Onosvjetska pravda u kontekstu Božije pravde 7.

Nadoknada za djela

Jedno od pitanja koje se u raspravi o Božijoj pravdi treba razmotriti jeste pitanje onosvjetske nadoknade za ljudska djela. Povratak u novi život i ravnanje dobrih i loših djela te nagrađivanje dobročinitelja i kažnjavanje zločinaca samo je po sebi jedna od manifestacija Božije pravde. Jedan od razloga koji se obično navode uz proživljenje jeste da Bog, zbog Svoje mudrosti i pravednosti, čovjekova djela ne ostavlja nesviđenim, tj. bez nagrade ili kazne.

Hazreti Aliju se pripisuje sljedeće kazivanje: “Moguće je da Bog nepravedniku da vremena, ali ga nikad neće ostaviti nekažnjenog; On je na putu njegovom u zasjedi, poput koske koja zastane u grlu i zatvara mu put.”[1]

U ovom dijelu knjige ne želimo raspravljati o dokazu proživljenja putem činjenice da je Bog pravedan. Ovdje ćemo raspravljati o primjedbi koja se, sa stanovišta Božije pravde, usmjerava prema kakvoći onosvjetskih nadoknada i kazni za djela. Kaže se da su onosvjetske kazne, onako kako se opisuju, u protivnosti s Božijom pravdom! Jer u njima nema adekvatnosti između grijeha i kazne, te da je način njihovog izvršenja nepravedan.

U ovoj primjedbi se pitanje nadoknade, koje se uzima kao dokaz Božije pravde, predstavlja kao zamjerka na pravdu i neka vrsta dokidanja mudrosti. Ovaj prigovor se zasniva na načelu da prilikom ustanovljavanja kaznenog zakona treba postojati adekvatnost između prekršaja i kazne: naprimjer, ako neko na sred puta prospe smeće, pravda zahtijeva da se za njega uzme u obzir kazna. Nema sumnje da kazna za ovakav jedan prekršaj ne može biti veoma teška, kao što je recimo pogubljenje i doživotna robija. Na osnovu pravednog presuđivanja između prekršaja i kazne, za takav jedan prekršaj dovoljno je najviše sedam dana zatvora. Ali ako bi tog prekršioca zbog ovog malog prekršaja kaznili progonstvom i kamenovanjem, onda bi to bila nepravda. Imperativ pravde je da se prekršaji kazne, ali ako se ne ispoštuje adekvatnost između grijeha i kazne, onda će samo kažnjavanje biti neka vrsta nepravde.

Grijesi poput ogovaranja, laži, preljube, ubistva i sl., jesu prekršaji i iziskuju kaznu, međutim, nisu li predviđene kazne za takve grijehe na onom svijetu pretjerane? Kao kaznu za ubistvo nevine osobe, Kur'an određuje vječni boravak u Vatri. Za ogovaranje se kaže da je to lajanje džehennemskih pasa.[2] Isto tako i za ostale grijehe se navode teške i nepodnošljive kazne. Takve kazne su žestoke, a vremenski gledano preduge. Zamjerka je u tome kako se ova nesrazmjernost ne slaže s Božijom pravdom?

Da bismo odgovorili na ovu primjedbu, potrebno je analizirati vrste nadoknada i da se upoznamo s oblicima onosvjetskih kazni. Ovo implicira da najprije razmotrimo onosvjetski poredak stvari – u skladu sa onim što možemo zaključiti iz vjerodostojnih islamskih izvora i racionalnih dokaza – te da razmotrimo razliku između poretka stvari na onom i ovom svijetu.

Razlike između dva svijeta

Da li Onim svijetom dominiraju prirodni zakoni koji dominiraju Ovim svijetom? Da li postoje neke razlike u životu Ovoga i Onoga svijeta? Da li je onosvjetska kreacija identična ovosvjetskoj, s jedinom razlikom da dolazi nakon ove?

Sasvim je jasno da između ova dva svijeta postoje neke razlike; ako postoje sličnosti, razlike su također neminovne.

Radi se o dvije kreacije, dva univerzuma i dva načina življenja s različitim zakonitostima. Ne žurite, neću da kažem da je Božija pravda dio ovosvjetskih zakona a ne onosvjetskih, kako bi se mogao nametnuti zaključak da je tamo nepravda moguća – ne, hoću da kažem nešto drugo, malo se strpite.

Da bismo pokazali razlike između ove dvije vrste života, ne možemo naći nijedan odgovarajući primjer, jer je svaki primjer koji navedemo sam dio Ovoga svijeta i njegovih zakonitosti. Pa ipak, radi pojašnjenja može se – s malo tolerancije – Ovaj i Onaj svijet usporediti sa svijetom maternice i svijetom prirode. Ranije smo također navodili ovaj primjer, ali govoreći u jednom drugom kontekstu.

