Još jedan od važnih znakova lijepog ponašanja i pohvalnog druženja je pravednost, jer mnogi ljudi lijepo govore o tome, ali kada dođe red na djelovanje vrlo je malo onih koji se zaista pridržavaju pravednosti.
Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, rekao je:
….فَالْحَقُّ أَوْسَعُ الْأَشْيَاءِ فِي التَّوَاصُفِ وَ أَضْيَقُهَا فِي التَّنَاصُفِ….
“Pravednost je šira od svega drugog kada se o njoj govori, a uža od svega drugog kada se dijeli.”[1]
Ovdje se hoće reći da mnogi ljudi dobro određuju i opisuju pravednost, ali kada treba da djeluju, nađu se u ćorsokaku i neće lahko pristati dati pravo onome kome ono pripada.
Šta znači pravednost?
Iako je pojam pravednosti svima jasan, razmatranje ovog pitanja je od koristi, jer je riječ pravednost (insaf) nastala iz riječi nasf (sa fethom) i nusf (sa damom), što znači “nešto podijeliti ili razdijeliti”, u društvenim odnosima znači podijeliti korist i štetu između sebe i drugih, a prilikom donošenja presude voditi računa o jednakim pravima strana u sporu. Ukratko, pravednost proizlazi iz duha praštanja i poštivanja prava drugih i pravedna je ona osoba koja vjeruje u jednaka prava drugih i koja dijeli životne koristi između sebe i drugih ljudi. Neki ljudi govore o pravednosti, ali je se sami ne pridržavaju. Tako u predajama u kojima se govori o pravednosti postoji izraz إنصاف النّاس من نفسك, znači, ondje gdje presuđuješ između sebe i drugih – smatraj druge vlasnicima prava i poštuj pravo koje imaju kod tebe.
Kur'an i pravednost
Neki ljudi kada govore ili svjedoče, ukoliko vide da je ugrožena vlastita ili korist njihovih rođaka i bližnjih, nisu spremni izreći istinu. Zato Kur'an Časni kaže:
….وَ إِذَا قُلْتُمْ فَاعْدِلُواْ وَ لَوْ كَانَ ذَا قُرْبَى وَ بِعَهْدِ اللهِ أَوْفُواْ ذَلِكُمْ وَصَّاكُم بِهِ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
“I kad govorite – pravedno govorite, makar se radilo i o rodbini! I zavjet prema Bogu ispunjavajte! To vam je ono što vam Bog savjetuje, da biste se opomenuli.” (El-En‘am, 152)
U drugom ajetu se kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ بِالْقِسْطِ شُهَدَاءَ لِلَّهِ وَ لَوْ عَلَى أَنفُسِكُمْ أَوِ الْوَالِدَيْنِ وَ الْأَقْرَبِينَ إِن يَكُنْ غَنِيًّا أَوْ فَقَيرًا فَاللهُ أَوْلَى بِهِمَا فَلاَ تَتَّبِعُواْ الْهَوَى أَن تَعْدِلُواْ وَ إِن تَلْوُواْ أَوْ تُعْرِضُواْ فَإِنَّ اللهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا
“O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Boga pravedno svjedočite, makar i protiv sebe samih, ili roditelja vaših, ili bližnjih vaših, bili oni bogati ili bili siromašni – pa, Bog je preči da se o njima brine! I strast ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate, pa Bog zaista zna sve šta vi činite.” (En-Nisa, 135)
[1] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 216.