I'tizal (اعتزال) znači odvajanje, otcjepljenje. U islamskoj kulturi dvije skupine su nazvane ovim imenom. Prema onome što piše Noubahti naziv mutezilije (معتزله) prvi put se odnosio na jednu političku grupu. Prema ovom izvještaju, nakon što je Imam Ali postao halifa Abdullah ibn Omer, Muhamed ibn Museleme Ensari, Usama ibn Zejd i Sa'd ibn Ebi Vekas odvojili su se od imama i zauzeli su neutralan stav u pogledu neprijateljstva prema njemu i, također, u pogledu saradnje s njim i pomaganja. Ova skupina je nazvana mutezilije, a razlog toga je bio je njihovo odvajanje od imama i islamskog ummeta.[1] Neki smatraju da su političke mutezilije bili oni koji su zauzeli neutralan stav prema Imamu Hasanu i Muaviji.[2]

Druga skupina koja je postala poznata kao mutezilije bila je jedna skupina mutezilija pod vođstvom Vasila ibn Ataa (80 – 130 g. po Hidžri). Ova skupina su upravo one poznate mutezilije i mi ćemo ovdje govoriti upravo o ovoj kelamskoj sljedbi. Postoje različita mišljenja o razlogu njihovog nazivanja mutezilijama. Neki vjeruju da ovaj naziv potječe od otcjepljenja i odvajanja Vasila ibn Ataa od skupa na kojem je predavao Hasan Basri.[3] Neki drugi kao razlog ovog naziva smatraju Vasilovo odvajanje od islamskog ummeta i islamskih pravaca njegovog vremena.[4] U oba slučaja nesumnjiva je činjenica da je Vasilovo odvajanje bilo u pogledu vjerovanja i nevjerovanja počinitelja velikog grijeha. Naravno, postoje i drugi stavovi o nastanku ovog imena.[5]

Šahrestani ovako piše o Vasilovom odvajanju od skupine na predavanju Hasana Basrija: „Neko je postavio slijedeće pitanje Hasanu Basriju na njegovom predavanju: ‘U naše vrijeme je postojala skupina koja je počinitelja velikog grijeha smatrala nevjernikom, ova skupina se zove vai'dije havaredž. Druga skupina je vjerovala da iman ne šteti vjerovanju. Oni se nazivaju murdžije. Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?’ Hasan je počeo razmišljati, ali prije nego je iznio svoje mišljenje jedan od njegovih učenika je rekao: ‘Onaj koji počini veliki grijeh nije ni vjernik niti nevjernik, već je njegov položaj između nevjerstva i vjerovanja’ (položaj između dva položaja). Ovaj čovjek je bio Vasil ibn Ata i on je prvi iznio mišljenje mutezilijske škole. On je potom otišao pored jednog stuba u mesdžidu i počeo objašnjavati svoje mišljenje. Tada je Hasan Basri rekao: ‘Vasil se odvojio od nas (اِعتزلَ عنا واصل)’. Od tog dana Vasil i njegovi sljedbenici nazvani su mutezilijama.“[6]

Od Vasila ibn Ataa prenose se četiri teorije:

1. Položaj između dva položaja (منزلة بين المنزلتين). između vjerovanja i nevjerstva postoji jedan položaj koji se odnosi na počinitelja velikog grijeha.

2. Negiranje svojstava Boga Uzvišenog. Vasil je, zbog toga što dokazivanje svojstava bespočetnosti za Boga Uzvišenog iziskuje brojnost bespočetnih i brojnost bogova, negirao Božija svojstva.

3. Čovjekova slobodna volja. Pošto je Bog Mudri i Pravedni i ne može mu se pripisati zlo i nepravda, nedopustivo je da On prisiljava ljude na grijeh, a potom da ih kažnjava. Dakle ljudi u izvršavanju svojih djela imaju slobodnu volju i slobodni su.

