(Prethodno: Veza između dove i uslišenja)
Sama potreba priziva Božiju milost i prije nego je čovjek bude svjestan i iznese je pred Allaha. Ona je poput mekane i rastresite zemlje koja sama privlači i upija vodu, kao što su oholost naspram Boga i nadmenost poput neplodnog brežuljka koji odbija vodu. Isto tako, oni koji nadmeno zaziru od činjenja ibadeta Allahu i od obraćanja Njemu dovom odagnavaju od sebe Božiju milost, pa ih ništa od nje i ne dotakne, iako milost Božija obuhvata Nebesa i Zemlju. Između ovisnosti i Božije milosti postoji konstruktivna veza, pri čemu svaka od njih traži drugu i njoj hrli. Ovisnost o Allahu hrli Božijoj milosti, a Božija milost traži mjesta potrebe i ovisnosti, baš kao što između slabosti djeteta i njegovih potreba te brižnosti majke i njene saosjećajnosti postoji jaka i čvrsta veza, pri čemu svako od njih dvoje traži ono drugo. Djetetova slabost traži majčinu brižnost, a majčina brižnost i samilost traže dječiju slabost, kako bi o njemu vodila brigu.
Zapravo, u okviru mogućnosti, svakoj od dvije jedinke potrebna je druga, te nije potreba majke za pružanjem brige i pažnje djetetu ništa manja od djetetove potrebe za majčinom brigom.
Isto tako, učenjak traži neznalicu da ga poduči, kao što i neznalica traži učenog da bi od njega naučio, te nije potreba učenjaka za podučavanjem neznalice manja od potrebe neznalice za podukom od učenjaka.
Liječnik traži bolesnika kako bi ga izliječio, i oglašava svoje zanimanje i specijalizaciju kako bi se bolesni njemu obratili, kao što i bolesnik traži ljekara, te nije potreba liječnika za bolesnim nimalo manja od potrebe bolesnog za ljekarom.
Snažan traži slabog kako bi ga zaštitio, kao što i slab traži snažnog kako bi kod njega našao zaštitu, te nije potreba snažnog da zaštiti slabog ništa manja od potrebe slabog da nađe zaštitu kod snažnog.
To je Božiji zakon koji važi u svemu.
Isti je slučaj i s Božijom milošću i ovisnošću ljudi. Kao što i ovisnost traži Božiju milost, isto tako i milost traži ovisnost, a Allahova uzvišena svojstva iznad su toga da imaju potrebu, pa tako Allah nema nikakve potrebe, ali Božija milost traga za mjestima potrebe i ovisnosti.
Nema niti škrtosti niti tvrdičluka u Allaha, a različitost stepena milosti vraća se različitim stepenima potrebe i ovisnosti.
Zemlji je potrebna toplota i svjetlost, te voda i zrak, kako bi rađala. Allah joj, stoga, daruje toplotu, svjetlost, vodu, zrak, a sama ova potreba jeste traženje i iskanje, ali to se odvija jezikom Stvaranja. Kada nešto osjeti potrebu za nečim i to svojim Stvaranjem zatraži, ono već tim svojim stanjem izražava iskanje i traženje toga jezikom Stvaranja.
Uzvišeni kaže:
“Njemu se mole oni koji su na Nebesima i na Zemlji, svakog časa On se zanima nečim!” (Er-Rahman, 29)
Kada nešto osjeti potrebu za nečim i zatraži to jezikom Stvaranja, odaziv neće izostati.
Dojenče koje još uvijek nije sebe svjesno ožedni i njegova žeđ se poveća, pa ga Allah podučava plaču i dreci, a srce majke i oca čini samilosnim i oni žure da mu priđu i ugase mu žeđ. Tako žeđ djeteta i njegova glad prizivaju Allahovu milost i saosjećanje, bez traženja i molbe. Bolesnik boluje i pati od bolesti, a njegova bolest i bol privlače Božiju milost.
Mi smo neposlušni Allahu i činimo grijehe i prijestupe, a naši grijesi i prijestupi traže Božiju milost i oprost iskanjem i dovom, a ponekad i bez njih, sve dok čovjek ne postane buntovnik Allahu i njegovo srce ne postane kruto, te bude istjeran iz okrilja Božije milosti.
“Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti, On, doista, mnogo prašta i On je milostiv!’” (Ez-Zumer, 53)
Ova veza između Allahova oprosta i Njegove milosti, i naših grijeha i neposluha, zatim između Božije snage i naše slabosti, između Božijeg bogatstva i našeg siromaštva, Božijeg iscjeljenja nas i naših bolesti, Božijeg izbavljenja nas i našeg obraćanja Bogu u nevolji, između Božijeg znanja i našeg neznanja i zastranjenja postoji čak i onda kad ne išćemo, odnosno kad ne tražimo i ne molimo.
