O pisanju i knjiga 10.

Obuhvata sljedeća pitanja:

Prvo pitanje: O pisanju i nagradi za pisanje zabilježene su mnoge predaje koje na to podstiču. Od takvih je i ova od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, gdje je rekao: “Vežite znanje!” Upitaše: “Kako da ga vežemo?” Reče: “Tako što će te ga zapisivati.”[1]

Bilježi se da je neki čovjek od ensarija sjedio do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, i slušao njegov govor pa mu se to svidjelo, ali nije mogao pamtiti te se požalio Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem. Reče mu Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Potpomogni se svojom desnicom”, i zatim pokazao rukom, odnosno povukao liniju.[2]

Od Hasana ibn Alija, mir s njime, prenosi se da je pozvao svoje sinove i sinove svoga brata te rekao: “Vi ste danas omladina ovog naroda, a uskoro će doći vrijeme kada ćete biti starci jednog drugog naroda. Pa stječite znanje, a ko od vas ne bude u stanju da ga pamti, neka uči napamet…”[3]

Od Ebu Basira se prenosi da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir  njime, da je rekao: ‘Zapisujte, jer nećete napamet naučiti dok ne zapišete.’”[4]

Od njega, mir s njime, također: “Srce se oslanja na zapisano.”[5]

Od Ubejda ibn Zurareta prenosi se da je rekao: “Rekao je Ebu Abdullah, mir s njime: ‘Čuvajte ono što ste zapisali, vi ćete za tim sigurno imati potrebu.’”[6]

Od Mufaddala ibn Omera prenosi se da je rekao: “Rekao mi je Ebu Abdullah, mir s njime: ‘Zapisuj pa širi ono što si naučio među svojom braćom. Pa kada preseliš, ostavi svojim potomcima svoje knjige. Uistinu će ljudima doći teško vrijeme; neće se imati u šta pouzdati, doli u svoje knjige.’”[7]

Bilježi Saduk u svome djelu Emali, lancem prenosilaca do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, da je rekao: “Uistinu vjernik kada preseli, a ostavi iza sebe jedan papirić na kojem je ispisano nešto od znanja, taj papirić može biti zastor između njega i Vatre. A Allah će mu za svaki harf u Džennetu darovati grad prostraniji od Dunjaluka i onoga što je na njemu. A ko sjedne kod učenjaka jedan sahat, dozvat će ga Onaj Koji ima vlast nad svim: ‘Sjeo si sa Mojim robom, tako Mi Mog ponosa i veličine, nastanit ću te u Džennetu, kako god da bilo.’”[8]

Drugo pitanje: Kao što je iskren nijjet obaveza kod traženja znanja, isto važi i za pisanje, budući da je i to ibadet i jedna od formi učenja i traganja za znanjem. A žudnja za nečim drugim, pored Allaha, spada u udjele nefsa i Dunjaluka kao i kod sticanja znanja, a što se tiče pokuđenosti takvog nastojanja i prijetnje kaznom na Onom svijetu, već je rečeno sasvim dovoljno.

Ono što ovdje samo još više uvećava dobro ili zlo jeste i činjenica da se u ovom slučaju svojom rukom potpisuje ono što će na Sudnjem danu biti dokaz za ili protiv autora, pa neka se pripazi šta potpisuje. A iz onoga što se perom ispiše proizlazi dobro ili zlo, sunnet ili novotarija, po kojim će neko postupati i za njegova života i dugo vremena poslije njegove smrti. A on je učesnik onoga koji se time okoristi i u nagradi, i u grijehu, pa neka pripazi šta će prouzrokovati.

Iz rečenog se da zaključiti kako nagrada od pera može nekada nadići i samu nagradu znanja zbog obima korištenja zapisanim i njegova duga vijeka. Zato je i rečeno o prednosti pera učenjaka nad krvlju šehida.

Treće pitanje: Učenik mora nabaviti potrebnu literaturu za korisne nauke koliko god je u mogućnosti, bilo putem prepisivanja, bilo putem kupovine, a ako ništa, posudbom ili iznajmljivanjem jer su knjige alatke za sticanje znanja. Ali, učenik ne bi smio sebi dozvoliti da sakupljanje knjiga i njihovo mnoštvo učini svojim jedinim udjelom u znanju i poimanju, nego je i pored pribavljanja literature neophodno da zagrije stolicu i uloži potreban trud u sticanju znanja pred učenjacima. Lijepo je neko rekao: “Ako nisi od onih što pamte i razumijevaju, uzalud ti je što sakupi knjige!”