4. Istina i neistina. Vasil je o Imamu Aliju i njegovim protivnicima i, također, o Osmanu i njegovim protivnicima zauzeo stav da je jedna od ove dvije skupine u pravu, a da druga skupina nema pravo i da su griješnici. Međutim, nije jasno koja skupina ima pravo, a koja je u krivu.

Nakon Vasila, Amr ibn Ubejd (80 – 143. g. po Hidžri), brat Vasilove supruge, postao je njegov naslijednik i objašnjavao je i širio Vasilova mišljenja. Među poznatim mutezilijskim mutekelimima potrebno je još spomenuti Ebu-l-Huzejla Allafa (135 – 235) i Ibrahima Nizzama (160 – 231).

Mutezilije u vrijeme Emevija nisu imale dobre odnose sa vlašću, iako ih je Jezid ibn Velid u kratkom periodu svoje vladavine štitio. Mutezilije su u početku abasijske vladavine zauzele neutralan položaj, ali su u vrijeme Mensura i posebno u vrijeme vladavine Mamuna, koji je i sam bio upoznat sa kelamom i filozofijom, postali utjecajni. Bliskost mutezilija abasijskom dvoru je postala tolika da su Mamun, a nakon njega Mutasim i Vasik, sebe nazivali mutezilijama i snažno su štitili mutezilije. U to vrijeme je rasprava o stvorenosti Kur'ana dobila na intenzitetu i postavljeno je pitanje da li je Govor Božiji jedno od Božijih svojstava djelovanja, stvoren je i nastao, ili je jedan od atributa Biti Božije, pa je halik i bespočetan.

Prema vjerovanju mutezilija Božiji Govor je stvoren i nastao, a stav da je Kur'an bespočetan je nevjerovanje. Nasuprot tome svi tradicionalisti (ehlu-l-hadis) i općenito sunije su vjerovali u bespočetnost Kur'ana. Mamun je ohrabrujući i štiteći mutezilije izdao naredbu da se svi oni koji vjeruju u bespočetnost Kur'ana trebaju kazniti. Zbog ove naredbe mnogi su poslati u zatvor i bili mučeni, a među njima i Ahmed ibn Hanbel, predvodnik skupine ehlu-l-hadis. Ovakvo stanje se nastavilo sve do dolaska Mutevekila na vlast, koji je bio neprijatelj mutezilija i zaštitnik tradicionalista. U njegovo vrijeme mutezilije su bile izložene žestokom pritisku i njihove knjige su spaljene. Uprkos svemu tome, iako su mutezilije kao jedna ustrojena sljedba iščezle u metežu borbi, ipak su njihovi mislioci i pristalice ove sljedbe opstali u raznim dijelovima islamskog svijeta stoljećima kasnije.

Mutezilijska škola je nastala i razvila se u Basri. Međutim, krajem drugog stoljeća po Hidžri Bišr ibn Mu'temer (umro 210. godine po Hidžri), koji je bio jedan od učenika basranske škole, otputovao je u Bagdad i osnovao mutezilijsku školu Bagdada. Bišr je širio mutezilijsko učenje u Bagdadu koje je u nekim detaljima bilo suprotstavljeno mišljenju uglednika Basre. Bišr je bio naklonjen ši'izmu i može se reći da su općenito mutezilije Bagdada bili više nego mutezilije Basre bliski ši'ijskom vjerovanju. Među istaknutim mutekelimima Basre mogu se spomenuti Ebu Ali Džubbaji (235 – 303) i njegov sin Ebu Hašim Džubbaji (277 – 321) i Kazi Abdu Džebbar (324 – 415), dok su neki od mutezilijskih velikana Bagdada bili Muhamed Askafi (umro 240. godine po Hidžri), Ebu-l-Husein Hajjat (umro 311. godine po Hidžri) i Ebu-l-Kasim Balhi (273 – 317).

