Predavanje održano: 10. 10. 2009.
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
Mogli bismo se danas zapitati da li su svi naši grijesi šejtanova krivica? Ozbiljno se zapitajmo, ko je kriv, mi ili šejtan?
U suri Hadž, u 4. ajetu lijepo se za šejtana kaže: “… da će svakog onog ko njega uzme za zaštitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti.”
Dakle, zakon stvaranja je takav da će svakog čovjeka koji prihvati šejtansko zaštitništvo i dozvoli šejtanu vlast nad sobom, on odvesti i proslijediti u Džehennem. To znači, mi smo oni koji prvo prihvate njegovo zaštitništvo, a on nas vodi putem za koji dao prisegu Bogu. Mi smo ti koji dajemo pozitivan odgovor, učinimo ga šefom, a on u skladu sa svojim željama čini s nama šta mu je volja. Dakle, istina je da smo mi krivi, iako on sugerira i predlaže, mi ne bismo trebali prihvatiti, i mogli bismo se spasiti vesvesa, kako su se već evlije i dobri robovi Božiji spasili.
Osnovna tema o kojoj razgovaramo tiče se neophodnosti teškoća s kojima se susrećemo u životu, kao i pitanja da li su oni u svojoj suštini jednako kao i formalno loši ili su pak u suštinski dobri. Isto tako, moguće je da blagodati budu naizgled dobre, ali suštinski loše.
Jedna od tema spomenutih na prethondim druženjima jesu riječi hazreti Jusufa, a.s.
Reče: “Gospodaru moj draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i biti neznalica.” (Jusuf, 33)
“I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna.” (Jusuf, 34)
Zaključak ajeta pokazuje nam da uslišavanje dove nije ekskluzivno pravo hazreti Jusufa, već da Allah sve čuje i sve zna, dakle, svakome ko uputi iskrenu dovu, ona će se čuti i uslišati.
Ovdje nam se kao muslimanima postavlja ozbiljno pitanje. U situaciji u kojoj se našao Jusuf, s jedne strane mu se nude ovosvjetske blagodati, moć, novac, položaj, užici, u najmanju ruku postao bi omiljen i blizak aristokraciji svoga vremena, a s druge strane su tamnica, muka, blaćenje časti i obraza jakom propagandom (rečeno je bilo da je bačen u tamnicu jer izdao je povjerenje, nije bio zahvalan, sve smo mu dali ali on je htio više i od toga…) Sve ovo uključuje kako tjelesne muke i nelagode, tako i muke psihičke i duhovne naravi.
Dakle, s jedne strane samo muka i bol, s druge strane samo užitak i strasti.
Vidimo da u tom trenutku, Jusuf kaže da mu je milija, dakle nije mu mila, već milija opcija tamnice. Mogli bismo pretpostaviti da nije imao strasti, pa je tako postupio, ali u tom slučaju ne bi rekao milija mi je tamnica, već bi rekao da nije sposoban, to mu ne bi bilo bitno, samo bi se okrenuo.
Postoji mogućnost da je to bila samo formalna, učtiva isprika koja je potaknuta strahom od Džehennema. Jer Džehennem je teži, kazna je vječna, a razuman čovjek između kratkotrajnog užitka i vječne patnje bira da se spasi vječne patnje. Poput bolesnika koji je spreman trpiti bol i uložiti imetak u operativni zahvat kako bi nakon toga dugo vremena živio lagodno i bez bolova. Iako je ovo praksa razumnih ljudi, taj postupak nije neki poseban razlog i svojstvo, pa da Kur'anu o njemu toliko govori i hvali ga. To nije nešto posebno, što bi zasluživalo da bude tako hvaljeno i naglašeno od strane Allaha u Časnom Kur'anu. Ono što Kur'an naglašava jeste izjava, koja nam daje do znanja da Jusuf ima sasvim drugačije shvatanje i prodorniji pogled u zbilju stvari, kao i ljubav koja je puno uzvišenija od spomenutih mogućnosti.
Reče: “Sačuvaj Bože, zaista me On odgaja; i lijepo mjesto mi je pripremio, zaista nasilnici neće biti uspješni.” (Jusuf, 23)
Dakle, mene je Bog odgojio, i On me vodi; a neprispodobivo je za čovjeka koji ima takve kvalitete da počini nedjelo. On mi je pripremio mnogo bolje mjesto nego li vi možete shvatiti, i On ne dozvoljava da nasilnici budu uspješni. Možemo vidjeti da Jusuf, kako ne bi izgubio položaj bezgrješnosti, daje do znanja da mu je tamnica zaista milija i draža.
Uzmimo kao primjer jedan relikvij, veoma vrijedan jer je i umjetničko djelo i veoma star. Ukoliko je riječ o originalnom djelu, koje je neoštećeno, za njega stručnjaci ne mogu odrediti vrijednost, pa kažu: vrijednost neprocjenjiva. Vrijednost mu je neprocjenjiva sve dok je originalan i dok ne bude nečim oštećen, dok recimo, kopija tog relikvija nema vrijednost.
