Ukoliko iza navođenja grešaka i propusta drugih ljudi stoji čovjekova namjera da ih osramoti, nema sumnje da će doći dan kada će Bog i njega osramotiti pred ljudima.
Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:
يَا مَعْشَرَ مَنْ أَسْلَمَ بِلِسَانِهِ وَ لَمْ يُسْلِمْ بِقَلْبِهِ لَا تَتَبَّعُوا عَثَرَاتِ الْمُسْلِمِينَ فَإِنَّهُ مَنْ تَتَبَّع عَثَرَاتِ الْمُسْلِمِينَ يتَبَّع اللَّهُ عَثْرَاتَهُ وَ مَنْ تَتَبَّعَ اللَّهُ عَثْراَتَهُ يَفْضَحْهُ.
“O skupino onih što jezikom islam primiše a srcem ga ne prihvatiše, ne tragajte za propustima muslimana, jer, uistinu, Bog će tragati za propustima onoga ko bude tragao za propustima muslimana, a onoga za čijim propustima bude tragao – Bog će i osramotiti.”[1]
U drugoj predaji stoji da će Bog takvog čovjeka osramotiti, makar u kući i potajno zgriješio.[2]
Traženje nedostataka i nevjerovanje
Oni koji se pretvaraju da su prijatelji svome bratu u vjeri i koji steknu njegovo povjerenje, ali u svojoj duši gaje prema njemu neprijateljstvo, motreći pomno na sve njegove greške i propuste, kao i na njegove loše osobine, kako bi ga, kad im s pruži povoljna prilika, osramotili, na kraju se, zapravo, približe samoj granici nevjerovanja.
Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:
من أَقْرَبُ مَا يَكُونُ الْعَبْدُ إِلَى الْكُفْرِ أَنْ يُوَاخِيَ الرَّجُلُ الرَّجُلَ عَلَى الدِّينِ فَيُحْصِيَ عَلَيْهِ زَلَّاتِهِ لِيُعَيِّرَهُ بِهَا يَوْماً مَا.
“Stanje u kojem je rob Božiji najbliži nevjerovanju jeste kada prijateljuje s čovjekom nekim, bratom u vjeri, pa mu propuste njegove pobroji, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[3]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
أَبْعَدُ مَا يَكُونُ الْعَبْدُ مِنَ اللَّهِ أَنْ يَكُونَ الرَّجُلُ يُوَاخِيَ الرَّجُلَ وَ هُوَ يَحْفَظُ عَلَيْهِ زَلَّاتِهِ لِيُعَيِّرَهُ بِهَا يَوْماً مَا .
“Stanje u kojem je rob Božiji najudaljeniji od Boga jeste kada prijateljuje s čovjekom, pamteći sve propuste njegove, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[4]
Bolna patnja
Oni koji, umjesto upućivanja korisne i konstruktivne kritike, imaju namjeru javno obznaniti mane drugih, umanjujući tako njihov ugled i čast u društvu, čine jedan uistinu velik grijeh zbog kojeg ih čeka bolna patnja.
Kur'an Časni o tome kaže:
إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِى الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِى الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ
One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu; a Bog zna, a vi ne znate. (En-Nur, 19)
Prema onome što mu nalaže njegova islamska, ljudska i moralna obaveza čovjek musliman je dužan – kada uoči da njegov brat u vjeri griješi – u tajnosti mu skrenuti pažnju na tu činjenicu, kako bi se isti potrudio napustiti taj grijeh i kako bi našao načina da više u njega ne zapada. On ne smije osramotiti muslimana čim ugleda da je ovaj nešto pogriješio (a često se zna desiti da ljudi, tek što čuju da je neko nešto pogriješio, bez ikakvog istraživanja osramote čovjeka), jer, na kraju, time bi zaslužio vatru džehennemsku.
Ovdje treba obratiti pažnju na jednu zanimljivu pojedinost, a to je činjenica da Kur'an Časni ne kazuje da će bolnu kaznu zaslužiti oni među vjernicima koji šire razvrat, već kaže da će je zaslužiti oni koji bi voljeli da se o vjernicima šire nepodopštine. Ova činjenica dovoljno uvjerljivo govori kako je čast muslimana izuzetno poštovana kod Uzvišenog Boga i da On ne dopušta da se drugima prepričava sve što se o vjernicima govori i čuje, jer čovjek nema pravo otkrivati tajnu drugoga, čak i ako svojim očima vidi da je neko počinio kakav grijeh, a kamoli da to učini na temelju onoga što je od drugih čuo, ne osvjedočivši se lično.
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
مَنْ قَالَ فِي مُؤْمِنٍ مَا رَأَتْهُ عَيْنَاهُ وَ سَمِعَتْهُ أُذُنَاهُ فَهُوَ مِنَ الَّذِينَ قَالَ اللَّهُ عَزَّ وَ جَلَّ إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَنْ تَشِيعَ الْفاحِشَة…
“Onaj ko o vjerniku nekom kaže sve što je vidio i sve što je čuo spada među one za koje Bog Uzvišeni kaže: One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi…”[5]
[1] Vafi, sv. 3, str. 163; Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 270; Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 4, str. 355.
[2] Sunen Ebi Davud, sv. 4, predaja 4880, str. 270; Gazali, Mukašefetu-l-kulub, str. 155.
[3] Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 279; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 355; Mehasin-e Berki, sv. 1, str. 104 (s tom razlikom što u posljednja dva izvora stoji: “…kako bi ga jednog dana…”).
[4] Usule Kafi, sv. 2, predaja 7, str. 355.
[5] Tefsiru-l-mizan, sv. 15, str. 114; Tefsiru burhan, sv. 3, str. 128; Usul-e Kafi, sv. 2, str. 357; Amali Saduk, predaja 16, “medžlis” 54, str. 276; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 295.