 

Teološki metod mutezilija

Prema mutezilijskom mišljenju razum i racionalni propisi imaju osnovnu ulogu i odreditelj su u otkrivanju i izvođenju religijskih vjerovanja, a također u dokazivanju i branjenju ovih vjerovanja. Prema ovom metodu svako pitanje treba iznijeti pred sud ljudskog razuma i samo sa pronalaženjem racionalnog argumenta za njega ono će biti vrijedno prihvatanja. Temelj i osnova ove škole počivaju na sloganu da su „sva akaidska naučavanja racionalna“[7] i u akaidu nema mjesta za dogmatizam. Mutezilije, kao i drugi mutekelimi, koriste predaju, ali smisao i sadržaj jasnog teksta predaje prihvatljivi su samo u slučaju njihove podudarnosti s razumom. U suprotnom okretali bi se tumačenju i obrazlaganju jasnih tekstova predaje.[8] Drugim riječima uloga predaje u mutezilijskoj školi je potvrđivanje i potkrjepljivanje suda razuma i tekst predaje se sam po sebi ne ubraja u nezavisan izvor.

Obično se ovaj izvor objašnjava poznatim mutezilijskim pravilom الفكر قبل ورود السمع (mišljenje prije tradicije). Neki od mutezilija su išli dotle da su sve obavezujuće propise smatrali racionalnim i stajali su na stanovištu da razum može razumjeti dobro i zlo u svim djelima.

Mutezilijski ekstremni racionalizam uglavnom je uzrokovao da su oni prednjačili u raspravljanju i racionalnom nadmetanju sa zenadikama i protivnicima vjere i stalno su s njima diskutirali. Oni su radi učvršćivanja religijskih vjerovanja ulagali veliki napor da posredstvom racionalnih argumenata predstave islamska načela na način koji je za sve prihvatljiv. Ovo ih je postepeno dovelo do toga da su metod koji su koristili braneći svoja načela također prenijeli na polje izvođenja vjerskih propisa, tako da su glavnu i temeljnu ulogu prepustili razumu i racionalnim izvorima.

 

Vjerovanja mutezilija

Mutekelimi koji su postali poznati kao mutezilije imali su različita mišljenja i u pogledu mnogih apologetskih tema imali su međusobno različita gledišta. Takvo stanje je uzrokovalo da su neki smatrali kako mutezilije nisu neka posebna škola, već su samo jedan kelamski metod u kojem se oslanja na razum i racionalne izvore.[9] Ali, mnogi istraživači[10] i također same mutezilije ne stoje na ovome stanovištu, već mutezilijstvo smatraju jedinstvenom školom kod čijih sljedbenika, kao što je slučaj i sa drugim sljedbama, postoje zajednička i različita mišljenja i vjerovanja. Mutezilije su radi dokazivanja ove činjenice spomenuli pet načela kao zajedničko vjerovanje i kriterij mutezilijstva i čak su napisali knjige sa istim naslovom.

Naprimjer, mogu se navesti knjige kao što su: El-Hamsetu-l-usul (الخمسة الاصول) od Ebu-l-Huzejla Allafa, El-Usulu-l-hamse (الاصول الخمسه) od Dža'fera ibn Harba i Šerhu-l-usuli-l-hamseti (شرح الاصول الخمسة) Od Kazija Abdu-l-Džebbara.

Izgleda da je u vrijeme ustanovljavanja mutezilijske škole od strane Vasila ibn Ataa jedini kriterij mutezilijstva bio vjerovanje u položaj između dva položaja (منزلة بين المنزلتين),[11] ali je postepeno, protekom vremena, vjerovanje u četiri druga načela, tj. tevhid, pravednost, obećanje i prijetnju te naređivanje dobra i odvraćanje od zla, također, pridodato nizu mutezilijskih vjerovanja i ubrajaju se u značajke ove škole. Zbog važnosti ovih pet načela u mutezilijskom mišljenju ovom prilikom ćemo ih sažeto objasniti:

1. Tevhid. Tevhid ima različite razine i značenja od kojih su najvažniji tevhid u Biti, tevhid u svojstvima i tevhid u djelovanju. Tevhid u Biti znači da je Božija Bit jedinstvena i ništa joj nije slično. Tevhid u Biti je prihvaćen od svih islamskih sljedbi, ali postoje ozbiljne razlike u mišljenjima među mutekelimima u pogledu tevhida u svojstvima i tevhida u djelovanju. Mutezilije, nasuprot ešarija, vjeruju u tevhid u svojstvima i poriču tevhid u djelovanju. U raspravi o pravednosti i, također, kada budemo razmatrali ešarijski akaid govorit ćemo o tevhidu u djelovanju, a ovdje ćemo samo razmatrati tevhid u svojstvima.

Šahrestani o vjerovanju mutezilija u tevhid u svojstvima kaže: „Stav o ovome je bio u početku nezreo i Vasil ibn Ata je u dokazivanju svoga stanovišta koristio ovaj jednostavni argument da dokazivanje svojstva bespočetnosti za Boga zahtijeva brojnost bogova (to znači da prihvatanje tevhida po Biti zahtijeva tevhid u svojstvima). Kasnije su Vasilovi sljedbenici objašnjavajući njegovo vjerovanje tvrdili da značenje tevhida u svojstvima nije apsolutno negiranje svojstava nego je namjera poricanje svojstava pridodatih Biti Božijoj i shodno tome jednakost svih svojstava sa Biti Njegovom.[12]

U stvari, mutezilije ovom teorijom odbijaju vjerovanje ashabu-l-hadis zasnovano na dokazivanju svojstava pridodatih Biti. Iako su mutezilije bile saglasne u poricanju ove vrste svojstava, ipak su u detaljima i izvedenim ograncima ovog pitanja iznosili različita tumačenja, od kojih su najvažnija slijedeća:

a. Mišljenje Vasila ibn Ataa koje potpuno poriče svojstva pridodata Biti i dalje ne raspravlja o zbilji Božijih svojstava.

b. Mišljenje Ebu-l-Huzejla Allafa koje analizirajući svojstva dolazi do jednakosti Božijih svojstava i Njegove Biti. Prenosi se da je Ebu Huzejl o ovome rekao: „Zaista je Bog Uzvišeni Znalac znanja i Njegovo znanje je Njegova Bit.“ (إنّ البارى تعالى عالم بعلم و علمه ذاته). Prema ovome tumačenju Božija svojstva se prihvataju kao i znanje, ali ova svojstva nisu nešto drugo mimo Njegove Biti, nego su isto što i Bit.[13]

c. Mišljenje Ebu Alija Džubbajia koji je poricao svojstva i vjerovao je da Bit zamjenjuje svojstva, a svoj stav je objašnjavao slijedećom rečenicom: „Bog Uzvišeni je Znalac Svoje Biti“ (البارى تعالى عالم لذاته). To znači da Bog, da bi bio znalac, nema potrebu za svojstvom znanja, već je On Znalac Svoje Biti, a nije neznalica.“[14]

d. Mišljenje Ebu Hašima Džubaija koji je, suprotno od svoga oca Ebu Alija, prihvatio Božija svojstva, ali ih je smatrao „stanjima“. Ovo stanovište se može opisati kao sredina između mišljenja koje poriče svojstva pridodata Biti (mutezilije) i mišljenja koje dokazuje postojanje svojstava pridodatih Biti (ashabu-l-hadis). Ebu Hašim je vjerovao da je Bog Znalac u značenju dokazivanja jednog stanja koje se naziva znanje, a „stanje“ je jedno svojstvo koje niti postoji niti ne postoji, koje niti je poznato niti je nepoznato, tj. stanje samo po sebi nije spoznatljivo, nego se uvijek spoznaje sa Biti. Utjecaj stanja je takav da osobu odvaja od drugih osoba. Ako stanje smatramo postojećim onda se Ebu Hašimo teorija vraća na stanovište onih koji vjeruju u postojanje svojstava, pa se na osnovu toga dokazuje pridodatost svojstava Biti, a ako stanje smatramo nepostojećim onda ova teorija podrazumijeva poricanje svojstava pridodatih Biti što je objašnjeno od strane drugih mutezilija. Ebu Hašimova teorija će se izdvojiti od drugih mišljenja onda kada stanja ne budu niti postojeća niti nepostojeća, iako ova pretpostavka ima mnoge poteškoće od kojih će jedna biti nužnost izuzeća kontradikcija.[15]

