Poslanica o srži duhovnog putovanja (prvi dio)

Pred nama je izvanredno vrijedno djelo na polju spekulativnog i praktičnog irfana nezaobilazno za početnike, a za kojom i napredni duhovni putnici stalno imaju potrebu. Osnovno obilježje ovog djela je njena konciznost i jednostavnost u izlaganju temeljnih načela irfana, a da se pritom nije izgubila na svojoj dubini i tanahnosti smislova.

O njenoj vjerodostojnosti je dovoljno to što je potpisuje Allame Teherani i koja ujedno predstavlja njegove bilješke predavanja Allame Tabatabaija koje je on držao za uzak krug svojih probranih učenika. Ove bilješke su tek nakon trideset godina ugledala svjetlost dana u vidu knjige.

Zahvalni smo Uzvišenom Allahu što je Svojim proviđenjem i milošću učinio da ovo djelo doživi svoje bosansko rađanje!

Djelo posvećujemo svim zaljubljenicima duhovnog puta i onim koji imaju bol odvojenosti od Uzvišenog i svoju istinsku domovinu vide u Božijoj blizini.

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

 

Poslanica o srži duhovnog putovanja

Zapis sa časova praktičnog irfana  Allame Tabatabaija

Naslov izvornika

رسالةُ لُبّ اللُّباب فى سير و سلوك اُولى الألباب

 

Uvod

Neka su najljepši pozdravi čistoj duši Poslanika po­sljed­­njeg vremena, Muhammedu Mustafi, i nasljedniku ple­me­ni­tog roda, posjedniku položaja velajatul-kubra, Aliju Mur­­tedi, i časnim potomcima, Čistim Imamima, posebno po­lu du­hovne sfere kontingentnog svijeta, Hudždžet ibn Hasa­nu Al-Askeriju Imamu Mehdiju!

Osjećaj ljubavi prema vjeri, naklonjenost i težnja ka skri­­venim svjetovima te otkrivanje natprirodnih i metafizičkih tajni dio je ljudskih nagona i njegove prirode. Ovaj nagon po­sljedica je privlačenja[1] Voljenog, tj. Njegovog privla­če­nja kontingentnog[2] svijeta ka Sebi, a posebno čovjeka kao ple­menitog stvorenja ka Njegovom položaju apsoluta i bes­­konačnosti, dok je duh magnetizma upravo duša duše koja se tumači i kao duša ili hakikat hakikata, osnova pra­is­kon­skog vječnog, izvor ljepote i ishodište postojanja i kraj­nos­ti savršenstva.

َلكُلُّ عِبارَةٌ وَ أنتَ المَعنى يا مَن هُوَ لِلقلُوُبِ مِغناطِيسٌ

“Cijeli svijet kontingentnog postojanja u položaju je izraza, a Ti Si njegovo značenje, o Ti Koji pri­vla­čiš srca.”[3]

Ovo istinsko magnetno privlačenje uzrokuje cijepanje po­vezanosti sa prirodom i ograničenjima duše, kretanje ka svi­jetu nadmaterijalnosti, apsolutnosti, neograničenosti i na kra­ju iščeznuće u radnji, imenu i atributu Svetoga Bitka, Is­hodištu svih ishodišta, Krajnosti svih namjera, dok je op­sto­janje cjelokupne egzistencije ovisno o postojanju Obo­ža­vanog, Onoga Koji je uzvišeniji od svake radnje koja se mo­že zamisliti.

جَذبَةٌ مِن جَذَباتِ الرّحمَنِ تُوازِى عِبادَةَ الثَّقَلَينِ

“Jedno privlačenje od Božijih privlačenja jed­nako je sa stanovišta uticaja na usavr­ša­vanje čovjeka ibadetu ljudi i džina.”

Čovjek u svojoj skrivenoj biti i prirodi otkriva poticaj za kretanje ka željenoj Kabi te uz pomoć snage duhovne in­tuicije i Božanske prirode otpočinje putovanje cijelim svo­jim bićem ka ovom cilju. Prema tome, svi organi i udo­vi trebaju učestvovati u ovom putovanju. Svijet tijela i ma­te­rije, koji čini čovjekovu ovozemaljsku prirodu, svijet mi­sli i formi, koji gradi njegov Berzah, svijet razuma i nefs, koji predstavlja njegovu zbilju, svi trebaju biti uključeni upo­redo jedni sa drugima i potpomagati jedni druge na ovom putovanju.