Kažem da je ova veza jedna od tajni ove vjere baš kao što je i jedna od tajni ovog kosmosa i zakona u njemu. I sve dok čovjek ne shvati ovaj zakon u kosmosu i u svome odnosu s Allahom Uzvišenim, neće moći shvatiti ni čitav niz učenja ove vjere i njene tajne. A koliko je samo bolesnih koji su izliječeni Božijom milošću a da je nisu ni tražili:
“A kad se razbolim, On me liječi!” (Eš-Šu‘ara, 79)
Koliko je samo gladnih siromaha koje je Allah opskrbio i nahranio, a da Ga oni nisu molili i dovu činili?
Koliko ima onih u nevolji na pučini mora, ispod ruševina ili ispod oštrica sablji, ili usred požara, a koje je sustigla Božija milost i spasila, a da je nisu iskali i dovu činili?
Koliko li je onih koji su ožednjeli do granica kad se u potpunosti izgubi snaga, pa ih je sustigla Božija milost i napojila, a da nisu za nju molili i dovu činili?
Koliko je samo ljudi koji su se suočili s opasnošću, te koji su bili na samom njenom rubu, znali to ili ne, pa im je stigla Božija zaštita i izbavila ih iz nje?!
Koliko je samo ljudi koji su se našli u bezizlaznim životnim okolnostima, pa im je Allah otvorio hiljade staza – sve to bez iskanja, traženja, i dove. Štaviše, mnogi nisu ni znali o Bogu mnogo, a kamoli oni koji su znali, a nisu tražili.
Koliko li je dojenčadi koju stigne Božija milost, a da ona ne traže od Allaha, odnosno ne išću.[1]
U Iftitah-dovi stoji:
“Koliko, o moj Bože, ima teškoća koje si olakšao, koliko briga koje si odagnao, koliko si grijeha oprostio, koliko milosti si razasuo, koliko samo obruča nevolje si pokidao?!”
Prenosi se u dovama mjeseca redžeba:
“O Ti Koji udjeljuješ onom ko od Tebe traži, Koji udjeljuješ i onom koji ne traži i koji Te ne pozna iz blagosti Svoje i milosti!”
Isto tako u redžepskim šaputanjima stoji: “Ali Tvoj oprost događa se prije naših djela!”
Uistinu, Allahov oprost traga za našim grijesima. Dakle, potreba i ovisnost stanice su Božije milosti, te tamo gdje postoji ovisnost i gdje postoji potreba, nalazi se i Božija milost.
Poznati gnostik Rumi o ovom je spjevao stih:
Ne traži vodu, već traži žeđ kako bi voda izbila sa svih tvojih strana i krajeva!
Upravo na ovu vezu između Božije milosti te potrebe ljudi i njihove ovisnosti ukazuje se u rječitim i dirljivim šaputanjima vođe pravovjernih Alija ibn Ebi Taliba, mir s njim, od kojih ćemo navesti neka:
“Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Gospodar, a ja rob, pa hoće li se smilovati robu iko osim Gospodara? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Posjednik, a ja sam posjedovani, pa hoće li se smilovati posjedovanom iko osim Posjednika? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Moćni, a ja bijedni, pa hoće li se smilovati bijednom iko osim Moćnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Stvoritelj, a ja sam stvoreni, pa hoće li se smilovati stvorenom iko osim Stvoritelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Snažni, a ja slabi, pa hoće li se slabom smilovati iko osim Snažnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Bogati, a ja sam siromah, pa hoće li se siromahu smilovati iko osim Bogatog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Darivatelj, a ja sam prosjak, pa hoće li se smilovati prosjaku iko osim Darivatelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Živi, a ja mrtvi, pa hoće li se mrtvom smilovati iko osim Živog?”
Ono što je opisano ovdje u dovi jeste potreba koja postoji još prije svijesti i molbe (ovisnost koje se nije svjesno).
(Nastavak: Potreba nakon svijesti i traženja – svjesna ovisnost)
[1] Ovo ne znači da ljudi ne umiru pod ruševinama u zemljotresima, ili da ne izgaraju u požarima, ili stradavaju na morskim pučinama, ili umiru od bolesti i bolova, kao ni to da dojenčad ne umire. Allah je kosmos stvorio po načelu milosti i mudrosti, pa ako Božija mudrost zahtijeva događanje neke nesreće po čovjeka, životinje ili bilje, to ne znači da treba poricati drugu razinu Božije dobrote i Njegovih lijepih svojstava, to jest milost. Ima i onih ljudi koji budu podvrgnuti Božijim zakonima i mudrosti u nevoljama i nesrećama, pa ne okuse sveobuhvatne Božije milosti ni u izobilju, ni u oskudici, ni u teškim trenucima svog života. Ima ih da ne upoznaju Božiju milost neizmjernu čak i u najtežim trenucima života. (Prim. autora)
