Poslanica o srži duhovnog putovanja – podroban opis puta i načina duhovnog kretanja ka Bogu (peti dio)

Način putovanja na ovom dijelu puta, nakon prisege oba­viještenom Božijem čovjeku, koji je prošao stepen utr­nuća i stigao do stepena postojanja po Bogu, koji po­znaje sredstva izbavljenja i propasti, koji može uprav­­ljati povocem poslova duhovnog putnika i dovesti ga do željene Kabe, a ta sred­stva su upravo zikr, razmi­šlja­nje, poniznost i preklinjuća do­va samo Njemu, Go­spo­daru, Uslišitelju molbi. Narav­no, pu­to­vanje kroz ove razine ovisi o nekim poslovima koje treba u pot­pu­nos­ti i na najbolji način izvršiti.

Prvo: Napuštanje običaja, društvenih formalnosti i od­ba­­civanje poslova koji nemaju unutrašnju zbilju i put­ni­ka sprječavaju od daljnjeg napredovanja.

Ovo znači da putnik živi među ljudima na umjeren na­čin, a ne kao oni koji su stalno zaokupljeni društvenim obi­ča­jima, a sav misaoni trud im je kako naći prijatelja. Ovak­ve osobe radi nekog zamišljenog društvenog položaja ne us­težu se ni od štetnih i beskorisnih običaja i odlazaka na raz­na okupljanja. Zbog očuvanja formalne časti među lju­di­ma oni se bespotrebno opterećuju, često podnoseći čak i ve­like neugodnosti. Kriterij lijepog i ružnog prihva­taju od ve­ćine. Život im prolazi u okviru ovih općeprihva­ćenih bes­mislenih društvenih mjerila. Brod njihovog bića suočen je sa nadolazećim talasima društvenih normi i navika. Njih nose talasi društvenog morala i navika kojima su potpuno pre­pušteni. Ova skupina ne posjeduje vlastitu volju u od­no­su na okruženje. Potpuno je predana slijepom slijeđenju. Nasuprot njima, postoje ljudi koji su se izdvojili iz društva i napustili svaki oblik društvenih običaja, lišavajući se dru­š­t­ve­nih koristi. Ne miješaju se sa ljudima i nemaju kontakt s njima. Miruju u svojoj samoći tako da su postali upa­dlji­vi i poznati kao usamljenici. Međutim, da bi putnik stigao do svoga cilja, treba odabrati srednji put između ovih dviju sku­pina. Treba izbjegavati pretjerivanje u bilo čemu i kre­ta­ti se ispravnim putem. Ovo će se ostvariti u kontaktu s lju­­dima samo u onoj mjeri koliko je taj kontakt neophodan. U slučaju da između putnika i “neputnika” različitost ži­vot­ne prakse i učestalosti kontaktiranja dovode do neminovnog ra­zilaženja, ono neće imati štetnu posljedicu po putnika. Na­ravno, do ovog razilaženja neće doći sve dok se kon­tak­ti ostvaruju u neophodnom obimu. Putnik ni u kom slučaju ne treba slijediti njihove manire i moralne kodekse. Ajet: I ne boje se ničijeg prijekora,[1]ukazuje na njihovu istrajnost na svome putu i teškoću koju podnose zbog svoga načina ži­vota. Općenito, može se reći da putnik u svakom dru­štve­nom poslu treba dobro odmjeriti njegovu dobrobit i štetu i ne smije slijepo slijediti želje i mišljenja mase.

Drugo: Odlučnost

Čim zakorači na poprište borbe, poznanici i ostali ljudi koji nemaju nikakvog cilja, osim zadovoljenja nefsanskih pro­htjeva i društvenih zahtjeva, pričinjavaju putniku ne­pri­jat­nosti i teškoće. Kritiziraju njegove postupke i riječju i dje­­lom, sa namjerom da ga udalje od njegovog načina ži­­vo­ta i cilja. Ukratko rečeno, obuhvata ih veliki strah zbog mrž­nje koja se pojavila među njima, a proizašla je iz ra­zli­ka u načinu života. Oni se trude da svim sredstvima, bičem kri­tika i prigovora odvrate putnika na samom početku puta. Ta­kođer, na svakoj razini putovanja pojavit će se nove teš­ko­će, čije će rješenje izgledati nemogućim, osim po­sred­stvom strpljenja i odlučnosti. Zato putnik treba, uz Božiju po­moć, steći primjerenu odlučnost, izdržljivost i pouzdanje u Boga, čime će prebroditi sve teškoće. S obzirom na ve­li­či­nu cilja, on se ne plaši ovih strašnih vjetrova koji su pre­pre­ka na njegovom putu.

“Samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.”[2]

“Oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju.”[3]

Treće: Umjerenost

Umjerenost je jedna od najvažnijih obaveza kojih se putnik mora pridržavati, jer mala nepažnja na ovom putu ne samo da uzrokuje zastajanje u napredovanju, već on biva zauvijek uskraćen od putovanja. Na početku puta on os­jeća zanos i ushićenje više od očekivanog, ili tokom pu­to­vanja prilikom otkrovenja manifestacija ljepota on otkri­va u sebi ljubav i neobičan zanos. Kao posljedica toga, on se odlučuje na obavljanje mnoštva ibadeta. Većinu vre­me­na provodi u učenju dova. Pristupa svakoj vrsti ibadeta. Od različitih osoba prihvata pouke i znanje, skupljajući time u sebi različite duhovne radnje. Ovakva vrsta djelovanja ne da nije djelotvorna, nego je čak štetna, budući da zbog na­me­tanja teških poslova duši ona iznenada pod pritiskom rea­­gira suprotno i povlači se, ostavljajući putnika bez uči­na­ka. U sebi više ne osjeća želju da uradi ni najmanju pohvalje­nu radnju.

Uzrok ovog pretjerivanja i na kraju potpunog po­vla­če­nja leži u činjenici da je za mjerilo obavljanja pohvalnih dje­­la uzeo svoje privremeno ushićenje i zanos, a čim bi se to okončalo i rasplamsali plamen smirio, nefs se odjednom iz­­vlači ispod teškog tereta, ostavljajući ga pored puta, bilo da se nalazi na početku puta ili da je već prešao jedan nje­go­v dio. Obuzima ga odvratnost prema putovanju i ispo­lja­va gnušanje spram njegova nastavljanja. Dakle, putnika ne tre­­ba prevariti trenutno ushićenje. On treba pažljivim po­sma­­tranjem i promišljenom dalekovidnošću odmjeriti svo­je mogućnosti, svojstva duše, okolnosti posla i mogućnosti pod­nošenja tereta, potom odabrati djelo na kojem može is­trajati, i to slabije od njegovih mogućnosti i snage, te se njim zadovoljiti i posvetiti njegovom ispunjenju, stičući time u potpunosti slast imana vezanog za to djelo. Na os­no­vu navedenog, putnik treba prekinuti ibadet dok još uvi­jek ima želju za njim da bi se time u njemu zadržala želja i da bi sebe stalno održavao u takvom stanju. Primjer put­ni­ka u ibadetu je poput primjera čovjeka koji želi jesti. Kao prvo, on treba odabrati hranu koja će biti korisna i podesna nje­go­voj prirodi, a kao drugo, prije nego što se zasiti treba pre­ki­nu­ti sa jelom, tako da u njemu postoji stalna želja za hra­nom. Na ovu umjerenost mislio je Imam Sadik kada je Abdul-Azizu Keratisu rekao: “O Abdul-Azize, iman ima de­set ra­­zina, kao stepenice uz koje se treba penjati ste­pe­ni­cu po ste­­penicu…”, da bi u nastavku rekao: “Kada vidiš čo­vje­ka da se nalazi ispod tebe, povuci ga sebi obazrivo i bla­go i ne op­­te­rećuj ga onim što ne može podnijeti jer bi ga time uni­šti­o.”

Općenito se iz onoga što je rečeno može zaključiti da je na duhovnom putovanju koristan i djelotvoran samo onaj ibadet koji je učinjen sa željom i žudnjom. Sljedeće riječi Imama Sadika imaju isto značenje: “Ne prisiljavajte svoje ne­fsove na ibadet!”

Četvrto: Ispunjavanje obaveza

Ispunjavanje obaveza znači da putnik više ne ponavlja djelo zbog kojeg se pokajao, da ispuni ono čime se oba­ve­zao bez manjkavosti i ustezanja i da svaku obavezu i ugo­vor sklopljen sa zrelim i obaviještenim učiteljem ispuni do kra­ja.

Peto: Postojanost i istrajnost

Prije objašnjenja postojanosti moraju se iznijeti uvodne na­pomene. Ajeti i predaje ukazuju na to da sve ono što mi sa­znajemo čulima o vanjskom svijetu i ono što mi činimo u njemu pa to poprima odjeću materije – sve to izvan ob­li­ka spoljnjeg svijeta posjeduje zbilje oslobođene ma­te­ri­je, vre­mena, mjesta i drugih akcidenata. Kada se ove zbi­lje spu­­štaju sa svog položaja, one se otjelovljuju u ob­like ma­te­rije i u pojavnom svijetu se mogu percipirati, o čemu Kur’an jasno kaže: “Ne postoji ništa čije riznice nisu kod Nas, a od toga Mi spuštamo samo onoliko koliko je potreb­no.”[4]

Ukratko, značenje ovog ajeta je sljedeće: Ono što po­sto­ji u materijalnom svijetu prije nego što dođe u svoju iz­vanj­­sku po­javnost posjeduje svoju zbilju, ali bez veličine i od­re­­đe­nja. Međutim, prilikom spuštanja, a u skladu sa Bo­ži­jim zna­njem, to poprima individualitet i tačno određenu ve­­­ličinu.

