U jednom kudsi-hadisu Svevišnji kaže: “Ako želiš biti bogobojazan, odreci se ovoga svijeta i veži svoje srce za budući svijet.”

Ono što u islamu nazivamo zuhd predstavlja jedno srčano stanje i ne podrazumijeva nikakvo praktično djelo. Tako se u Kur'anu o hazreti Jusufu, a.s., kaže: “I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhema, i osjetiše zuhd u sebi.” (Jusuf, 20)

Zuhd, dakle, ne znači, kako neki misle, posve zapostaviti ovaj svijet, živjeti u neimaštini i svega se odreći, već zuhd znači u srcu omalovažiti ovaj svijet i srcem mu ne pridavati nikakvu vrijednost. Svevišnji kaže svom Poslaniku, s.a.v.a.: “Kloni se ljubavi prema dunjaluku i vezanosti za nj, već obrati pažnju na ahiret.” Moguće je da čovjek posjeduje veliki imetak, ali da on taj imetak troši na Božijem putu. Hazreti Sulejman, a.s., imao je, uostalom, neviđeni imetak i najveće kraljevstvo, a opet mu u zuhdu niko nije bio ravan. I pored sveg imetka, za ručak se zadovoljavao komadom suhoga hljeba, a svoj imetak i moć koristio je za pomaganje ljudima i širenje Božije vjere.

U nastavku spomenutog hadisa-kudsi Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, pita Svevišnjeg: “O Gospodaru, kako da steknem zuhd?”, pa mu Bog odgovara: “Želiš li ne biti vezan za dunjaluk, prođi se pretjerivanja u hrani, piću i odjeći. Koristi se time onoliko koliko ti je za danas potrebno, i ne ostavljaj ništa za sutra.”

Ovdje je, dakle, jasno ukazano na srčanu odnosno duhovnu dimenziju zuhda. Ne želi se ovdje reći da se čovjek odrekne Božijih blagodati, nego se hoće kazati da se ne smije srcem vezati za njih. Također, kada se kaže da se ne ostavlja ništa za sutra ne kani se reći kako čovjek ne smije ništa štedjeti niti uopće misliti na sutrašnji dan. Naprotiv, štetna je samo ona štednja koja je znak tvrdičluka, nedostatka tevekkula ili želje da se gramzivo gomila imetak. Briga za sutra svoje porodice je, inače, pohvalna osobina i obaveza je vjernika. Prenosi se da je hazreti Sulejman, a.s., pripremao svoju opskrbu za jednu godinu unaprijed, budući da nije želio trošiti svaki dan vrijeme na brigu o opskrbi. Naravno, daleko je hazreti Sulejman bio od gramzivosti, ali on je ovako postupao ne želeći svakodnevno gubiti vrijeme koje je želio iskoristiti za mnogo važnije stvari. A rekli smo već da se hazreti Sulejmam, a.s., zadovoljavao jednim suhim hljepčićem dnevno. Ovakva briga nije, znači, nipošto pokazatelj manjka tevekkula ili znak straha od sutrašnjice, već je sasvim razuman i pohvalan postupak.

Naredni Božiji savjet Poslaniku, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, u spomenutom hadisu bio je: “Uvijek se Mene sjećaj.”

Prirodno je da čovjek obrati pažnju na zvuk koji čuje ili na nešto zanimljivo što ugleda. Međutim, mnogo je ovosvjetskih stvari koje nam posve odvlače pažnju od Svevišnjeg, učine da se zabavimo njima i posve zaboravimo na Boga, što neizmjerno šteti našoj vjeri. Zato je jako važno da se klonimo druženja s ljudima koji su posve okrenuti ovom svijetu i čija su sva djela i svi razgovori samo u vezi s ovosvjetskim dobrima. Druženje s onima koji uopće ne spominju Boga i nikad Ga se ne sjećaju može lahko pogubno utjecati na našu vjeru. Musliman se mora družiti s onima koji ga svojim djelima i svojim jezikom stalno podsjećaju na Gospodara. U jednoj predaji kaže se da su havarijuni (Isaovi, a.s., ashabi) pitali hazreti Isaa: “S kim da se družimo?”, pa im je on odgovorio: “Družiti se s onim čija vas pojava navede da se sjetite Boga, čije riječi uvećavaju vaše znanje i čije djelo pomaže vašem ahiretu.”

