Škola ehlu-l-hadis pored toga što se sama ubraja u jedan od prvih važnih akaidskih tokova i pravaca u islamu imala je također značajnu ulogu u nastanku ešarijskog pravca. Zato prije rasprave o ešarijskoj školi smatramo da je bolje da se sažeto upoznamo sa metodom i mišljenjem ove skupine.

Tradicionalistički tok bio je u načelu jedan fikhski i idžtihadski tok. Općenito, sunijski pravnici se prema metodu i načinu koji primijenjuju dijele na dvije skupine: jedna skupina su oni čije je središte bio Irak i u razumijevanju šerijatskih propisa pored Kur'ana i suneta oslanjaju se na razum u njegovom najopćenitijem značenju. Oni su analogiju (kijas – قياس)[1] u fikhu smatrali pouzdanom i čak su joj u pojedinim slučajevima davali prednost u odnosu na tradicionalni tekst. Ova skupina je postala poznata kao „pristalice mišljenja“ (اصحاب رأى) i na njihovom čelu je bio Ebu Hanife (umro 150. godine po Hidžri).

Druga skupina, čije je središte bio Hidžaz, oslanjala se samo na spoljnja zančenja Kur'ana i hadis i apsolutno je negirala ulogu razuma. Oni su poznati kao ehlu-l-hadis ili ashabu-l-hadis i na njihovom čelu su bili Mailk ibn Enes (umro 179. godine po Hidžri), Muhamed ibn Idris Šafi (umro 204. godine po Hidžri) i Ahmed ibn Hanbel (umro 303. godine po Hidžri).[2]

Tradicionalisti (ehlu-l-hadis) su svoj fikhski metod koristili također na području akaida i uzimali su u obzir samo spoljašnja značenja Kur'ana i hadisa. Oni ne samo da nisu prihvatali razum kao jedan samostalan izvor putem kojeg bi se izvodila akaidska načela, već su se protivili bilo kakvoj racionalnoj raspravi o hadisima koji govore o akaidu. Drugim riječima, ova skupina je negirala racionalni kelam u kojem je razum samostalan akaidski izvor, a također su bili protivnici tadicionalnog kelama u kojem razum izvodi racionalne zaključke iz tradicije. Oni čak nisu prihvatali ni ulogu razuma u branjenju religijskih vjerovanja.

Poznat je događaj kada je neko pitao Malika ibn Enesa o ajetu الرَّحْمَنُ عَلَى الْعَرْشِ اسْتَوَى (Milostivi je zaposjeo Prijestolje)[3] on je odgovorio: „Značenje zaposjedanja Prijestolja od Boga je jasno, kakvoća ovog uzvisivanja (استوا ) je nepoznata, vjerovanje u to je obavezno, a pitanje o njemu je novotarija.“[4]

U svakom slučaju, tradicionalisti (ehlu-l-hadis) su se protivili bilo kakvom racionaliziranju u području vjere i poricali su zasnovanost kelama kao nauke. Najpoznatiji predstavnik ove skupine je Ahmed ibn Hanbel čija su mišljenja na polju akaida imala veći utjecaj i značaj među sunijama od drugih. Ibn Hanbel je napisao poslanicu o vjerovanju u kojoj je objasnio vjerovanje ove skupine. Sažetak ovih vjerovanja je slijedeći:

1. Vjerovanje je riječ, djelo i namjera. Vjerovanje ima stepene i može se uvećavati i umanjivati. U vjerovanju postoji izuzimanje. To znači ako neko bude upitan o svome vjerovanju treba odgovoriti: „Vjernik sam ako Bog da“.