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a da nije, pri­je nego što je damo, zapisana u Knjizi, to je Allahu, uis­tinu, lahko.”[5]

Spoljnji oblici, zbog toga što su određeni i ograničeni te pod­ložni materijalnim promjenama, podvrgnuti su ne­sta­ja­nju, prolaznosti i potrošnji: Ono što je kod vas nestaje. Me­đu­tim, kod uzvišenih bezmaterijalnih zbilja, koje pred­stav­lja­ju riznice i čije je lice melekutsko, ne postoji ništa, osim čis­te opstojnosti, istrajnosti i univerzalnosti: A ono što je kod Boga vječno je. Na istu činjenicu ukazuje i pre­da­ja pre­­nesena, kako kod ehli-sunneta, tako i kod sljed­be­ni­­­ka Ehli-bejta: “Nama vjerovjesnicima naređeno je da raz­govara­mo sa ljudima u skladu sa razinom njihovog ra­­zu­mijevanja.”

Ova predaja odnosi se na kakvoću zbilja, a ne na njihov kvantitet, i upućuje na zaključak da Božiji vjerovjesnici tu­mače uzvišene istine uvijek na način prihvatljiv razini in­te­lek­ta slušaoca. Razlog je okolnost da je ljudski razum po­stao pomućen zbog usredsređenosti i okrenutosti ovosvjet­skim ljepotama, dugoročnim i ispraznim željama pa ne može pojmiti istine na razini njihove stvarnosti. Zbog toga su poslanici, poput čovjeka koji želi djetetu objasniti zbi­lju, primorani da uproštavaju istine i da kod tumačenja ko­ris­te iz­raze u skladu sa slušaočevom percepcijom materi­jal­nog. Kako su samo često poslanici živi Šerijat, čiji su oni ču­vari, tumačili izrazima iz kojih se shvata da ove zbilje ne­ma­ju osjećaja i percepcije. A ustvari, svaki od vanjskih ob­re­da, kao što su namaz, post, hadž, sadaka, naređivanje dob­ra i odvraćanje od zla itd., posjeduje istinu koja je živa i ima oblik svijesti.

Duhovni putnik je čovjek koji džihadom, a uz pomoć Bo­žiju, pod okriljem poniznosti i pokornosti u robovanju te skrušenosti u dovi, nastoji otkloniti tamu i zastore duše i ra­zuma pa čistim razumom i prosvijetljenim nefsom bez oko­va i koprena, još na Ovom svijetu mraka uspijeva po­sma­trati uzvišene istine. Često se desi da putnik vidi stvar­ni oblik abdesta i namaza. Pritom shvata da sa stanovišta svjes­nosti to djelo ima hiljade stepeni prednosti u odnosu na njegov fizički oblik.

U predajama Čistih Imama navedene su veoma važne i dra­gocjene stvari u vezi sa oblicima ibadeta u Berzahu i Ki­jametu i čovjekovim razgovorom s njima. Ajet u Kur’a­nu ukazuje na govor organa, sluha i vida. Prema tome, ne tre­ba misliti da džamiju čine samo zidovi i vrata. Zapravo, dža­mija ima živu zbilju sa svojim oblikom svijesti. Zbog toga mi u predajama čitamo da će se na Sudnjem danu dža­mi­ja i Kur’an žaliti Allahu, dž.š.

Jedan salik je ležao na svojoj postelji. Kada je htio da se ok­rene s jedne strane na drugu, odjednom je čuo plač koji je dopirao iz zemlje. Pošto se zainteresirao za razlog, shva­tio je, ili mu je rečeno, da je to bio plač zemlje zbog nje­go­vog odvajanja od nje.

Nakon kratkog uvoda reći ćemo: Duhovni putnik treba uz pomoć svojih stalnih aktivnosti učvrstiti u nefsu bez­ma­te­rijalni melekutski oblik da bi to prešlo iz kratkoročnih sta­nja u postojan položaj. Putnik treba ponavljanjem svakog čina steći duhovno i imansko zadovoljstvo tog posla i dok ovo ne ostvari, ne treba prekidati taj posao jer se stalni me­le­kutski aspekt djela ostvaruje tek nakon stalnog po­nav­lja­nja tog djela, a i da bi njegovi stalni tragovi nestalne vanj­štine prodrli u putnikov nefs i tamo se okamenili, tako da po­slije učvršćenja postanu neodstranjivi. Prema tome, put­nik treba odabrati djelo koje je u skladu sa njegovim moguć­nos­tima, a ako njegova odluka nije čvrsta, neka se ne op­re­dje­ljuje za takvo šta. U slučaju da napusti djelo, njegova zbi­lja će neprijateljski reagirati i odmah će nestati svi nje­go­vi tragovi, što će u nefsu prouzrokovati pojavu suprotnu pri­jašnjim stanjima. Utječemo se Bogu od ovoga!

Negativna reakcija djela na salika je takva da kada on na­pusti to djelo, i zbilja tog djela napušta njega i sa sobom nosi sva svoja svojstva. Budući da je to djelo bilo svijetlo i dobro, kada ono napusti nefs, neizbježno je da njegovo mjes­to zauzme tama i zlo.

Istina je da nema ništa kod Allaha osim dobra, a sva­ko zlo i tama od nas je samih. Svaka mahana koja se po­ja­vi, od čovjeka je.Tebi, Bože, ne dostoji zlo. U skladu sa ovim jasno je da Božija milost nije ograničena, već ona sa po­lo­ža­ja neograničene milosti obuhvata sve ljude, bilo da su mu­­slimani, jevreji, kršćani, zoroastrijanci ili idolo­po­klo­ni­ci. Međutim, osobenosti koje postoje kod ljudi i u njihovom su slobodnom izboru razlog su da ova sveobuhvatna milost ko­d nekih uzrokuje radost i veselje, a kod drugih tugu i ža­lost.

Šesto: Opservacija (samopromatranje)

Samopromatranje podrazumijeva da salik u svim sta­nji­ma sebe kontrolira i nadgleda, da ne prekrši svoje obaveze i da ne skrene od onoga što je naumio.

Opservacija je gradirajući pojam i razlikuje se u za­vis­nosti od stepena. Na početku putovanja opservacija pred­stav­lja izbjegavanje svega onoga što ne koristi Ovome i Ono­me svijetu i trud da se riječju ili djelom ne učini nešto su­protno Božijem zadovoljstvu. Malo-pomalo opservacija po­staje intenzivnija i napreduje stepen po stepen. Nekad op­servacija predstavlja usredotočenje na svoju smirenost, ili na svoj nefs, a nekad na tačku višu od zbilje položaja op­ćih imena i atributa Božijih. Stepene ovoga, ako Bog da, us­koro ćemo prikazati.

Treba znati da je samopromatranje jedan od najvažnijih uvje­­ta duhovnog putovanja. Vodeći učitelji posvećivali su mu posebnu pažnju. Mnogi od njih smatrali su opservaciju ne­i­zostavnom potrebom duhovnog kretanja. Opisivali su je kao kamen temeljac kuće, dok se zikr, razmišljanje i ostali uvje­ti nadograđuju na nju. Dakle, dok se ne ostvari opser­va­­cija, zikr i razmišljanje bit će bez učinka. Položaj opser­va­cije je kao izbjegavanje štetne hrane za bolesnika, a zikr i razmišljanje imaju položaj lijekova dok se ne popravi nje­go­vo stanje. Sve dok ne bude izbjegavao ono što mu je štet­no, lijekovi neće imati učinka, štaviše često imaju i su­prot­no djelovanje. Iz istog razloga velikani ovoga puta za­bra­nji­va­li su putniku zikr i razmišljanje bez opservacije, a njen na­čin određivali su shodno njegovom stepenu.

Sedmo: Obračun

Obračun znači da putnik izabere određeno vrijeme to­kom dana i noći u kojem će se osvrnuti na sve poslove uči­nje­ne u tom razdoblju. Na ovo ukazuje hadis od Imama Musaa ibn Džafera: “Nije od nas onaj koji jedanput dnev­no ne obračuna svoj nefs.” Ako salik prilikom obračuna vidi da nije ispunio svoje obaveze, treba tražiti Allahov op­rost, a ako nađe da ih je ispunio, treba Mu zahvaliti.

Osmo: Prijekor

Prijekor podrazumijeva da salik, nakon što učini grešku, pre­duzima mjere ukoravanja i discipliniranja svoga nefsa ona­ko kako on to iziskuje.

Deveto: Žurba

Žurba podrazumijevada putnik požuri u onome što je odlučio, zato što će se na njegovom putu javiti poteškoće. Na svakoj razini, u skladu sa njegovim stanjem, javljaju se prepreke. Putnik treba biti veoma dovitljiv i pronicljiv te svo­ju obavezu treba obaviti prije nego što se pojavi pre­pre­ka. Na putu dostizanja svoga cilja ne smije uzalud gubiti ni tre­nutak.

Deseto: Ljubav

Putnik treba gajiti ljubav prema Donosiocu Šerijata inje­govim nasljednicima. U ovoj ljubavi treba sebe učiniti tako čistim da ne postoji ni najsitnija obmana i da se ljubav do­vede do savršenstva jer ona ima velik uticaj na po­slje­di­ce djela. Što god ljubav bude viša, tragovi i uticaji radnji na putnikov nefs bit će temeljitiji i čvršći.