U nastavku kudsi-hadisa koga smo na početku citirali Bog Svevišnji kaže Muhammedu, a.s.: “Zatvori oči za slasti i gorčine ovog svijeta, ne budi halapljiv za njegovom prolaznom hranom. Svoj stomak i kuću svoju drži praznim od dobara ovoga svijeta. O Ahmede, ne budi poput djeteta kome šarenilo lahko privuče pogled, pa se silno obraduje pokloniš li mu kakvu šarenu stvar.”

I zaista su poput djece ljudi kojima na njihovom putu života i samoizgradnje pažnju posve okupiraju beznačajni ovosvjetski ukrasi.

Čuvati namaz i biti svjestan Božijeg prisustva

U čuvenom kudsi-hadisu sa Miradža Bog Svevišnji se obraća Poslaniku, mir i blagoslov neka je na nj i njegove: “O Ahmede, čude me tri skupine Mojih robova. Prvo, onaj ko stane na namaz i, iako zna pred Kim je pružio svoje ruke i pred Koga je stao, ipak je pospan.”

Citirani dio hadisa govori o nečemu što se tiče svih nas, ili se barem većina nas može prepoznati među onima koji ne poštuju pravo namaza. Što je čovjekova spoznaja i svijest o Bogu na višoj razini, on mora biti obazriviji prema namazu i bolje shvatati njegovu važnost.

Svi znamo da naši namazi nisu onakvi kakvi bi doista trebali biti, i da se ne mogu porediti s namazima Božijih evlija. Znamo također da svojim namazom mi ne ostvarujemo one rezultate i plodove o kojima se govori u Kur'anu. Mnogi, međutim, nisu svjesni u čemu je ustvari problem. Stoga moramo spoznati svoje greške i razmisliti o svojim mahanama zbog kojih naš namaz nije onakav kakav bi morao biti. Moramo znati koliko je ružno i pogrešno obavljati namaz bez punog učešća srca pri tome, te uvidjeti koliko bismo se okoristili ako bi naši namazi bili onakvi kakvi nam je naređeno da budu.

Stoga je dobro prvo se osvrnuti na namaz Božijih evlija, pa ćemo kroz poređenje s njima najlakše shvatiti manjkavosti i propuste u našim namazima. Naravno, velikani su napisali čitave knjige o ispravnom namazu i nadilaženju grešaka i propusta. Među takve knjige spadaju djela pod naslovom “Asrar as-Salat” (Tajne namaza) Mirze Dževad-age Tabrizija i Imama Homeinija, a mi ćemo ovdje ukazati samo na neke osnovne značajke namaza.

Zbilja i suština namaza

Namaz znači stajanje Božijeg roba pred Gospodarom, ispoljavanje svog robovanja i pružanje ruku u svojoj potrebi pred Njim. Onaj ko je stao na namaz mora, stoga, biti svjestan Božijeg prisustva, mora znati pred Kim ustvari stoji, te će tada svoju dužnost robovanja Njemu obavljati krajnje ponizno i skrušeno.

Nažalost, kad stanemo na namaz mi najčešće razmišljamo o koječemu, samo ne o vlastitom namazu. Dobro znate da nam se zna desiti da nam na namazu na pamet padaju i kojekakve besmislice i nevažni događaji koji su se desili prije mnogo godina. Tek kad predajemo selam sjetimo se da smo ustvari na namazu! A kako je samo ružno da stojimo pred Svevišnjim, a ponašamo se tako kao da uopće nismo svjesni da smo pred Gospodarom! Takvo ponašanje Allah spominje kao svojstvo munafika – licemjera: “S predanošću namaz ne obavljaju i samo preko volje udjeljuju.” (At-Tavba, 54)

U jednoj predaji kaže se da bi onaj ko namaz obavlja bez prisutnosti srca morao da se uplaši da će biti proživljen u liku magarca. Dakle, bezobzirnost prema kvaliteti namaza tako je ružna stvar da onaj ko namaz obavlja bez pune svijesti o njemu zaslužuje da bude proživljen u liku magarca. Jer, neko takav ustvari i ne zaslužuje da se nazove čovjekom. Čovjek ne dopušta sebi da kad se nađe pred kakvim uglednikom bude umom odsutan i da se nehajno ponaša, a nije ga stid da stoji pred Allahom i bude srcem posve odsutan. Čovjek stoji pred Bogom, pred svojim Gospodarom koji mu daruje svako dobro i svaku blagodat, i ponaša se nemarno, a ne dopušta sebi nikakvu nemarnost pred običnim čovjekom na nekakvom manje-više nevažnom položaju u društvu!