e. Pravednost. Ni jedna od islamskih sljedbi ne poriče pravednost kao jedno od Božijih svojstava.[16] Razlike među mutekelimima više se tiču tumačenja koje proizlazi iz ovog pojma. Tumačenje mutezilija i imamija zasniva se na stanovištu kojeg imaju o dobru i zlu samih djela. Oni vjeruju da su djela u svojoj biti, bez obzira na šerijatski propis, dobra ili loša i ljudski razum također može, barem u nekim slučajevima, razumjeti ovo dobro i zlo. Prema tome, pravednost je u dobrim djelima i obavezna je, a nepravednost je u lošim djelima i nedopuštena je. S druge strane, pošto je Bog Uzvišeni čist od svake vrste ružnog i nepriličnog djela, Njegova djela su nužno u skladu s pravednošću i On ne čini nasilje. U skladu s tim, sve što ljudski razum razumijeva kao primjer pravednosti za Boga je obavezujuće i sve što razum određuje kao primjer nepravednosti, Bog to neće učiniti. Mutezilije su u ovome tumačenju stigli do nekoliko rezultata. Mogu se spomenuti neki od njih, kao što su poricanje prisile i dokazivanje čovjekove slobodne volje i odbijanje ešarijskog tevhida u djelima u tom smislu da je Bog Onaj Koji čini sva djela.[17]¸

Prema mišljenju mutezilija još nešto što nužno proizlazi iz pravednosti je odbijanje obaveze koja je iznad nečije mogućnosti i kažnjavanje djece mnogobožaca zbog grijeha koje su počinili njihovi očevi.[18] U kasnijim raspravama ćemo vidjeti da nijedno od ovih načela nije prihvaćeno od strane ešarija.

1. Položaj između dva položaja (منزلة بين المنزلتين). Mutezilije su, nasuprot haridžija i murdžija, vjerovali da počinitelj velikog grijeha niti je nevjernik niti je vjernik, nego ima mjesto i položaj između nevjerovanja i vjerovanja (ova teorija je ranije objašnjena).

2. Obećanje i prijetnja. „Obećanje“ znači navještenje nagrade, a „prijetnja“ znači zastrašivanje kaznom i patnjom. Prema vjerovanju mutezilija kako Bog neće iznevjeriti obećanje (o čemu se slažu svi muslimani) isto tako On neće iznevjeriti prijetnju. Prema tome, sve prijetnje i kazne o kojima se govori u Kur'anu i predajama o nevjernicima i grješnicima na Sudnjem Danu će se ostvariti i nemoguće je da ih Bog oprosti, izuzev ako se na Ovom svijetu oni pokaju.

3. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla. O ovom načelu se slažu svi muslimani i neslaganje postoji jedino u pogledu razina i uvjeta ovog načela. Haridžije nisu poznavale nikakav uvjet i granicu u pogledu načela naređivanja dobra i odvraćanja od zla, dok su neke pristalice učenja ehlu-l-hadis, kao što je Ahmad ibn Hanbel, smatrali da se ovo načelo odnosi samo na srce i jezik, a da se ne odnosi na područje djelovanja i oružanog ustanka. Mutezilije su u pogledu načela naređivanje dobra i odvraćanje od zla vjerovali u postojanje nekih uvjeta kao što su mogućnost utjecaja i nepostojanje loših učinaka, ali nisu smatrali da je ovo načelo ograničeno samo na srce i jezik već su bili na stanovištu da ako prevlada nemoral ili vlast bude nasilnička muslimanima je obaveza da pripreme potrebne snage i da se pobune protiv pokvarenosti i nasilja.