Kako je sve što postoji Allahovo stvaranje, putnik treba sva stvorenja voljeti i poštovati u skladu sa njima svojstve­nim stepenima. Samilost i nježnost prema svemu onome što pripada Bogu, bilo da je čovjek ili životinja, predstavlja je­dan od izraza ljubavi prema Bogu, kao što je i preneseno u hadisu da je oslonac imana upravo samilost prema Bo­ži­jim stvorenjima.

Jedanaesto: Očuvanje adaba (učtivosti)

Očuvanje adaba spram Svetoga Boga i Njegovih na­mjes­nika razlikuje se od gore opjevane ljubavi. Adab znači oču­vati sebe od prekoračenja svojih okvira i od činjenja ne­če­ga što je u suprotnosti sa zahtjevima čovjekova robovanja Alla­hu, dž.š. Između bića koje od sebe nema ništa, osim mo­gućnosti dolaska u postojanje, i Bića čije je postojanje nuž­no i Koje samo po sebi egzistira, postoji granica. Oču­va­­nje ovog adaba zavisi od toga koliko se pojedinac pri­drža­vaza­htjeva svijeta mnoštva, dok je ljubav ushićenost i za­nos Bo­gom, a njena neizbježnost je usredsređenost na je­di­nst­vo.

Odnos ljubavi i adaba je kao odnos vadžiba i harama u Še­rijatu. Putnikova pažnja pri izvršenju vadžiba usmjerena je na Voljenog, a prilikom izbjegavanja zabranjenog us­mje­­rena je na ono što je zabranjeno da ne bi slučajno izašao iz okvira zahtjeva robovanja. Ustvari, adab se zasniva na pri­hva­tanju srednjeg puta između straha i nade, a ne pri­dr­ža­va­ti se adaba znači davati sebi veliku slobodu i drskost. A pot­puno je jasno da nije nimalo pohvalno ako se pređu gra­ni­ce adaba.

Osobenost merhuma hadži Mirze Ali Aga Kazija, r.a., bila je nadmoćnost ljubavi i vjerske razdraganosti u nje­go­vom biću nad njegovim strahom. Isti takav bio je i merhum ha­dži šejh Muhammed Behari, r.a., suprotno hadži Mirzi Dže­vadu Aga Maliku Tabriziju, r.a., kod kojeg je položaj stra­ha imao prevagu nad nadom i osjećanjem radosti. Ovo se jasno vidi iz njihovih govora. Onoga kojim vlada ve­se­lost zovu pijanica, dočim onoga kod kojeg strah pre­vla­da­va zovu munâdžâtî.[6] Međutim, savršenstvo je u pridržavanju umjerenosti, što znači posjedovanje najvećeg stepena stra­ha istovremeno sa najvećim stepenom nade. Ovo stanje je pri­sutno samo kod Poslanika i Čistih Imama, neka je mir Bo­žiji njima.

Vratimo se na osnovnu temu. Adab je u tome da čovjek kao kontingentno biće ne zaboravi svoje granice, kao što vi­­di­mo na primjeru Imama Sadika. Kada bi mu neko hva­le­ći ga u njegovom prisustvu prispodobio osobine nepri­lič­ne čovjeku, Imam bi odmah pao na sedždu. Stupanj savr­šen­stva adaba je da putnik sebe u svim stanjima vidi u prisustvu Uz­­višenoga Boga – dok priča, šuti, jede, spava, kreće se itd. Ako putnik posjeduje stalnu pažnju na Božija imena i svoj­stva, u njemu će se sigurno očitovati znakovi adaba.

Dvanaesto: Namjera

Namjera znači da putnik tokom putovanja ne posjeduje ni­kakvu namjeru, osim samog putovanja i iščeznuća u Biti je­dinstva. Prema tome, njegov sejri sulûk mora biti čist: Pri­zivajte Boga iskreno Mu ispovijedajući vjeru.[7] U više ha­disa prenosi se da namjera ima tri stepena. Jedna od tak­vih predaja je i hadis Imama Sadika: “Tri su vrste robova: oni koji obožavaju Allaha iz straha – i to je obožavanje ro­bo­va, oni koji obožavaju Allaha zbog nagrade – to je obo­ža­vanje najamnika, i oni koji obožavaju Allaha iz ljubavi – a to je obožavanje slobodnih.”

Analizom ove predaje zaključuje se da obožavanje prvih dviju skupina u zbilji nije ispravno. Njihovo obožavanje nije radi Boga, već je zasnovano na obožavanju samih sebe, jer su motivirani nefsanskim prohtjevima i željama. Zbog toga što obožavanje Boga i samoobožavanje ne mogu op­sto­jati jedno pored drugog, u duhu datog objašnjenja trebalo bi da oni budu nevjernici i oni koji poriču Boga. Međutim, pošto Kur’an svojim jasnim govorom osnovu obožavanja Boga smatra prirodnim aspektom svakog čovjeka i poriče svaku vrstu promjene u stvaranju: Ti upravi svoje lice vjeri pra­voj, koja je u skladu sa Božijom prirodom, prirodom na os­no­vu koje je Bog stvorio čovjeka, a u stvaranju Božijem nema promjene, i ovo je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna,[8] to znači da čovječanstvo ne odstupa sa puta obo­ža­va­nja Boga, već sa puta jednoboštva time što radnju i oso­bi­nu ne drže jednim, nego drugoga pretpostavljaju saučes­ni­kom Bogu. Zbog toga Kur’an na svim mjestima na ko­ji­ma dokazuje jedinstvo Gospodara, istovremeno poriče da On ima sudruga. U svakom slučaju, prve dvije skupine u svo­joj namjeri pored Boga uzimaju u obzir i sudruga. Isto­vre­meno dok obožavaju Boga, oni ne napuštaju samoobo­ža­vanje. Svoj čin bogosluženja izvršavaju sa objema na­mje­rama, a to je širk. U zbilji, ove dvije skupine su mušrici ko­jima, prema Kur’anu, nema oprosta: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje od toga, kome On hoće.[9] Ibadet ovih ljudi nikad neće dati plod, niti će ih približiti Allahu, dž.š.

Obožavanje treće skupine – koja Boga obožava iz lju­ba­vi,što ujedno predstavlja obožavanje slobodnih, a u dru­gim pre­dajama obilježeno je kao obožavanje plemenitih–is­tin­sko je obožavanje. Do njega ne stižu, osim čisti kod Boga. “Ovo je položaj skriven, ne dodiruju ga, osim očišćeni.”

Ljubav podrazumijeva privučenost nekoj stvari ili istini. Tre­ća skupina ljudi za osnovu svoga obožavanja prihvatila je ljubav. Osim približavanja Bogu, nemaju drugi cilj niti namjeru. Privlačenje od strane Voljenog, koje osjećaju u sebi, njihov je pokretač ka Njemu.

Neke predaje kažu: “Uzvišenog Boga obožavajte zato što je On dostojan da bude obožavan.” Jasno je da ova do­sto­jnost nije zasnovana na Božijim svojstvima, već na Nje­go­voj Svetoj Biti. Drugim riječima, obožavajte Boga zato što je On Bog.

“Moj Bože, ja Te ne obožavam iz straha od vatre Tvoje, niti zbog želje za Tvojim Džennetom, nego Te smatram do­stojnim obožavanja pa Te obožavam. Ti Si me uputio Se­bi, i pozvao Si me Sebi, i da nije bilo Tebe, ne bih Te ni spo­znao.”

Putnik se na početku svoga putovanja kreće sa lju­bav­lju, ali nakon prolaska nekoliko razina i sticanja savršen­sta­va na nižem nivou, opaža da je ljubav nešto što je u su­prot­nosti sa Voljenim. Zbog toga nastoji odbaciti ljubav koja je dotada bila sredstvo kretanja i napredovanja u nove faze. Do ove razine ljubav je bila djelotvorno sredstvo, a od tada pa nadalje primjećuje da je ona štetna i da je pre­pre­ka putovanju. Putnik na ovoj dionici kretanja ima samo Vo­ljenog u umu. Samo Njemu, kao Voljenom, čini ibadet koji ni sa čim nije pomiješan. Nakon nekog vremena i pro­las­ka novih postaja, salik shvata da ni ova vrsta ibadeta nije čista od primjesa širka zato jer je sebe smatrao za­ljub­lje­nim, a Boga voljenim, dok je dualnost u suprotnosti sa lju­bavlju voljenog. Znači, posmatranje Voljenog, sve dok po­stoji zaljubljenik, suprotno je obožavanju Svete Biti. Od­sada on čini napor da zaboravi ljubav i da u potpunosti na­pusti mnoštvo i zakorači u svijet jedinstva. U ovim tre­nu­cima namjera isčezava jer odvojeni neovisni indivi­dua­li­tet više ne postoji da bi posjedovao namjeru.

Prije ovog stepena duhovni putnik je priželjkivao viziju i otkrovenje, ali poslije ove postaje u potpunosti zaboravlja na sve želje i zanimanja, jer više ne postoji namjera da bi nešto željeno bilo uzeto u obzir. U ovom stanju srce i oči po­svećenika ostaju pokrivene od svega. Vidjeti i ne vidjeti, sti­ći i ne stići, znati i ne znati, odbiti i primiti – sve postaje ne­važno. Hafiz Širazi o ovome je spjevao stihove:

Prenosi se od Bajazida Bistamija da je rekao: “Prvog dana napustio sam Ovaj svijet, drugog dana napustio sam Onaj svijet, a trećeg dana prošao sam se svega što je mimo Allaha. Četvrtog dana su pitali: ‘Šta želiš?’, a ja rekoh: ‘Že­­lim da ne želim!’”