Beba u majčinoj utrobi posjeduje neku vrstu života, a kada se rodi, ulazi u posve drugu. Ono što je zajedničko ovim životima jeste ishrana, s tim što se način ishrane fetusa razlikuje od one nakon rođenja. Dijete u utrobi majke živi poput biljke, hrani se majčinom krvlju putem pupčane vrpce, baš kao što se biljka hrani putem svog korijena; niti diše uz pomoć grudnog koša, niti mu radi aparat za varenje, ali čim se suoči sa ovim svijetom, nova pravila počinju mu uređivati život. Ovdje više ne može ni za tren živjeti kao u bivšem životu; ovdje treba da diše i da se hrani na usta. Da zrak uđe u pluća djeteta prije rođenja i hrana u stomak, dijete bi umrlo. Nakon rođenja vladaju sasvim drugačija pravila – da se samo na nekoliko trenutaka zaustavi dotok vazduha u pluća i da nekoliko sati ne jede, dijete bi umrlo. Nakon rođenja više nije moguće da se nastavi prijašnje stanje djetetova života, ono se sada mora uočiti s novim pravilima.

Odnos onoga svijeta prema ovome je upravo ovakav. Stanje života na onom svijetu razlikuje se od ovoga. U oba svijeta postoji život, ali ne istovjetan. Tamo životom dominiraju zakonitosti i sistemi koji se razlikuju od ovdašnjih. Drugim riječima, Ovaj i Onaj svijet jesu dvije vrste univerzuma i dvije kreacije. Da bismo razumjeli razlike koje postoje između njih, pažnju trebamo usmjeriti ka opisima koje u vjerskim tekstovima nalazimo o ovom pitanju.

Evo nekoliko razlika:

1. Konstantnost i promjenjivost. U ovom svijetu postoje kretanja i promjene. Dijete postaje dječak, pa mladić, onda sazrijeva i dospijeva u doba starosti i konačno umire. U Ovom svijetu mladi stare, a stari odlaze; međutim u Onom svijetu nema ni starosti niti smrti. Tamo je svijet postojanosti, a ovdje svijet odlaska; tamo je dom stalnog postojanja, a ovdje dom nestanka i iščezavanja.

2. Potpunost i nepotpunost života. Druga odlika ovoga svijeta jeste da je u njemu smrt pomiješana sa životom, dok je na onom svijetu sve sami život. Na Ovom svijetu postoje neorganske i organske tvari i svaka od njih pretvara se u drugu. Tijelo koje mi imamo i koje sada živi, nekad je bilo mrtvo i spadalo u nežive stvari i opet će život biti odstranjen od njega i tako se ponovo vratiti u stanje neorganskih tvari. Na Onom svijetu, međutim, nema smrti; tamo je sve sami život; onosvjetska Zemlja, njeni biseri i kamenice, drveće i voće, sve to tamo ima život; vatra je tamo živa, osjeća i aktivna je. Kur'an Časni kaže: “Uistinu je jedino onaj svijet čisti život.”[3]

Onaj svijet je živo biće. Organi i dijelovi tijela su na onom svjetu svjesni i mogu da govore. Na Sudnjem danu će se usta zapečatiti i svaki organ će sam govoriti o djelima koja je počinio.

Tamo se jezik ne pita pa da laganjem skriva činjenice. Svaki organ tamo ima sposobnost da govori, zato će sam da opisuje djela koja je počinio.

Kur'an Časni kaže:

“Danas ćemo na usta njihova pečat staviti a govoriće nam ruke njihove i svjedočit će noge njihove o onom što su činile.”[4]

Na jednom drugom mjestu Kur'an navodi prepirku ljudi s vlastitim organima:

“I svojim kožama će reći: zašto svjedočite protiv nas? One će odgovoriti: govorom nas je obdario Allah koji je svakoj stvari dao sposobnost da govori.”[5]

Da, život je na onom svijetu sve sami i čisti život, bez imalo primjesa smrti; tamo nema faktora trenja, starenja i odumiranja; onim svijetom dominira vječnost.

3. Sjetva i ubiranje. Treća razlika između ovoga i onoga svijeta jeste činjenica da na ovome svijetu ništa ne možemo učiniti a da nas plodovi tog rada ne dočekaju na onome svijetu. Na onom svijetu nema zarađivanja. Sve što tamo postoji jeste produkt i posljedica, to je kao dan kada se objavljuju rezultati studentskih ispita. Ako neki student u vrijeme ispita zatraži da uči, na to će mu se reći da je vrijeme priprema prošlo te da je sada vrijeme ispita i ocjenjivanja. Ograničenost vremena osnovni je razlog zbog kojeg vjerovjesnici pozivaju ljude na dobra djela.

Imam Ali je aludirajući na Sudnji dan rekao sljedeće: “Danas je vrijeme rada a ne obračuna dok će sutra biti vrijeme obračuna a ne rada.”

Na jednom drugom mjestu on kaže: “O robovi Božiji, trudite se sada dok su jezici slobodni i tijela zdrava, dok organi slušaju i dok je polje za rad na raspolaganju.”[6]

Ovim kazivanjem željelo se reći kako je ljudsko tijelo oruđe za rad, zato se savjetuje čovjeku da se koristi njim prije nego mu se oduzme i prije nego se raspadne. A pošto rok prođe i pošto, po Božijoj odredbi, duša počne da se odvaja od tijela, tada će sve biti gotovo; koliko god da bude dozivao: “Vratite me da učinim koje dobro djelo!”, jedini odgovor koji će čuti biće: ”Sada to više nije moguće.” Ako bi bilo moguće da se nedozrelo voće koje je otpalo s drveta ponovo vrati na drvo i postane dio drveta, tada bi i povratak na ovaj svijet bio moguć, međutim zakon kreacije je nešto drugo.