Kao što vidimo, od pet načela mutezilija jedino su dva načela, tevhid i pravednost, važna akaidska načela, dok se druga dva načela, obećanje i prijetnja, te položaj između dva položaja, ubrajaju u sekundarna akaidska načela. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je dio praktičnih obaveza i njime se treba baviti u fikhu. Kazi Abdul Džebar vjeruje da se mutezilijska načela svode na pet spomenutih načela zato što se svi njihovi protivnici barem u jednom od ovih pet načela ne slažu s njima. Drugim riječima, ovih pet načela pokazuju tačku slaganja mutezilija i, također, njihovog razlikovanja i odvajanja od ostalih sljedbi.

 

Sažetak

1. Mutezilijstvo znači odvajanje i naziv mutezilije se odnosi na dvije skupune u islamskoj kulturi. Jedni su političke mutezilije, dok su druga skupina kelamske mutezilije i oni su predmet naše rasprave.

2. U pogledu toga kako su kelamske mutezilije dobile taj naziv postoje različita mišljenja od kojih je najpoznatije odvajanje Vasila ibn Ataa od Hasana Basrija ili islamskog ummeta u vezi pitanja vjerovanja i nevjerovanja počinitelja velikog grijeha.

3. Od Vasila ibn Ataa prenose se četiri mišljenja:

a. tvrdnja o postojanju jedne razine između vjerovanja i nevjerovanja;

b. negiranje postojanja Božijih svojstava zato što bi to zahtijevalo brojnost onih koji su bespočetni;

c. tvrdnja o čovjekovoj slobodnoj volji;

d. između Alija i njegovih protivnika ne može se odrediti istina i neistina;

4. Mutezilijska škola nastala je u Basri, ali je nakon izvjesnog vremena nastavila sa svojim djelovanjem također u Bagdadu, tako da je postojala mutezilijska škola u Basri i mutezilijska škola u Bagdadu i svaka od njih je odgojila neke od velikana mutezilijske misli.

5. Prema mutezilijskom stanovištu razum ima osnovnu i odrediteljsku ulogu u otkrivanju i izvođenju načela akaida, te njihovom dokazivanju i branjenju. Za dogmatizam u pitanjima akaida nema mjesta.

6. Akaidska načela mutezilija su slijedeća: položaj između dva položaja, tevhid, pravednost, obećanje i prijetnja, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.

7. Postoje tri razine tevhida: tevhid po Biti, tevhid u svojstvima i tevhid u djelovanju. Mutezilijski mutekelimi su iznosili različita tumačenja o tevhidu u svojstvima. Neka od tih tumačenja su: teorija o tome da Bit zamjenjuje svojstva koju je iznio Ebu Ali Džubbaji te također teorija o stanjima Ebu Hašima Džubbajia.

8. Iako sve islamske sljedbe Boga smatraju pravednim, u tumačenju tog svojstva postoje neke razlike. Mutezilije i imamije vjeruju u racionalno dobro i zlo, tako da Bog ne čini nepravdu niti ružno djelo. Mutezlije vjeruju da iz vjerovanja u pravednost proizlaze slijedeća značenja: negiranje predestinacije, odbijanje obaveze koja se ne može podnijeti i negiranje kažnjavanja djece.

9. U skladu sa mutezilijskim načelom postojanja položaja između dva položaja, mutezilije vjeruju da počinitelj velikog grijeha zauzima jedan položaj između položaja nevjerovanja ivjerovanja.

10. U skladu sa načelom obećanja i prijetnje mutezilije smatraju da Bog neće prekršiti ni obećanje ni prijetnju (kaznom) te će se prema tome ostvariti na Sudnjem Danu sve kazne zaprijećene u religijskim tekstovima.