Ovo govori o onom istom što su neki naveli pri odre­đi­va­nju četiriju razina: prva razina je napuštanje Ovoga svi­je­ta, druga razina je napuštanje Onoga svijeta, treća na­puš­ta­nje svega mimo Boga i četvrta razina je napuštanje na­pušta­nja. Pa dobro razmisli! Odumiranje želje kod putnika upravo je ova razina, veoma uzvišena i izuzetno teška. Pro­la­zak ove razine veoma je tegoban i ne ostvaruje se sa lah­ko­ćom. Putnik nakon mnogo pažnje i preciznog posmatra­nja ponovo nalazi da na svim razinama putovanja – kao i na ovoj – nije bio bez namjere, makar ta namjera bila kraj­nji prolazak svih razina i dostizanje savršenstva i savršensta­va. Ako putnik uz pomoć čiste misli pokuša i to ponovi mnogo puta, vršeći pritisak na misao da prođe ovaj prijelaz i da sebe oslobodi ovih namjera, neće imati nikakvog uspjeha, jer je suština ovog oslobađanja utemeljena na nepostojanju oslo­bađanja, budući da je neizbježno za putnika da ovo oslobađanje izvrši zbog krajnjeg motiva, a sam motiv uzet u obzir sa krajnjim ciljem znak je nepostojanja oslobađanja.

Jednom prilikom razgovarao sam o ovome sa svojim uči­teljem hadži Mirzom Ali Aga Kazijem. Bio sam uporan u svom traženju da mi objasni, sve dok na kraju nije rekao: “Pomoću metoda spaljivanja može se riješiti ovaj teški pro­blem, tako što putnik treba spoznati istinu da je Uzvišeni Bog Njegovo biće stvorio sa željama i kako god nastojao da odbaci želju, to neće dati učinka budući da je sama nje­go­va priroda protkana željom. Prekid želje uvjetovan je dru­gom željom, tj. višom motivacijom ukloniti nižu mo­ti­va­ciju. Kad se putnik nađe bespomoćnim da je prevlada, pri­rodno je da će se prepustiti Bogu i prekinuti nastojanja da se oslobodi namjere. Ova njegova nemoć spržit će ko­ri­jen namjere i učinit će ga čistim od nje.”

Naravno, treba znati da ova spoznaja nije spekulativna. Stvar­na spoznaja toga zahtijeva duhovnu intuiciju i po­seb­no stanje. Ako neko intuitivno spozna samo jednu razinu ovog značenja, shvatit će da se sva ovosvjetska zadovolj­stva ne mogu ni uporediti sa ovom spoznajom. Razlog ime­no­va­nja ovog metoda spaljivanjem je u tome što on odmah spa­ljuje namjere, brige, tegobe i iz korijena ih čupa, ne os­tav­ljajući na putniku ni najmanji njihov trag.

U Kur’anu se na nekoliko mjesta ukazuje na metod spa­lji­vanja. Korištenje ovog metoda skraćuje putovanje do že­lje­nog cilja sa nekoliko godina na sasvim kratko razdoblje. Jed­no od mjesta na kojima Kur’an ističe ovaj metod jeste is­kaz: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

U vrijeme teškoća, spuštanja nesreća i smutnji čovjek mo­že sebe smiriti na različite načine, npr. podsjećajući se na činjenicu da su nevolje i smrt sudbina svih ljudi. Me­đu­tim, Gospodar je putem metoda spaljivanja i izgovaranjem is­ka­za: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, skratio put i te­gobe koje se javljaju na putu riješio odjednom. Naime, ako čovjek postane svjestan da je i on sam i sve ono što po­sjeduje apsolutno vlasništvo Božije i da je to njemu dato na raspolaganje jedan dan, a da će drugi dan biti uzeto od nje­ga i da niko neće imati pravo da se miješa i zauzima za nje­ga, te ako istinski shvati da on nije oduvijek bio po­sjed­nik, već da je taj naziv samo figurativno bio pripisan nje­mu i da je bez razloga sebe smatrao vlasnikom, bez sumnje, to će na njega ostaviti trag i put će mu učiniti mnogo lakšim.

Spoznaja da je Bog čovjeka stvorio sa požudom bit će kao spoznaja da je Apsolutno imućni stvorio roba siro­maš­nim i njegovu prirodu protkao siromaštvom. Zbog toga nema potrebe za dokazivanjem siromaštva za onoga čija je ne­minovnost siromaštvo. Niko ne može prigovoriti siro­ma­hu što prosi. Pretpostavka siromaštva je prosjačenje i is­ka­nje. Prema tome, ako putnik tokom putovanja bude ispo­lja­vao želju, treba imati na umu da je Gospodar bit njegove ilo­vače izmiješao sa požudom i da se ni na koji način ne može osloboditi pohlepe. S druge strane, zato što je iščez­nu­će u Bit jedinstva, koje je utemeljeno na obožavanju slo­bod­nih, u suprotnosti sa žudnjom i namjerom, ovaj siro­mah postaje veoma uznemiren. Upravo ovo stanje oslobađa ga nje­govog egoizma koji je neodvojiv od požude. Nakon pro­­laska ovog stepena više ne postoji egoizam, čija je neop­hod­nost žudnja. Shvati i sa velikom pažnjom razmisli o ovome!

Trinaesto: Šutnja

Postoje dva oblika šutnje, opća, odnosno relativna šut­nja i posebna, odnosno apsolutna šutnja. Opća šutnja po­dra­­zu­mi­jeva ustezanje jezika od suvišnog razgovora sa lju­di­ma. Štaviše, putnik se treba zadovoljiti samo prijeko potreb­nim go­vorom, tj. pričat će koliko je god moguće manje. Ova šut­nja je neophodna u svim fazama putovanja i može se reći da je općenito pohvaljena. Predaja Imama Sadika uka­­zu­je na ovu vrstu šutnje: “Naši sljedbenici su nijemi”, kao i pre­daja prenesena u knjizi Misbâhuš-še­rî‘ah: “Šut­nja je znak zaljubljenih, u njoj je Gospo­da­re­vo zado­volj­stvo i ona je moral vjerovjesnika i obilježje odabranih.”

Bezenti prenosi da je Imam Rida rekao: “Šutnja je jedna od kapija mudrosti. Ona je znak svake vrline.”

Posebna, apsolutna šutnja znači ustezanje jezika od go­vo­ra sa ljudima tokom zauzetosti obavljanjem ograničenog zikra, a u drugim slučajevima nije pohvalna.

Četrnaesto: Gladovanje i malo hrane

Ovim se misli na uzimanje hrane u onoj količini koja neće izazvati slabost u tijelu, ni promjenu stanja. Imam Sa­dik je rekao: “Gladovanje je začin vjernika, hrana duše i srca.”

Gladovanje rezultira lahkoćom i prosvijetljenošću duše, kao i pripravnošću misli da leti. Unošenje mnogo hrane i si­tost čine dušu teškom i umornom i sprječavaju je od pu­to­vanja u nebo spoznaje. Post je veoma pohvaljen ibadet. U hadisu o Miradžu,koji prenosi razgovor Boga sa Svojim Mi­ljenikom i otpočinje sa: Ja Muhammed, zapisanom u knji­zi Iršad od Dejlamija i navedenom opširno u se­dam­de­­se­tom svesku Biharul-envara, nalaze se neobični iskazi o gla­dovanju. Prednosti ovog čina u duhovnom putova­nju po­­­jašnjene su čudesnim izrazima. Merhum učitelj Ka­zi, r.a., običavao bi navoditi hadis o gladovanju slič­nog sadr­ža­ja:

“Za vrijeme prijašnjih poslanika trojicu prijatelja put na­­nese u daleko područje. Kada se noć spustila, razdvojili su se radi potrage za hranom, dogovorivši se da se sutra u od­ređeno vrijeme nađu na istom mjestu. Jedan je bio po­zvan u goste, drugi je sam otišao u goste, a treći, pošto nije imao gdje, ode u džamiju Bogu u goste. Ondje provodi noć gla­dan. Sutradan, kada su se sastali, svaki je ispričao svoju pri­ču. Tada bi spuštena objava vjerovjesniku onog vre­me­na da kaže Njegovom gostu: ‘Mi smo prihvatili posjetu ovog dragog Nam gosta i lično smo bili njegovi domaćini. Htjeli smo ga počastiti najboljom hranom i koliko god da smo tražili u skrivenoj riznici, nismo za njega našli bolju hra­nu od gladi.’”

Petnaesto: Usamljenost

Postoje dvije vrste usamljenosti, opća i posebna. Opća usam­ljenost podrazumijeva izdvajanje od ljudi koji nisu ok­renuti Bogu, posebno onih koji su slabašnog razuma, osim u neophodnoj mjeri: “Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na Ovom svijetu ob­ma­nuo.”[10]

Posebna usamljenost znači udaljavanje od svih ljudi. Pre­poručena je u svim vrstama ibadeta i zikra. Međutim, kod učitelja puta ona je stroga obaveza kod nekih zikrova, šta­više kod svih, a prilikom obavljanja mora se obratiti paž­nja na nekoliko stvari:

Jedan od uvjeta je samoća i izbjegavanje mjesta pretr­pa­nih ljudima i galamom, te slušanja svake vrste uznemi­ra­va­ju­ćih zvukova. Mjesto koje se koristi za ovu priliku mora biti obredoslovno čisto i dozvoljeno, znači da ne bude uzur­pirano, pa čak ni zidovi ili plafon. Soba treba biti mala da može primiti samo jednu osobu. U njoj ne bi trebalo biti ovo­svjetskih ukrasa jer oni uzrokuju dekoncentraciju i skre­tanje pažnje.

