Prema kur'anskom stavu, ako ne bude Ovog svijeta, ne može biti ni Budućeg svijeta. Mi svoj život na Budućem svijetu stvaramo na Ovom svijetu putem svog ponašanja i svojih djela, koja činimo na osnovu slobode izbora – kao što je rečeno u nekim predajama da je Ovaj svijet njiva Budućeg svijeta.
Dakle, ako ne bude Ovog svijeta, niko ne može otići u Džennet jer su džennetske blagodati nagrada za djela koja su učinjena na Ovom svijetu. Plemenitost, vrline i položaji Budućeg svijeta plodovi su truda i djela koja je čovjek na Ovom svijetu činio. Prema tome, Ovaj svijet je veoma vrijedan.
Kada obratimo pažnju na ovu zbilju, javlja nam se sljedeće pitanje: Zašto je u predajama Ovaj svijet, koji je tako vrijedan, toliko kuđen i koren?
U odgovoru na ovo pitanje moramo reći da ovosvjetski život – kao jedno od stvorenja Božijih – nema nikakvu mahanu. U osnovi, poredak ovosvjetskog života je najbolji mogući poredak i taj poredak vrhunac čvrstoće i ljepote. Prema tome, izvor ovog problema treba tražiti negdje drugdje.
Ako budemo ajete i predaje malo pažljivije posmatrali, vidjet ćemo da se problem i mahana nalazi u kvalitetu čovjekovog odnosa prema Ovom svijetu i u njegovom načinu postupanja sa Ovim svijetom, jer upravo taj njegov način postupanja sa Ovim svijetom može Ovaj svijet za njegovu budućnost učiniti štetnim ili korisnim, vrijednim ili bezvrijednim, dobrim ili lošim. Osim odnosa, čovjek za svoje ponašanje, život i budućnost – osim rijetkih slučajeva kada se zbog nekih dešavanja koja nisu u njegovoj moći suočava s nizom zala i nedostataka – za koji nedostatak i problem može kriviti Ovaj svijet? Osim toga, mahane i zla koja postoje na Ovom svijetu uopće nije moguće uporediti sa dobrom i savršenstvima koja postoje na njemu.
Iz dosada iznesenog postalo je jasno da se kritika odnosi na čovjekov način gledanja i njegov odnos prema Ovom svijetu – odnos koji se oblikuje na osnovu davanja primarnosti Ovome svijetu i materijalističkog pogleda na Ovaj svijet.
Mišljenje onih koji smatraju da osim života na Ovom svijetu nema nikakvog drugog života u zbilji je zabludjela pretpostavka. Takvo gledanje na Ovaj svijet je pogrešno, i tu se radi o grešci koja za sobom povlači mnogo drugih grešaka, koje se očituju u čovjekovim djelima i njegovom ponašanju.
Dakle, trebamo korigirati svoje viđenje Ovog svijeta i shvatiti da čovjekov život nije ograničen na ovosvjetski život, već da iza njega za čovjeka postoji vječni život.
U slučaju kada čovjek Ovaj svijet smatra prolazom, a ne krajnjom destinacijom i ciljem, naravno da mora sebi pribavljati sredstva za život, imetak, bogatstvo i druge stvari potrebne za dostizanje savršenstva. U ovom slučaju hrana, odjeća, stan, vozilo, novac, bogatstvo i vlast smatraju se preduvjetima i sredstvima, a ne glavnim ciljem. Međutim, u slučaju kada se oni smatraju glavnim ciljem, a ne kao uvjeti i sredstva, onda čovjeka sprečavaju od postizanja njegovog savršenstva i krajnjeg cilja te su pokuđeni upravo iz ovog razloga.
Dvije opasne zvijeri
Poslanik, s.a.v.a., prethodna kazivanja dopunjuje govorom o pokuđenosti ljubavi prema imetku i položaju:
ياَ أَباَذَرٍّ؛ حُبُّ الْمَالِ وَ الشَّرَفِ أَذْهَبُ لِدِينِ الرَّجُلِ مِنْ ذِئْبَيْنِ ضَارِتَيْنِ فِى زَرْبِ الْغَنَمِ فَاَغَارَا فِيهَا حَتَّى أَصْبَحَا فَمَاذَا اَبْقَيَا مِنْهَا
“O Ebu Zerre, ljubav prema imetku i slavi u vjeri čovjeka naprave veću štetu nego što to mogu učiniti dva krvoločna vuka koji u noći upadnu u tor ovaca, pa šta će ostati do jutra od njih.”
Poslanik – da bi opisao značaj teme i da bi izazvao strah kod ummeta od opasnosti ljubavi prema Ovom svijetu i opasnosti ovisnosti o ovosvjetskim položajima i slavi – ljubav prema Ovom svijetu i položaju predstavlja kao dva krvoločna vuka koji od noći do jutra napadaju i kolju ovce zatvorene u toru. Prirodno, kada vuk napadne stado, neće se zadovoljiti jednom ovcom, već će jednu po jednu sve njih preklati i na kraju će se pozabaviti jedenjem. Sada, ako dva krvoločna vuka napadnu stado, da li bi do jutra i jednu ovcu ostavili živu!