Kako je samo divna rečenica koju je Božiji Poslanik o ovoj temi izgovorio: “Ovaj svijet je njiva onoga svijeta.”[7]

U ovom se hadisu cijeli period ljudskog postojanja uspoređuje s jednom godinom, gdje se Ovaj i Onaj svijet poredi s jednim od dva godišnja razdoblja; ovaj svijet je razdoblje sjetve dok je onaj svijet razdoblje žetve.

4. Društvena i lična sudbina. Četvrta razlika koju nalazimo između ovosvjetskog i onosvjetskog poretka jeste u činjenici da su sudbine ljudi na Ovome svijetu donekle zajedničke, dok na Onom svijetu svaki pojedinac ima svoju neovisnu sudbinu. Misli se na činjenicu da je život na Ovome svijetu socijalne prirode. U socijalnom životu dominira međusobna ovisnost i kompaktnost; dobra djela dobročinitelja imaju uticaja na sreću drugih, kao što i zla djela zločinaca imaju uticaja na društvo, te upravo iz tog razloga postoje društvene odgovornosti. Pojedinci u društvu, poput tjelesnih organa, manje više, moraju da podnose težinu jedni drugih; u slučaju da se neki od organa tijela poremeti i ostali organi trpe; npr. ako jetra dobro ne rad,i štetu moraju da trpe i ostali tjelesni organi.

Život u društvu nameće potrebu sprečavanja činjenja grijeha. Božiji Poslanik je uticaj grijeha na društvo kojeg počini pojedinac objasnio kroz jednu priču o skupini putnika koji su putovali brodom. Jedan od putnika je, na mjestu gdje je sjedio, počeo bušiti rupu. Misleći da je to njegova privatna stvar, ostali putnici nisu reagovali i tako se brod potopio. Da su ga međutim spriječili i zabranili mu da čini to što je činio i sami sebe bi spasili, a i samog prekršioca.[8]

Suho i sirovo drvo na Ovom svijetu zajedno sagorijevaju, ili se zajedno čuvaju od sagorijevanja. U zajedničkom društvenom životu ljudi postoje dobročinitelji i zločinci. Nekad zločinci koriste plod rada dobročinitelja, a nevini ljudi nekada trpe grijehe grešnika.

Onaj svijet, međutim, nije takav. Tamo nije moguće da neko učestvuje u plodovima rada drugoga, niti pak da trpi nečije tuđe grijehe. To je mjesto gdje se dobro i zlo razdvajaju. Onaj svijet razdvaja nečiste od čistih. Tamo će grešnici biti prozvani riječima: “i odvojite se danas o grešnici.”[9]

Tamo će otac biti odvojen od sina, a sin od oca, svako će dobiti nadoknadu za svoje djelo: “Niko neće nositi tovar drugoga.”[10]

Ova razlika se pojavila zato što je Onaj svijet čisti aktualitet, dok je Ovaj svjet mjesto promjene i kretanja, tj. svijet u kojem su pomiješane potencije i aktuelnosti. Čisti aktualiteti ne potpadaju pod uticaj jedni drugih, jedni s drugima se ne komponiraju, dok nepotpuni aktualiteti primaju uticaj i mogu se komponovati. Stoga, na Ovome svijetu nastaje “društvo” kao neka vrsta kompozicije i jedinstva ljudi, dok na Onom svijetu društvo nema smisla. Na Ovom svijetu postoji uzajamni postepeni uticaj, te akcija i reakcija, dok toga na Onom svijetu nema; ako se neko na Ovom svijetu druži s dobročiniteljima, od njih poprima dobrostivost a ako se druži s lošima, zaluta. Mevlana u vezi s ovim kaže:

Stazom se tajnom od grudi do grudi,

stalno prenose dobre i loše ćudi

Firdusi, također, pjeva:

Pored amber prodavca kad prođeš,

savse amberom uzmirišeš.

A kada prođeš pored ugljara,

od njega dobiješ samo crnila.

Međutim, blizina dobrih ili loših na Onome svijetu uopće ne utiče na čovjeka niti šta u njemu mijenja, pa makar i dovijeka da ostane s dobročiniteljima ili s zločincima, jer tamo blizina nema nikakve učinke. Tamo se dobrostivost i zloba ne prenosi iz jednih grudi u druge. Tamo se ne može poprimiti miomiris prolazeći pored prodavca ambera niti se može uprljati pored ugljara. Tamo ne postoji nikakva razmjena, ni prirodna niti ugovorena; razmjena i kupoprodaja jesu specifičnosti ovoga svijeta.

Ako kažemo da život na Onome svijetu nije socijalan, ne znači da tamo svako živi sam za sebe i da nikog sem sebe ne vidi, te da nema ništa ni s kim. Želimo reći da tamo ne postoje utjecaji, ovisnosti, pomaganja i protivljenja, davanja i uzimanja duhovnih i moralnih odlika koje postoje na Ovom svijetu i usljed kojih se uozbiljuje ovosvjetsko društvo, tj. ne postoji stvarna skupina pojedinaca usljed koje su sudbine povezane. Ali u rajskim vrtovima i u paklenim provalijama, postoji zajednica i zajednički život, s tom razlikom što zajednicom dobročinitelja dominira bliskost ili, kako ih se u Kur'anu časnom opisuju, da kao braća sjede na divanima okrenuti jedni prema drugima[11], dok zajednicom zločinaca i loših vlada odvratnost i međusobna odbojnost.[12]

Veza između dva svijeta

Pošto smo iz ranijeg izlaganja stekli uvid u razlike između ovosvjetskog i onosvjetskog sistema, treba da vidimo šta povezuje ova dva svijeta?

