Pedagogija – islamska perspektiva

Ptica sam nebeskoga vrta nisam sa zemlje

Par dana mi kavez od tijela načiniše

Sretan je onaj dan kada poletim ka Voljenom

Kad zbog ljubavi ka Njemu krilima zamahnem

(Dželaluddin Rumi)[1]

Da bismo razumjeli svrhu i cilj pedagogije odnosno odgoja i obrazovanja u islamu prije svega moramo razumjeti svrhu i cilj stvaranja i postojanja čovjeka. Upravo tu leži ključ razumijevanja razlike između religijskog, u ovom slučaju islamskog, i sekularnog koncepta odgoja i obrazovanja. Sekularni, materijalistički i modernistički (postmodernistički) koncept odgoja naslanja se na darvinističko-frojdovsku paradigmu postojanja čovjeka prema kojoj je on, kao u ostalom i sav univerzum, produkt „velikog praska“ primordijalne kaše iz koje je evolucijom nastao jedan viši i kompleksniji vid života u formi čovjeka (homo sapiens), čiji je najviši cilj nativističko-libidoistički instikt „opstanka jačeg“ a koji se dovodi do krajnjih konsekvenci unutar „društvene džungle“. Sve u svemu temelji na kojima počivaju „klimave“ noge sekularizma i materijalizma ne vide čovjeka ništa vrijednijim od „proljetnog cvijeća“ koje mi zaljevamo, hranimo i njegujemo samo da bismo ga ustrgali i par trenutaka uživali u njegovom mirisu. U skladu s ovom ideologijom čovjeka treba toliko osposobiti, razviti i odgojiti koliko će biti koristan za „baštu“ odnosno za društvo. Svaki pojedinac predstavlja samo jednu od raznovrsnih manifestacija šarolikosti ovog „cvjetnog kosmosa“ i takvog ga treba očuvati. Cjelokupna zapadna materijalistička, u većoj mjeri i idealistička, filozofija vidi čovjeka samodovoljnim i „bačenim“ u ovaj svijet postojanja gdje on svojim racionalističkim i analitičkim umom iznalazi puteve i rješenja „opstajanja bez smisla i krajnje svrhe“. U situaciji kada su „prognali boga“ zapadni mislioci se nameću kao takvi te cjelokupnoj ljudskoj egzistenciji pokušavaju dati smisao, koji su joj oduzeli odbacivanjem religije. U skladu s takvim promišljanjem odgoj ima funkciju obučavanja i osposobljavanja mladih naraštaja da čuvaju, njeguju i razvijaju „globalni apsurd postojanja“.

Konsekventno tome, odgoj je obrazovanje odnosno prenošenje znanja, saznanja i istina do kojih su došle prethodne generacije a koje im je omogućilo da bar neko vrijeme žive „smisleno u svijetu bez smisla“. Cilj je obrazovati mlade u duhu ideologija i filozofija koje osiguravaju kontinuitet ovog „labirinta“ i neprestanog kretanja u krug. Stoga, odgoj i obrazovanje prema materijalističkoj preovladajučoj paradigmi predstavlja proces prenošenja znanja, vještina i navika, proces razvijanja tjelesnih i intelektualnih sposobnosti i proces izgradnje i oblikovanja ličnosti i pogleda na svijet u cilju osiguranja kontinuiteta i razvoja društva, zajednice i civilizacije. Ovakva, opsežna definicija odgoja podrazumijeva sve dimenzije odgoja koje današnja pedagogija poznaje a to su intelektualni, tjelesni, radni, estetki i moralni odgoj. Svaka od ovih dimenzija odgoja ima isti cilj i svakoj je krajnja namjera da od čovjeka načini kvalitetan „šaraf“, koji će u ovom kompleksnom društvenom mehanizmu igrati svoju ulogu najbolje što može. Odgoj, bilo intencionalni ili pak funkcionalni odnosno institucionalni ili neinstitucionalni (mediji, ulica, društvo…), treba da svojevrsnom „robotizacijom“, i „ispiranjem mozga“ čovjeka pripreme da bude vrijedna „mašina“ u firmi kapitaliste, revnosan „konzumerant“ raznovrsnih beskorisnih i nepotrebnih predmeta multimilijardera i odan poklonik „degradirajuće i dehumanizirajuće“ mode…

Prema tome, zadatak materijalističkog i sekularističkog odgoja je da čovjeka privoli da fatalistički i svojevoljno prihvati sudbinu „ništavila“ te da aktivno učestvuje u procesu podržavanja, održavanja i uzdržavanja „koncepta ništavila“, po kom je svijet „postao iz ništa i opet će biti ništa“, te da sa odobravanjem somnabulistički radi „od jutra do mraka“ šest dana u hefti i da se sedmi dan priprema za novo „samoumrtljavanje“ bez cilja.

Suprotno tome, religijski i islamski koncept podrazumijeva cilj, svrhu i nakanu ljudskog postojanja, a što je poznato samo Uzvišenom Tvorcu, koji je dio svog plana objavio u „knjigama“. Ova paradigma pretpostavlja jasan cilj i svrhu postojanja, koju ne određuje čovjek a koju može samo čovjek realizirati. Stoga je Bog njemu potčinio sve kako bi mogao uspješno realizirati svoju misiju odnosno kako bi se u potpunosti ispunila Božija volja. Gledano iz te perspektive islamska pedagogija podrazumijeva djelovanje u skladu sa zahtjevima, naredbama i ukazima samoga Boga, od Kog smo došli i Kome se vraćamo.