Tijelo na tom putu treba svoje “lice” okrenuti Kabi i u sta­nju namaza obavljati kijam, ruku i sedždu. Um se treba osi­gurati od svojih suvišnih i nepoželjnih misli i usre­do­to­či­ti prema Sidretul-muntehâu.[4] Duša se treba ispuniti svjet­los­tima Harema Božijeg i unutar sigurnosti Harema svetog je­dinstva ostati zapanjena i iščeznuti.

Iz ovoga jasno proizlazi koliko su oni koji obraćaju paž­nju na vanjštinu, koji se u ibadetima i dobrim djelima ogra­ni­čavaju samo na formu, koja se pored srži i suštine za­do­vo­ljava samom spoljašnjošću, koliko su takvi daleko od že­lje­ne Kabe i zaklonjeni od Njegove ljepote i susreta s Njim.

Isto tako, koliko su samo daleko od željene zbilje oni koji su se posvetili samo značenjima dubljih smislova, a iz­bjegavaju činjenje dobrih djela i ibadeta propisanih vje­ro­zakonom. Oni se, umjesto stvarnošću, zadovoljavaju ima­ginacijom i uobraziljom.

Zar Božija svjetlost nije rasuta i prisutna u svim mani­fes­tacijama kontingentnog svijeta?! Zašto onda da tijelo izu­zmemo od ibadeta i ovaj mali svijet lišimo otkrovenja Bo­žijih svjetlosti?! Zašto se ograničiti samo na izraze vi­so­kih značenja kao što su sjedinjavanje, srž, bit i ibadet srca?! Zar takav ibadet nije jednostran i manjkav?!

Srednji metod i srednji ummet jesu oni koji slijede vanj­sko i unutrašnje i sve razine svoga bića podstiču na po­kor­no­st Voljenom Svetom, stičući time opskrbu na ovom melekutskom[5] putovanju. Vanjštinu su prihvatili znakom unu­traš­njeg, a unutrašnje su uzeli kao dušu i zbilju vanjštine. Ovo dvoje su pomiješali jedno sa drugim kao mlijeko i šećer. Kroz vanjštinu su tražili sjedinjenje sa unutrašnjim, dok su unu­traš­­nje bez vanjštine smatrali rasutom prašinom.

“Moj Bože, osvijetli moju spoljašnjost poslušnošću Tebi, i nutrinu moju ljubavlju prema Tebi, i srce mo­je spoznajom Tebe, i dušu moju posmatranjem Tebe, i nutrinu moju potpunom sjedinjenošću sa svjetlošću Tvojom, o Vlasniče Uzvišenosti i Časti!”[6]

Iz ovoga se jasno da zaključiti kako za usavršavanje du­šei uznesenje (miradž) ljudskih savršenstava ni u kom slu­ča­ju nije dovoljno ograničiti se samo na božanske, inte­lek­tu­al­ne i misaone nauke, kao što je učenje i podučavanje filo­zo­fije. To je zato što osmišljavanje misaone logičke de­duk­ci­je i demonstracija dokaza na tačnim logičkim osnovama i is­pravnim uvodnim sudovima daruje umu zadovoljavajući re­zultat, ali ne ispunjava srce i dušu. Duša u ovom slučaju os­taje uskraćena za dosezanje zbilja i posvjedočenja Istine.

Filozofija posjeduje autentičnu vrijednost i naj­ple­me­ni­ti­ja je umska i spekulativna nauka koja dokazuje tevhid čvr­stim i neporecivim argumentima, otklanjajući svaki ob­lik sumnje, što i jeste u skladu sa onim na šta nas poziva ple­me­niti Kur’an, kao i predaje prenesene od duboko upu­će­nih u vjeru, Čistih Imama, čuvara Objave. Međutim, ogra­ni­ča­va­nje na filozofski i argumentirani tevhid u školi analize bez pokornosti srca, savjesti i unutrašnjeg svjedočenja manj­kav je i nedostatan posao.

Ostavljanje srca gladnim duhovne hrane skrivenog svi­je­ta i melekutske svjetlosti Božije Ljepote i Uzvišenosti, za­dovoljavanje pukim proputovanjem kroz knjige, bi­blio­te­ke, škole, učenjem i podučavanjem, pa čak i da to dos­tig­ne svoj najviši stepen, nije ništa više nego putovanje jed­no­ga organa, odnosno dijela cjeline, a zanemarivanje i os-tavljanje uzvišenijeg i odabranijeg organa gladnim.