Nema sumnje da između Ovoga i Onoga svijeta postoji veza i to veoma snažna. Toliko je jaka da liči na vezu između dvije polovine života i dva godišnja doba – jedno je doba sjetve, a drugo žetve. Šta više, jedno je u osnovi sjeme, a drugo njegov plod. Raj i pakao nastaju upravo ovdje. U jednom predanju stoji: “Džennet je najprije prazna pustinja bez usijeva i plodova, pa se onda ispuni zelenilom i drvećem nastalim usljed slave i hvale Bogu, i svjedočenjem Njegove jednoće, te svjedočenjem da je On najveći i da nema snage niti moći osim u Njega; to drveće je ovdje riječ a tamo je djelo.”[13]

U jednoj drugoj predaji prenosi se da je Božiji Poslanik rekao: “U noći Miradža ušao sam u Džennet. Našao sam meleke gdje su zauzeti gradnjom; nekad stavljaju blok od zlata, nekad od srebra a nekada ništa ne stavljaju. Upitao sam ih: “Zašto nekada radite a nekada ne?” Oni su mi odgovorili: “Čekamo da nam dođe građevinski materijal.” Upitao sam: “Šta je taj građevinski materijal kojega očekujete?” Oni su mi rekli: “To je sjećanje vjernika koje na donjem svijetu čini i izgovara: Slava Allahu i svaka hvala Allahu, nema drugog boga osim Njega i Allah je najveći. Kad god on ovo kaže mi gradimo, a kad prestane i mi prestanemo.”[14]

U drugom predaji stoji da je Božiji Poslanik rekao: “Tko god kaže: slava Bogu, Bog mu u džennetu zasadi jedno drvo, a ko kaže da sva hvala pripada Bogu, On mu u džennetu opet zasadi drvo; ko kaže: samo je jedan Bog i nema drugoga, Bog mu u džennetu također zasadi drvo; ko kaže da je Bog najveći, On mu ponovo u džennetu zasadi drvo.”Jedan od kurejševića reče: “Onda to znači da mi u džennetu imamo puno drveća”.Poslanik mu je na to rekao: “Tačno, samo pazite da na njih vatru ne pošaljete pa ih spalite, na osnovu riječi Uzvišenog i Veličanstvenog tamo gdje kaže: ‘O vi koji vjerujete! Bogu i Poslaniku Njegovu se pokoravajte i svoja djela ne kvarite.’”[15]

Dakle, isto onako kako svojim dobrim djelima sadite džennetsko drveće na Onom svijetu, tako je moguće da svojim lošim djelima džehennemsku vatru rasplamsate pa njome uništite svoja dobra djela.

Prenosi se da je Poslanik, također, rekao: “Zavist vjeru, zaista, izjeda, baš kao što vatra izjeda glavnje.”[16]

Prema tome Džehennem je, kao i Džennet, prazna pustinja. Vatra i patnje su zapravo utjelovljenje upravo onih grijeha koje je čovjek poslao; zmija, akrep, ključala voda i džehennemske zekumske pomije nastaju od nečistoća i podlosti, baš kao što rajske ljepote i vječne blagodati u njemu nastaju od samouzdržavanja i dobrih djela. Allah Uzvišeni o prokletnicima kaže: “Oni su ti kojima pripada kazna od bolne poganosti njihove.”[17]

Tri oblika kazne

Dvije prošle rasprave, u kojima smo razmotrili “razlike između dva svijeta” i “vezu između dva svijeta”, predstavljaju uvod u ovu raspravu u kojoj ćemo razmotriti vrste kazni. Ovdje nastojimo dokazati da se kazne na Onome svijetu, po svojoj naravi, razlikuju od ovosvjetskih kazni. Odgovor na primjedbu o neusklađenosti između grijeha i kazne ovisi o shvaćanju ove razlike.

Postoje tri vrste kazni:

1. ugovorene (opomena i pouka);

2. kazne koje su u prirodnoj i genetičkoj vezi s grijehom (odmazde materijalnog svijeta);

3. kazne koje su ništa drugo doli utjelovljenje samoga grijeha (onosvjetske kazne).

Opomena i pouka

U prvu vrstu kazni spadaju upravo one kazne koje se u ljudskim društvima nazivaju kaznenim zakonima i koje ustanovljavaju vjerski ili profani zakonodavci. Ove kaznene mjere imaju dvije koristi: jedna je da sprječava ponavljanje grijeha u budućnosti, posredstvom samog prekršitelja ili drugih i to putem straha što ga kazna proizvodi, zbog čega se ova vrsta kazni može nazvati opomenom. Druga je korist smirenje osobe nad kojom je učinjena nepravda i to u slučajevima kada je grijeh tipa krivičnog djela i kršenja prava drugih.

Osjećaj želje za osvetom u čovjeku je veoma jak. Izgleda da je u prvim razdobljima ljudskih društava bio još jači. Ako zločinac ne bi bio kažnjen putem zakona, to bi izazivalo veliki nered u društvu. Ovaj osjećaj i danas postoji, s tim što je u civiliziranim društvima nešto slabiji i “skriveniji”. Čovjek nad kojim je učinjena nepravda, zadobija jedan duševni kompleks i, ako mu se taj kompleks ne riješi, moguće je da – svjesno ili ne – jednog dana posegne za krivičnim djelom. Ali kada zlikovca pred njegovim očima kazne, oslobađa se kompleksa, kivnje i nezadovoljstva kojeg je imao u duši.