2. Sve što se u svijetu događa je Božije predodređenje i ljudi ne mogu pobjeći od onoga što im je predodređeno. Sva ljudska djela pa i blud, pijenje opojnog pića, krađa i druga su Božije predodređenje i u pogledu toga niko ne može Bogu prigovoriti. Ako neko smatra da je Bog od grješnika tražio poslušnost, ali da su oni željeli grijeh, onda takva osoba stavlja htijenje neposlušnih robova nad Božijim htijenjem i ne postoji potvora o Bogu veća od ove. Ko god vjeruje u Božije znanje o stvorenom svijetu treba također prihvatiti Božije predodređenje.

3. Hilafet i imamet do Sudnjeg dana pripada Kurejšijama.

4. Džihad treba biti usaglašen sa imamom, bilo da je imam pravedan ili nepravedan.

5. Džuma namaz, hadž i dva bajramska namaza (namazi kurban bajrama i ramazanskog bajrama) nisu prihvaćeni osim za imamom, makar on ne bio pravedan i bogobojazan.

6. Milostinja, porezi i cijene su nadležnost vladara, čak iako budu nepravedni.

7. Ako vladar naređuje grijeh ne treba mu se pokoravati, ali pobuna protiv nepravednog vladara također nije dozvoljena.

8. Proglašavanje muslimana nevjernicima (tekfir) zbog njihovih grijeha nije dopušteno, osim u slučajevima o kojima govori neki hadis, kao što je napuštanje namaza, pijenje opojnog pića i novotarija.

9. Kaburska patnja, sirat, vaga, puhanje u rog, džennet, džehennem, pomno čuvana ploča (لوح محفوظ) i zagovor (šefa'at) su istine i džennet i džehennem su vječni.

10. Kur'an je Božiji govor i nije stvoren, čak niti izrazi i glas učača Kur'ana nisu stvoreni i nevjernici su oni koji Kur'an u bilo kojem obliku smatraju stvorenim i nastalim (hadis – حادث).[5]

Ehlu-l-hadis imaju i neka druga vjerovanja kao što su viđenje Boga očima, dopuštenost obvezivanja onim što se nije u stanju izvršiti i dokazivanje navještenih svojstvima[6] o kojima ćemo govoriti u poglavlju o ešarijama.

 

Sažetak

1. Tradicionalisti (ehlu-l-hadis) su u osnovi bili jedan fikhski tok koji se oslanjao samo na spoljašnja značenja Kur'ana i hadisa i koji je apsolutno poricao mjerodavnost razuma. Njihove istaknute osobe su bili Malik ibn Enes, Muhamed ibn Idris Šafi i Ahmed ibn Hanbel.

2. Tradicionalisti su isti fikhski metod primijenili također u pitanjima akaida i protivili su se bilo kakvoj racionalnoj raspravi o hadisima u kojima se govori o akaidu i u konačnici su nijekali iz osnova kelam kao nauku. Mišljenja Ahmeda ibn Hanbela su u ovom području imala veći utjecaj od drugih među sunijama.

3. Neka od vjerovanja tradicionalista zapisana su u poslanici o akaidu Ahmeda ibn Hanbela i njihov sažeti opis je slijedeći:

4. Vjerovanje je riječ, djelo i namjera, može se uvećavati i umanjivati i u pogledu njega postoji izuzimanje.

5. Sve što se na svijetu događa je Božije predodređenje. Čovjek nema slobodnu volju ni u jednom svom djelu.

6. Džihad, džuma namaz, dva bajrama i hadž prihvaćeni su jedino uz imama.

7. Proglašavanje muslimana nevjernicima zbog grijeha nije dozvoljeno.

8. Kur'an je Govor Božiji i nije stvoren.


[1]Kijas u fikhu podrazumijeva širenje propisa o jednoj temi na drugu temu posredstvom otkrivanja razloga propisa putem razuma i u slučaju postojanja tog razloga u obje teme.

[2]El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 206 – 207.

[3] Sura Taha, 5.

[4] Isto, str. 93.

[5]Buhusufi-l-mileli ve-n-nihali, Sv. prvi, str. 160 – 166.

[6]Mekalatu-l-islamijine, Sv. prvi, str. 320 – 325.