“Râgib Isfhâni u djelu El-Mufredât u vezi osnove waly (وَلْىْ) kaže: ‘El-Welâ'u we et-tevâla (ألْوَلاءُ وَ التَّولاى) podrazmijeva dvije stvari ili više, na način da između te dvije stvari ne postoji ništa izvan njih, tako ako se pretpostavi da između njih i ima nešto to je opet od njih samih.’

Naprimjer, za položaj jedinstva koji se javlja između roba i Gospodara kod kojeg nema zastora niti na jednom od razina prirode, forme (imaginalije), nefsa, ruha i tajne, kaže se velajet.

Položaj jedinstva između voljenog i onoga koji voli, ašika i mašuka, koji spominje (zâkir) i onoga koji se spominje (mazkura), tragaoca i traženog, na način da između njih na bilo koji način nikada nema odvojenosti zove se velajet.

Na temelju ovoga Uzvišeni Gospodar je Valijj svih stvorenja, a na apsolutan način On je Vâlijj svekolike Kreacije. Također, sva stvorenja bez izuzetka, gledajući kroz stvaranje, su valijj Božiji, jer između njih i Njega ne postoji zastor osim sâmih njih. Dok u svijetu irfana i Šerijata velajet pripada samo onim osobama koje su u potpunosti prošle sve razine skrivenog širka i sve nefsanske zastore, i nalaze se u osnovnoj tačci (osi) istinskog robovanja.

Na temelju istog mjerila svakoj od dviju strana se pripisuje velajet i naziva se valijj. To znači da je između njih nestalo svega stranog njima i ovo je zbiljâ velajeta. Iz ovoga vidimo, kao prvo: da se kod valijja – u značenju trpitelja radnje, oslikavaju sve karakteristike valijja – u značenju djelatnika, kao što i ogledalo bez najmanje izmjene odslikava lice onoga koji se ogleda u njemu; i kako drugo: sve derivirane riječi, odnosno izvedenice iz ovog korijena i sva značenja koja se navode za ovu riječ, sve se temelji sukladno ovom mjerilu. Neodvojivo od velajeta je blizina, s tim da postoje različiti oblici i vrste blizina. U svakom od tih oblika blizina uzeta je u obzir, u punom značenju riječi, zbilja velajeta, ali sa očuvanjem osobenosti tog slučaja.”[1]

هُنَالِكَ الْوَلايَةُ لِلَّهِ الْحَقِّ هُوَ خَيْرٌ ثَوَابًا وَخَيْرٌ عُقْبًا

“Tamo (na posebnoj razini duše) vlast (velajet) pripada samo Allahu, Njemu Istinitom; On najbolje nagrađuje i najbolje okončava!”[2] (On je najbolja nagrada i najbolje okončanje)

Allame Tabatabai u svom Tefsiru kaže: Iako su za termin velajet naveli više značenja, međutim, njegovo osnovno značenje je uklanjanje posredničke prepreke između dvije stvari na način da između te dvije stvari ne ostane ništa od onoga što one same nisu.

Nakon ovog osnovnog značenja termin velajet se upotrebljava u metaforičkom značenju za različite oblike bliskosti, kao što je, primjerice, porodična blizina, blizina po mjestu, blizina u stanovanju, iskrenosti i dr.

Upravo zato, za svaku od dvije strane ovog odnosa se kaže valijj (وَليّ), posebno iz onog aspekta da svaka strana ima stanje koje druga strana nema. Uzvišeni Allah je Zaštitnik (Valijj) vjernika roba Svoga, jer On upravlja svim njegovim poslovima, upućuje na Pravi put, a za one poslove koje njemu priliče ili ne priliče izdao mu je zapovjedi i zabrane, i na Ovom svijetu i na Ahiretu On ga pomaže.

Istinski vjernik je, također, valijj, odnosno prijatelj svog Gospodara, jer on se potčinjava Njegovoj vlasti (velajetu) te provodi Njegove zapovjedi i zabrane. Također, on pod Božijim velajetom i skrbništvom prima sve duhovne blagoslove, kao što je uputa, pomoć i podrška, i sve ono što iz toga proizlazi, te uvođenje u Džennet i položaj Božijeg zadovoljstva.

