S obzirom na činjenicu da islamski moral počiva na pročišćenju i jačanju duhovnih temelja, vrlina i uzvišenih ljudskih vrijednosti, u svim djelima, kako onim duhovne prirode tako i onim tjelesnim – posebno u ibadetima – suština je u namjeri.[1] Namjera je toliko važna da čak i obično dozvoljeno djelo koje se ne smatra ibadetom, u slučaju da bude izvršeno u ime Boga i s namjerom približavanja Bogu, poprima značenje ibadeta i za njega slijedi nagrada. Naprimjer, ako jedemo i odmaramo se s namjerom da unošenjem hrane u organizam i s dovoljno odmora predanije pristupimo ibadetu ili boljem služenju ljudima, onda se to unošenje hrane u organizam i taj odmor smatraju ibadetom, uprkos činjenici da ta djela suštinski nisu ibadet. Prema tome, s obzirom na navedeno, može se reći da je namjera duša djela i njegova suština. Drugim riječima, ono što je u islamu značajno jeste unutarnji i suštinski aspekt od kojeg zavisi vrijednost i prihvatljivost djela. U nastavku vam skrećemo pažnju na nekoliko predaja vezanih za ovu temu:
Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:
إِنَّما الْأعْمالُ بِالنِّیّاتِ وَ إنّما لِکُلِّ امْرِیءٍ ما نوی فَمَنْ کانَتْ هِجْرَتُهُ إلَی اللهِ وَ رَسُولِهِ فَهِجْرَتُهُ إلَی اللهِ وَ رَسُولِهِ وَ مَنْ کانَتْ هِجْرَتُهُ لِدُنْیا یُصیبُها أوِ امْرأةٍ یَتَزَوّجُها فَهِجْرَتُهُ إلی ما هاجَرَ إِلَیْهِ.
“Uistinu se djela prema namjerama određuju i čovjeku pripada ono što je namjerio. Pa ko god se radi Boga i Njegova Poslanika iselio, iseljenje njegovo je radi Boga i Poslanika Njegova, a ko god se iselio radi Svijeta ovoga, ne bi li ga se dograbio, ili žene, da bi je oženio, njegovo iseljenje je onda prema onome radi čega se iselio.”[2]
Također je rekao:
نِیَّةُ الْمُؤمِنِ خَیرٌ مِنْ عَمَلِهِ وَ نِیَّةُ الْکافِرِ شَرٌّ مِنْ عَمَلِهِ وَ کُلُّ عامِلٍ یَعْمَلُ عَلی نِیَّتِهِ.
“Vjernikova namjera bolja je od djela njegovog, dok je namjera nevjernikova gora od djela njegovog i svako djeluje prema namjeri svojoj.”[3]
Imam Ali ibn Husejn, mir neka je s njim, kaže:
لا عَمَلَ إلّا بِنِیَّةٍ.
“Nema djela, osim s namjerom.”[4]
Časni Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji je rekao:
إنَّما یُبْعَثُ النّاسُ عَلی نِیّاتِهِم.
“Uistinu će na Sudnjem danu ljudi biti proživljeni prema svojim namjerama.”[5]
Isto tako i u predaji prenesenoj od Imama Sadika, mir neka je s njim, čitamo:
إنَّ اللهَ یَحْشُرُ النّاسَ عَلی نِیّاتِهِم یَوْمَ الْقِیامَةِ.
“Uzvišeni Gospodar će ljude na Sudnjem danu proživjeti prema njihovim namjerama.”[6]
[1] Iako rasprava o namjeri spada u red rasprava širokog opsega i različitih dimenzija, ipak ćemo se posvetiti kratkom razmatranju ovog predmeta:
Kao što smo već napomenuli, temelj i mjerilo vrijednosti svakog oblika robovanja Bogu je namjera. U djelima iz islamskog prava i etike namjera se upotrebljava u dva značenja:
- namjera izvršenja djela,
- pobuda i poticaj za izvršenje djela.
Treba pojasniti da se nazivi i osobenosti djela dijele na dvije vrste:
– namjerni,
– nenamjerni.
Prva vrsta (namjerni) odnosi se na djela koja se ne izvršavaju bez posebne namjere i pažnje, kao što su ukazivanje poštovanja, veličanje, slavljenje i slijeđenje u namazu koji se klanja u džematu, abdest, gusul, namaz itd. Naprimjer, u slučajevima ukazivanja poštovanja nije dovoljno nekome nazvati selam ili mu, u znak poštovanja, ustati, jer nazivanje selama i ustajanje ponekada može imati značenje ismijavanja lišenog bilo koje vrste poštovanja. Nazivanje selama i ustajanje odraz je poštovanja samo u slučaju da je potaknuto tom namjerom. Također, za obavljanje namaza u džematu nije dovoljno samo pristupiti džematu nego i zanijetiti, odnosno odlučiti i namjerom potvrditi odluku o klanjanju za imamom. Isto je i sa abdestom, gusulom i namazom. Za uzimanje abdesta i klanjanje namaza nije dovoljno samo oprati se i učiti Fatihu i kur'anske sure, već sapiranje određenih dijelova tijela treba biti obavljeno s namjerom uzimanja abdesta ili gusula, a učenje Fatihe i kur'anskih sura treba biti obavljeno s namjerom da se obavi namaz, jer za klanjanje namaza nije dovoljno samo ispoštovati određene kretnje. Dakle, u ovakvim djelima i ibadetima važna je namjera obavljanja jasno određenog ibadeta i ona treba da bude značajna pri obavljanju samog djela.