Kazneni zakoni su nužni za odgoj prijestupnika i uspostavljanje reda u društvu – ništa drugo ne može da ih zamijeni. To što neki tvrde da umjesto kazne, prijestupnike treba preodgojiti, a umjesto zatvora treba sagraditi popravni dom ne rješava problem u njegovoj suštini. Odgoj i gradnja popravnog doma je, nema sumnje, potrebna i neophodna, i činjenica je da ispravan odgoj umanjuje krivična djela – baš kao što je i socijalna nesređenost jedan od uzroka krivičnih djela, a uspostavljanje reda u društvu, ekonomiji i kulturi, s druge strane uzrok da se krivična djela smanje – međutim, nijedno od ovoga ne može zamijeniti ono drugo. Pravilan odgoj i pravedni sistemi ne mogu zamijeniti kaznene mjere, baš kao što ni kaznene mjere ne mogu zamijeniti ispravan odgoj i zdrav društveni sistem.

Ma koliko odgoj bio ispravan i društveni sistem pravedan, pa ipak, uvijek se nađe drskih pojedinaca koje je moguće smiriti isključivo putem kazni koje ponekad moraju biti i izuzetno oštre.

Jačanjem vjerovanja, ispravnim odgojem i društvenom reformom, te uklanjanjem uzroka prijestupa, moguće je uveliko smanjiti broj prekršaja i krivičnih dijela. Jasno je da se svim tim metodama treba koristiti, ali se ne može poreći da su i kaznene mjere na svom mjestu potrebne i da ništa drugo nema njihov učinak. Čovjek još uvijek nije uspio, a možda nikada neće ni uspjeti da putem davanja savjeta, uputa i ostalih odgojno-obrazovnih sredstava sve ljude ispravno odgoji. Nama izgleda da današnja civilizacija i materijalni život mogu proizvesti takvo jedno stanje u kojem zločin nikada neće biti počinjen, ali ne samo da savremena civilizacija nije smanjila zlodjela, već ih je umnogome i uvećala.

Krađe koje su se u starim vremenima dešavale u vidu krađe ibrika, kesa s novcem ili hajdučenja, danas se čine pod hiljadama vrsta vela i zastora.

Na osnovu navedenih dokaza, treba priznati da je ustanovljavanje kaznenih mjera i zakona nešto neophodno i korisno za ljudsko društvo. Ali je, kao što smo to i ranije napomenuli, potrebno da oni koji ustanovljuju kaznene mjere, poštuju odgovarajući odnos između kazne i prekršaja.

Međutim, zanimljivo je da ova vrsta kaznenih mjera na Onom svijetu nije razumna, jer tamo nije ni sprječavanje ponovnog prekršaja posrijedi niti smirenje obespravljene osobe. Onaj svijet nije mjesto akcije da bi kažnjavanje čovjeka imalo svrhu da se spriječi loše ponašanje, niti je Bog – sačuvaj me Bože – željan osvete i smirenja pa hoće da se sveti da bi se oslobodio svoga kompleksa. Također, nije po srijedi ni smirenje obespravljenih duša, pogotovo ako su ti obespravljeni iz reda Bogu bliskih, iz reda obdarenih sveopćom Božijom milošću, jer je sasvim jasno da će i oni koji nisu na razini Božijih prijatelja, u Ovom svijetu tegobe, radi malo više dobra, milosti i oprosta, zanemariti svu svoju želju za osvetom.

Osim toga, sve kazne nisu u vezi s pravima ljudi, pa se i ne može reći da je zapovijed Božije pravde zadovoljenje obespravljenih duša putem osvete nad zlikovcima. Veliki dio kazni tiče se mnogoboštva, licemjerja, nesluženja Bogu i sl., što predstavlja “Božansko pravo”, a ne “ljudsko pravo”. U ovakvoj vrsti slučajeva, ne postoji niti jedan od dva navedena svojstva ovosvjetskih kazni.

Ovosvjetske odmazde

Druga vrsta kazni jesu one koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s prekršajem, tj. njegova posljedica i prirodni rezultat. Ova vrsta kazni naziva se “odmazda djela” ili “objektivni učinak grijeha”. Mnogi grijesi za sobom povlače veoma nepovoljne objektivne učinke po onoga koji ih čini. Naprimjer, ne samo da pijanstvo proizvodi društvene štete, već nanosi štetu i na tijelu samog pijanice. Pijanstvo uzrokuje poremećaj nervnog sistema i oboljenja jetre.

Ovo su supstancijalne posljedice grijeha, a ne zakonske mjere. Prema tome, ne može se govoriti o potrebi poštivanja odgovarajućeg odnosa između prekršaja i kazne. Ako neka osoba popije otrov i odbije savjet savjetodavca, sigurno će umrijeti. Smrt je prirodna posljedica i objektivni učinak pijenja otrova. Takva osoba će umrijeti, međutim, veoma je pogrješno da se postavlja pitanje zašto je taj jadnik kažnjen smrću, iako je činio grijeh samo pet minuta? Ako se nekome kaže da se ne baci s vrha planine, jer će u protivnom poginuti, on nema pravo da se usprotivi pa da kaže: “Kakve veze ima između moje tvrdoglavosti i tako teške kazne?” Ovdje je posrijedi uzrok i posljedica. Pad s vrha planine ili pijenje otrova jeste uzrok, a njegova posljedica smrt. Efekat tih uzroka je taj i ne može biti drugi.