Istinska vjera se pridržava i obraća pažnju na oba as­pek­ta, istovremeno upotpunjujući i usavršavajući skrivene ljud­ske potencijale u okrilju vjere. Istinska vjera s jedne stra­ne potiče na razmišljanje, a s druge naređuje iskrenost, čiš­ćenje srca od nataložene hrđe i pohote, poziva na smiraj srca, sigurnost i mirnoću misli, što i Kur’an u 9. i 10. ajetu sure Šems, nakon jedanaest velikih zakletvi, kazuje:

قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا * وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

“Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede.”

Obraćajući se čovjeku, ovi kur’anski ajeti razgovaraju sa njegovim unutrašnjim bićem i na najljepši način po­zi­va­ju mislioce i učitelje filozofije deduktivne škole na ro­bo­va­nje, samoposmatranje i preispitivanje savjesti da bi sa is­kre­nošću u djelu i radi zadovoljstva Božijeg – a u skladu sa ri­ječima Poslanika: “Svako ko četrdeset dana (sebe i svoje poslove) učini iskrenim samo zarad Boga, izvori mudrosti će poteći iz njegovog srca na jezik” – ključali izvori bo­žan­­ske spoznaje potekli iz njihovih srca na jezik, a nakon toga prerasli u uzburkanu bujicu misli i milostivih na­dah­nu­ća iz dubine duše.

Slava istočne filozofije, štaviše, ponos cijeloga svijeta fi­lozofije, Mulla Sadra Širazi, nakon života provednog u pro­mišljanjima o transcendentalnoj teozofiji (حكمت متعاليه),na­posljetku privučen i posvećen robovanju, ibadetu i pro­čiš­ćenju duše, u uvodu svoga veličanstvenog djela Asfar piše: “Kajem se mnogo Bogu što sam dio svoga života pro­­traćio izučavajući mišljenja kvazifilozofa, teoloških dis­ku­ta­nata, njihova površna zaključivanja, učeći njihove go­vo­re i metode rasprave, sve dok mi na kraju nije postalo jas­no, a u svjetlu imana i uz pomoć Božiju, da je njihovo za­klju­či­va­nje bez rezultata i da njihov put nije ispravan put. Zbog toga sam povodac svojih poslova prepustio Dobročinitelju Bogu i Njegovom Poslaniku, donosiocu radosnih vijesti i upo­zoritelju, i u sve ono što nam je stiglo od njega po­vje­ro­vali smo i potvrdili to, ne nastojeći da nađemo razumno ob­jašnjenje i naučni metod za govor Poslanikov, već smo se poveli za njegovom uputom, izbjegavajući ono od čega je odvraćao, a potčinjavajući se Božijim riječima: ‘Ono što vam je Poslanik dao – to uzmite, a ono što vam je zabranio – ostavite’, sve dok Bog nije otkrio srcu ono što je otkrio i bla­goslovom slijeđenja Poslanika ostvario se cilj.”

Ovom prilikom treba spomenuti najboljeg, najvećeg i vječ­nog fakiha, Božijeg mudraca i arifa sa početka prošlog sto­ljeća, merhuma Ajetullahul-Hakk mulla Husejnkolija Ha­medanija. Ovaj veliki fakih i mislilac bez premca, is­tak­nu­ti filozof koji je ovladao svim istinski vrijednim nau­ka­ma u svjetlu irfana i pročišćenju nefsa – protkavši znanje svjetlostima Lica Božijeg, svakoj posebno odredivši njeno mjesto i stepen – ostvario je krajnji cilj, tj. sigurnost Ha­re­ma Božijeg. Odgojio je učenike i predao ih školi irfana, a sva­ki od njih je blistajuća zvijezda na nebu vrlina i tevhida i osvjetljava svijet dokle se prostiru zrake zapažanja i ra­zu­mi­jevanja. Među njima su Aga sejjid Ahmed Teherani Ker­belai i njegov učenik, ponos fakiha, ukras arifa Hadži Mir­za Ali Aga Kazi, neka im Allah uveća položaj!