Jusuf kaže: “Ja sam rob Božiji, i halifa sam Božiji.” Međutim do kada? Sve dok se ne oštetim, dok ne izgubim originalnu vrijednost. Čovjek je original sve dok se ne zaprlja grijehom, po zaprljanju – on je kopija. Kada u kući imamo neprocjenjivo vrijednu starinu, u slučaju da se desi neka nesreća, prvo na što mislimo jeste spasiti je.
I za Jusufa su bol i patnja teški i neugodni, jer bačen je na dno društvene scene, međutim, ista ta muka i bol, za njega su i užitak jer to je stanje obogaćeno sviješću da će sačuvati svoju izvornu vrijednost.
Kada analiziramo i sagledavamo svoje životne teškoće i muke, pogledajmo šta nam one donose. Vidjet ćemo da muka neće biti više muka, nego će biti užitak za čovjeka. Dakle, iz jednog ugla gledano, sve muke nisu muke: naizgled su muke, suštinski blago i dobitak. Možemo zaključiti da postoji potreba sagledavanja životnih situacija, kako bismo vidjeli da li ih možemo preobraziti iz muke u užitak, iz bola u prijatnost.
Prema muci se možemo postaviti na dva načina. Jedan je da se predamo i trpimo je. Drugi da smo aktivni, želimo je ili spriječiti prije nego li nastane ili je, ukoliko se desila, želimo izmijeniti u užitak. Na primjer, siromaštvo je jedan od životnih problema, isto tako starost, bolest, i veliki broj drugih stanja.
Kur'an iznosi jedan zakon. Data nam je mladost, zdravlje, imetak, bilo materijalni bilo u obliku sposobnosti i talenata. U 7. ajetu sure Ibrahim kaže se: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati. To jest, budete li pokazali zahvalnost na blagodatima, bit će vam dato još više. Mladi ste, i koristite telente i potencijale, stići ćete do savršestva, e to savršenstvo je zahvala. Ali ne budemo li zahvalni, u nastavku istog ajeta kaže se: budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. Zakon je takav, ako smo nezahvalni kazna je bolna. Posebno ovo trebamo objasniti djeci, da je riječ o zakonu akcije i reakcije, kako ne bi imala strah od Boga i pomislila kako je On srdit. U skladu sa ovim pravilom mi nemamo pravo trošiti svoj imetak kako god poželimo. Ne smijemo imetak povjeriti nerazboritom čovjeku. Ukoliko imamo mnogo novaca pogrešno je kupovati djeci sve što im na um padne. Imetak nam je dat kako bismo obezbjedili stabilnost u životu.
Sura Nisa, 5. ajet: “I nerazboritim imetke svoje, koje vam je Allah učinio potporom u životu, ne dajite, a iz njihovog imetka (dajite im koliko je potrebno) za ishranu i odijevanje, i prijatne riječi im govorite.”
Nerazborit čovjek nije samo siroče koje je spomenuto ranije u ajetu, zakon je općenit, pravilo je ne dati onima koji nisu sposobni upravljati, u ovom slučaju davati u mjeri potrebnog, na taj način oni će biti zahvalni i neće upropastiti imetak. Kada imetak dajemo djeci bez ikakvog plana i reda, u tom slučaju pokazujemo nezahvalnost i poricanje blagodati, što vodi siromaštvu. Nakon toga ne treba pitati zašto sam osiromašio, dovoljno je razmisliti i shvaitit ćemo da je razlog nerazumno ponašanje od prije 20 ili 30 godina. I za veliki broj drugih situacija, ukoliko bismo ih sagledali, vidjeli bismo da smo mi krivci a ne neko mimo nas.
Potrebno je, dakle, prvo potražiti odakle potiče problem, i kada uvidimo da smo mi krivci trebamo se potruditi da sebe popravljamo. Upitali su ili Behlula ili Nasrudi hodžu: “Gdje si čuo da se priča protiv tebe?”, odgovorio je: “Na mjestu gdje sam čuo da se priča o mahanama drugih.” Drugim riječima, kada nam neko dođe ogovarati i prenositi tuđe mahane, i kada to šutke slušamo, na taj način posredno dajemo do znanja da želimo da na isti način i o nama pričaju pred drugima ljudima. Kada čujem da je neko to činio onda se ne trebam ljutiti, ne trebam reći: “Loša li čovjeka, s njim ne treba družiti!” Problem je u tome što nisam trebao od početka dozvoliti da mi govori o tuđim nedostacima i problemima.
Dakle, ukoliko čuvamo obraz drugih ljudi, zakoni objektivnog svijeta čuvat će naš obraz.