“Neki čovjek zamolio je Selmana Farisija da mu sagradi kuću jer je do tog vremena Selman nije imao. Međutim, on to nije dozvolio. Čovjek reče: ‘Znam zašto ne dozvo­lja­vaš.’ Selman reče: ‘Reci šta je razlog!’ On odgovori: ‘To što ho­ćeš da širina i dužina kuće bude koliko si ti velik. Ja mogu takvu sagraditi, ali ona neće biti ugodna.’ Selman reče: ‘Da, tačno si rekao.’ Nakon toga on dobi dozvolu i sagradi kuću tih razmjera.”

Šesnaesto: Bdjenje

Bdjenje je budnost prije sabahskog ezana u mjeri koju pri­roda salika dozvoljava. O pokuđenosti spavanja i po­hva­­ljenosti budnosti u predsabahsko vrijeme Allah, dž.š., kaže: Oni su noću malo spavali, i u praskozorje oprost od gri­je­ha molili.[11]

Sedamnaesto: Stalna čistoća

Stalna čistoća znači da putnik neprekidno bude pod ab­des­tom, da obavlja obavezne guslove, gusul džume i pre­po­ručene guslove koliko god je to moguće.

Osamnaesto: Krajnja poniznost

Krajnja poniznost podrazumijeva svijest o svom siro­maš­tvu, skrušenost i plač.

Devetnaesto: Uzdržavanje od ukusne hrane

To znači gladovati onoliko koliko je moguće i biti zado­vo­ljan onim što je dovoljno za održavanje tijela.

Dvadeseto: Skrivanje tajne

Ovo je jedan od najvažnijih uvjeta duhovnog putovanja. Ve­likani puta ulagali su mnogo truda po ovom pitanju. Svojim učenicima davali su važna uputstva i savjete čak do gra­nice pretjerivanja, bilo da je to u slučaju poslova, vir­do­va i zikra, bilo da su u pitanju otkrovenja, stanja srca ili ha­­lo­vi duše. Ako nije moguće sakriti tajnu, treba pribjeći te­­ki­ji. Čak i ako je prikrivanje tajne uvjetovano na­puš­ta­njem virda, treba preći preko virda: “Pomozite svoje potrebe skri­vanjem!” Skrivanje tajni, odnosno tekija znatno smanjuju nesreće i nevolje. Napuštanje tekije uzrokuje povećanje te­go­ba, teškoća i smutnju za putnika. Kada se pojave tegobe, tre­ba se kretati putem strpljivo i podnoseći nevolje: “Po­mo­zi­te sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim po­niznima Bogu.”[12]

Značenje riječi molitva (ar. salat)[13] u ovom ajetu ima nje­no izvorno značenje, tj. pažnja ka Uzvišenom Gospo­da­ru.

Prema tome, sjećanje na Boga i strpljivost olakšavaju ne­sreće i tegobe, a ujedno su važni činioci ostvarenja po­bje­de. Postojali su ljudi koji bi kod kuće plakali jer su se po­rezali po ruci, ali na mejdanu u borbi sa neprijateljem ne bi osjećali nikakav strah od odsijecanja ruke, noge ili dru­gih dijelova tijela, niti bilo koji drugi strah. Na osnovu ovog općeg pravila Čisti Imami su jako mnogo naglašavali skri­vanje tajne, do te mjere da su napuštanje tekije smatrali ve­likim grijehom.

“Jednog dana Ebu Basir (čovjek je bio slijep) upitao je Ima­ma Sadika: ‘Može li se Bog vidjeti na Sudnjem danu? Eš‘arije vjeruju da će svi ljudi na Onom svijetu vidjeti Boga, ali u otjelovljenom stanju, Uzvišen i Čist je Bog od ono­ga što kažu oni koji čine nepravdu (zulum).’ Imam je od­govorio: ‘Čak i na Ovom svijetu može se vidjeti Bog kao što si Ga ti sada ovdje vidio.’ Ebu Basir reče: ‘O sine Bo­žijeg Poslanika, dozvoli mi da i drugima kažem za ovo.’ Imam reče: ‘Ne govori jer mase ne mogu shvatiti ovu is­ti­nu i to bi ih odvelo u zastranjenje.’”[14]

Dvadest i prvo: Duhovni učitelj i vodič

Postoje dvije vrste učitelja, i to opći i posebni učitelj. Op­ći učitelj nije odgovoran za duhovno upućivanje i nje­mu se obraća zbog njegove obaviještenosti u općim stva­ri­ma, kao što i Kur’an kaže: Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate.[15]Potreba za obraćanjem općem učitelju postoji sa­mo na početku putovanja. Poslije, kada se saliku ukažu ot­kro­venja, vizije atributa i Biti, on više nema potrebe za njim. Međutim, poseban učitelj je onaj koji je određen za uputu i vo­đenje, a to su Poslanik i njegovi nasljednici. Putnik ni u jed­nom od stanja nije neovisan o njegovom saputništvu, pa čak i da stigne do cilja. Naravno, priroda toga je unu­traš­nje, skriveno kretanje sa Imamom, a ne samo veza s njim u vanj­skom svijetu, budući da je zbilja Imama njegov pro­svi­jet­ljeni i prosvjetljujući položaj koji ima vlast nad svje­to­vi­ma. Imamovo fizičko tijelo, iako ima svoje osobenosti, nije iz­vor uticaja.

Da bi se ovo objasnilo, treba podsjetiti na činjenicu da sve stvoreno na Ovom svijetu potiče od Božijih imena i atri­buta, a hakikat (zbilja) Imama upravo su Božija imena i atri­buti. U skladu sa iznesenim, Imami su govorili: “Bog je uz pomoć nas spoznat i uz pomoć nas je obožavan.” Prema tome, posvećenik se na svom putu kreće kroz prosvi­jet­lje­ne razine Imama. Do kojeg god stepena da se putnik us­pe­nje ili bude na njemu i Imam je zajedno s njim.

I nakon ostvarenja cilja postoji potreba za pratnjom Ima­ma jer on treba podučiti putnika adabima Božanskog svije­ta. Prema tome, važan, čak jedan od najvažnijih uvjeta puto­va­nja je Imamova pratnja. O ovom postoje veoma precizne i suptilne napomene, koje se ne mogu izreći i ne preostaje ništa drugo nego da sam putnik uz pomoć intuicije spozna te istine.

Jednom je Ibn Arebi otišao svom učitelju i požalio se na mnoš­tvo zuluma i grješnost. Učitelj mu reče: “Obrati paž­nju na svoga Boga!” Poslije nekog vremena otišao je dru­gom učitelju i požalio mu se na isto. Učitelj mu reče: “Ob­ra­ti pažnju na svoj nefs!” U tom trenutku Ibn Arebi otpoče sa plačem i od učitelja zatraži objašnjenje razloga različitih odgovora.

Učitelj reče: “O dragi moj, odgovori su isti. On je tebe po­zivao prijatelju, a ja sam te pozivao putu.”

Ovo kazivanje prenijeli smo da bi se znalo kako pu­to­va­nje ka Bogu nije u suprotnosti sa putovanjem kroz ste­pe­ne Bo­žijih atributa i imena, što i jest položaj Imama, od­nosno veo­ma su bliski. Bolje rečeno, to je jedan put na ko­jem du­al­nosti nema mjesta. Samo je jedno svjetlo, svjet­­lo Božije, koje se različito naziva. Ponekad ga nazi­va­juBo­žija imena i atributi, a ponekad zbiljom ili svjetlošću Imama.

Izrazi su naši različiti, Tvoja ljepota jedna je

Opći učitelj može se spoznati samo bliskim druženjem s njim kako u javnosti tako i u privatnom, intimnom životu. Du­hovni putnik tako treba steći sigurnost u njegovo stanje. Ni­kada nije mjerilo potpunog savršenog učitelja činjenje neobičnih stvari, obaviještenost o skrivenim svarima i mi­sli­ma ljudi, hodanje po vodi ili vatri, prelazak velikih raz­da­ljina u kratkom vremenu, objelodanjivanje prošlosti i bu­dućnosti, kao ni slični neobični i čudni poslovi, niti se na ovaj način može spoznati saputnik. Sve ove neobične stva­ri dešavaju se i očituju na stepenu otkrovenja duše, a odav­de do savršenstva i stizanja do cilja put je beskonačno dug. Sve dok se u učitelju ne očituju manifestacije Biti Nje­gove, on ne može biti učitelj, kao što se ni samom po­ja­vom manifestacija Božijih imena i atributa ne može za­do­vo­ljiti i to uzeti kao dokaz za savršenstvo i njegovu po­ve­za­nost.

Manifestacija atributa jeste pojava da putnik u sebi po­­sma­tra Božije atribute. Svoje znanje, snagu ili život vidi Bo­ži­jom snagom, znanjem i životom. Naprimjer, ka­danešto čuje, shvata da je On to čuo i da je On slu­ša­lac. Neš­­to vidi pa shvata da je On to vidio i da je On po­sma­trač. Is­ku­si da je znanje u svijetu svojstveno samo Bogu, dok zna­nje svakog stvorenja posmatra proizašlim iz Nje­go­va znanja.