Pitanje odgovarajućeg odnosa između prekršaja i kazne tiče se ugovorenih kaznenih mjera, koje su s prekršajima u jednoj zamišljenoj, a ne stvarnoj i esencijalnoj vezi. Međutim, prirodne odmazde jesu posljedica i implikacija samoga djela. Na osnovu onoga što smo u drugom dijelu ove knjige objasnili, svaka stvar u univerzalnom sistemu uzroka i posljedica ima sebi svojstvenu posljedicu i ni u kom slučaju nije moguće da stvarni uzrok ne povuče za sobom stvarnu posljedicu.

Kada smo vodili raspravu o razlikama između Ovoga i Onoga svijeta, rekli smo da je Ovaj svijet sezona sjetve, a Onaj žetve. Pa ipak, neka djela rezultiraju još na Ovom svijetu, tj. djela koja smo zasadili još ovdje sazrijevaju. Naravno, ovo ubiranje plodova našega djela je, neka vrsta Božanske kompenzacije, ali nepotpune. Precizna računica i potpuna kompenzacija će se izvršiti na Onome svijetu. Iako je Ovaj svijet mjesto akcije, pa ipak je ponekad i dom nadoknade, dok se na Onome svijetu ostvaruje samo nadoknada. Onaj svijet je sve sama nadoknada i posljedica rada. Djela koja se tiču Božijih stvorenja, bilo da se javljaju u služenju ljudima ili nanošenju štete, obično se još na Ovome svijetu nadoknađuju, bez ikakvog umanjivanja od onosvjetske nadoknade.

Činjenje zla roditeljima, još na Ovome svijetu je praćeno kaznom, pogotovo ako je to zlo – sačuvaj nas Bože – ubistvo. Čak i ako su roditelji griješnici ili nevjernici, pa ipak, činjenje zla prema njima neće ni na Ovome svijetu proći nekažnjeno.

Muntesir Abbasi je ubio svoga oca Mutewekkila i nedugo zatim i sam bio ubijen. Mutewekkil je bio jedan veoma pokvaren i zao čovjek; on je na svojim zabavama ismijavao hazreti Alija i kazivao satirične stihove o njemu. Kažu da je Muntesir, kad je čuo kako on grdi hazreti Fatimu, jednog učenjaka upitao šta mu je kazna za to? Ovaj mu je na to odgovorio da ga je obavezno ubiti i dodao: “Ali znaj da će svako onaj ko ubije oca kratko živjeti.” Muntesir mu je na to rekao: “Ja se ne bojim da mi se život skrati u pokornosti Bogu.”[18] Muntesir je ubio oca i nakon njega nije ostao živ više od sedam mjeseci.

O nagradama za dobročinstvo i služenje ljudima još na Ovom svijetu hazreti Ali kaže:

“Ne dozvoli da te odvrati od činjenja dobra onaj ko ti na njemu ne zahvaljuje, jer je moguće da ti bude zahvalan onaj kome nikakvo dobro nisi učinio; nekad od zahvalnosti zahvalnika dobiješ više od onoga što je nezahvalnik i nevjernik zanemario i upropastio, a Bog voli one koji čine dobra djela.”[19]

U svakom slučaju, univerzum je takav da će nagraditi dobročinitelja, pa makar odakle se nikad nije ni nadao.

O djelu i nagradi Rumi pjeva:

Ovaj svijet je planina, a naše djelo jek,

znaj da će do nas stići od planine odjek.

Jedan drugi pjesnik kaže:

Ova su mi dva oka u prolazu vidjela

kako je ptičica jedna mrava pojela.

Još ni kljun nije obrisala od svoga ulova,

a vidio sam kako je pojede jedna ptičurina.

Ako zlo učiniš pripremi se za štetu,

jer je zakon prirode da donese osvetu.

Ovdje, međutim, ne treba misliti da je svaka šteta i nesreća koja se desi pojedincu ili skupini, obavezno odmazda za njihova djela, jer ovosvjetske nevolje imaju i svoje druge razloge; ono u što mi vjerujemo jeste da na Ovom svijetu, u principu, postoje i odmazde za djela.

Onosvjetska patnja

Onosvjetske nadoknade imaju jednu jaču i genetičku vezu s grijesima. Odnos između djela i njegove nadoknade na Onome svijetu nije kao ona prva vrsta odnosa, tj. ugovorena, niti kao ona druga, tj. uzročno-posljedična, već je na još višem stupnju povezanosti. Tu dominira “odnos identičnosti” i “sjedinjenosti”; tj. ono što se na Onom svijetu daje dobročiniteljima kao nagrada, odnosno zločincima kao kazna, predstavlja utjelovljenje samoga njihovog djela. Kur'an Časni kaže:

“Onoga dana kada čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je počinio – poželjeće da se između njih i njega nalazi razdaljina velika.”[20]

Na drugom mjestu kaže:

“I pred sobom će naći ono što su činili, a Gospodar tvoj nikome zlo ne čini.”[21]

U jednom ajetu stoji:

“Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga.”[22]

U ajetu koji je, prema mišljenju nekih komentatora posljednji ajet Objave, kazano je:

“I čuvajte se Dana kad ćete se svi Allahu vratiti kad će se svakome ono što je zaslužio vjerno isplatiti i nikome nepravda neće biti učinjena.”[23]

O iskorištavanju sirotinjskog imetka, u Kur'anu Časnom kaže se:

“Oni koji bespravno jedu imovinu siročadi, oni, uistinu, u svoje utrobe unose vatru i ubrzo će dospjeti u oganj…”[24]

Jesti sirotinjsku imovinu je, prema Kur'anu, isto što i jesti vatru, s tim što oni koji to čine ne osjećaju šta rade, jer se nalaze u svijetu koji im ograničava spoznaju, ali čim izađu iz okvira ovoga svijeta shvatit će da su zapravo u vatri.

Kur'an Časni ovako savjetuje vjernike:

“O vi koji vjerujete, Allaha se čuvajte, i neka svako gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se čuvajte…”[25]

Zanimljiva je neposrednost ovog ajeta,u imperativnom obliku kaže se da svako treba gledati šta je za sutra pripremio. Radi se o pripremanju budućnosti, tj. iste one stvari koje danas šaljemo, sutra ćemo pred sobom naći, zato treba dobro da pazimo šta u svoju budućnost šaljemo.

U ovom časnom ajetu dva puta se spominje sintagma “čuvajte se Allaha”, a između se nalazi samo jedna kratka rečenica: “i neka svako gleda šta je za sutra pripremio”. U Časnom Kur'anu možda nema sličnog primjera u kojem se ovako, dva puta uzastopno, čovjeku naređuje da se čuva.

Kur'an Časni nadalje kaže:

“Kad Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora zapale, i kada se duše s tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se Džehennem raspali, i kada se Džennet približi – svako će saznati ono što je pripremio.”[26]

Sve ono što se s čovjekom zbiva na Onome svijetu, bilo da uđe u Džennet ili u Džehennem, jesu stvari koje je on sam pripremio, samo što te stvari na Ovome svijetu ne poznaje, već će ih na Onom svjetu spoznati. Ovo predstavlja rezime mnogih kur'anskih ajeta u kojima se govori da će nas Bog na Sudnjem danu izvijestiti o onome što smo činili. Drugim riječima, mi sada ne znamo šta su naši stvarni učinci, to ćemo saznati nakon ponovnog proživljenja.

“Reci: Smrt od koje bježite, zaista će vas snaći, zatim ćete Onome koji poznaje i vidljivi i nevidljivi svijet, vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.”[27]

Onosvjetske kazne su, ustvari, utjelovljena ljudskih djela. Tamošnje blagodati i patnje nisu ništa drugo do li ovdašnja dobra i zla djela koja će se naći utjelovljena, pošto se zastori sklone. Čitanje Kur'ana će se naći kao biće veoma lijepog izgleda s kojim će čovjek da živi; ogovaranje i mučenje naroda će se utjeloviti u lajanje paklenih pasa.

Drugim riječima, naša djela imaju jedan ovosvjetski izgled koji je prolazan i privremen, kao što je lik kojega mi proizvodimo u vidu govora ili nekog djela, a sa druge strane imaju i jedan nebeski izgled koji je neuništiv i koji je sigurna posljedica koja će nas dočekati. Naša djela koja imaju onaj nebeski izgled ostaju i jednog dana ćemo se naći zajedo s njima i suočiti se s istim onim izgledom koji imaju – ako su to lijepi i ugodni likovi onda će nam biti blagodat, a ako su ružni i odvratni onda će nam biti Džehennem.

Jedan od prijatelja Božijeg Poslanika po imenu Qajs ibn Asim kaže da je jednog dana sa skupinom prijatelja iz plemena Benu Temim došao Poslaniku i rekao mu:

 “Živimo u pustinji i imamo malo prilike da se okoristimo vašim prisustvom, zato nas posavjetujte.”

Božiji Poslanik mu je na to, između ostalih, rekao i ovaj koristan savjet:

“Znaj da ćeš imati komšiju koji će ti biti nerazdvojan; s tobom će biti pohranjen i dok si ti mrtav on će biti živ. Ako tvoj komšija bude častan, počastit će te, a ako ne, bacit će te u nevolje. Na kraju će taj komšija, zajedno s tobom, biti izveden na pozornicu Onoga svijeta i ti ćeš biti odgovoran za nj'. Zato pazi koga uzimaš za prisna prijatelja, jer ako je dobar onda će biti kapital tvoga dobra, u protivnom će biti razlog tvoje strave i užasa. Taj komšija i taj prisni prijatelj je tvoje djelo i tvoje ponašanje.”

U jedom predanju stoji: “Kazne koje će vas snalaziti nisu ništa drugo doli vaša djela koja vam se vraćaju.”

Govoreći o ovoj temi, Sâdi je spjevao slijedeće stihove:

Svakog trena se od života po dah oduzme,

kad malo bolje pogledam, nesta mi vrijeme.

O ti koji si pedesetu prevalio, a još u snovima

paziš da ugrabiš bar ovih nekoliko dana.

Sramota za onoga koji je otputovao, a ništa nije uradio.