Četvrto pitanje: Veoma je pohvaljeno posuditi knjigu onome kome neće škoditi i koji je neće oštetiti, zato što je u tome potpomaganje i jačanje u znanju, dobročinstvu i bogobojaznosti, pored općeg dobra i nagrade od samog posuđivanja. Rekli su neki od selefa: “Blagodat znanja je u posudbi knjiga.” A rekao je drugi: “Ko bude škrtario sa znanjem, bit će iskušan jednom od triju stvari: zaboravom, ili će umrijeti a da se njime ne okoristi, ili će knjige na neki način izgubiti.” A na onome koji posudi knjigu je da se zahvali onome koji mu je posudio i da ga nečim nagradi.

Peto pitanje: Kada neko posudi knjigu, mora je čuvati da se ne pohaba ili ne ošteti. Ne bi je smio beskorisno niti dugo zadržati kod sebe, nego neka je vrati čim obavi potrebno, a neće je zadržavati bespotrebno pa da vlasnika spriječi da se njome okoristi. Također se neće ulijeniti i otegnuti sa sticanjem korisnog znanja te tako spriječiti vlasnika da je i nekom drugom posudi. Međutim, ako bi vlasnik zatražio knjigu natrag, haram bi mu bilo zadržavati je i snosio bi potpunu odgovornost ako se bilo šta nepovoljno dogodi sa knjigom u tom razdoblju.

Šesto pitanje: Nije dozvoljeno popravljati knjigu koja je posuđena ili u pozajmljena uz naknadu bez dozvole njenog vlasnika. Neka onaj koji posudi ne piše ništa na rubovima stranica ili na bjelinama na početku ili na kraju knjige, osim ako zna da to ne smeta vlasniku. Neka ništa na knjizi ne piše, neka je ne posuđuje drugome, neka je bez krajnje nužde ne ostavlja na vjerom zabranjenim mjestima i neka je ne prepisuje bez dozvole vlasnika jer je to dodatna usluga na posudbu radi čitanja. Ako knjiga bude vakuf svakome ko se njom bude želio koristiti, bez obaveze da se naglasi ime određene osobe, onda nema smetnje onome kome se dozvoli da je uzme i koristi i da je i prepiše, ali uz krajnju pažnju. Također u tom slučaju nema smetnje da se oštećena knjiga i popravi od strane onoga koji je za taj posao nadležan ili kome nadležni dozvoli.

Štaviše, u tom slučaju upravo je obaveza da se knjiga popravi, a ako ne bude posebna osoba nadležna, onda odgovornost prelazi na zakonitog vladara. Zatim, ako uzme da iz knjige nešto prepiše, sa dozvolom vlasnika ili nadležne osobe, neka ne piše tako da svesku stavi unutar knjige, neka tintu ne stavlja na knjigu i neka ne nadnosi pero nad knjigu.

Općenito gledano, knjigu treba čuvati od svega što se uobičajeno može nazvati nemarom. Ovo svakako ima naglašeno značenje u odnosu na čuvanje vlastite knjige. Tu važe druga pravila sa kojima neke od navedenih stvari nemaju veze jer su sa vlastitom knjigom dozvoljeni neki postupci koji nisu sa posuđenom. Ovo posebno važi za one koji to olahko shvataju jer veliki broj ljudi ne pazi vlastite knjige zbog svog temperamenta, a takvo ponašanje nipošto se ne smije tolerirati u slučaju posuđene knjige.

Sedmo pitanje: Ako bude iz neke knjige prepisivao ili čitao, neka je ne ostavlja širom otvorenu na podu, nego, naprimjer, između dvije knjige ili na rahlama, što je još bolje, kako se ne bi razdvajali listovi i korice.

Osmo pitanje: Prilikom slaganja knjiga neće ih staviti na pod nego na neko uzdignutije mjesto, kao što su police i sl. Također, pazit će na edeb prilikom slaganja knjiga na osnovu znanosti, značaja, ugleda autora itd. Tako će najznačajnije staviti na vrh, a zatim redoslijedom po važnosti. Ako među knjigama bude Kur'an Časni, stavit će ga na vrh, a najbolje bi bilo da bude u centru medžlisa. Zatim će poredati zbirke hadise, potom komentare Kur'ana, komentare hadiskih zbirki, zatim knjige akaida, knjige usuli-fikha, potom fikha te arapskog jezika. I neka pazi da ne stavlja knjige manjeg obima na veće knjige ili knjige izduženih korica između da ne dođe do lomljenja.

Deveto pitanje: Knjiga ne bi smjela služiti kao ostava za papire, teke i sl., niti kao jastuk, lepeza, metlica, naslonjač, poslužavnik ili sredstvo za ubijanje insekata. Ne valja savijati krajeve ili ivice stranice knjige, a ako se mora obilježiti neko mjesto, to treba učiniti tankim papirićem ili nečim sličnim.

Deseto pitanje: Prilikom posuđivanja knjigu treba pregledati i utrenutku uzimanja, i u trenutku vraćanja. A ako knjigu kupuje, pregledat će njen sadržaj sa početka, sredine i kraja te raspored poglavlja ili tomova i prelistati je ukratko, kako bi stekao uvid u njen njen značaj i vjerodostojnost.

Jedanaesto pitanje: Ako bi prepisao nešto iz knjiga koje se bave islamskom tematikom, trebao bi to činiti pod abdestom, okrenut prema Kibli, čistog tijela, odjeće, pribora i papira. Pisanje će otpočeti riječima: U ime Allaha Milostivog Samilosnog i Hvala Allahu, neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika i Poslanikovu porodicu. Tako će postupiti čak ako u izvornom djelu pisac to nije ni naveo, ali ako toga ne bude u riječima samog autora, neka to na neki način obilježi, npr. da poslije toga kaže: Rekao je autor, šejh i sl.

Isto tako će zapečatiti završnicu zahvalom Allahu, salavatom i selamom, nakon što napiše: Kraj tog i tog poglavlja, a slijedi to poglavlje, ako knjiga još nije upotpunjena, a ako je knjiga dovršena, onda: “Knjiga ta i ta ovdje završava, poslanica ta i ta ili knjiga je upotpunjena”, i sl. jer to ima svoj smisao i svoju svrhu.

Svaki put kada napiše Božije ime, neka za njim uslijedi i veličanje, npr: Uzvišen neka je (te‘ala), ili Slavljen neka je (subhanehu), Uzvišen je i veličanstven (‘azze ve dželle), Neka je posvećen (tekaddese) i sl., a to će i izgovoriti. A svaki put kada napiše Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, ime, napisat će poslije njega salavat i selam na njega i njegovu porodicu i jezikom donijeti također salavat i selam.

Neće skraćeno pisati salavat, niti bi mu smjelo dosaditi pisanje, pa makar u jednom redu više puta ponovio isto, kao što to čine neki koji su uskraćeni edeba i zaostali, kada pišu s.a.v.a., s., ili a.s., jer sve to je suprotno onom boljem i naređenom.[9] Štaviše, neki učenjaci su rekli:

“Prvi koji je napisao صلعم (npr. s.a.v.s.), odsječena mu je ruka.”

A najmanje što se može kazati za onoga koji izostavi salavat u potpunosti jeste da ga je mimoišao veliki sevap, jer se bilježi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Ko na mene u knjizi donese salavat, meleci će za njega tražiti oprost dok god je moje ime u toj knjizi.”[10]

Također, kada naiđe na imenekog od ashaba – naročito velikana – neka uslijedi radijallahu ‘anhu ili ridvanullahi ‘alejhi,ili ako spomene nekoga od velikana selefa, napisat će rahimehullah ili tegamedehullahu bi rahmetihi (Allah ga u okrilje Svoje milosti uzeo). Adet je oduvijek da se salavat i selam posebno stavljaju iza Božijih poslanika, a kod spomena Ehli-bejtskih Imama, mir s njima, stavi se selam. Iako je, u osnovi, dozvoljeno postupiti suprotno od svega navedenog. Čak je dozvoljen i salavat na svakog vjernika, kao što na to upućuju Kur'an i hadis.

Prilikom pisanja ovoga o čemu smo govorili (zahvale itd.) – to treba biti dova kojom će on otpočeti knjigu, a ne govor nekog drugog, koji on prenosi. Zato će ovako otpočeti, čak ako je autor isto izostavio Također, ako nešto od spomenutog (zikra, zahvale) nađe u knjizi u kontekstu predaje ili autorovog govora u knjizi, više će pažnje uložiti prilikom bilježenja istog. To je prevladavajuće mišljenje (radžih) koje zastupa većina učenjaka. Dio uleme je pak zauzeo stav da se sve navedeno može izostaviti ukoliko se izgovara. Također, trebao bi se na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, donijeti uz salavat i selam, postupajući tako po vanjštini ajeta,[11] a ako bi se zadovoljilo samo salavatom, opet ne bi bilo smetnje.

Dvanaesto pitanje: Smatra se nepriličnim napisati odvojeno u genitivnoj vezi ime Allaha Uzvišenog od prvog člana te veze, npr. abd (rob) ili resulullah,tako što će se napisati abd iresul na kraju retka, a Allah poslije toga na početku novog reda, zbog tog što tako ne izgleda lijepo, a ova pokuđenost (kerahet) je tenzihijje.[12]

Slično važi i za imena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, i imena ashaba, radijallahu ‘anhum, i sl., što navodi misao na nedostatak. Naprimjer, riječi učenjaka sabbun-nebijji kafir (psovač Poslanika je kafir). Neće napisati psovač na kraju reda, a zatim ono što slijedi na početku novog reda.[13]

Općenito govoreći, pokuđeno je razdvojiti dva člana genitivne veze[14] i drugih oblika veze čije bi razdvajanje izgledalo ružno i/ili bogohulno. Isto tako, u pokuđene stvari svrstava se i postupak da se dio riječi piše na kraju jednog reda, a drugi dio na početku drugog reda.

Trinaesto pitanje: Onaj ko se predao znanju ne treba pretjerano pridavati pažnju dotjerivanju rukopisa. Pažnju treba posvetiti na ispravno pisanje i gramatiku. Također će izbjegavati te'alik (vezivanje), a to je stješnjavanje onih harfova koje bi pri pisanju trebalo odvojiti, a vodit će računa i o tome da ne piše razbacano. Rekli su neki: “Po jasnoći rukopisa mjeri se čitanost. Najčitanije je ono najjasnije, a najbolji rukopis je onaj najjasniji.”

Pazit će da ne piše sitno i istančano, jer možda se neće moći pročitati kasnije, ili to neće moći učiniti neko drugi slabijeg vida ili on sam ako se nekada kasnije vrati na to, a vid mu oslabi. Nadalje, poglavlja, naslove, biografije otpočet će nečim što privlači pažnju, kao npr. označiti nekom bojom, podvući i sl. stoga što nema sumnje da takvi zahvati čine dostupnijim sam tekst i tematikiku preglednijom. Isto tako, ukoliko se piše komentar zajedno sa osnovnim tekstom, naznačit će se osnovni tekst nekom bojom, podvući, staviti u zagrade i sl.

Četrnaesto pitanje: Ono što je prenio iz druge knjige treba uporediti sa izvornikom. Upitao je jedan od velikana selefa svoga sina: “Da li si napisao?” Reče: “Da.” Upita: “Da li si uporedio?” Sin odgovori: “Ne.” Otac reče: “Nisi ti ni napisao.” Od Ahfeša se prenosi da je rekao: “Ako se knjiga prepiše, a ne uporedi sa izvornikom, a zatim se opet prepiše a ne uporedi, na kraju će ispasti nearapska.”[15]

Petnaesto pitanje: Nakon što prepiše knjigu uz usporedbu, dotjerat će je gdje treba te će strane izraze prilagoditi izvorniku, dvosmislene razjasniti, slične utanačiti i pregledati moguće greške (kod hareketa, tačaka itd.) načinjene prilikom prepisivanja. Međutim, onim što je razumljivo i bez tačaka i hareketa, ne treba baviti, jer će se uzaludno gubiti vrijeme na štetu važnijih stvari i beskorisno se zamarati. Rekao je Ebu Abdullah, mir s njime: “Uskladite naš govor sa arapskim jer smo mi narod rječitosti.”[16]

Primjer za moguću izmjenu bitnih značenja jeste hadis:

ذَكاةُ الجَنيِن ِ ذَكاةُ أمِّه ِ

“Klanje onog u utrobi je klanje njegove majke.”[17]

Također treba paziti na neka imena, koja bi se mogla pogrešno pročitati zbog toga što se isto pišu, ali se drugačije čitaju.

A ako bi bilo potrebno objašnjenje korijena i značenja riječi, stavit će to u bilješku ispod teksta, jer će se tako izbjeći moguća nedoumica; naročito ako su redovi zgusnuti, a rukopis blijed. Nema smetnje, također, da se na marginama u fusnotama stave određene napomene koje bi skrenule pažnju na moguće greške ili različitost predaja, rukopisa itd, ali na marginama knjige koju posjeduje ili mu je dopušteno. Svakako, na marginama ne bi trebao pisati ništa, osim značajnih dodataka usko vezanih za dio koji se obrađuje, a neće pretjerivati u bilješkama uz tekst tako što će ih opteretiti dubljim istraživanjima i ograncima koji nisu toliko zastupljeni, kao što je slučaj sa neznalicama koji danas upropastiše djela učenjaka, a nemaju uvid u terminologiju pređašnjih učenjaka, te svojim komentarima oštetiše mnoga vrijedna djela. Isto tako, ni u kom slučaju ne bi trebalo stavljati napomene između redova. Vallahul-muveffik.