Manifestacija imena jeste da putnik u sebi posmatra Božije atribute koji su utemeljeni na Biti Božijoj, kao što su Znalac, Onaj Koji vidi, Onaj Koji čuje, Živi, Moćni itd. Naprimjer, vidi da je Znalac u svijetu jedan i to je Uzvišeni Bog, a sebe spram Boga vidi neznalicom, tj. sebe znalcem vidi kao Božije bivanje Znalcem, ili poima da je Živi jedan i to je Bog, dok on uopće nije živ, nego je On Živi i niko više. Na kraju spozna da Nema moćnoga, znalca i živoga, osim Njega, Uzvišenog, Svetog. Moguće je da se u putniku ma­nifestiraju samo neka imena i nije nužno da su mani­fes­ta­cijom jednog imena manifestirana i ostala imena.

Manifestacija Biti jeste pojava da se Sveta Bit Stva­rao­ca manifestira u putniku. To se ostvaruje kada se putnik os­lobodi svih konvencionalnih i imaginacijskih obilježja. Dru­gim riječima, kada zaboravi na sebe i u svijetu po­sto­ja­nja ne ostane nikakvog traga od njega, sebe i svoj osjećaj in­dividualiteta i sopstva potpuno prepusti zaboravu. Tamo nema nikoga osim Boga.Tada za ovakvu osobu više nije ni mo­guće pretpostaviti zastranjenje jer sve dok u putniku pre­ostane i najmanji oblik egzistencije, šejtan nije izgubio na­du da ga zavede. Ali kada salik uz Božiju pomoć za­bo­ra­vi na sebe, zakorači u Božanski svijet, uđe u Njegov Harem, obu­če odjeću Harema i uđe pod okrilje manifestacija Bo­ži­je Biti, šejtan očajan prekida svaku želju za njim. Opći učitelj tre­ba stići do ovog stepena. U suprotnom, ne može se pre­pus­titi i slijediti bilo koga.

Hiljadu zamki na svakom koraku ove pustinje

Prema tome, ne treba slijediti i potčiniti se svakome ko go­vori o vrijednom blagu i sebe predstavlja vlasni­komot­kro­venja i vizija. U slučaju kada je precizno spozna­va­nje sta­nja učitelja teško ili gotovo neostvarivo, treba se os­loniti na Boga i ono što učitelj naređuje upoređivati sa Kur’anom i sunnetom Poslanika i Čistih Imama, pa ako bi bilo u sa­glas­nosti s njima, može obavljati tu radnju, a u suprotnom je mora napustiti. Jasno je da šejtan neće os­tvariti vlast nad put­nikom ako bi se on kretao sa pouz­da­njem u Boga.

“On nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Go­spo­­dara svoga pouzdaju – njegova je vlast jedino nad oni­ma koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu rav­nim smatraju.”[16]

Dvadeset i drugo: Vird

Vird predstavlja izgovaranje svakodnevnog zikra je­zi­kom. Šta će se i koliko izgovarati ovisi o učitelju, jer ovo iz­go­varanje ima propis lijeka. Dok su neki zikrovi dje­lo­tvor­ni, drugi mogu nanijeti štetu. Nekad se dešava da je put­nik zauzet izgovaranjem dvaju zikrova. Jedan mu odvlači paž­nju ka mnoštvu, a drugi ga privlači jedinstvu. U slučaju da se izgovaraju istovremeno njihovi učinci se međusobno po­ništavaju, tako da u krajnjem nema nikakve koristi od njih. Naravno, dozvola učitelja je uvjet u slučaju gdje nije data opća dozvola za obavljanje određenog virda, a u su­prot­nom nema smetnji.

Vird ima četiri dijela: ispoljeni i skriveni, a svaki od njih se dijeli na neograničeni i ograničeni. Putnici ne pri­da­ju važnost formalnom zikru jer je on izgovaranje jezikom, bez usredsređenosti na značenje onoga što se izgovara. On je, zapravo, puko pokretanje jezika. Pošto je salik u potrazi za značenjem, a ne nečim drugim, on nema koristi od tak­vog zikra.

Dvadeset i treće, dvadeset i četvrto, dvadeset i peto: Odstranjivanje misli[17], zikr i razmišljanje

Ova tri aspekta veoma su važna za ostvarenje cilja. Većina ljudi koji nisu uspjeli stići do cilja zaustavili bi se na jednom od ovog troga. Ili bi se ovdje zaustavili, ili bi bili podvrgnuti stradanju i nestajanju. Na ovoj razini javl­ja­ju se sljedeće primisli: obožavanje kipova, zvijezda, vatre, po­nekad poricanje Boga, faraonština, vjerovanje u reinkar­na­ciju, poistovjećivanje sa Bogom, poricanje propisa i vjer­­skih dužnosti i tome slično. Uskoro ćemo govoriti i više o ovom, ali sada, zbog važnosti misli o inkarnaciji, tj. utje­lov­ljenju Boga i poistovjećivanju sa Bogom, prvo ćemo ukrat­ko dati objašnjenje s tim u vezi. Ovo se kod putnika javlja na­kon pročišćenja uma i uklanjanja misli.

Pošto se putnik još nije oslobodio egoizma i sebičnosti, pod uticajem manifestacije Božijih imena i atributa može, ne daj Bože, umisliti da je Allah ujedinjen sa njegovom lič­nošću, a to je upravo značenje inkarnacije i utjelov­lje­nja, što predstavlja širk i kufr. A tevhid poriče bilo kakav ob­lik mnoštva i svaki zamislivi oblik naspram Svetog je­din­stva smatra iluzijom i sjenkom. Dostizanjem ovog po­lo­ža­ja, putnik gubi svoje biće i iščezava. Osim Svetog Bit­ka, u postojećem svijetu ne vidi i ne osjeća ništa. Niko osim Nje­ga nije vlasnik kuće. Kako je samo velika razlika iz­me­đu ovog stanja i inkarnacije?

Iskorjenjivanje misli podrazumijeva potčinjavanje srca i vlast nad njim tako da ne govori, ne čini ništa, i da mu nema pristupa ni misao, ni imaginacija, osim sa dozvolom njegovog vlasnika. Sticanje ovog stanja veoma je teško. Zbog toga su i rekli da je iskorjenjivanje misli najveća unu­trašnja čistota. Pošto putnik otpočne iskorjenjivanje misli, odjednom opaža da ga obuhvata bujica misli, imaginalija i uob­razilja, pa čak i sjećanja za koja nije ni vjerovao da će mu pasti na um, kao što su događaji iz prošlosti ili prizori koje mu se ne mogu desiti. Ove misli stalno ga zao­kup­lja­ju. Putnik na ovoj razini treba biti postojan poput planine. Sva­ku novouobličenu misao treba uništiti mačem zikra. Zikr na ovoj razini predstavljaju Božija imena na koja se putnik tre­ba usredotočiti. U ovom činu treba biti istrajan i srce mu stal­no treba biti u iščekivanju izlaska misli iz kuće srca. Is­pra­van put iskorjenjivanja misli i njihovog udaljavanja jes­te usredsređenje pažnje na jedno od Božijih imena. Allah, dž.š., kaže: Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska do­dirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.[18]

Međutim, u poslanici pripisanoj merhumu Bahrul-‘ulu­mu ovaj postupak nije dozvoljen i posebno je naglašeno da prvo treba ukloniti misli bez zikra, a tek potom pristupiti zik­ru jer je uklanjanje misli mačem zikra veoma opasno. Mi ćemo ovdje ukratko prenijeti ono što je rečeno u po­sla­ni­ci, a potom ćemo iznijeti naše mišljenje, koje je u suprot­nos­ti sa njegovim.

“Mnogi od kvaziučitelja podučavaju da se iskorjenji­va­nje misli događa uz pomoć zikra (jasno je da se pod zik­rom podrazumijeva srčana pažnja i okrenutost, a ne zikr je­zi­kom za koji se kaže vird). Ovo je veoma opasno jer ha­ki­kat zikra znači posmatranje Voljenog izdaleka, sa ograničenim po­gle­dom na ljepotu. Dakle, kada se posmatra Voljeni, nije do­zvoljeno ni za trenutak skrenuti oči na nešto mimo Nje­ga, jer je Voljeni ljubomoran i Njegova ljubomora ne smatra do­stojnim da oči koje su Njega vidjele gledaju drugog. Zbog toga će svaki pogled koji skrene sa Njega ostati sli­jep. Po­sma­tranje Njega uporedo sa nečim drugim u sukobu je sa Nje­govom ljubomorom i dostojanstvom. Ako bi se po­sma­tra­nje Njega i skretanje pogleda na drugog ponovilo, bilo bi to kao ismijavanje, zbog čega bi ga Voljeni kaznio da na­kon te kazne ovaj ne bi došao sebi: “A onaj koji se od­vra­ti od zikra Milostivog, Mi ćemo mu šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug biti.”[19]

Jedna vrsta zikra dozvoljena je za odstranjivanje misli, a to je da namjera zikra ne bude posmatranje ljepote Vo­lje­nog, nego sprječavanje šejtana, kao osoba koja želi udaljiti stra­nca iz društva pa zato poziva voljenog. Činiti zikr sa ovom namjerom predstavlja prijetnju i plašenje šejtana, tako da se u stanju zauzetosti odstranjivanjem misli – ako mi­sao napadne, a njena neutralizacija bude veoma teška – pri­stupa zikru.