Kad se nađemo pred drugim čovjekom i želimo razgovarati s njim sigurno je da ne zakrećemo svoje lice od njega. Kad bismo se tako ponašali bili bismo ludi ili neodgojeni. Međutim, stojimo pred Bogom i pritom smo nemarni, a to uopće ne uzimamo kao svoju mahanu. Bog, uostalom, nije tjelesan da bismo mogli stajati pred Njim licem u lice, i On od nas traži da Mu okrenemo svoje srce. Zato, ako na namazu nismo posve prisutni srcem znači da smo se okrenuli od Boga.

Zar stvorenje kome je Bog, iz Svoje beskrajne milosti i ljubavi, dozvolio to uzvišeno pravo da Mu se obrati, da Njemu iznese svoje želje i potrebe, smije sebi dopustiti da bude nemarno prema takvom daru?! Ljudi na visokim položajima ne dopuštaju da im se svako obraća tek tako i kada hoće, i obični ljudi nisu u prilici s njima razgovarati i obratiti im se. Svevišnji Bog, Onaj Kome pripada apsolutna vlast i svekoliko gospodstvo, otvorio je, međutim, svoja vrata pred svim ljudima i dopustio je svakome da Mu se obrati kad poželi. Moramo, zato, shvatiti golemu vrijednost prilike koja nam je pružena, pa se pri namazu posve usredsrijediti na Svevišnjeg.

Onaj ko ne vjeruje u Boga neće niti obavljati namaz, i normalno je da je takav bezobziran prema Gospodaru. Začudno je, međutim, da vjernik staje na namaz znajući da time staje pred Stvoritelja, a ipak se ponaša nemarno i nedostojno. Vidjeli smo, uostalom, u navedenoj predaji da sam Svevišnji kaže da se “čudi” takvima.

Važnost i vrijednost namaza

S obzirom da namaz ima izvanrednu vrijednost i da je njegov utjecaj na ljudsku sreću i uspjeh vjernika nemjerljiv, prokleti Šejtan, Allah nas od njega sačuvao, trudi se svim silama da naš namaz učini neispravnim i manjkavim. Stoga nam on dok smo na namazu u um spušta kojekakve besmislice, želeći naše srce odvratiti od namaza. Šejtan, naravno, nema nikakve vlasti nad čovjekom, i mi smo ustvari oni koji mu dopuštaju da nađe mjesta u našoj svijesti i srcu. Dopuštamo mu da nas uvuče u svoje spletke, a naročito mu dozvoljavamo da se umiješa u naš namaz.

Namaz je najbolji način za snaženje naše veze sa Svevišnjim i napredovanje ka potpunosti u ljudskosti. Bog nam je namaz učinio obaveznim upravo zato što nam želi pomoći da osnažimo svoju vezu s Njim i duhovno uznapredujemo. Stoga je namaz obavezan uvijek i u svim prilikama. Neki učenjaci kažu da bi čovjek bio obavezan obaviti namaz čak i ako bi ga namasko vrijeme zateklo dok se duši u moru. U predajama prenesenim od Poslanika, s.a.v.a., i Božijih evlija nebrojeno puta je istaknut značaj i vrijednost namaza, i uvijek je istaknuto da je on stroga obaveza vjernika.

Šejtan, iskonski čovjekov neprijatelj, iz svoje zlobe stalno pokušava naštetiti čovjeku u onome što je za ljude najvrijednije i najvažnije. On, zato, nastoji čovjeku pokvariti ono u čemu je svekolika ljudska sreća i dobro. U Kur'anu čitamo da je Iblis rekao Allahu, dž.š.: “E tako mi dostojanstva Tvoga – reče – sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82-83)

Nekad su dva rekata ispravno obavljenog namaza razlogom da čovjeku budu oprošteni svi njegovi dotadašnji grijesi. Uostalom, pri ispravno obavljenom namazu čovjek bi morao biti svjestan da stoji pred Gospodarom, morao bi osjećati kajanje zbog svojih grijeha i ružnih djela, a Allahova milost i oprost su beskrajni, te istinski namaz mora predstavljati očišćenje od grijeha.

U jednom hadisu Poslanik, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, kaže: “Zamislite čovjeka pred čijom kućom teče rijeka i on se svaki dan pet puta kupa u njoj. Hoće li na njemu biti imalo prljavštine? Namaz je poput rijeke, pa s onoga ko ga pet puta dnevno obavlja spadaju svi grijesi.”