Međutim, namjera kao poticaj za obavljanje određenog djela može se pojasniti kroz pitanje: Šta je čovjeka potaknulo da ustane i klanja namaz? Također, kada neki učenik ili student ustane pred svojim učiteljem ili profesorom, ukazujući mu tako poštovanje, nameće se pitanje šta ga je potaknulo na ukazivanje poštovanja učitelju ili profesoru. Isto je i sa ostalim djelima i ibadetima. Ukratko, raspravlja se o tome šta je čovjeka potaknulo na činjenje određenog djela, odnosno šta je u činjenju tog djela bila istinska pobuda. Da li je te ibadete činio iskreno i predano, ili je na to djelo ili taj ibadet bio potaknut pretvaranjem ili nekom drugom ovosvjetskom namjerom, a ne onom božanske naravi? Da li je učitelju ili profesoru ukazao poštovanje da bi ispoštovao njegovo učiteljsko i profesorsko pravo, ili je to učinio da bi na ispitu dobio dobru ocjenu, ili pak da ne bi odudarao od ostalih učenika i studenata, pa je zbog toga ustao i profesoru ili učitelju ukazao poštovanje? Isto tako, da li je sudjelovanje u namazu koji se klanja u džematu potaknuto željom da se ispuni Božija naredba i da se čuva jedinstvo muslimana, ili je potaknuto pretvaranjem i – ne dao Bog – licemjerjem, dvoličnošću, špijuniranjem…?
S obzirom na ovaj uvod, treba znati da je namjera u oba značenja sastavni dio djela i robovanja Bogu, a kada se u djelima islamskog prava i etike navodi da je u ibadetima namjera mjerodavna, misli se na oba spomenuta značenja. Upravo zbog toga u fikhskim djelima nailazimo na sljedeću definiciju: “Namjera je nakana da se izvrši određeno djelo, s tim da je poticaj naredba Boga Uzvišenog…” (Al-‘Urwetu-l-wuska, kitab al-tahareh) Dakle, čovjekov poticaj u činjenju djela treba da bude isključivo izvršavanje Božijih naredbi i približavanje Njemu.
Neophodno je napomenuti da cjelokupna početna rasprava o namjeri obuhvata oba spomenuta aspekta: i namjeru i pobudu. Drugim riječima, čovjekova narav vrlo je važna i u izboru vrste djela i njihove raznovrsnosti, ali i u pogledu pobuda i raznovrsnosti poticaja za činjenje tog djela, pa je poznata poslovica: “Iz vrča izlazi ono što je u njemu”, istinita u oba slučaja. Dakle, izbor ovakvih vrsta djela s takvim pobudama proističe u potpunosti iz naravi i karakternih osobina čovjeka. Jedan materijalistički usmjeren čovjek namaz pravda sa gledišta tjelovježbe i kretanja, dok čovjek vjernik namaz prihvata sa gledišta služenja Bogu i duhovnosti, pa svaki njegov uvjet, svaki osnovni dio, svaki postupak u njemu te svaki zikr u namazu smatra jednom od duhovnih tajni.
[2] Sunenu-l-Tirmizi, bejrutsko izdanje, sv. 4, str. 179, fada'ilu-l-džihad, pogl. 16, hadis 1647; Sunenu Ibn Madždže, sv. 2, str. 1413, kitabu-l-zuhd, bab al-nijjeh, hadis 4227; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 25 i 43; Sahihu-l-Bukhari, sv. 1, str. 1; Munjetu-l-murid, str. 43; Sahihu Muslim, sv. 2, str. 103; Al-Targib va-l-tarhib, bejrutsko izdanje, sv. 1, str. 56.
[3] Vesa'ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 35; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 66, str. 189; Usuli Kafi, izdanje Islamijje, sv. 2, str. 84, hadis 2; Munjetu-l-murid, Kom, Hajjam, 1402. solarne h. g., str. 43.
[4] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, str. 185, 204 i 207; Vesa'ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 33, hadisi 1–3 (na 34. stranici hadis br. 9 prenesen je i od Božijeg poslanika, s.a.v.a.); Usuli Kafi, izdanje Islamijje, sv. 2, str. 84.
[5] Sunenu Ibn Madždže, sv. 2, str. 1414, kitabu-l-zuhd, hadis 4229; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 67, str. 249; Munjetu-l-murid, str. 43; Al-Targhib va-l-tarhib, sv. 1, str. 57.
[6] Vesa'ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 34, hadis 5; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 67, str. 209.