11. Načelo naređivanja dobra i odvraćanja od zla je prihvaćeno od strane svih muslimana, ali postoje različita tumačenja njegovih razina i uvjeta. Mutezilije smatraju da su uvjeti ovog načela mogućnost ostvarenja utjecaja i nemogućnost postojanja negativnih učinaka i oni ovo načelo ne smatraju ograničenim samo na pitanja srca i jezika.


[1] Firaku-š-ši'a, str. 5. Noubahti nakon spominjanja političkih mutezilija njih smatra prethodnicima kasnijih mutezilija, tj. kelamskih mutezilija. Istraživači su, suočavajući se sa ovim stavom koji govori o vezi između političkih i kelamskih mutezilije izrekli različita mišljenja. Nušvan El-Hamiri ovaj stav smatra potpuno neosnovanim. Profesor Džafer Sobhani pored odbijanja postojanja veze između političkog i kelamskog mutezilijstva, s obzirom na stav Noubahtija, uzdržao se od iznošenja mišljenja. Šehid Motahari smatra da je veza između ove dvije skupine u tome što su obje istaknule jednu vrstu odvajanja i neutralnosti, El-Havru-l-ajnu, str. 205; Buhusu fi-l-mileli ve-n-nihali, Sv. treći, str. 156. i 157; Kelam ve irfan, str. 50. i 51. Veza između političkog i kelamskog mutezilijstva je razumljiva uzimajući u obzir mišljenja osnivača političkog mutezilijstva, tj. Vasila ibn Ataa i njegovih sljedbenika. Vidjet ćemo da je jedno od četiri temeljna Vasilova mišljenja da ne donosi sud u pogledu prava Imama Alija ili njegovih protivnika, te da jednu skupinu smatra onima koji podržavaju istinu, a drugu griješnicima. Ovo vjerovanje je slično stavu političkih mutezilija i, s obzirom da je Noubahti više od svega vodio računa o političkim tokovima i zauzimanju stavova u pogledu imameta Imama Alija, vjerovatno je uzeo u obzir sličnost i zajedničke karakteristike vjerovanja između političkih i kelamskih mutezilija.

[2] Tarihu-l-mezahebi-l-islamijje, str. 118.

[3] El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 48; Availu-l-mekalati, str. 3.

[4] El-Firaku bejnu-l-firaki, str. 41; Availu-l-mekalati, str. 3; Lisanu-l-arab, Sv. deveti, str. 190, riječ azele (عزل)

[5] El-Firaku bejnu-l-firaki, str. 41;

[6] El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 48.

[7]El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 42.

[8] O ovim tumačenjima vidjeti više u: Povijest filozofijeu islamu, Sv. prvi, str. 287. i 288.

[9]Islamska filozofija i kelam, str. 75.

[10] Isto; Tarihu-l-mezahebi-l-islamije, str. 119; El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 43; El-Firaku-l-bejnu-l-firaki, str. 131.

[11]ŠejhMufid smatra kriterijem mutezilijstva vjerovanje u „položaj između dva položaja“ (منزلة بين منزلتين), Availu-l-mekalati, str. 3.

[12]El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 46.                                                                                                                                    

[13] Isto, str. 49. i 50; Mekalatu-l-islamijine, Sv. drugi, str. 177.

[14]El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 82; Šerhu-l-usuli-l-hamse, str. 129.

[15] O EbuHašimovoj teoriji stanja vidjeti: El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 82; El-Firaku-l-bejnu-l-firaki, str. 205; Šerhu-l-Mevakif, Sv. treći, str. 10; Availu-l-Mekalati, str. 14; Falsafejeilme_l-kelam, str. 182.

[16]Šerhu-l-ismai-l-lahihusna, str. 224.

[17] O argumentimmutezilija o ovoj temi vidjeti: El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 45;Šerhu-l-usuli-l-hamse, str. 133. i 323. pa nadalje, a posebno 345. stranica.

[18]Šerhu-l-usuli-l-hamse, str. 133.