Dosada smo govorili o otklanjanju nedostataka, o čemu bismo mogli kazati još mnogo toga dobrog i opet bismo rekli malo. Sada je pak došao red na traženje mahana, o čemu bismo isto tako mogli kazati mnogo toga ružnog, i opet bismo rekli malo. Međutim, treba znati da je granica između ovo dvoje veoma tanka, jer – kako se čini – i traženje i otklanjanje nedostataka popraćeno je navođenjem i kazivanjem istih. Međutim, jedno je potaknuto namjerom da se nekoga ponizi, dok se drugo čini iz dobre namjere; jedno je prožeto neprijateljstvom, a drugo saosjećanjem i iskrenošću. Ukoliko čovjek bude navodio nedostatke drugih ljudi iz najboljih pobuda, neminovno će i njegov odnos prema njima biti častan i pun pažnje. S druge strane, ukoliko mu bude cilj poniziti drugog čovjeka, i njegov nastup će piti uvredljiv i ponižavajući. Ukratko, premda cilj ne opravdava sredstvo, ipak ga određuje, tj. cilj usklađuje sredstvo prema sebi:
قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ
“Reci: ‘Svako djeluje po svom načinu mišljenja…’”
U tom smislu, onaj ko želi ukazati nekome na njegovu mahanu, treba to učiniti iskreno i sa lijepom namjerom, iskazujući pritom krajnju učtivost i poštovanje i vodeći računa da ničim ne povrijedi njegovu ličnost, kako se dobronamjerna i utemeljena kritika ne bi pretvorila u prigovaranje i isticanje loših osobina, što može dovesti samo do suprotnog ishoda, zato što nijedan čovjek nije bez mahane i zato što niko, osim Čistih, mir neka je s njima, ne može tvrditi da ne griješi, ali su i oni, premda su bili na tom duhovnom položaju čistote, smatrali sebe pred Gospodarom grješnim i nesavršenim. Naprimjer, Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže:
الَهِي إِلَيْكَ أَشْكُو نَفْساً بِالسُّوءِ أَمَّارَةً وَ إِلَى الْخَطِيئَةِ مُبَادِرَةً وَ بِمَعَاصِيكَ مُولَعَةً وَ بِسَخَطِكَ مُتَعَرِّضَة.
“Bože, tužim Ti se na dušu koja na zlo navraća, i koja u svaku grešku žuri, i koja za neposluhom prema Tebi žudi, i koja se srdžbi Tvojoj izlaže!”[1]
Na drugom mjestu, nalazeći se u moljenju pred Bogom, kazuje:
أَدْعُوكَ يَا سَيِّدِي بِلِسَانٍ قَدْ أَخْرَسَهُ ذَنْبُهُ رَبِّ أُنَاجِيكَ بِقَلْبٍ قَدْ أَوْبَقَهُ جُرْمُه.
“Zovem Te, Gospodaru moj, jezikom nijemim od grijeha njegova, i šapućem Ti srcem razorenim prijestupom njegovim!”[2]
A kada izražava svoju malehnost pred Bogom govori:
…إِذَا رَأَيْتُ مَوْلَايَ ذُنُوبِي فَزِعْتُ… رَبِّ أَفْحَمَتْنِي ذُنُوبِي وَ انقَطَعَتْ مَقَالَتِي فَلَا حُجَّةَ لِي…
“…Kada vidim, Gospodaru moj, grijehe svoje, prestrašim se, …Gospodaru moj, grijesi su me moji ušutkali i presahnuše riječi moje, pa isprike nikakve nemam…”[3]
Iako je Imam Sedžad, mir neka je s njim, jedan od Čistih, koji nikad nije počinio nikakav grijeh, ipak sebe, pred Bogom, smatra grješnikom. Prema tome, svi ljudi imaju određene mahane i nedostatke koji im se trebaju napomenuti, jer Bog Sveznajući nije stvorio sve ljude istim i kako god oni posjeduju dobre i lijepe osobine, tako u njima ima i nedostataka. Međutim, čovjek ne smije isticati mahane drugoga, nego mu treba riječima iskrenim i prožetim ljubavlju ukazati na njih, kako mu ne bi povrijedio ni čast, ni osjećanja, jer islam vjernikovu čast i ugled smatra naročito vrijednim i značajnim. Ipak, navođenje nedostataka ljudi je također neophodnost, a ova neophodnost se može obaviti tajno i u privatnosti, kako se ne bi bila okaljana ličnost vjernika, budući da se “nužnosti cijene prema njihovoj vrijednosti”, odnosno, ne smiju se preći njihove granice.
Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:
نُصْحُكَ بَينَ الْمَلَإِ تَقْرِيعٌ.
“Kada pred ljudima savjet daješ – ponižavaš!”[4]
Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:
مَنْ وَعَظَ أَخَاهُ سِرّاً فَقَدْ زَانَهُ وَ مَنْ وَعَظَهُ عَلَانِيَةً فَقَدْ شَانَه.
“Ko brata svoga bude savjetovao tajno, uljepšat će ga, a ko ga bude savjetovao javno, unakazit će ga.”[5]
Umnogom je bolje savjet tajno dati
Čvor s duše a srca okov će kidati.