Ta svrha i cilj su najbolje izrečeni u ajetu „D‍žinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju“[2], koji se u Kur'anu ponavlja bezbroj puta u raznim varijantama. Ovaj ajet i slični (Yunus 18, Hud 109, Nahl 73, Al-Kahf 16, Maryam 49, Al-Hajj 71, An-Nur 55…) ukazuju samo na jedno a to je da Bog, kao Jedini Tvorac, Održavatelj i Sudac, ne voli i ne trpi da se pored Njega slavi, veliča i robuje drugom bogu (što su neki islamski alimi protumačili kao „Božiju ljubomoru“ a zahtjev za robovanjem kao „ljubav“). S tim u vezi, poznato je da je Ibn Abbas, za kojeg je Poslanik s.a.v.s. rekao da je jedan od najboljih poznavalaca Kur'ana, gore navedeni ajet protumačio na slijedeći način: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Me spoznaju“. U svakom slučaju, krajnji cilj stvaranja čovjeka, bilo to robovanje, spoznaja ili ljubav, iziskuje aktivan odnos ka drugom svijetu odnosno iziskuje usklađivanje vlastitih misli, riječi i postupaka sa Božijim zadovoljstvom. Bog je taj koji daje smisao i koji traži da se taj smisao traži kroz samodjelovanje. Svaki čovjek ima zadatak da vlastitim trudom, zalaganjem i promišljanjem (što je velikom broju ajeta potencirano) traga za putevima, metodama i načinima samaodgajanja. Prema tome, u skladu sa islamskim konceptom odgoja odgoj nije prevashodno obrazovanje odnosno prenošenje znanja, vještina i navika ili pak tjelesno, intelektualno, estetsko, radno i moralno osposobljavanje za društvo. Naprotiv, odgoj je osposobljavanje čovjeka za samoodgoj, koji podrazumijeva jedan aktivan konstantan unutarnji i vanjski proces a koji započinje tjelesnim (fizičkim) odgojem nakon rođenja a završava se duhovnim samouspinjanjem na ljestvici približavanja ka Bogu (U Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti). Shodno tome, islamski odgoj obuhvata sve dimenzije koje obuhvata današnja nauka o odgoju i obrazovanju, međutim, to je samo pripremna faza za ono što treba da uslijedi a to je faza duhovnog samoodgajanja. Treba znati da duhovni odgoj traje uporedo sa svim dimenzijama odgoja odnosno roditelji dijete duhovno odgajaju čak i kada se staraju o njegovom tjelesnom odgoju i kada ga podučavaju nekim sportskim i borilačkim vještinama. Oni ga upoznaju sa svrsishodnošću bavljenja tim sportom i ukazuju mu na ispravnost upotrebne istog. Isti slučaj je i sa ostalim dimenzijama odgoja, posebno kada je riječ o intelektualnom odgoju. Duhovni odgoj, koji prethodi duhovnom samoodgoju a koji je prisutan u svim ostalim dimenzijama odgoja, je ispravan samo ukoliko vodi ka Bogu i ukoliko pojačava svijest o vlastitoj podaničkoj ili zavisnoj relaciji u odnosu na Boga. To znači da tjelesno, radno, estetsko, moralno i intelektualno odgajanje treba biti prožeto sviješću o Bogu i spoznajom da osposobljavanje za bilo koje od navedenih podrazumijeva samo sredstvo za uspješnije napredovanje na putu duhovnog odgajanja. Uspjeh svakog od njih se očituje o konstantnoj svijesti o Bogu, Njegovoj kontroli, nadzoru, brizi, pomoći…

Ovaj put duhovnog odgajanja kroz sve faze i dimenzije odgojanja najbolje ilustrira poznati hadisi kudsi: Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah je rekao: ‘Ko se neprijateljski postavi prema Mome evliji (štićeniku), Ja sam mu objavio rat. Najdraže djelo kojim Mi se Moj rob približava je ono što sam mu naredio (farz). Moj rob Mi se približava nafilama (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim njegov sam sluh kojim čuje, njegov sam vid kojim vidi, njegove ruke kojima hvata i njegove noge kojima hodi. Ako Mi nešto zatraži dat ću mu, a ako od Mene zaštitu moli zaštitit ću ga.’”

To bi značilo da se čovjek prakticiranjem dobrih djela, koja su mu naređena Kur'anom i hadisom, uspinje na ljestvici duhovnog odgoja odnosno približavanja Bogu (to je faza kada mu je potreban odgajatelj bio to roditelj, učitelj, šejh ili figurativno rečeno Bog koji mu je odredio zadatke koje treba obaviti) ali da dostiže cilj onoga momenta kada samostalno pređe granicu i kada vlastitim dodatnim zalaganjem (činjenje dobrih djela ili zadataka koje mu drugi nisu zapovjedili ili sugerisali) zadobije Božiju naklonost i postiže cilj svog postojanja.