U svakom slučaju, Božiji prijatelji (evlije) su vjernici jer On njih u duhovnom i vječnom životu prihvata za Svoje prijatelje i kaže:

وَاللّهُ وَلِيُّ الْمُؤْمِنِينَ

“A Allah je Zaštitnik (Prijatelj-Valijj) vjernika.”[3]

U suri Jûnus čitamo:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Znajte, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju”[4] – dok nastavak, odnosno sljedeći ajet, opisuje Božije prijatelje kada kaže:

 الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ

“Allahovi prijatelji su oni koji su uzvjerovali i na Ovom svijetu su stalno imali svojstvo bogobojaznosti.”[5]

Nastavak ajeta ne dozvoljava da se sintagma Allahovi prijatelji odnosi na sve vjernike. Jer, kao što i Sâm Allah, dž.š., za neke među vjernicima kaže:

وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُمْ بِاللّهِ إِلاَّ وَهُم مُّشْرِكُونَ

“Većina njih ne vjeruje u Allaha, a da Mu, ujedno, ne pripisuju sudruga.”[6]

Ajet: “Allahovi prijatelji su oni koji su uzvjerovali i na Ovom svijetu su stalno imali svojstvo bogobojaznosti” – jasno ukazuje na tu činjenicu da Božiji prijatelji imaju iman i da su bogobojazni, i da su prije imana konstantno bili bogobojazni.

Znamo da se prvi oblik imana javlja bez bogobojaznosti ili uporedo sa njime. Dok onaj iman kojem prethodi konstanta i postojana bogobojaznost podrazumijeva viši oblik imana. U prvom svesku Tefsira kod pojašnjenja 130. ajeta sure El-Bekare, rekli smo da svaki od pojmova imana i islama, te širka i kufra, imaju različite razine, od kojih su jedne veće od drugih.

Prva razina islama je izgovaranje dva šehadeta i izvanjsko potčinjavanje zakonima islama. Prvu razinu islama slijedi prva razina imana, a to je srčano prihvatanje značenja dva šehadeta u općem obliku, bez da je vjernik prihvatio svako pojedinačno pitanje istinskog vjerovanja.

Upravi zbog ovoga, moguće je da neke razine širka i imana budu uporedo prisutne kod vjernika, kao što i kaže Uzvišeni Allah: “Većina njih ne vjeruje u Allaha, a da Mu, ujedno, ne pripisuju sudruga.”

Iman roba se stalno pročišćava i razvija dok ne stigne do razine kada potpuna pokornost roba pred Allahom Uzvišenim ne obuhvati sve stvari, što je povratak Bogu, a znamo da se sve stvari vraćaju Bogu.

Koliko god da se uzdizao čovjekov islam u istoj mjeri se uzdiže i odgovarajući iman, sve tako do tačke u kojoj rob dosegne položaj istinske pokornosti spram položaja Gospodara u zbiljskom značenju Njegova položaja Božanstvenosti i Skrbništva. Tada u robu nestaje bilo kakav oblik otpora i prigovora, srdžbe i ljutnje, na način da spram nijedne Božije zapovjedi i zabrane, određenja, kada i kadera, propisa, ne zapada u ljutnu i nelagodu. On ne prigovara niti jednoj odredbi Božijoj. Razina takvog imana je čvrsto uvjerenje u Boga i čvrsto uvjerenje u sve poslove koji dolaze od Boga. To je iman koji je dosegao svoje savršenstvo. Posredstvom njega rob je ostvario sve razine svoje pokornosti i robovanja.

Allah, dž.š., je rekao:

فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا

“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.”[7]

Iz onoga što je do sada istaknuto postalo je jasno da se pod imanom Božijih prijatelja u 63. ajetu sure Jûnus podrazumijeva savršena razina imana ili razina bliska savršenosti.

Časni Kur'an nadalje u vezi Božijih prijatelja pojašnjava da oni nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju. Ovo pojašnjenje jasno govori da se pod imanom misli, upravo, na uzvišenu razinu imana sa kojom se kod roba upotpunjava značenje čiste pokornosti i vlasništva Božijeg. Rob u tom stanju vidi da vlast i moć pripada jedino Uzvišenom Bogu, a ništa ne pripada njemu da bi lišavanjem toga bio tužan ili da strahuje od njegova nestanka ili neostvarenja.

Strah se u čovjeku javlja radi iščekivanja štete i zla koje ga može zadesiti, a tuga radi lišavanja voljene stvari, a sve to vrijedi u slučaju kada čovjek vjeruje u svojinu, odnosno vlasništvo ili polaže pravo u vezi predmeta zbog kojeg strahuje i tuguje kod lišenosti istoga, kao što je porodica, djeca, imetak, društveni položaj itd. Dok u slučaju kada čovjek na bilo koji način nije vezan ničim, za čime, tada, da strahuje ili tuguje?