U metodu obaviještenih, onih kojih su dostigli cilj, po­čet­nike prvo podučavaju odstranjivanju misli, a tek potom im nalažu da otpočnu zikr. S tim ciljem od njih se traži da se zagledaju u neku od materijalnih stvari, kao što su ka­men ili drvo, i koliko je to moguće više da ne trepću kap­ci­ma i da se usredotoče svim vanjskim i unutrašnjim sna­ga­ma. Bolje je da se na ovom metodu istraje četrdeset dana i to­kom ovog vremena da se koriste tri virda: istiaza,[20] is­tig­far[21] i zikr Jâ Fe‘âl[22], i to poslije obaveznog jutarnjeg i večernjeg namaza. Nakon isteka ovog razdoblja treba ob­ra­ti­ti pažnju na svoje srce, na tome istrajati, i to sa pot­pu­nom pažnjom, a također ne dozvoliti pristup nijednoj dru­goj misli, osim ove. Tokom ovog razdoblja ako neka misao napadne i uzburka čovjeka, treba tražiti pomoć iz­go­va­ranjem Lâ mevdžûde illallâh[23] i riječi Allah. Treba is­tra­jati na ovom djelu sve dok čovjek ne zaboravi na sebe i bude svjestan jedino ovih značenja. Tokom ovog razdoblja tre­ba mnogo ponavljati Jâ bâsit,[24] istigfar i Ja Fe‘âl. Poš­to salik stigne do ovog stepena, dozvoljeno mu je da pre­os­tale stepene odstranjivanja misli upotpuni duhovnim zik­rom i time misao bude potpuno odstranjena. Zaostale misli na­prednim stepenima zikra i razmišljanja bit će same po sebi protjerane.” (Kraj rezimea mišljenja preuzetog iz po­sla­nice od Bahrul-‘uluma.)

Mora se znati da je ovaj prikazani metod preuzet od na­k­šibendija. Nakšibendije su sufijski red raširen u Turskoj, a i u drugim zemljama, čiji je muršid Hadže Muhammed Nak­­ši­bend, zbog čega su i nazvani nakšibendijama.

Metod merhuma Ahunda mulla Husejnkolija Hame­da­ni­ja nije bio takav. On i njegovi učenici nikad nisu odstra­nji­vali misli bez praktičnog zikra. Njihov metod se sasto­jao od obaveznog samopromatranja, dakle, provođenja ovog či­na na svim razinama. Mi smo prije ukratko govorili o to­me, a sada ćemo reći nešto više:

Prvi stepen samopromatranja (opservacije) putnika jeste izbjegavanje onoga što je zabranjeno i obavljanje svega onoga što je Še­ri­jatom učinjeno obaveznim. U ovom pogledu nije do­zvo­ljen ni najmanji nemar.

Na drugom stepenu opservacija treba biti pojačana i pri tome se treba truditi da svi poslovi budu radi Božijeg za­dovoljstva. Treba izbjegavati sve što se naziva igrom i za­ba­vom. Ako putnik istraje na ovom stepenu i uloži dovo­ljan trud, stiče sposobnost da sebe više ne gubi, tj. ne izlazi izvan kontrole i ova kontrola u njemu dostigne oblik stalne osobine.

Treći stepen opservacije jeste da putnik Gospodara svje­tova uvijek vidi kao Onoga Koji ga posmatra. Postepeno pri­­hvata i očituje da je Uzvišeni Bog na svim mjestima Pri­su­tan i Posmatrač i da su sva stvorenja pod Njegovom paž­njom. Ovoga se treba pridržavati u svim stanjima.

Četvrti stepen je viši i potpuniji od trećeg, i to u aspektu da sam putnik vidi Boga Prisutnim i Posmatračem isto­vre­me­no dok na općenit način posmatra Božansku ljepotu. O dvjema posljednjim opservacijama govori savjet Poslanika Ebu Zerru Gaffaru: “Klanjaj se Allahu kao da Ga vidiš, i ako ne mogneš Njega vidjeti, čini Mu ibadet sa znanjem da On tebe vidi.”

Znači, ibadet sa znanjem da Bog vidi roba je niži oblik obo­žavanja od primjera kada rob pri ibadetu Njega vidi. Kada putnik bude spreman da u potpunosti iskorijeni sve što je strano Allahu iz svojih misli, to se treba ostvariti u to­ku jednog od činova ibadeta. Svetim zakonom nije do­zvo­ljena pažnja na kamen ili drvo jer u slučaju da mu tada na­stu­pi smrt, upitno je kakav će odgovor dati. Međutim, od­stra­njivanje misli tokom zikra predstavlja ibadet. Pohva­ljen je Šerijatom, a najbolji i najbrži put za dostizanje cilja jeste sabranost i usredotočenje na nefs. Sljedeći kur’anski ajet ukazuje upravo na ovu činjenicu: O vjernici, brinite se o se­bi (pazite na svoje nefsove), ako ste na Pravom putu, ne­ćevam nauditi onaj koji je zalutao.[25]

Metod usredsređenja na nefs postupak je Ahunda mulla Husejnkolija. Svi njegovi učenici slijedili su put spoznaje nefsa, što u krajnjem rezultira spoznajom Gospodara.

Hakikat irfana prenesen je od Imama Alija ibn Ebi Ta­li­ba. Broj puteva koji su iz prsa u prsa prenosili ovaj hakikat pre­lazi stotinu, a osnovnih sufijskih redova nema više od dva­deset i pet. Sve ove silsile vraćaju se unatrag do Imama Alija. Između ovih dvadeset i pet redova samo su dva ili tri šiij­ska, dok su ostali sunijski. Nekima od njih silsila se vra­ća do Ma‘rufa Karhija, a on do Imama Ride, ali naš put je put Ahun­da, koji se ne veže ni za jedan od spomenutih prava­ca.

Ukratko, cijela priča glasi ovako: Otprilike prije malo više od stotinu godina u Šuštaru je živio jedan cijenjeni uče­njak, koji je ujedno bio i sudija ljudima, po imenu Aga sej­jid Ali Šuštari. On se kao i većina velike uleme pri­hva­tio odgovornosti upravljanja općim poslovima ljudi, kao što su predavanja, podučavanje, suđenje i mardžijat.[26] Jednog da­na neko mu zakuca na vrata. Upitavši ko je, dobi od­go­vor: “Otvori vrata, imam posla s tobom.” Kada je Aga sejjid Ali otvorio vrata, ugledao je čovjeka, pletara po zanima­nju. Upita ga: “Kakvog posla imaš?” Pletar u odgovoru reče: “Pre­suda koju si donio, na osnovu svjedočenja svjedoka da ta i ta imovina pripada toj i toj osobi, nije tačna. Ta imo­vi­na pripada jednom malom djetetu siročetu, a dokument za to je zakopan na tom i tom mjestu. Ovaj put koji ti slijediš nije ispravan i to nije tvoj put.” Ajetullah Šuštari u od­go­vo­ru reče: “Zar sam ja pogriješio?” Pletar reče: “Ono što sam rekao upravo je tačno.” To reče i ode. Ajetullah se za­pi­ta: Ko je bio ovaj čovjek? Šta je rekao? Potom poče is­tra­živati i ustanovi da je rečeni dokument siročeta zakopan up­ravo na onom mjestu gdje je pletar rekao i da je istina da su svjedoci lažno svjedočili. Veoma se uplašio i reče sebi: “Možda su i moje druge presude bile pogrešne.” Obuze ga strepnja i strah. Sljedeću noć u isto vrijeme pletar ponovo pokuca na vrata i reče: “Aga sejjid Šuštari, metod koji ti sli­jediš nije ispravan.” Treće noći ponovi se isto i pletar reče: “Ne troši svoje vrijeme uludo! Odmah pokupi sve svo­je stvari, prodaj kuću i kreni za Nedžef! Uradi onako ka­ko sam ti rekao i za šest mjeseci čekaj me u Vadiu’-se­lam kod Nedžefa.”

Merhum Šuštari nije oklijevao i uradio je sve što mu je ple­tar rekao. Prodao je kuću, spremio stvari i pošao za Ne­džef. U prvim trenucima kada je ušao u Nedžef, u Vadiu’-selam, dok je Sunce izlazilo, sreo je pletara kao da je izni­kao iz zemlje. Dade mu nekoliko uputstava i nestade. Mer­hu­m Šuštari uđe u Nedžef i nastavi djelovati u skladu sa ple­ta­re­vim uputstvima. Sljedivši ovaj put, dostigao je polo­žaj koji nije moguće opisati. Neka je Božije zadovoljstvo na njega!

Merhum sejjid Ali Šuštari iz poštovanja prema mer­hu­mu Murtezi Ensariju prisustvovao bi njegovim časovima fik­ha i usuli-fikha. Isto tako, Šejh Ensari bi sedmično do­la­zio na časove ahlaka kod Alija Šuštarija. Nakon preseljenja šej­ha Ensarija Šuštari preuzima obavezu predavača i ot­po­či­nje sa predavanjima tamo gdje ih je šejh Ensari prekinuo. Nije dugo živio nakon toga – svega šest mjeseci – da bi pre­selio u okrilje vječne milosti Božije. Tokom ovih šest mje­seci predavanja šejh Šuštari jednom od istaknutih uče­ni­ka šejha Ensarija, Ahund mulla Husejnkoliju Hameda­ni­ju – sa kojim je otprije imao kontakte i koji je učio od njega na području ahlaka i irfana, a nakon preseljenja šejha En­sa­ri­ja imao je namjeru i da otpočne predavati, pa je čak i njegova predavanja sabrao u formi knjige i namjeravao preostalu ne­dovršenu građu upotpuniti – napisao je jedno pismo u ko­jem stoji: “Ovaj tvoj metod nije potpun i ti trebaš do­seg­nu­ti druge visoke stepene.” Ovo u njemu uzrokuje korje­ni­tu promjenu i odvodi ga ka Istini.