Kad bismo namaz shvatili kako dolikuje i ispravno ga obavljali, na našim dušama ne bi bilo nikakve prljavštine. Mi, nažalost, ne shvatamo vrijednost namaza i olahko ga uzimamo, i to je razlog zašto namaz na nas ne utječe onako kako bi trebao. Razmislimo, stoga, o vrijednosti i važnosti namaza, e da bi nam bilo jasno kakvu blagodat propuštamo obavljajući namaz ovlaš i bez pune prisutnosti srca.

Namaz čovjeka uzdiže u Božije prisustvo i predstavlja najviši stupanj čovjekovog odnosa sa Stvoriteljem. Kad to znamo moramo osjećati žalost i kajanje što naš namaz ne daje onaj rezultat kakav bi morao davati. Izgubimo li nešto novca mi smo veoma žalosni, zbog velikih novčanih gubitaka ljudi noćima ne mogu zaspati, ali smo potpuno nemarni spram najvećeg mogućeg gubitka – neispravno obavljenog namaza, zbog čega smo na gubitku kakvog sebi ne možemo ni predstaviti.

Kad bismo samo mogli shvatiti koliku je korist i blagodat njihov namaz donosio Božijim evlijama! Neki od njih govorili su: “Kad bi vladari znali koliku radost i sreću donosi namaz, odmah bi se odrekli vlasti i predali bi se namazu.” Oni koji su tako govorili lično su iskusili plodove ispravno obavljenog namaza.

Usredsređenost na namaz i Božiju veličinu

Kako bismo srcem i sviješću bili prisutni na namazu, čovjek se prije obavljanja namaza mora neko vrijeme posvetiti razmišljanju i svoju pažnju posve usredsrediti na Boga. Na mjestu gdje ćemo obaviti namaz moramo se barem par minuta posve prepustiti razmišljanju o Bogu, i posve odvratiti misli i svijest od svega što nije Bog. Iz srca moramo izbaciti svaku ispraznu tlapnju, očistiti srce od svega ovosvjetskog i okrenuti ga ka Stvoritelju. Razmišljamo li protom i o važnosti namaza, i požalimo li zbog naših prethodnih loše obavljenih namaza, naša priprema će, naravno, biti još bolja.

Prije nego što stupi na namaz čovjek mora kontrolirati svoje misli, i koliko je god moguće mora se koncentrirati isključivo na namaz i njegov smisao. On se mora potruditi da osjeti Božije prisustvo i razvije u sebi svijest da će na namazu stajati pred Stvoriteljem i Njemu se obraćati.

 Istina je da smo mi uvijek spremni kazati kako smo uvijek pred Bogom i da je On uvijek prisutan u svijetu, međutim to su samo prazne riječi, jer svojim ponašanjem ne svjedočimo da vjerujemo u to. Uvijek pazimo kako ćemo se ponašati pred drugim ljudima, i pred drugima nikad nećemo učiniti neke stvari koje možda činimo kad smo sami. Čovjek koji zaista vjeruje da ga Bog uvijek vidi svakog trena će paziti na svoje ponašanje, i pazit će da nikad ne čini ono čime Svevišnji nije zadovoljan. Ako smo svjesni Božije prisutnosti nastojat ćemo uvijek kontrolirati svoje srce. Onaj ko na namazu kaže Allahu ekber i doista je svjestan da je Bog najveći i da je spram Njega sve ništavno, neće niti na tren biti nemaran prema Gospodaru. Sprva mi nismo u stanju istinski pojmiti Božiju veličinu i nismo kadri pojmiti šta ustvari znači to da je Bog najveći. Naša svijest nema potencijal da shvati Boga, iako se gledajući Njegova djela u izvjesnoj mjeri možemo osvjedočiti u Njegovu veličinu.

Hazreti Sadik, mir neka je na nj, prenosi da je Poslaniku, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, jednom došao neki trgovac ljekobiljem i pitao o veličini Svevišnjeg Boga. Poslanik, s.a.v.a., tada mu je odgovorio: “Ova Zemlja, sa svime što je u njoj i na njoj, spram prvih nebesa jeste kao prsten izgubljen u pustinji, a prva nebesa su takva u odnosu na druga nebesa, i tako redom do sedmih nebesa.” Nesumnjivo, takve usporedbe mogu nam dodatno pomoći da pojmimo veličinu Stvoritelja.