    Trube se polaska oglasile a on svoj tovar nije pripremio.

Život je poput snijega spram sunca julskoga,

još malo ostalo, a hadžija zaokupljen nadama.

Ko god je došao ponešto novo bi sagradio,

potom bi otišao i svoju zgradu drugom prepustio.

Spisak namirnica u svoj grob još sada pošalji,

niko ti ih poslije neće slati, unaprijed ih šalji.

Svako onaj koji usjev svoj pojede u klasju,

u vrijeme žetve mu valja prebirat' slamu.

O ti koji praznih ruku pođe do tržišta,

bojim se da se vratiš s praznim cekerima.

Ukratko:

Odgovor na primjedbu koja se odnosi na pitanje “odgovarajuće kazne za počinjeni grijeh” može se ukratko izložiti tako da kažemo da je poštovanje “odgovarajuće mjere” pitanje koje se može postaviti na razinu društvenih i ugovorenih kaznenih mjera. U ovakvim vrstama kazni, zakonodavac treba da uzme u obzir odgovarajući odnos između prekršaja i kazne. Međutim, kada se radi o kaznama koje su u čvrstoj genetičkoj vezi s djelom, tj. kada su njegova stvarna i realna posljedica ili kada se radi o kaznama koje su u odnosu identičnosti i sjedinjenosti s grijehom, tj. kaznama koje su, ustvari, samo djelo, tu više ne ostaje mjesta da se raspravlja o adekvatnosti ili neadekvatnosti.

Kada Bertrand Rasel kaže: “Kako je moguće da ima takvog Boga koji nas spram veoma malih grijeha kažnjava veoma velikim kaznama.”, ne shvaća da odnos između Ovoga i Onoga svijeta nije poput društvenih i ugovorenih odnosa.

Osobe kao što je Rasel su vrlo daleko od islamskih učenja i činjenica, a ne znaju ni osnove teologije. Rasel i njemu slični poznaju samo kršćanski svijet i sasvim površno su upućeni u islamsku mudrost i gnozu. U očima onoga koji bar malo poznaje islamsku doktrinu, Rasel se u filozofiji – u njenom islamskom i orijentalnom smislu – ne može ubrojati ni među prvačiće.

Islam je u svome okrilju odgajao tako velike ličnosti koje su se još na Ovome svijetu upoznavale sa onosvjetskim zbiljama i dotaknuli se istina koje su nepojmljive za Rasela i njemu slične.

Učenici kur'anske škole dobro su upoznati s činjenicom da je onosvjetska kazna upravo isto što i ovosvjetsko djelo, a ne nešto drugo. Dželaluddin Rumi kazuje nekoliko stihova koji objašnjavaju ovu istinu pa je umjesno da ih ovdje navedemo. On kaže:

O ti koji razdireš kožu Jusūfā,

vuk ćeš se dići iz tog teškog sna.

Zle naravi će tvoje u vukove da se pretvore,

u srdžbi ljutoj će da razdiru organe tvoje.

Svakog dana ima da oblačiš ono što pleteš,

a svake godine da se hraniš onim što siješ.

Ako te trn umorio, sam si ga posijao,

a i svilu ako si dobio sam si je istkao.

Ako ti od ruke na tijelu obespravljenog rana ostane,

ta rana se u drvo pretvori na kojem zekkūm nikne.

Te tvoje riječi će poput zmije i akrepa,

zmija i akrep postati i stezati te oko grla.

*

Lik niskog i pohlepnog lešinara

postaje svinja na Dan proživljenja.

Smrad organa će se širiti oko poročnika,

a pijanicama zaudarati smrad iz usta.

Skriveni se smrad koji je do srca dospijevao

na Dan proživljenja sasvim objelodanio.

Zeleni je voćnjak i ružičnjak biće čovjeka,

zato pazi na nj' ako je u tebi priroda ljudska.

Ako su isti u čovjeka spoljašnjost i nutrina

nema sumnje da će stići do spasenja.

U biću našem na tisuće vukova i svinja,

ispravnog i krivog, dobra i zla ima.

Čovjek se mjeri po naravi koja nad njim dominira,

jer se tvar s više zlata od bakra, zlatom smatra.

Narav koja ti bićem cijelim prevladava,

tvoj će izgled činiti na Dan proživljenja.

Zahvaljujući Kur'anu i njegovom pomnom proučavanju mi danas imamo učenjake poput Rumija, Hafiza, Attara, Sādija i njima slične. Nadarenost iranskih učenjaka uspjela je da se rascvjeta s dolaskom islama, a dovoljan ponos za Iran jeste da je uspio islamska učenja shvatiti bolje od bilo kojeg drugog naroda. Naš govor ćemo završiti slijedećim Sādijevim savjetima:

Datule se ne ubiru s ovog trna što smo posijali,

niti svila plete od ove vune koju smo ispreli.

Ploča naših grijeha nije prekrižena crtom izvinjenja,

niti dobra djela napisana pored velikih grijeha.

Starost mladosti dođe kao noć danu,

noć pade i dan svanu, a mi jednako u snu.

Čudno bi bilo da nas u Drugom danu ko zaštiti i pomogne,

kad naša ruka danas nit' koga štiti niti pomaže.

Ako se gospodin za nas ne zauzme na Dan suda

na frizera se nemamo šta ljutit', jer nam je pojava ružna.