnici njemu klanjahu se svi,
Jer on je bio Božijeg svjetla sjena,
Najveći čovjek kroza sva vremena.
_______
O Fatimi
Najbolja kćerka između sviju kćeri
Mirisni cvijet s Pejgamberove grane
– Bijaše čista bez ikakve mane
Ko njena srca postojana vjera.
Između žena najvjernija žena,
Ponosna, čedna ko paoma mila
– Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila.
I među majkama nikad majke take
Nježne i dobre!… Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad obilazi ona,
I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačući po humku mu pane,
a s njom plače cijela vasiona.
________
Griješnik
U valove mračne neprozirne noći
Utonuo život malenoga grada;
Umorena narav trudne sklapa oči,
Iznad mirnih kuća blagi sanak pada.
Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;
Samo griješnik jedan jošte budan stoji,
U sobici maloj kraj zmiljive svijeće
Na tespihu zrnje premeće i broji:
U molitvi skrušen kao slaba sjena,
Zamagljeni pogled u eter mu bludi,
Sa čela mu blista odraz poniženja,
A u strahu dršću griješničke mu grudi…
Debela se tmina svud nad zemljom stere
Kao crni grijeh griješnikove duše,
tek sa svijeće blijedi plamovi trepere
I u sobi maloj kraj griješnika kruže.
I gle, griješnik eno skrušen tlima pada,
Molitva mu dršće s vrh usana blijedih:
“Oprosti mi, Bože!” … I mir opet vlada,
A s oka mu suza za suzom se cijedi.
U toj suzi dršće pokajanje smjerno,
U toj suzi čistoj crni grijeh mu tone,
U toj suzi blagoj pobožno i vjerno
S griješnikova srca “tobeta” se rune.
… Blijedi tračak jošte sa svijeće sije
I griješniku nadom čelo obasjava,
A prljavu prošlost crna noć mu krije
U debeli veo vječnog zaborava!
_______
Islamu
O Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!
Pred propisom uzvišenim tvojim.
Mudri razum u prašinu pada;
Zakoni su nepobitni Tvoji,
Tvoj šerijat vječita je pravda!
Mudrosti su veljih učenjaka
Nedobitne tvoje tajne svete,
Ti si luča čovječanskog spasa,
Ti si izvor znanja i prosvjete!
Ti si knjiga svenauke svijetle,
Ti si djelo vječitoga Boga,
Kojime je nav'jestio sjajni
Preporođaj svijeta cijeloga!
Ti me učiš svim djelima dobrim,
Ti me učiš časti i ljubavi,
Ti me učiš da za narod živim,
Čovječanstvu da član budem pravi.
Dok mi dani nevidovno teku,
U nepovrat od prošlosti tajne,
Mene blaže zapovijedi Tvoje
Svete one riječi veličajne.
Tvojih misli božanstvenih ja ću
Bit sljedbenik uvijek valjani,
Tvoju svetu zapovijed ću slušat.
A prezirat što Tvoj propis brani.
Oj Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su svete tvoje misli,
Tvoje ime veličanstveno je!
(1902)
_______
Pred smrt
Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cv'jet.
Još nikad nije ljepše mirisala
Moja mala izba – moj veliki svijet.
Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.
I ja sam opijen s njegova daha –
Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik…….
_______
Smrt
“Ejne tek'jun, judrik'jel – mevt” – Hadis
Sam sam u sobi – u mrkoj samoći; –
Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici drijema.
Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa –
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.
Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha –
Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
– Ja vječito sam zagonetno biće.
Ruka mi ravna bešikom i grobom…
_______
Mystika
Ponoć. Olovna tmina ko tjeskoba
Geji djevičanskoj pala je na grudi;
U njoj se – regbi – stere grob do groba
I strašnim mirom drhtaj srca budi.
Zamišljen mjesec tek katkada sine
I s blijede usne prospe biser-priče,
Po kadifnoj rijeci. Sred sjetne tišine
Međ’ lišćem lipe ćuk se, plačuć, miče.
Ko duh kakova griješna mrtvaca,
Misterij kroz mrak lagan korak baca,
Svileni skut mu ko talas šumori.
Usna je neba ukočena, tupa –
Misterij krajem osamljenim stupa,
I Geji nešto nijemom riječi zbori…
_______
Moja ispovijest
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope –
Kako je gadno ulizica biti!…
Kako je nisko nemat’ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara –
Kako je nisko nemat’ samosvijesti!…
Ja mrzim one, što pred drugim puze
I mrzim liske, što ništa ne rade
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade
I sve alčake, što pred drugim puze.
I nikad nikom “Pardon” neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom “Pardon” neću reći.
Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim ko svetost u srcu i duši –
I slavim samo samosvijest i snagu…
Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje!…
_______
Ramazanska večer
Mom pobri A. Rašidkadiću
Suton se spušta, mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav ko smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti'o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al oni veselo za soframa sjede.
Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
I gle, na jednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, ko nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio ko Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.
A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.
Suton je pao mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.
_______
Kurban-Bajramski kandilj
U tišinu tamnu, u prazninu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
Ko tanana parca osmjehnutog maka.
O što li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c'jela zemlja duboka je raka?
Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
– Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!
I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljuć tminu suzom bola svoga…
_______
Reminiscenca
Ko mistika u hramu gotskog stila,
Svetošću što se lelija i njiše –
Na dušu moju veče se je svila,
Pa jorgovanskim plavim dahom diše
Ko mistika u hramu gotskog stila.
I kroz nju kroče sjene, lijepe sjene
Ko kroz gaj kad se kolo nimfa krade,
A čini mi se: to su uspomene,
Snovi i čežnja, uzdasi i nade,
Jer tako su mi intimne te sjene.
O sjene drage drhtave i blage!
Znam: vi ste djeca mog davnog sevdaha,
Ljiljani čisti bez mrlje i ljage,
Duša se moja topi s vašeg daha,
Ah, vi ste tako drhtave i blage.
U vašem oku strast nevina gori:
Veliko sunce mojih mladih dana,
A cv'jeće vaših usana mi zbori
O cvjetnoj priči iz dalekih strana
I u oku vam strast nevina gori.
Vas jedna mladost ozviježđena rodi,
Gigantska ljubav polet vam je dala,
Snaga što carstvu edenskome vodi –
Pod mjesečinom čistih ideala
Vas jedna mladost ozviježđena rodi.
I vaš je život tek proljeće bio.
Puno mirisa, zvukova i boja;
Febo je na vas svoj blagoslov lio,
A pjevala vam lijepo muza moja –
I vaš je život tek proljeće bio.
Ko pčele kada med sišu sa lijera,
S Lejlinih grudi vi ste pile snagu –
Ona vam b'jaše i boštvo i vjera;
Vi klanjaste se na njezinu pragu
Bez ljage, bijele poput bijelog lijera.
I Lejla umrije. I s njome vas u ćivot
Stavih pred oltar pjesničkog mi hrama.
Ah, uz vas moj je tako vezan život
I meni tako ugodno je s vama,
Mada vas davno položih u ćivot.
Ko mistika u hramu gotskog stila,
Svetošću što se lelija i njiše.
Na dušu su mi pala vaša krila
I s njiha ambra plavim dahom diše
Ko mistika u hramu gotskog stila.
_______
Povijest moje otadžbine
Evo te gledam zanesenim okom,
Pov'jest draga domovine moje;
Srce mi strepi, a desnica dršće,
Stranice svete prevrćući tvoje –
I duša mi se, puna poštovanja
Pobožno svakoj tvojoj rječci klanja…
Na javor-guslam’ u najslađem zboru
Tebe su vile moga roda vile.
I svaki spomen prošlosti nam slavne
K'o svet amanet u Te su nam slile,
Da svojim žarom sred našije’ grudi
Stari nam ponos i viteštvo budi.
O knjigo slave! Ja u Tebi vidim
Junačkog Tvrtka i sve svoje pređe,
S handžarom oštrim u desnici snažnoj
Ponosnoj Bosni kako brane međe –
I poput smijelih divova i lava
Prsima štite svoja stara prava.
Ja vidim na tvom uzvišenom listu
Sva ona davna neumrla djela,
Što ih Sokoli, Pijele i Tire
Stvoriše, kad su uzdignuta čela
Najvećem carstvu na kormilu bili
I krv dušmansku potocima lili.
Ja vidim kako vrh krševa naših
Sunašce zlatne slobodice sije,
Junačka seka kako bratu svome
Niz jedra pleća turu-perčin vije,
A dična mati svog jedinca hrani,
Da Herceg-Bosni čast i ponos brani.
Ja vidim evo sve krvave vojne
I bojna polja i britke handžare
I alaj-bajrak, što se nebu vije
I Toke, što se na sunašcu žare
I bijesne ate, što ko vihor lete
Ah, vidim svega iz prošlosti svete.
U tvome krilu! Tobom zaneseno
U grudima dršće mlado srce moje
Živijem žarom cjelivat bi htjelo
Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje;
Na tvoje listove duša mi je pala,
O sveto nebo mojih ideala!
O naše slave ogledalo vjerno!
Daj rodu mome putovođa budi;
Svoje mu vatre ulivaj u dušu,
Svojijem dahom nadahni mu grudi,
Pa sv'jestan tebe neka smjelo brodi
Svojemu spasu i svojoj slobodi!
Zahrđo handžar dok o klinu visi
i svoju prošlost pokopanu sniva,
Moj narod neka laganijem perom
Budućnost ljepšu na tebi osniva,
U tebi gledeć’ ideale svoje,
Pov'jest drage otadžbine moje!
______
Kraj Neretve
Sa krša mrka ko pjesnička bô,
A zamišljena poput čela moga –
Ja gledam evo u duboki dô.
Ja gledam bijes burnog vala tvoga.
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vjekova –
Ah, slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo, reci: gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune?…
Sve, sve je prošlo kao san, ko dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo…