Ahund Mulla Husejnkoli, godinama prije preseljenja šej­ha Ensarija, podučavao se kod Alija Šuštarija o irfanu i pod njegovim uticajem stekao je sklonost ka borbi sa nef­so­m. Bio je čudo svoga vremena. I on je odgojio izvanred­ne uče­nike, od kojih je svaki postao otjelovljenje tevhida. Od nje­go­vih najistaknutijih učenika svakako treba spomenuti mer­huma hadži Mirza Dževada Aga Maliki Tabrizija, mer­hu­ma Aga sejjida Ahmeda Kerbelai Teheranija, merhuma Aga sejjida Muhammeda Saida Hububija i merhuma hadži šejha Muhammeda Beharija.

Poštovani i cijenjeni učitelj, arif bez premca, merhum ha­dži Mirza Ali Aga Kazi Tabrizi, r.a., učenik je škole Aga sejjida Ahmeda Kerbelaija. Ovo je lanac naših učitelja koji preko Šuštarija stiže do pletara. Međutim, ko je bio pletar, s kim je on imao kontakt te odakle je i kako stekao spo­zna­ju o Bogu – nije poznato.

Metod Aga Kazija bio je metod spoznaje nefsa preuzet od poštovanog učitelja Ahunda mulla Husejnkolija. Za ot­kla­njanje misli na prvom stepenu davao je upute da se usre­dotoči na nefs, tako što bi putnik tokom svakog dana za iskorjenjivanje misli trebao odrediti pola sahata ili više vre­mena u kojem bi se posvetio samo svome nefsu i usred­sre­đenosti na njega. Kao postignuće ovog svakodnevnog čina koncentracija bi ojačavala i misli bi se odstranjivale, sve dok se ne bi spoznao nefs i stiglo do svoga cilja.

Većini osoba koje su otklonile misli ukazalo bi se iz­vi­ru­će sunce spoznaje u jednom od ovih dvaju stanja: ili pri­li­komučenja Kur’ana, obraćanjem pažnje na njegovog učača, ustva­ri na istinskog učača Kur’ana, otkrivajući mu da je učač Kur’ana Allah, dž.š., ili zadobivanjem naklonosti Ima­ma Husejna, jer on ima posebnu pažnju prema duhovnim putnicima u otklanjanju smetnji puta i zastora.

Dakle, na osnovu onoga što je rečeno, dva djela su veo­ma važna za ostvarenje vrhunca spoznaje: prvo, opser­va­ci­ja u svim svojim oblicima u skladu sa stepenom, i drugo, us­redotočenje na nefs. Pošto putnik ispolji posebnu pažnju i trud vezano za ova dva djela, postepeno spoznaje da mno­štvo Ovoga svijeta izvire iz jednog izvora i da sve što do­lazi u postojanje – iz jednoga je ishodišta. Ma koliko u sva­kom stvorenju bilo svjetlosti, ljepote i savršenstva, sa ovog izvora je isteklo. Uzvišeno Ishodište svakom stvo­re­nju, u obimu njegovog potencijala, daje ljepotu i svjetlo biv­stvovanja. Drugim riječima, sa položaja apsolutne da­re­žlji­vosti izlijeva se dobrostivost bez ikakvih uvjeta i ogra­ni­čenja Njegovog davanja, a svako biće okorištava se time u obimu mogućnosti svoga bića.

Putniku, koji vodi računa o samopromatranju i ulaže pri tome potpuni trud, te pod uticajem usredsređenosti na nefs – otkrivaju se četiri svijeta.

Prvi svijet je jedinstvo radnji. Dakle, na prvoj instanci poi­ma da ono što oči vide, jezik kaže, uši čuju, ruke, noge i dru­gi dijelovi tijela izvršavaju – sve je Njemu pripisano i os­lanja se na Njega, Koji djeluje onako kako On hoće. On Sam izvorište je svih radnji u spoljnjem svijetu. Putnik shva­ta da njegov nefs postoji po Istinskoj Biti i da su mala vrata kroz koja se izlijeva Božija milost i dobročinstvo. Dakle, sve rad­nje u vanjskom svijetu utemeljene su na Njegovoj Svetoj Biti.

Drugi svijet je jedinstvo atributa koji se ukazuje nakon prvog svijeta. Na ovoj razini zbilju svake radnje putnik ne vidi od sebe, već je vidi od Boga. Isto tako, šta god da oči vide, zbilju čina gledanja vidi od Boga, a ne od sebe. I sva­ku vrstu znanja, snage, života i drugoga, također, nalazi ute­me­ljenim u Bogu.

Treći svijet je jedinstvo imena koje se pojavljuje nakon je­dinstva atributa. Ono je u značenju da atribute vidi kako po­stoje po Biti. Naprimjer, nalazi da je Znalac, Moćni i Živi Uzvišeni Bog, a to znači da svoje znanje vidi Božijim zna­njem. Svoju snagu, gledanje i slušanje vidi u Bogu i nig­dje drugo. Općenito shvata da je u svim svjetovima jedan Živi, jedan Koji čuje i vidi, a to je Gospodar Uz­vi­še­ni, dok svako biće u skladu sa svojim kapacitetom bića uka­zu­je na Njega Živoga, Onoga Koji čuje, Moćnog.

Četvrti svijet je jedinstvo Biti. Ovaj svijet je viši od tre­ćeg svijeta i putnik se osvjedočava u njega nakon otkro­ve­nja same Biti. Znači, putnik poima da je Ona Bit po Kojoj sve radnje, imena i atributi postoje Jedna Bit. On ovdje više ne obraća pažnju na imena i atribute; okrenut je samo Biti. Ovo se dešava u trenutku kada se oprostio sa svojim po­suđenim bićem, onda kada je izgubio sebe zauvijek, za­bo­ravio se i iščeznuo u Svetoj Biti. Tada on postaje mani­fes­tacija Biti. Ovaj položaj su nazvali položaj biti ili zbilja biti ili zbilja jedinstva. Međutim, imenovanje je ne­do­voljno jer šta god da se izgovori ili bude napisano, nije niš­ta više nego samo ime. Sveta Bit Božija mnogo je viša od to­ga i za Nju se ne može odrediti ime niti se može zamisliti po­ložaj. Čak je viši i od ovih nemogućnosti da se imenuje i za­misli položaj Njegov, jer nemogućnost u isto vrijeme dok poriče, potvrđuje granicu za Njega, a On je uzvišeniji od ograničenja. Kada putnik dostigne ovaj stepen, on ne po­sjeduje svoj identitet. Ne prepoznaje više ni sebe, ni bilo koga drugoga, osim Boga.

U svakom od četiriju spomenutih svjetova putnik gubi je­­dan dio traga svoga bića, da bi na kraju izgubio i samu bit svoga bića.

U prvom svijetu, koji predstavlja iščeznuće u radnji, shvata da radnja nije od njega nego da je od Boga. Ovdje gu­bi sve tragove svojih radnji.

U drugom svijetu, kada stigne do manifestacije atributa, shvata da su znanje, moć i druge osobine svojstvene jedino Biti Uzvišenoj. Putnik gubi svoje osobine i više ih ne nalazi u sebi.

U trećem svijetu, kada se manifestiraju imena, poima da je On Znalac i Živi. Putnik gubi svoja imena i više ih ne na­lazi u sebi.

U četvrtom svijetu, kada se manifestira Bit, on zauvijek gu­bi svoju egzistenciju.

Ovaj stepen vizije, tj. manifestacija biti, irfanskom ter­mi­nologijom se naziva Anka i Feniks. Oni su stvorenja koja nikada neće biti ničija lovina. Feniks je čista egzis­ten­ci­ja koju još nazivaju skrivena riznica, slijepi svijet, skri­ve­no skrivenosti ili bit koja nema imena niti slike.

Odnesi ti taj mamac nekoj drugoj ptici

Kako je samo Hafiz lijepo uobličio ovu važnu istinu u svo­jim stihovima, koristeći pritom predivne metafore:

Gdje si dosada ti, o srno divlja,

Već dugo se znamo ti i ja

Jasno je – ako gnijezdo Feniksa nema znaka – da se on ne može uloviti, osim da Njegova milost privuče sebi i po­ve­de izgubljene ka obzorjima ljubavi i zaljubljenike ne­pro­laz­ne ljepote Njegove ka području jedinstva i iščeznuća.

Uz pomoć Božiju ova risala, nazvana Poslanica o srži srže­­va duhovnog putovanja i postupak razumom obda­re­nih,[27] perom ovog bezvrijednoga roba završena je osme noći mje­se­ca Ramazana 1369. godine po Hidžri.

Samo Njemu pripada hvala i na Ovome i na Onome svi­je­tu, a naša posljednja dova glasi: Neka je hvala Allahu Go­spodaru svjetova!

Sejjid Muhammed Husejn HUSEJNI TEHERANI

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović