Nekoliko važnih napomena u vezi laži

a) Obično se za mjerilo istine i laži uzimaju podudaranje ili razilaženje sa stvarnošću. Dakle, ukoliko čovjekove riječi budu u skladu sa stvarnošću, istina su, a ukoliko se budu s njom razilazile, laž su. Premda je ovo mjerilo utvrđivanja stvarnosti najispravnije mjerilo u određivanju i spoznaji istine i laži i u znanstvenim pitanjima se upravo ono uzima kao jedino valjano, ipak, sa pravnog i etičkog gledišta ono ne može biti potpuni uzrok (ellet-e tamme). Odnosno, ovo mjerilo nije dovoljno prilikom donošenja zakona, određivanja dužnosti i kazni, budući da će dužnost biti obavezujuća tek kada joj prethodi znanje i uvjerenost (znanje o dužnosti i znanje o predmetu) i sve dok propis i predmet obvezniku ne budu poznati, ni dužnost neće postati izvršna. Prema tome, ako čovjek po svom uvjerenju pretpostavi da neka laž ogovara stvarnosti te je iznese kao istinu, prema islamskom i građanskom pravu se neće smatrati lažljivcem niti će se tako tretirati, makar sa suštinskog stanovišta i sa naučnog gledišta izrekao laž. Naprimjer, jedna od stvari koje kvare post je laganje o Bogu i Poslanika, s.a.v.a., ali ako postač greškom kaže za neki propis da je naredba Boga i Poslanika, s.a.v.a., njegov post će biti valjan, jer on nije namjerno izrekao laž. U takvim primjerima, onaj ko izrekne laž neće biti smatran lažljivcem. Ovaj stav proizlazi iz činjenice da faktor znanja utječe na izvršnost obaveze, iako se zbilja čovjekovim znanjem i neznanjem zapravo ne mijenja. Isti tako, u slučaju duševnih i moralnih posljedica činilac znanja posjeduje naročit značaj, jer ono što vrijeđa čovjekovu dušu i primorava je na licemjerstvo i raskol jeste namjerno izricanje laži, a ne ono koje se desi greškom ili slučajno, i možda je Imam Sadik, mir neka je s njim, mislio upravo na to kada je opisao lažova u odgovoru upućenom Abdurrahmanu ibn Hadždžadžu: “Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.”[1] Imam mu je, naime, rekao da samo izricanje laži ne čini čovjeka lažljivcem, budući da nema nikoga ko ponekad ne kaže nešto što je u suprotnosti sa stvarnošću, ali je lažljivac onaj ko se na to privikne, tj. onaj ko laganje uzme kao životni nastup. Drugim riječima, lažljivac je onaj ko iz svjesno i namjerno neprestano laže, a ne onaj ko pogriješi i kome se omakne pa izusti nešto što nije istina. Prema tome, nenamjerna laž nije grijeh, ali se ne smije zanemariti činjenica da se vjerski osviješten čovjek mora uzdržati od prenošenja sumnjivih vijesti, a ukoliko je prenošenje takvih vijesti neizbježno, nije dopušteno činiti to odsječno i odrješito, već takve vijesti treba izraziti u granicama vjerovatnoće i nedoumice. Jer, kako god činilac znanja utječe na obaveznost i izvršnost obaveze, on otkriva i jednu dimenziju stvarnosti te obaveze, i u načelu uzrok izvršnosti dužnosti u okviru znanja i leži u ovom njegovom svojstvu, i sve dok se elemenat otkrivanja stvarnosti ne ostvari stvarnost neće biti jasna. Stoga se treba uzdržati od prenošenja onih vijesti u vezi s kojima postoji određena nedoumica, budući da Uzvišeni Bog kaže:

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولَـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra’, 36)

Znači, sve dok čovjek o nečemu ne stekne znanje i uvjerenje, ne treba to prihvatati kao istinu niti po tome djelovati, nego treba istraživati, kako bi doznao punu istinu.

b) Nema nikakve dvojbe da je laž zabranjena i ogavna i – kako kaže Šejh Ensari – sva četiri izvora dokaza (Kur'an, Sunet, razum i idžma) ukazuju na njenu zabranjenost. Laž, ma kako mala bila, spada u moralne poroke i pokazatelj je čovjekovog licemjerja.

Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da Imam Sedžad, mir neka je s njim, savjetovao svoju djecu, govoreći im:

اتَّقُوا الْكَذِبَ الصَّغِيرَ مِنْهُ وَ الْكَبِيرَ فِي كُلِّ جِدٍّ وَ هَزْلٍ فَإِنَّ الرَّجُلَ إِذَا كَذَبَ فِي الصَّغِيرِ اجْتَرَء عَلَى الْكَبِيرِ أَ مَا عَلِمْتُمْ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله و سلم، قَالَ مَا يَزَالُ الْعَبْدُ يَصْدُقُ حَتَّى يَكْتُبَهُ اللَّهُ صِدِّيقاً وَ مَا يَزَالُ الْعَبْدُ يَكْذِبُ حَتَّى يَكْتُبَهُ اللَّهُ كَذَّابًا.

“Čuvajte se laži, kako one male, tako i one velike, u zbilji i u šali, jer, uistinu, kada čovjek izrekne laž malu, osmjeli se izreći i veliku. Zar ne znate da je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Rob neće prestatigovoriti istinu, a da ga Bog neće upisati u iskrene, i rob neće prestati govoriti laži, a da ga Bog neće upisati u lažljivce.’”[2]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je, savjetujući Ebu Zera:

 يَا أَبَا ذَرٍّ إِنَّ الرَّجُلَ يَتَكَلَّمُ بِالْكَلِمَةِ فِي الْمَجْلِسِ لِيُضْحِكَهُمْ بِهَا فَيَهْوِي فِي جَهَنَّمَ مَا بَيْنَ السَّمَاءِ وَ الْأَرْضِ يَا أَبَا ذَرٍّ وَيْلٌ لِلَّذِي يُحَدِّثُ فَيَكْذِبُ لِيُضْحِكَ بِهِ الْقَوْمَ وَيْلٌ لَهُ وَيْلٌ لَهُ وَيْلٌ لَه.

“Ebu Zere, uistinu, čovjek na skupu nešto kaže da bi time prisutne zasmijao, pa u Džehennem propadne toliko koliko je između Nebesa i Zemlje. Ebu Zere, teško li se onome ko prozbori, pa slaže, kako bi time ljude zasmijao, teško li se njemu, teško li se njemu!”[3]

c) Laž u šali je također grijeh. Neki smatraju da je uredu kada čovjek u šali, da bi privukao pažnju i zasmijao ljude, izrekne laž, budući da takvi slučajevi predstavljaju jedan vid šale, a ne ozbiljnosti. Međutim, treba imati u vidu i činjenicu da je u svetom vjerozakonu islama laž općenito zabranjena, te se svaka vrsta laži – kako ona u šali, tako i ona u zbilji – smatra nespojivom sa vjerovanjem, kao što kaže i Imam Ali, mir neka je s njim:

لَا يَجِدُ عَبْدٌ طَعْمَ الْإِيمَانِ حَتَّى يَتْرُكَ الْكَذِبَ هَزْلَهُ وَ جِدَّه.

“'Nijedan rob neće vjerovanja okusiti sve dok se ne okani laži, kako one u šali, tako i one u zbilji.”[4]

Također je rekao i sljedeće:

 لَا يَصْلُحُ مِنَ الْكَذِبِ جِدٌّ وَ لَا هَزْلٌ وَ لَا أَنْ يَعِدَ أَحَدُكُمْ صَبِيَّهُ ثُمَّ لَا يَفِيَ لَهُ إِنَّ الْكَذِبَ يَهْدِي إِلَى الْفُجُورِ وَ الْفُجُورَ يَهْدِي إِلَى النَّار .

 “Ne priliči lagati, ni u zbilji, ni u šali, niti je ispravno da neko od vas obećanje djetetu svome da, pa ga zatim ne ispuni. Uistinu, laž u razvrat vodi, dok razvrat vodi u Vatru.”[5]

U svakom slučaju, laž je grijeh, bila mala ili velika, bila ona izrečena u šali ili u zbilji, i piše se u čovjekovu knjigu djela. Koliko je samo laži koje ljudi možda i ne drže grijehom, ali su one sa islamskog gledišta ružne i odvratne.

Medžlisi, Bog mu se smilovao, kaže: “Nažalost, jedan od grijeha koji čine mnogi ljudi, čak i oni ugledni, jesu uobičajena laskanja u kojima nema istine i u kojima je mrlja laži očita. Naprimjer, nekad ljudi kada ih domaćin čiji su gosti ponudi nekom hranom i pićem, kažu kako nisu gladni, premda imaju želju jesti i piti ono što im je ponuđeno. Isti je slučaj sa ljudima koji, iako prema nekoj osobi ne gaje u svome srcu nikakva posebna osjećanja, iskazuju joj toliko ljubavi i pažnje da su ponekad i sami svjesni da pretjeruju. Premda su takve laži male i beznačajne u odnosu na velike i laži koje izazivaju smutnju, ipak se u časnom vjerozakonu smatraju grijehom i zabranjenim, te ih se, u slučaju kada se ne radi o nuždi i prečoj dobrobiti, treba čuvati.”

Nakon izrečenog, kao potvrdu onoga što je iznio, Medžlisi donosi jednu priču čiji vam sadržaj predstavljamo:

Od Esme bint Umejs prenosi se sljedeće: “Onoga dana kada je Aiša trebala biti odvedena kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., kao njegova žena, ja i još nekoliko žena otpratili smo je do njegove kuće. Kada smo ušle kod njega, on je Aiši ponudio posudu s mlijekom. Aiša je od stida ne htjede uzeti, pa joj ja rekoh: ‘Ne odbijaj ruku Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i uzmi posudu.’ Stideći se, ona uze posudu i popi malo iz nje. Potom mi se Poslanik Božiji, s.a.v.a., obrati riječima: ‘Podaj ovu posudu s mlijekom ženama koje su s tobom došle, da i one iz nje piju.’ Žene su se stidjele i, pored toga što im se pilo, rekle su da im se ne pije. Poslanik Božiji, s.a.v.a., tada reče: ‘Ne sastavljajte glad i laž!’ Upitala sam ga: ‘O Božiji poslaniče, ako nam se nešto jede, a mi kažemo da nam se ne jede, jesmo li slagali?’ On reče: ‘Laž, koliko god mala bila, piše se u knjigu djela.’”[6]

Sve u svemu, nehaj i nemar, čak i u navedenim primjerima, koji su naizgled beznačajni i nebitni, dovode do pojave da se čovjek navikne lagati, a onome ko se navikne činiti nešto bit će veoma teško od toga se odviknuti. Tako Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

 رَدُّ الْمُعْتَادِ عَنْ عَادَتِهِ كَالْمُعْجِزِ.

“Odvratiti naviklog od navike njegove ravno je čudotvorenju.”[7]

Tako, da se neko ne bi navikao na laganje, on se mora držati daleko i od malih laži, kako bi bio u stanju nadzirati svoj jezik.

d) Kao što je već rečeno, laž je u potpunosti zabranjena i smatra se odvratnom, osim u slučaju nužde (o ćemo će biti govora nešto kasnije). Međutim, ono o čemu se u etici raspravlja kao o pojavi koja je suprotna moralnim vrijednostima i što se ubraja u moralne poroke jesu navika da se laže te lažljiva ćud, isto onako kako se u poglavlju o vrlinama istinoljubiva ćud i navika da se govori istina smatraju vrijednim i cijenjenim. Dakle, kako god slučajno govorenje istine ne dokazuje postojanje vrline i savršenstva, tako ni rijetko izricanje laži ne govori o zloći i moralnoj pokvarenosti. Drugim riječima, ono što se smatra vrijednim ili tome suprotnim, čovjekova su lijepa moralna svojstva ili njegove ružne duhovne osobine, a ne tek puko govorenje i ponašanje. Iako je čovjekovo svakodnevno ponašanje i postupanje pokazatelj njegove ćudi, te jedno na drugo uzajamno utječu, povremeno i prolazno ponašanje ipak se ne može smatrati istinskim pokazateljem čovjekove naravi. U tom smislu, u predajama se prenosi da navika laganja nije u skladu sa vjerovanjem. Znači da vjernik ponekad, iz nužde ili iz nemara, može izreći laž, ali nije prihvatljivo da on laganje uzme kao osnovu ponašanja i djelovanja u životu.

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

مِنْ أَعْظَمِ الْخَطَايَا اللِّسَانُ الْكَذُوبُ.

“Uistinu su najteži grijesi oni koje počini lažljivi jezik.”[8]

U drugoj predaji stoji da je rekao:

 إِنَّ الْمُؤْمِنَ يَنْطَبِعُ عَلَى كُلِّ شَيْ‏ءٍ إِلَّا عَلَى الْكَذِبِ وَ الْخِيَانَةِ.

