Ibn´Abas je pričao da je Jevrej, po imenu Natal, stao pred Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i rekao: “O Muhammede, zaista ću te upitati o izvjesnim stvarima koje mi izvjesno vrijeme leže na srcu. Ako mi na njih odgovoriš, ja ću prihvatiti islam uz tvoju pomoć.”
Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Pitaj, o Ebu´Omere!”
Zatim je on rekao: “O Muhamede, opiši mi tvog Gospodara.”
On s.a.v.a. je odgovorio: “Zaista, Tvorac ne može biti opisan sem onako kako je On opisao Sebe – a kako čovjek može opisati Tvorca Koga njegova čula ne mogu opaziti, zamisao ne može dostići, misli ne mogu ograničiti i vidik ne može obuhvatiti? On je Veličanstveniji od onoga kako Ga oni, koji Ga opisuju, prikazuju. On je Udaljen u svojoj bliskosti i Blizak u svojoj udaljenosti. On stvara kakvoću, da se o Njemu ne može reći: “Kako”?; On određuje “gdje”, da se o Njemu ne može pitati “gdje”. On rastavlja kakvoću i mjesto, “On je Jedan! Allah je Utočište svakom”, (Kur'an, 112:1-2.) kako je On opisao Sebe. Ali, oni koji Ga opisuju, ne stižu do Njegovog opisa. “Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.” (Kur'an, 112:3-4).
Natal je rekao: “Rekao si istinu. O Muhammede, reci mi u vezi riječi: “Zaista, On je Jedan, niko Mu nije sličan.” Zar Bog nije Jedan, i čovjek jedan? Tako Njegova Jedinstvenost (wahdaniyyah) podsjeća na jedinstvenost čovjeka.”
On s.a.v.a. je odgovorio: “Bog je Jedan, ali Jedinstven (ahadi al ma´na) u značenju, dok je čovjek jedan, ali dvojan po značenju (thanawi al-ma´na): tijelesna materija (jism) i svojstvo (´arad), tijelo (badan) i duh (ruh). Sličnosti (tashbih)[1] se odnose samo na značenja.”
Natal reče: “Govorio si istinu, o Muhammede.”
[1] “Sličnost” ili “poređenje” (tashbih) je postao vazan tehnički izraz u islamskoj teologiji i sufizmu. On ukazuje na vjerovanje da bi Božiji atributi mogli biti upoređivani sa onima koje posjeduju čovjek i bića. Zato su naučnici izraz često prjevodili kao ´antropomorfizam. To je suprotno sa “neuporedivošću” (tanzih), vjerovanjem da Božiji atributi nisu ni na koji način slični onima koji pripadaju bićima. Kako je naglašeno u uvodu[1], Imami, mir s njima, ističu kasniji stav kroz svoje spise, bez korišćenja zadnjeg, da bi objasnili svoja gledišta. U kasnijoj teologiji i sufizmu, često su cijenjeni pokušaji da se uspostavi ravnoteža između dva gledišta, uz tvrdnju da Bog nije ni potpuno sličan Svojim bićima, niti potpuno neuporediv, ili da je On istovremeno podjednako Sličan i Neuporediv. Naprimjer, Ibn al-´Arabi pokušava da uspostavi takvu ravnotežu u trećem poglavlju čuvenog “Fusus al-hikama”. Videti kod W. Chitick “Kratak pregled ´Fususa´, sačinjen od samog ´Arabija: ´Trag oštrica mudrosti´”, Sophia Perennis, tom I, br. 2, jesen 1975, strane 108-110.’