Rob vjernik koji sve stvari vidi u Božijem vlasništvu pa i sebe, na način da u tom posjedovanju niko nije sudrug Gospodaru, i niti može biti, ili kod sebe ne vidi nikakvo pravo na bilo što, zašto bi imao strah ili tugu.

To je upravo ono svojstvo kojim Uzvišeni Allah opisuje Svoje prijatelje:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”[8]

Allame Tabatabi, r.a., nakon opširnijeg pojašnjena u vezi odsutnosti straha i tuge kod Božijih prijatelja još na Ovom svijetu, na kraju studije kaže: Ovaj ajet ukazuje na to da ova svojstva pripadaju samo posebnim vjernicima koji imaju posebnu razinu imana, a koju obični vjernici nemaju. Ovo se da shvatiti iz ajeta: Allahovi prijatelji su oni koji su uzvjerovali i na Ovom svijetu su stalno imali svojstvo bogobojaznosti – sa onim pojašnjenjem kojim smo dali u vezi njega.

Uklanjanje straha i tuge od Božijih prijatelja nije u značenju toga da je njima jednako dobro i zlo, spas i propast, lahkoću i teškoću, užitak i bol, blagodat i nesreću, te da ih svojim moćima percepcije i osjetila jednako doživljavaju. Ovo ne prihvata razum, pa šta više niti jedan opći oblik životinjske svijesti. Zapravo, značenje gore istaknutog je to da vjernik rob neovisnost u djelovanju i uticaju ne vidi u ničemu pored Boga. Istinski vjernik vlast, posjedovanje, volju vidi jedino od Allaha, dž.š. Stoga, on ne strahuje, osim od Allaha, odnosno od onoga za što Allah želi da strahuje, niti tuge osim za onim što Allah želi od njega da tuguje.

Potpuni i savršeni tevhid ograničava istinsku moć i vlast jedino na Allaha Uzvišenog. Prema tome, takav tevhid ne ostavlja nikakva učinka i neovisnost u djelovanju bilo čemu pored Gospodara da bi pod uticajem toga duša voljela i mrzila, strahovala i tugovala, bila sretna ili razačorana itd.

Istinski vjernik kojeg je ispunila svjetlost Božijeg tevhida strahuje i tuguje po Bogu Uzvišenom i radi Njega. Ustvari, sve stvari i djela su mu po Bogu, radi Njega i od Njega.

Nakon ovog pojašnjenja, otklonjena je prividna kontradikcija u našem govoru kada smo rekli da istinski vjernik ne strahuje ni od čega osim od Boga i govora da on strahuje od mnoštva stvari koji mu donose zlo i da izbjegava od dosta stvari koje mu stvaraju neprijatnost. Ovo dobro i ispravno shvati![9]

U nastavku pogledajmo šta Allame Teherâni u Me‘âd šenâsi (Učenje o proživljenju) u devetom predavanju u vezi ajeta o Božijim prijateljima kaže:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ * الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ *لَهُمُ الْبُشْرَى فِي الْحَياةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ لاَ تَبْدِيلَ لِكَلِمَاتِ اللّهِ ذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju. A oni koji vjeruju i stalno su bili bogobojazni, za njih je radosna vijest za života na Ovom i na Onom svijetu – Allahovim riječima nema nikakve izmjene – a to je veličanstven uspjeh zaista.”[10]

Riječ evlijâ (prijatelji/أَوْلِيَاء ) spomenuta u gornjem ajetu, je množina riječi valîjj (وَلى). Velâjet (وَلاية) je infinitiv istog etimološkog korijena koji znači raspolaganje voljom i slobodom izbora. Iz ovog položaja proizlazi vladanje i upravljanje svim aspektima života onoga koji je potčinjen velajetu na način da on nema svoju volju.

Etimološki gledano valijj (وَلىّ) je i u značenju participa aktivnog, odnosno koji vlada (والى), kao i u značenju participa pasivnog kojim se vlada (مُولَّى عَلَيه). Dakle termin valijj se koristi i za onoga koji ima položaj velâjeta, skrbništa i zaštite, odnosno raspolaže svim aspektima drugoga pa tako i njegovom voljom i slobodom izbora, kao i za onoga koji je potčinjen položaju velâjeta i svoju slobodnu volju i odluku je prepustio svom skrbniku i zaštitniku.