“Vjernik se može navići na sve, osim na laž i prevaru.”[9]

Hasan ibn Mahbub kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim: ‘Može li vjernik biti škrt?’ Odgovorio je: ‘Može.’ ‘Je li moguće da vjernik bude plašljiv?,’ pitao sam opet. ‘Jeste’, odgovori on. ‘Da li vjernik može biti lažljivac?’, pitao sam. On tada reče: ‘Ne.’ Te potom doda:

 جُبِلَ الْمُؤْمِنُ عَلَى كُلِّ طَبِيعَةٍ إِلَّا الْخِيَانَةَ وَ الْكَذِبَ.

“Vjernik je sklon prema svemu, osim prema prevari i laži.”[10]

Abdurrahman ibn Hadždžadž kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, da li je čovjek koji nekada slaže, lažljivac. Imam mi je u odgovoru rekao:

لَا مَا مِنْ أَحَدٍ إِلَّا يَكُونُ ذَلِكَ مِنْهُ وَ لَكِنَّ الْمَطْبُوعَ عَلَى الْكَذِب.

‘Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.’”[11]

e) Kao što smo već ranije napomenuli, ne postoji ni najmanja sumnja da je laž zabranjena i ogavna, a ajeti i predaje koje o tome govore, bilo općenito ili napose, su brojne i općeprihvaćene. Međutim, pitanje o kojem bi valjalo raspravljati glasi: Da li laganje u potpunosti i samo po sebi spada u velike grijehe, ili se tek po potpadanju u neku od drugih kategorija grijeha i u posebnim slučajevima ubraja u velike grijehe?

Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, te moj veliki profesor Imam Homeini, k.s., kazali su: “Iz predaja se pouzdano razumije toliko da određene vrste laži, kao naprimjer, laganje o Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj porodici, mir neka je s njima, lažno svjedočenje, potvora (ukoliko bude jedan od primjera laži), objeda, islamskopravna odluka donesena bez potrebnog znanja te laži koje izazivaju smutnju spadaju u velike grijehe, a sve ostale vrste laži smatraju se malim grijesima.[12] Osim u slučaju da laž, usljed ponavljanja, postane navika i druga priroda, na način da primjeri laži proisteknu iz čovjekovih svojstava i naravi. U takvom slučaju, smatrat će se velikim grijesima, ali ne zbog istrajavanja i ponavljanja, kao što je to slučaj sa ostalim malim grijesima, nego iz obzira prema činjenici da u ovom slučaju laž spada u okvir jedne duševne osobine i poroka.”[13]

Ono što su ova dvojica velikana kazali predstavlja jedno islamsko pravno istraživanje, koje na svom mjestu zaslužuje pažljivo i pomno razmatranje, ali je sada izvan okvira naše rasprave. Ipak, ne smije se zanemariti sljedeća moralna poenta: da je laž sa gledišta morala apsolutno ogavna i odvratna, i da je se, osim u slučaju nužde, treba najozbiljnije kloniti. Svakako, ne može se reći da su ogavnost i grijeh laži isti i jednaki u svim njenim primjerima i vrstama, ali se, uprkos tome, laž ne može porediti sa nekim malim grijesima niti se može ubrojati u oprostive grijehe i one preko kojih se može preći. Jer iz tog razloga što se po svojoj prirodi i biti kosi sa stvarnošću i uvjerenjem govornika te je ujedno i pokazatelj njegove dvoličnosti i licemjerstva, laž je sa gledišta morala veliki i neoprostivi grijeh.

Prema tome, kako dvojenje ove dvojice velikana u pogledu svrstavanja nekih primjera laži ne bi dovelo toga da se čovjek osmjeli i pogriješi, pa da u uobičajenim prilikama laž protumači malim grijehom te svoja usta njome zagadi, malo po malo se privikavajući na laganje, laži se – ma koliko ona sićušna bila – treba u potpunosti kloniti i ne treba dozvoliti da se njome gazi svijetla i nebeska ličnost čovjeka, jer je duhovno putovanje nije moguće putovati uz laž i prevaru.

f) Psihički uzrok laganja je kompleks manje vrijednosti. Na ovu činjenicu bi u psihologiji morala trebalo obratiti naročitu pažnju. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

 لَا يَكْذِبُ الْكَاذِبُ إِلَّا مِنْ مَهَانَةِ نَفْسِه.

“Lažljivac ne laže, osim iz svoje niskosti.”[14]

Sada vam skrećemo pažnju na ajete i predaje koje govore o pokuđenosti grijeha.

(nastavak…)