Opasnost koja od ljubavi prema Ovom svijetu i vlasti prijeti čovjekovoj vjeri i moralnim vrijednostima mnogo je veća od opasnosti koja prijeti stadu ovaca od napada dvaju krvoločnih vukova, jer ljubav prema Ovom svijetu i vlasti uništava čovjekov duhovni i ljudski identitet i vjeru – ono od čega zavisi čovjekov zbiljski identitet i život.
Ovo kazivanje Poslanika, s.a.v.a., nije nikakvo pretjerivanje, već je istina koja se muslimanima predstavlja u formi upozorenja. Ovo je zbilja koju potvrđuju i historijska iskustva. Od same pojave islama do danas u korijenima svih skretanja od islama nalazi se ljubav prema imetku i vlasti, jer je šteta od osobe koja je opčinjena ljubavlju prema imetku, Ovom svijetu i vlasti mnogo veća od štete koju može načiniti bilo koji neprijatelj.
Zato moramo biti svjesni opasnosti ljubavi prema imetku i vlasti za vjeru, i dok smo mladi i dok se ove dvije karakteristike – obožavanje Ovog svijeta i obožavanje vlasti – nisu ukorijenile u nama, trebamo se boriti protiv njih i ne smijemo im dozvoliti da puste korijene u našem srcu. Ukoliko stičemo neki imetak, njime ćemo se koristiti koliko je potrebno, a višak ćemo dati na raspolaganje siromašnima, rodbini i prijateljima koji imaju potrebu. Trudimo se da drugima dajemo od imetka koji je nam drag, jer Kur'an poručuje:
لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ
“Nećete stići do dobra sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.” (Ali ‘Imran, 92)
(Nema nikakve sumnje da udjeljivanje stvari koje su čovjeku drage sprječava ukorjenjivanje ljubavi prema imetku u njegovom srcu.)
Ako čovjek dođe do nekog položaja i odgovorne funkcije, treba se truditi da se u njemu ne javljaju osjećaji veličine, vladanja i viđenja sebe boljim od drugih, nego se treba truditi da služi bez isticanja sebe i da ne teži popularnosti, ljubavi ljudi prema njemu, položaju itd. Naravno, opasnost od ljubavi prema vlasti ne tiče se onih koji nisu u situaciji da dođu do neke funkcije ili položaja. Ova opasnost prijeti onima koji su u situaciji da mogu postići neki položaj ili slavu koja bi im mogla ozbiljno ugroziti vjeru.
Primjer iz Poslanikovog života
Oni koji su Poslanika, s.a.v.a., izabrali kao najboljeg uzora trebaju se truditi, koliko god je to u njihovoj moći, da im ponašanje bude slično njegovom ponašanju. Upravo iz ovog razloga Poslanik, s.a.v.a., u sljedećoj rečenici razotkriva dio svoje svakodnevnice:
ياَ أَباَذَرٍّ؛ إِنِّى أَلْبَسُ الْغَلِيظَ وَ أَجْلِسُ عَلَى اْلأَرْضِ وَ أَلْعَقُ أَصَابِعِى وَ أَرْكَبُ الْحِمَارَ بِغَيْرِ سَرْجٍ وَ أَرْدِفُ خَلْفى، فَمَنْ رَغِبَ عَنْ سُنَّتِى فَلَيْسَ مِنِّى
“O Ebu Zerre, zaista ja oblačim grubu odjeću, sjedim na zemlji, oblizujem svoje prste (nakon jela), jašem neosedlanog magarca i drugom ponudim da jaše sa mnom; pa ko god napusti moj sunnet, nije od mene.”
Poslanik, s.a.v.a., koji je mogao imati čitav svijet zahvaljujući moći koju mu je Bog dao, ipak materijalnim mogućnostima se koristio samo u mjeri osiguravanja neophodnih potreba.
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: Džebrail mi je dao na raspolaganje riznice Ovog svijeta, ali ja sam se uzdržao od njihova prihvatanja. U ovom dijelu na jasan način objelodanjuje svoj jednostavan i skroman način života i svoj način društvenog ophođenja.
S obzirom da je način življenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao najodabranijeg stvorenja i donosioca duhovne poruke, bio predmet pažnje muslimana, pa čak i nemuslimana, sva njegova stanja i postupci – čak i najsitniji detalji njegovog načina života i društvene metode – bili su pažljivo posmatrani od strane njegove okoline. Osim toga, i sam Poslanik, s.a.v.a., u nekim slučajevima je govorio o svom načinu života, kao što u ovom dijelu hadisa ukazuje na jedan dio svog načina života, da bi se njegovi sljedbenici upoznali s ispravnim načinom življenja i vladanja i da bi ga mogli slijediti kao svoga uzora.
Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže da oblači grubu odjeću, a ne mehku, u kojoj bi se osjećao komotno. Sjedi na zemlji, a ne na luksuznim i skupim tepisima. Poslanik se prilikom jela služio svojim prstima i kada bi završio sa jelom, oblizivao bi svoje prste. Jahao bi neosedlanog magarca i sa sobom bi još nekog poveo. Iz ovog objašnjenja na najjasniji način vidi se skromnost i vrhunsko ropstvo Poslanika, s.a.v.a.
Ne zaboravimo, on je mogao imati sve, i otuda je veličina njegove skromnosti, dosta se puta desi da mi nismo u situaciji i da se divimo svojoj skromnosti a zaboravljamo da nam nema druge. Rečeno je da poniznost vrijedi kod bogatog i moćnog a ne kod jadnog i siromašnog.
Zadivljujuće je to što je Poslanik, s.a.v.a., u okruženju u kojem se plemstvo, oholost i ugnjetavanje na sve strane širilo, bio tako skroman i ponizan, do te mjere da je jahao neosedlanog magarca pa bi, zbog velike poniznosti, i još nekog sa sobom vodio!
S druge strane, mi koji tvrdimo da smo njegovi sljedbenici vodimo brigu o oblačenju lijepe odjeće i jedenju ukusne hrane; ukratko, želimo za sebe osigurati lagodan i miran život. Težimo sebi osigurati moderno i luksuzno vozilo i što više se koristiti ukrasima i ljepotama Ovog svijeta.
Svakako, na kraju treba istaći da mi u današnjem vremenu ne možemo očekivati da način života ljudi bude u potpunosti isti kao onaj koji je imao Poslanik, s.a.v.a., jer se nivo življenja i ekonomsko stanje svakog vremena međusobno razlikuju i uporedo sa razvojem nauke i tehnologije pojavile su se velike promjene u uvjetima življenja čovječanstva.
Važno je pridržavati se nepogrješivih islamskih zakona te u svakom vremenu uskladiti način života ljudi društvenim položajem.
Također treba se kloniti odanosti ukrasima, pretjerivanju i rasipništvu.
Većina ljudi čini sljedeće: Novcem kojeg nema, kupuje ono što mu ne treba da bi ostavio utisak kod onog kojeg ne voli.
Ukrasima Ovog svijeta treba se koristiti u mjeri koliko je neophodno. Od prekomjernih i dodatnih ukrasa, koji nisu razumne potrebe, treba se uzdržati i pokloniti ih drugima, jer ako se čovjek ne zadovolji onim što je neophodno i ne prepozna granice, koliko god da se koristi užicima Ovog svijeta, koliko god da uljepšava kuću, kakve god lustere i ostale ukrase da stavi i stalno mijenja zastore skupljim i ljepšim od prethodnih, pa za sebe kupi noviji i moderniji auto – neće se zadovoljiti zato što je čovjekova priroda takva da stalno želi promjene, nezasitan je i za sebe ne poznaje nikakve granice.
Sigurno, se ovakav čovjek ne može susteći od Ovog svijeta, već to čini onaj koji od Ovog svijeta uzima onoliko koliko mu je potrebno.
U životu se zadovoljava krovom nad glavom i ne razmišlja o izgradnji neke prelijepe građevine.
Ako ima potrebu za autom, onda o tome razmišlja samo kao o prevoznom sredstvu, a ne na način da pod obavezno bude nešto luksuzno i najnovije.
Koliko se puta da toliko novca za jedno auto, umjesto kojeg bi se moglo kupiti nekoliko novih dobrih automobila kojim bi se moglo usrećiti nekoliko porodica, ali…
Sve je to lijepo, međutim, ima li kakve koristi od ustezanja još na ovom svijetu?
“O Ebu Zerre, kada vidiš svog brata da se susteže na Ovom svijetu, slušaj njegov govor jer se njemu daje mudrost.”
Dakle, ukoliko se neko susteže od Ovog svijeta, stekao je mudrost i njegov govor će biti mudar. Zbog toga što se odvojio od Ovog svijeta, govor će mu krenuti iz srca i neminovno će naći put do srca slušaoca. Čovjek koji se susteže svojim djelima je dokazao da vjeruje u ono što govori. Stoga od ovakvog čovjeka treba očekivati mudar govor, za razliku od onoga ko je zaljubljen u Ovaj svijet i obuzet užicima njegovim – takav čovjek nema udio u mudrosti i u spoznaji, a prljavštine Ovog svijeta oči su mu zatvorile prema istinama i, kao rezultat svega toga, njegov govor je beskoristan i daleko od mudrosti.
“Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na Ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u šta se čovjek može pouzdati.” (El-Kehf, 46)
“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.” (En-Nahl, 96)