Sukladno tome, Vali se kaže i za Svetu Bit Božiju i za one koji su ušli pod okrilje Njegove skrbi i Volje, i Njega vide prisutnim u svim svojim poslovima. U vezi s tim Allah, dž.š., u Kur'an kaže:

اللّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ

“Allah je Zaštitnik (Valijj) onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”[11]

A što se tiče čovjeka u položaju velajeta možemo citirati na početku spomenuti kur'anski ajet:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”

Prema tome, Božije evlije su oni koji su se očistili i izašli iz svih primjesa osjećaja samostalnosti, samodovoljnosti i neovisnosti. Oni su svo svoje biće sa svim njegovim aspektima predali Vječnom Bogu i jedino Njega vide Vlasnikom njihove volje.

Sva su stvorenja potčinjenja Božijoj stvaralačkoj volji. Čak i jedna čestica nevidljiva oku nije izuzeta iz ovog općeg zakona. Međutim, naš govor o evlijama i njihovoj predanosti i potčinjenosti se odnosi na zakonodavni velajet, a to je stanje neposredne i unutarnje percepcije toga da jedino Allah ima pravo velajeta.

Onaj ko shvati i percipira ovo univerzalno načelo i vidi sva bića kao i svoje uronjenim u Božijoj Volji i po unutarnjem doživljaju i osvjedočenju sebe vidi potčinjenog takvoj Volji, on je dosegao položaj velajeta i on se zove valijj.

Tajna dosezanja ovog položa je u tome da neki vjernici pod uticajem pokornosti i napuštanja grijeha dosežu položaj bliskosti sa Gospodarom i savršen morala. Kako ljubav ka Bogu, iz dana u dan, rasplamsava njihovo srce, te želja za dosezanjem položaja potpune bliskosti njihovo biće dovodi u stanje usplamtjelosti, to sagorjeva njihove pokuđena svojstva poput suharaka, a namjesto toga dolazi ljubav.

Jasno je da je učinak ljubavi taj da se svojstva i moral ljubljenog preslikavaju u biće zaljubljenog. Koliko god da ljubav Boga bila veća u istoj mjeri se uvećava reflektiranje Božijih svojstava u njegovom biću. Sve tako dok se on potpuno ne očisti od svakog oblika egoizma i samosvojnosti. Ovo ide dotle da on u svojoj biti ne može imati lošu namjeru, jer je duša potpuno očišćena.

U ovom slučaju, ako ovaj čovjek uz Božiju pomoć pređe u višu razinu, doseže položaj Božijih imena i svojstava te percipira Univerzalna imena i svojstva Božija u svim bićima.

Nakon ove razine, ako ga Božija pomoć povede, on će svoje biće vidjeti naspram Gospodara i Njegove Veličine, Moći i Njegove Uzvišenosti i Ljepote. On prevazilazi položaj tavakkula i tafvîza (pouzdavanja u Boga i prepuštanja Bogu poslova) i ulazi u područje Zadovoljstva i Predanosti.

U ovom položaju oni nemaju svoju volju. Gospodar Skrbnik je Taj Koji raspolaže njihovom voljom i njihovim bićem. To su oni koji se jezikom vjere nazivaju evlije. To su pojedinci koji su u svom usavršavajućem kretanju prošli sve razine razuma: prirođeni um ili intellectus in habitu (عقل بالملكة), aktuelizirani um ili intellectus in actu (عقل بالفعل), stečeni um ili intellectus adeptus oracquisitus (عقل بالمستفاد) te posredstvom djelatnog uma (عقل فعّال) primaju božanska učenja od Svete Biti Jedinstva; ili su prošli i djelatni um i zbog sjedinjenja sa Prvim umom izravno primaju znanja od Uzvišenog Gospodara. Također, oni su prošli sve stepene praktične moći (قوة عَمّاله) i praktičnog razuma (عقل عملى) i stigli su zadnje razine na putu tog usavršavanja.

Prema kur'anskim ajetima, o čemu će u jednoj od rasprava koje slijede biti opširno govora, od svojstava Božijih evlija je i to da šejtan nema pristupa njima, jer je on bez nade i moći da može na njih uticati. Evlije, odnosno Božiji prijatelji, svoju volju su prepustili Uzvišenom Bogu, a On raspolaže njihovom voljom u njihovom biću. Kako je uopće u takvom slučaju moguće pretpostaviti da šejtan nadvlada Božiju volju? Evlije Božije su se osvjedočile i dotakle zbilju ajeta:

وَمَا تَشَاؤُونَ إِلاَّ أَن يَشَاء اللَّهُ

“Vi ništa ne možete htjeti, osim ono što Allah hoće.”[12]