Zemlja je u odnosu na Sunce veoma mala, a Sunce je veoma sićušno u odnosu na neke druge zvijezde, a sve one plove u svemiru svojim putanjama i ne sudaraju se. Onaj ko poznaje modernu astronomiju zna da su razdaljine između pojedinih galaksija ogromne, ponekad čak iznose i milione svjetlosnih godina. A zamislite samo koje razdaljine pređe svijetlost za sto godina krećući se brzinom od 300 000 km/s. A sva ta nezamislivo ogromna nebeska prostranstva tek su prva nebesa, iza kojih slijede druga nezamislivo veća, kao što je to kazano u hadisu. U Kur'anu Časnom je kazano: “A nebo najbliže smo sjajnim zvijezdama ukrasili…” (Fussilat, 12) A druga nebesa su za nas još nepoznanica i možemo samo nagađati o čemu se tu radi i šta se tamo nalazi. Nesumnjivo je, pak, da sve to svjedoči o Božijoj veličini i Moći. Svevišnji je jednim Budi! stvorio sve što postoji. Štaviše, uopće nije niti potrebno da On kaže Budi!, jer Njegova volja da nešto bude stvoreno je sasvim dovoljna da se to odmah i desi.

Kad čovjek razmišljanjem o Božijem stvaranju probudi u sebi svijest o Njegovoj veličini, tad će biti makar malo svjesniji pred Kim na namazu stoji. Zar nije besmisleno dok se stoji pred Apsolutnim Bićem razmišljati o hrani, piću i kojekakvim ovosvjetskim stvarima?! Zar je išta stvoreno vrijedno da čovjek razmišlja o tome u trenucima dok stoji pred Stvoriteljem?! Zar bi pametan čovjek mogao sebi to dopustiti?!

Znači, jedan od preduvjeta za ispravno obavljen namaz je prethodno razmišljanje o Božijoj veličini. Svjestan Božije veličine, čovjek će prije i nakon namaza upućivati dove Svevišnjem. Dok uči kur'anske ajete na namazu čovjek mora biti svjestan riječi koje razgovara i truditi se da srcem doživi njihove smislove. Prirodno je da je čovjek dok razgovara s drugima potpuno svjestan onoga što govori i da rečenice koje izgovara imaju smisla. Međutim, navikli smo da dok obavljamo namaz to činimo uglavnom mehanički, tako da ponajčešće uopće nismo niti svjesni smisla ajeta koje izgovaramo.

Stoga namaz moramo obavljati krajnje pribrano i s punom svješću o onome što činimo i izgovaramo. Ako čovjek jedan rekat klanja minutu, i nije zadovoljan efektom, onda neka klanja pribranije i posveti jednom rekatu dvije minute. Za onoga ko se želi valjano obratiti Bogu nema smisla tom prilikom žaliti za vremenom. Vremenom će klanjač navići da se posve usredsredi na smisao ajeta koje na namazu uči.

Hazreti Sedžad, mir neka je na nj, rekao je: “Za čovjeka je najbolje da svaki namaz obavlja kao da mu je posljednji u životu.” Imam, dakle, kaže da moramo zamisliti da ćemo nakon namaza preseliti s ovog svijeta, i da je to naš posljednji namaz. Uostalom, mi svakako i ne možemo biti sigurni da li ćemo zaista živjeti do narednog namaskog vremena. Ovako obavljajući namaz lakše ćemo se suprotstaviti Šejtanu, i bolje ćemo se okoristiti svojim namazom. Naravno, ni poslije namaza čovjek ne smije gubiti svijest o Bogu i Njegovom stalnom prisustvu.

Nakon namaza, bitno je da čovjek pruži ruke na dovu i da moli za sebe i svoje bližnje. Preneseno je od Poslanika, mir i blagoslovi neka su na nj i njegove, da je Svevišnji kazao: “Onaj ko uzme abdest pogrešno i ne pbnovi ga, vara Mene. Ko uzme abdest, a ne obavi namaz, vara Mene. A ako uzme abdest, obavi namaz, pa onda Mi se dovom obrati radi svojih vjerskih i svjetskih potreba, prevario bih ga ako mu se ne odazovem. A Ja nisam onaj koji vara svoje robove.”

Biti stalno pod abdestom je jedna od važnih stvari koje doprinose stalnoj svijesti o Bogu. Dobro je da čovjek poslije svakog uzimanja abdesta klanja dva rekata i dovom se obrati Svevišnjem. Uzeti abdest i potom klanjati dva rekata nije nešto što nam oduzima previše vremena, a korist i dobrobit koja iz toga slijedi je nemjerljiva. Sam Bog kaže da On ne može dopustiti da ne udovolji onome ko mu se obrati dovom nakon što je uzeo abdest i obavio namaz.

S perzijskog preveo: Muamer Kodrić