Način borbe protiv širenja nepodopština

Sada kada smo sa raspravom stigli dovde, pitamo se: Kako bi se moglo boriti protiv zavjere pobornika širenja nepodopština i kako osujetiti njihove zle namjere? Mislimo da bi najbolji način za to bio pasivni otpor, tj. pasivna borba. Ova borba obuhvata različite oblike, a mi ćemo ovom prilikom ukazati na sljedeća dva:

1. Nedruženje sa onima koji drugim ljudima traže nedostatke

Oni koji drugim ljudima nalaze nedostatke slijeću poput muhe na prljavštinu i dotiču se samo njihovih nepovoljnih osobina, zanemarujući one povoljne. Tako Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

 الأشْرارُ يَتَتَبَّعُونَ مَسَاوِئَ النَّاسِ و يَتْرُكُونَ مَحَاسِنَهُم كَما يَتَتَبَّعُ الذُّبابُ الْمَواضِعَ الْفاسِدةَمِنَ الْجَسَدِ وَ يَتْرُكُ الصَّحِيحَ.

“Zlobnici tragaju za lošim osobinama ljudi, ostavljajući njihove dobre osobine, kao što muha traga za zagnojenim mjestima na tijelu, ostavljajući zdrave.”[1]

Prema tome, treba se uzdržati od druženja sa takvim ljudima, i ne samo da ih ne treba uzimati za prijatelje, nego ih treba svrstati u red svojih najvećih neprijatelja, budući da oni mogu kroz saobraćanje s drugim ljudima uočiti neku čovjekovu mahanu i potom ga jednoga dana osramotiti. Iz tog razloga Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

لِيَكُنْ أبْغضُ النَّاسِ إلَيكَ وَ أبْعدُهُمْ مِنكَ أَطْلَبَهُم لِمَعَايبِ النَّاسِ.

“Neka ti najmrži i od tebe najdalji bude onaj čovjek koji najviše traga za nedostacima drugih ljudi.”[2]

2. Zanemarivanje onih koji drugim ljudima traže nedostatke

Drugi način za sprječavanje širenja nemorala jeste neobraćanje pažnje na one koji žele umanjiti odvratnost grijeha i prikazati ih ljudima kao beznačajne tako što će širiti glasine o drugima i isticati njihove mane. Navođenjem mana drugih ovakve osobe zagađuju društvenu sredinu i na taj način utiru put za širenje pokvarenosti i grijeha. Stoga, ukoliko se ne bude povodilo za njihovim riječima i ukoliko niko nigdje ne bude na njih obraćao pažnju, oni će biti prisiljeni ostaviti se toga i otići za svojim poslom.

Čovjek po imenu Muhammed ibn Fudejl priča: “Bio sam kod Imama Kazima, mir neka je s njim, pa sam mu rekao: ‘Sve bih dao za te, čuo sam da je jedan moj brat u vjeri uradio nešto što ja smatram ružnim, ali kad njega za to upitam, on sve zaniječe, premda su mi tu vijest prenijeli ljudi od povjerenja.’ Imam reče:

 يَا مُحَمَّدُ كَذِّبْ سَمْعَكَ وَ بَصَرَكَ عَنْ أَخِيكَ فَإِنْ شَهِدَ عِنْدَكَ خَمْسُونَ قَسَامَةً وَ قَالَ لَكَ قَوْلًا فَصَدِّقْهُ وَ كَذِّبْهُمْ وَ لَا تُذِيعَنَّ عَلَيْهِ شَيْئاً تَشِينُهُ بِهِ وَ تَهْدِمُ بِهِ مُرُوّتَهُ فَتَكُونَ مِنَ الَّذِينَ قَالَ اللَّهُ في كتابه إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَنْ تَشِيعَ الْفاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيا وَ الْآخِرَةِ.

“Muhammede, ne vjeruj sluhu svom i vidu svom naspram brata svoga, pa makar ti se pedesetorica zakleli, pa ti nešto kazali, ti opet njemu vjeruj, a njima nemoj vjerovati; i nipošto ne prenosi o njemu ništa čime ćeš ga osramotiti i čime ćeš mu čast narušiti, pa da budeš od onih za koje Bog u Knjizi Svojoj kaže:‘One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu.’”[3]

U jednoj drugoj predaji Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

يَجِبُ لِلْمُؤْمِنِ عَلَى الْمُؤْمِنِ أَنْ يَسْتُرَ عَلَيْهِ سَبْعِينَ كَبِيرَةً.

“Dužnost vjernika prema vjerniku je da mu sakrije sedamdeset velikih grijeha.”[4]

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

 أَيُّهَا النَّاسُ مَنْ عَرَفَ مِنْ أَخِيهِ وَثِيقَةَ دِينٍ وَ سَدَادَ طَرِيقٍ فَلَا يَسْمَعَنَّ فِيهِ أَقَاوِيلَ النَّاسِ أَمَا إِنَّهُ قَدْ يَرْمِي الرَّامِي وَ تخْطِئُ السِّهَام وَ يُحِيلُ الْكَلَامُ وَ بَاطِلُ ذَلِكَ يَبُورُ وَ اللَّهُ سَمِيعٌ وَ شَهِيدٌ أَمَا إِنَّهُ لَيْسَ بَيْنَ الْحَقِّ وَ الْبَاطِلِ إِلَّا أَرْبَعُ أَصَابِعَ فَسُئِلَ عَنْ مَعْنَى قَوْلِهِ هَذَا فَجَمَعَ أَصَابِعَهُ وَ وَضَعَهَا بَيْنَ أُذُنِهِ وَ عَيْنِهِ ثُمَّ قَالَ الْبَاطِلُ أَنْ تَقُولَ سَمِعْتُ وَ الْحَقُّ أَنْ تَقُولَ رَأَيْتُ.

“‘O ljudi, onaj ko zna o bratu svome da je pouzdan i na Putu pravom neka nipošto ne sluša govorkanja ljudi o njemu. Zaista, nekad strijelac odapne strijelu, pa strijela krivo ode, dok govor ostaje, a ono neistinito iz njega će nestati, a Bog sve čuje i sve vidi. Uistinu, između istine i laži samo su četiri prsta.’ Tada ga, mir neka je s njim, upitaše o značenju tih njegovih riječi, pa on sastavi svoje prste i stavi ih između svog uha i oka, potom reče: ‘Laž je kada kažeš čuo sam, a istina je kada kažeš vidio sam.’”[5]

Zaključak rasprave

Nema sumnje da čovjek treba spoznati svoje nedostatke, koristeći se na tom putu i mišljenjima i kritikama drugih ljudi, pogotovo onih u čije duše iskrenost i čistotu je uvjeren. S druge strane, prijatelji koji čovjeku iz dobronamjernosti skreću pažnju na greške i propuste koje je napravio moraju to činiti u krajnjoj tajnosti, daleko od očiju drugih. Međutim, ukoliko neko u ime otklanjanja grijeha i upućivanja savjeta objelodani drugim ljudima grijehe i mahane vjernika, bit će od onih na koje se odnosi časni ajet: Oni koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi…, a takve će zadesiti bolna Božija kazna i na Ovom i na Onom svijetu. O težini ovoga grijeha dovoljno govore riječi Uzvišenoga Boga kojima se završava navedeni ajet: a Bog zna, a vi ne znate.