Ponos komentatora Kur’ana i oslonac istraživača, naš po­štovani učitelj Allame sejjid Muhammed Husejn Taba­ta­ba­i, i pored toga što se od početka života kretao uz pomoć dva­ju krila, nauke i djela, prošavši sve stepene filozofske i ir­fanske škole merhuma Kazija, nakon života provedenog u filozofskoj dedukciji i dokazima, ojačavajući intelekt ra­cio­nalnim naukama kroz djela Išârât, Asfâr i Šifâ, isto­vre­me­no potpuno zauzet unutrašnjim samoćama, Božijim taj­na­ma i irfanskim samopreispitivanjima, na kraju je zausta­vio svoju jahalicu na pragu svetoga Kur’ana i toliko se udu­bio u ajete da su za njega rasprava, razmišljanje, kiraet i tumačenje kur’anskih ajeta bili uzvišeniji od svakoga zik­ra i misli. Zadubljivanje u ajete bilo mu je draže i pružalo mu je veće zadovoljstvo od svake filozofske argumentacije i dokazivanja. On nije imao ništa, osim čiste poniznosti spram Posjednika Šerijata i njegovih plemenitih nasljed­ni­ka.

Poštovani prijatelj, obazriviji od brata, merhum aje­tul­lah šejh Murteza Mutahari, neka mu se Bog smiluje, kojeg po­znajem više od 35 godina, nakon života provedenog u uče­nju, raspravi, podučavanju, pisanju, moralnim propovi­je­di­ma, pažljivom izučavanju filozofije sa umješnom mišlju i kri­tičkim stavom, na kraju je zaključio sa sigurnošću da bez povezanosti sa unutrašnjim i Bogom Dobročiniteljem te bez napajanja srca sa izvora izlijevanja Božije milosti čo­vjek ne može steći sigurnost misli i mirnoću savjesti. Bez toga čovjek nikada neće moći ući u čisti Harem Božiji i tamo učiniti tavaf, stići do željene kible i čvrstim ko­ra­kom stupiti na mejdan te kao svijeća izgorjeti i istopiti se, ili – kao leptir koji sebe baca u vatru – postati vjernik koji op­čaran oduševljeno nestaje u bezobalnom moru suštine at­ri­buta i imena Svetog Obožavanog, dok se njegovo biće ras­­prostire u opsegu Njegove egzistencije.

Bdjenje u mrklim noćima, plač i tihe molitve u po­sljed­njim dijelovima noći, uranjanje u zikr i razmišljanje, zala­ga­nje na časovima Kur’ana, udaljavanje od zaljubljenika u Ovaj svijet i pohotnika, druženje sa Božijim prijateljima – bilo je osvjedočenje njegovog duhovnog putovanja. Neka mu Allah podari Svoju veliku milost!

لِمِثْلِ هَذَا فَلْيَعْمَلِ الْعَامِلُونَ

“Za ovako nešto neka se trude trudbenici.”[7]

إِنَّ اللَّهَ مَعَ الَّذِينَ اتَّقَواْ وَّالَّذِينَ هُم مُّحْسِنُونَ

“Allah je zaista uz one koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.[8]

Nekad ranije zamoliše me da povodom godišnjice nje­go­vog šehadeta nešto napišem. Moja malenkost, koja sebe ne vidi dostojnom i uvelike zauzeta mnoštvom poslova, us­tegla se od prihvatanja ove obaveze. Međutim, nedavno, na­kon učestalih obraćanja ruha ovog poštovanog prijatelja, po­takao me da načinim ovaj mali zapis i dodam ga kao uv­od poslanici koju sam napisao o duhovnom putovanju i predam je za obveseljavanje ruha ovoga merhuma tra­gao­ci­ma za Istinom, putnicima predanosti Bogu koji su na pu­tu zbilje. U Njegovoj ruci uzda je poslova i od Njega tražim pomoć!

Osnova ove poslanice je suština i srž prvog kruga ča­so­va ahlaka i irfana koje je naš cijenjeni učitelj Allame Taba­ta­bai držao nekim učenicima 1368/69. hidžretske godine u is­lam­skom učilištu Komu. Ovaj rob je sve časove obje­di­ni­o u obliku knjige. Njeno iščitavanje smatrao sam uzrokom pro­svjetljenja i pročišćenja duše u razdobljima potištenosti, ne­raspoloženja i umora.

Sada, kada sam prošao jedan krug ove knjige, pojedina mjesta sam ispravio, a na drugim i nešto dodao. Sevabe ove knjige predajem ruhu Murteze Mutaharija. Neka Allah uve­ća njegov položaj!

Moj Bože, proživi ga sa Tvojim bliskim prijateljima, uči­ni ga od prijatelja Muhammedovih i njegove čiste po­ro­di­ce, a i nas! Tako Ti Milosti Tvoje, o Ti Koji Si od milo­sti­vih Najmilostiviji!

Sejjid Muhammed Husejn HUSEJNI TEHERANI