U poznatom hadis-kudsiju se kaže: “Meni se rob od robova Mojih ne približava ničim dražim Meni kao onim što Sam mu propisao obaveznim. Potom, on Mi se stalno približava nafilama (neobaveznim, ali pohvalnim radnjama) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, Ja sam njegovo uho kojim sluša, njegovo oko kojim gleda, njegov jezik kojim govori, njegova ruka kojom uzima. Tako, kada me zovne, Ja mu se odazovem. Ako me zamoli za nešto, Ja mu udovoljim.”[13]

Hâdže Nasîruddîn Tûsi, r.a., u 19. poglavlju devetog pristupa (نمط) komentara Išârâta kaže: “Arif, znalac o Bogu, kada prekine i napusti sebe i poveže se sa Bogom, sve moći vidi uronjene u Njegovu moć, koja se proteže kroz sva kontingentna bića i određenja (maktudrat); i sva znanja vidi uronjena u Njegovo znanje kojem nije ništa skriveno od bića; i svaku volju uronjenu u Njegovu volju kojoj su potčinjena sva kontingentna bića i bez moći da se odupru njoj.

Zapravo, svako biće u Kreaciji i svako postojeće savršenstvo on vidi da dolazi i izljeva se od Njega. Tada Uzvišeni postane oko arifa kojim gleda, uho kojim sluša, snaga kojom djeluje, znanje po kojem on zna i postojanje po kojem postoji. Tada arif, po zbilji, poprimi moral Allaha Uzvišenog.”[14]

Ibn Sina 21. poglavlju devetog pristupa iste knjige kaže: “Arif je veseo, vedar, ljubazan, uvijek nasmiješen. Od svoje velike poniznosti poštuje i cijeni djecu na isti način kako poštuje i odrasle. Veseli se čovjeku beznačajnom, tihom i slabog razumijevanja kao što veseli čovjeku čuvenom, inteligentnom i obrazovanom.

Kako da ne bude veseo kada je on veseo po Istini i po svakoj stvari, jer on u svakoj stvari vidi Boga. Kako da on da pravi razliku među stvorenjima kada su oni svi kod njega jednaki, a svi u Božijoj milosti dok su zaokupljeni neistinom na Ovom svijetu.”[15]

U komentaru ovih riječi Ibn Sine, Hâdže Nasîruddîn Tûsi kaže: “Ova svojstva kod arifa, veselost, nasmiješenost i ljubazno ophođenje sa svim stvorenjima, te jednakost svih stvorenja u njegovim očima, plodovi su jednog moralnog svojstva koji se naziva zadovoljstvo. Zadovoljstvo je svojstvo koje onome koji ga ima u njegovom biću ne ostavlja prostora za odbijanje bilo čega, sa kojim nema strah od navale bilo kakve životne neugodnosti, pored kojeg nema žaljenja za bilo čime propuštenim i proteklim. Na to ukazuje Gospodar kada kaže:

وَرِضْوَانٌ مِّنَ اللّهِ أَكْبَرُ

‘A Allahovo zadovoljstvo je veće od svega toga.’[16] – veće je od Džennetâ ispod kojih teku rijeke i čistih kuća u Džennetu Adn. Iz ovoga biva jasnim zašto se jedan od meleka koji je čuvar Dženneta zove Ridvân (Zadovoljni).”[17]

Budući da su Božije evlije prekinuli svoje veze sa šejtanom, a vezali se s Bogom, on nema moći ni pristupa njihovom umu i mislima. U suri En-Nahl se kaže:

إِنَّهُ لَيْسَ لَهُ سُلْطَانٌ عَلَى الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ*إِنَّمَا سُلْطَانُهُ عَلَى الَّذِينَ يَتَوَلَّوْنَهُ وَالَّذِينَ هُم بِهِ مُشْرِكُونَ

“On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju (prihvataju šejtanov velajet) i koji druge Allahu ravnim smatraju.”[18]

Dok u suri Sâd Uzvišeni Allah kaže:

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ*إِلاَّ عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

“I Iblis reče: ‘Tako mi Veličanstva Tvoga, sve ću njih zavesti, s Puta Pravog, osim onih iskrenih (muhles) Tvojih robova!’”[19]

Iskreni (potvrđeni u iskrenosti /الْمُخْلَص) su od Božijih prijatelja. Njihova osobenost je i to što oni neće biti izloženi smrtnoj agoniji i mukama. A kako bi i bili kada su još na Ovom svijetu prošli Svijet Berzaha, Svijet Hašra i položili račun. Jer da nisu prošli ove svjetove ne bi došli do položaja velajeta koji nužno podrazmijeva i položaj iskrenosti. U ovom položaju za njih smrtna agonija i patnja nema smisla.

Patnje koje čovjek podnosi tokom smrti, Berzaha, proživljenja, Sirata i obračuna na Sudnjem danu, rezultat su njegovih loših djela. A Božiju prijatelji koji su stigli do potpune unutarnje čistote ne mogu počiniti loše djelo da i žele. Oni su sami sebi još na Ovom svijetu sveli račun i povezali se sa rudnicima Božije Veličanstvenosti, Ljepote, Znanja, Moći i Života, tamo gdje nema mjesta strahu i tugovanju.

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”

Strah se javlja kod čovjeka u onim slučajevima kada on ima neku sklonosti i vezanost i daje mogućnost da u budućnosti to izgubi. On strahuje da ne bude lišen toga.

Tuga se javlja u čovjeku prema onim stvarima koje je volio i u prošlosti izgubio.

Svaki čovjek koji gradi veze i ljubav prema materijalnim i ovosvjetskim vrijednostima u svom biću, i svoj život gradi na temeljima duge i lažne nade, on je stalo izložen strahu i tuzi. Nema trenutka, a da on ne prolazi kroz neke strahove ili tugovanja. Ako ga u međuvremenu neki posao i zanimanje na trenutak okupira i privuče misao te zaboravi na strah, sa okončanjem tog posla u njemu se ponovo javlja strah koji je cijelo vrijeme samo bio potisnut i čekao povoljnu priliku da zaskoči iz svoje zasjede.

Čovjek u ovakvom stanju ne može ništa uraditi što bi iz korijena uklonilo strah i tugu iz života. Zato se on i predaje svim oblicima ovosvjetskih zadovoljstva da bi zaboravio na razne oblike strahova. Čim se ta zadovoljstva umanje, strah se javlja i ponovo ga dovodi u neprijatno stanje.

Uzrok ovoga leži u tome što je čovjek u Ovom svijetu i životu vezan za mnoštvo stvari. A budući da je Ovaj svijet ustrojen na materiji i prirodi, a materija je u stalnoj promjeni i propadanju, čovjek nikada u njemu ne može naći smiraj. Shodno tome i čovjekove srčane veze se stalno mijenjaju. Sa nestankom i promjenom predmeta zanimanja i srce zapada u strahove i tuge.

Međutim, Božije evlije, koje su stigle do položaja iskrenosti i prekinuli sve oblike vezanosti za Ovaj svijet, ne potpadaju pod uticaj ovosvjetskih promjena, promjena materije i vremena.

Oni su kroz odnos koji su uspostavili sa Bogom svoje biće doveli u nesagledive horizonte. Oni su poput bezobalnog mora. Ako se uzme vode iz mora ili naspe u njega vode, ono se uopće ne mijenja, ne pokazuje promjenu, ni u pogledu kvaliteta niti količine. Samo se površina lagano zatalasa nakon čega se ubrzo smiri i vraća u prvobitno stanje apsolutne mirnoće. Nikave radnje na njega ne mogu ostaviti vidljivog traga.

Međutim, ako se u malu posudu naspe ili odlije samo malo vode, ili na bilo koji drugi način utiče, to prouzrokuje ogromne i vidljive promjene.

Sve dok je čovjek vezan za ovaj ograničeni svijet prirode i svoju dušu je sveo na vezanost za njega, njegovo biće je poput one male posude. Sa najmanjim gubitkom čovjek zapada u strah. Sa gubitkom djeteta, žene, prijatelja ili društvenog položaja i ugleda zapada u beznađe.

Jedino su Božiji prijatelji ti koji su svoju dušu oslobodili svih vezanosti za Svijet materije i krenuli na putovanje u Svijet nematerijalnosti i Melekuta. Oni su poput mora. Njihove biće je upotpunjeno u svim aspektima. Oni više nisu podložni bilo kakvom obliku straha, bilo da se odnosilo na prošlost ili strahovanje spram budućnosti. Oni nemaju nemira u svom biću.

Uzvišeni Gospodar upravo o ovom stanju duše i njenoj izbavljenosti od ograničenosti te širine bića opisuje u Kur'anu, a Imam Ali to pojašnjava kada kaže:

“Cjelina uzdržanosti od svijeta ovoga obuhvaćena je između dva iskaza kur'anska. Allah Uzvišeni kaže: ‘Tako da ne biste očajavali nad bilo čime što vam je izmaklo i da se ne biste ushićivali nad bilo čime što vam prispije!’[20]

Ko ne tuguje nad onim što je izmaklo i ne veseli se nad onim što što dolazi, postiže uzdržanost od svijeta ovoga s obje strane njegove.”[21]

Ko su Božije evlije, odnosno Božiji prijatelji?

الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ

“Oni koji vjeruju i stalno su bili bogobojazni.”[22]

To su oni koji su prigrlili iman i otprije su bili bogobojazni. To znači primili su iman i u skladu tog imana su se postupali i bili bogobojazni. Taj iman i bogobojaznost je proizveo bolji i jači iman i bogobojaznost. Stalno je tako da jedan stepen imana i bogobojaznosti polučuje veći iman i bogobojaznost sve dok iman ne stigne do najvišeg stepena i uvjerenja kojeg je proizveo prethodni stepen bogobojaznosti. U suri Es-Saff se kaže:

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آَمَنُوا هَلْ أَدُلُّكُمْ عَلَى تِجَارَةٍ تُنجِيكُم مِّنْ عَذَابٍ أَلِيمٍ*تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ…

“O vjernici, hoćete li da vam uputim trgovini koja će vas spasiti patnje nesnosne: U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte…!”[23]

U suri En-Nisâ’ stoji:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ آمِنُواْ بِاللّهِ وَرَسُولِهِ

“O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova…!”[24]

Jasno je da iman ima više stepeni i razina i da treba proći niži da bi se došlo na viši stepen.

Iman u slučaju Božijih evlija podrazumijeva da su se oni očistili od bilo kakvog oblika unutarnjeg širka. U njihovim srcima je zasjalo sunce čistog tevhida koje obasjava cijelo njihove biće. Upravo zato se i kaže u Kur'anu:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَ كَانُواْ يَتَّقُونَ

“Oni koji vjeruju i stalno su bili bogobojazni.”

A ne kaže se:

الَّذِينَ آمَنُواْ واتقَوا

“Oni koji vjeruju i bili su bogobojazni.”

لَهُمُ الْبُشْرَى فِي الْحَياةِ الدُّنْيَا وَ فِي الآخِرَةِ لاَ تَبْدِيلَ لِكَلِمَاتِ اللّهِ ذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

“Za njih je radosna vijest za života na Ovom i na Onom svijetu – Allahovim riječima nema nikakve izmjene – a to je veličanstven uspjeh zaista.”

Radosna vijest za njih na Ovom svijetu je otkrovenje zbiljskih stvari, smiraj srca, okorištavanje Božijim darovima, radosna vijest o Božijem zadovoljstvu, susretu sa Njime, Poslanikom i čistim dušama, radosna vijest o izlasku i javljanju sunca tevhida. Dok je radosna vijest za njih na Onom svijetu Džennet, vječni boravak u njemu, prelazak preko Sirat ćuprije, Kevser, šefat, položaj bliskosti i sigurnosti kod Uzvišenog Boga, Božije gošćenje itd.

S druge strane u suri Fussilet se kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلائِكَةُ أَلاَّ تَخَافُوا وَلا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah!’ – i potom u tome ustrajni budu, meleki silaze: ‘Ne bojte se i ne tugujte! Radujte se Džennetu koji vam je obećan.’”[25]

Radosna vijest, koja se dostavlja onima koji ostanu ustrajni u svom imanu u gornjem ajetu, odnosi se na trenutke kada oni budu umirali, dakle, ne za njihova života na Ovom svijetu. To nije isto ono o čemu govori ajet našeg zanimanja: “Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”

U pravilu, radosna vijest se odnosi na izvjestan događaj, a ne za događaj čije uozbiljenje nije sigurno. Naprimjer, ako je žena trudna i ne zna se šta nosi u stomaku, za taj zametak ne možemo reći radosna vijest o sinu ili kćerki, jer postoji ista vjerovatnoća za oba slučaja. Ali kada se rodi muško djete, može se reći radosna vijest za muško ili žensko dijete.

Sve dok ne stige u položaj velajeta ili smrti čovjekov put nije jednostran. Zapravo, on je uvijek izložen ovosvjetskim izazovima i slobodnom izboru između dobra i zla, Dženneta i Džehennema. Za takvog čovjeka nema smisla dostavljanje radosne vijesti o spasu i Džennetu.

Za Božije prijatelje koji su ušli u Harem Božije sigurnosti te nemaju straha niti tuge, radosna vijest ima smisla, bilo da je na Ovom svijetu ili Ahiretu, jer su oni u svom djelovanju i životu određeni jedino Allahom Uzvišenim.

A što se tiče onih koji su prigrlili iman i u tome ostali postojani, ali još uvijek nisu dosegli položaj čiste iskrenosti, te još uvijek u njima postoji mogućnost zastranjenja i odlaska u Džehennem, radosna vijest o Džennetu na Ovom svijetu nema smisla. Zato moramo reći da se radosna vijest u gornjem ajetu odnosi na trenutke smrti kada ostanu bez slobode izbora i njihov put postane jedan put bez mogućnosti promjene.

Sljedeći dokaz tome se nalazi u istom ajetu:

وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Radujte se Džennetu koji vam je obećan.”[26]

Znači, radujte se Džennetu koji je vam je obećan za života na Ovom svijetu. U trenucima smrti ili blizu smrti Ovaj svijet je prošao zato se i kaže u ajetu: “koji vam je obećan.” Potpuno je jasno da obećanje dato prije, a o njegovom ispunjenju se tek sada osvjedočavaju.

Ali, što se tiče Božijih prijatelja njima je radosna vijest još za života na Ovom svijetu, jer su stigli do položaja velajeta i u ušli položaj gdje nema straha niti tuge.[27]

U Tefsiru Bejânus-se‘âde od Mulla Sultan Muhammed Gânâbadia možemo naći skraćenu verziju onoga što Allame Tabatabi opširno pojašnjava, a kod ajeta: “Tamo zaštita (velajet) pripada samo Allahu.” – u vezi značenja riječi velajet on kaže: “Velajet (وَلاية), sa fethom na wawu, u značenju je pomoći (نصرت), slobodnog upravljanja (تصرّف), odgajanja (تربيت), dok vilajet (وِلاية), ali sa kesrom na wawu, u značenju je vlasti (سلطنت). Riječ هُنَالِكَ u značenju je pokazne zamjenice za mjesto, a ovdje se misli na posebnu razinu duše koja je u ajetu upoređena sa mjestom. A to znači da u tom stanju kada duša prekine sve želje i nadanja za bilo šta pored Boga. Duša tada vidi da jedino Allah raspolaže sa vlašću (vilajetom), Onaj Koji se pokazao i očitovao da je jedino On Istina. Stoga, Njegov vilajet je postojeći, a vilajet drugih je nepostojeći.

A to da se vilajet ovdje opisuje sa Allahom Istinitim ukazuje na značenje da je očitanje Uzvišenog Gospodara tada Istinito, a drugih pored Njega neistinito.[28]

[1]Allame Teherâni: Imâm šenâsi, sv. 5., str. 20-21.

[2]El-Kehf, 44.

[3]Ali ‘Imrân, 68.

[4]Jûnus, 62.

[5]Jûnus, 63.

[6]Jûsuf, 106.

[7]En-Nisâ’, 65.

[8]Jûnus, 62.

[9]Allame Tabatabi: El- Mizân, sv. 11., str. 93.

[10]Jûnus, 62-64.

[11]El-Bekare, 257.

[12]El-Insân, 30.; Et-Tekvîr, 29.

[13]Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 2., str. 352.; Gazâli: Ihjâ'ul-‘ulûm, u poglavlju o ljubavi o Bogu, sv. 4., str. 263., ‘Erâqi na margini te stranice ustvrđuje da Buhâria prenosi taj hadis od Ebu Hurejre. Ovaj hadis-kudsi je prenesen velikim brojem lancem prenosilaca od Allahova Poslanika, s.a.v.a., Imama Bakira i Imama Sadika. Zabilježen je u više šitskih i u sunnitskih knjiga.

[14]Hâdže Nasîruddîn Tûsi: Šarh Išârât Ibn Sina, Egipat, sv. 4., str. 97-98.; litografsko izdanje, na 16. str. od kraja knjige.

[15]Ibid., sv. 4., str. 101; litografsko izdanje 15. str. od kraja knjige.

[16]Et-Tevbe, 72.

[17]Ibid., str. 102.

[18]En-Nahl, 99-100.

[19]Sâd, 82-83.

[20]El-Hadîd, 23.

[21]Staza rječitosti, izreka 448.

[22]Jûnus, 63.

[23]Es-Saff, 10-11.

[24]En-Nisâ’, 136.

[25]Fussilet, 30.

[26]Fussilet, 30.

[27]Allame Teherâni; Me‘âd šenâsi, sv. 2., str. 49-68.

[28]Mulla Sultân Muhammed Gânâbadi: Tefsir Bejânus-se‘âde, litografsko izdanje, str. 438.