Ukratko rečeno, siže koji možemo izvesti iz ajeta u kojima je navedena riječ “te‘vil” – a takvih ajeta naprijed smo nekoliko naveli – ukazuje da te‘vil nije nešto što usljeđuje sa strane značenja koje se namjerava kazati doslovnim tekstom. Naime, jasno je da Jusufu san i njegovo tumačenje tekst sam ne objašnjava tako što bi ga doslovno tumačio.
Isto je i sa kazivanjem o Musau i Hidru, a.s. Same riječi toga kazivanja ne upućuju na tumačenje koje je Hidr kasnije naveo Musau. Također dvije rečenice u ajetu: “Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru…” ne upućuju doslovno na uspostavljanje naročito pravednog gospodarstva, već je to te‘vil koji služi za to što je navedeno.
I u ajetu: “A ako se u nečem ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku…”, sam ovaj ajet doslovno ne upućuje na svoj te'vil, a taj te'vil je islamsko jedinstvo.
I tako redom u drugim ajetima ukoliko bismo ih pomno proučili.
Naime, za neki san je tumačenje njegovo (te‘vil njegov) vanjska istina koju snivaoci vide u posebnome obliku. U pripovijesti o Musau i Hidru te'vil (tumačenje) Hidrovo jeste istina iz koje izranjaju njegova djela koja je uradio.
Isto tako je i u ajetu o pravilnom mjerenju na litru i kantar te'vil toga ajeta je opći interes koji izranja iz pravedna mjerenja. I ajet o tome da se treba vraćati Allahu i Poslaniku također je sličan ovom što smo spomenuli.
Te'vil svake stvari jeste vanjska istina koju pokazuje iz sebe ta stvar, i samo tako ostvaruje te'vil. Po te'vilu očitovatelj te'vila opstoji, a i te'vil se očituje po svome očitovanju.
A takva ideja te'vila i postoji u Časnome Kur'anu; jer ova Knjiga Sveta snabdjeva se na česmi istina i značenja gdje prestaje prostor materije i tjelesnosti, a to je najviša razina osjećanja i osjetilnog i prostranija je i od ukalupljenosti riječi i izraza što je posljedica našeg materijalnog života.
Ove istine i značenja se ne mogu izraziti određenim izrazima i riječima; one su naprosto skretanje pažnje čovječanstvu od svijeta nevidljivog, na nužnost njihove pripreme za prispijevanje u sreću posredstvom pridržavanja vanjskih istinskih dogmi vjerovanja i ispravnih ponašanja. A kad se čovjek preseli na Onaj drugi svijet tad se njemu pojave ove istine i značenja otkrivene. Eto, to je ono na što upućuju ona dva ajeta iz sura A'raf i Junus koje smo naveli.
A na to upućuju također i Allahove riječi:
“Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.” (Zuhruf, 1-4)
Kontekstualna povezanost ovog ajeta sa “te‘vilom” u značenju kakvo smo mi spomenuli je očita i bez ikakve nejasnoće, napose zbog toga jer Allah, dž.š., kaže: “Da biste razumjeli”, a ne kaže “da biste Kur'an razumjeli”. Jer, znanje te‘vila je samo Božije, kako se i tvrdi u ajetu o muhkemu i mutešabihu (gdje se kaže “Njegov te‘vil zna samo Allah!”). Zbog toga kad ovaj ajet želi da spomene one koji skreću s pravog puta i koji slijede nerazgovjetne mutešabih ajete, on takve ljude opisuje da teže razvratu, neredu i “te‘vili”, ali ih ne opisuje tako da su te‘vil i našli!
Dakle, “te‘vil” je istina (ili istine) koja je precizno utvrđena u Ummul-Kitab (Glavnoj Knjizi) i te‘vil ne zna niko drugi osim Uzvišenog Allaha. Te‘vil je ono što se tiče svijeta onostranog.
Allah, dž.š., kaže također u drugim ajetima:
“I kunem se časom kad se zvijezde gube – a to je, da znate, zakletva velika – on je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti – on je Objava od Gospodara svjetova.” (Vaki'a, 80-85)
Jasno se očituje iz ovih ajeta da u Kur'anu Časnom postoje dvije razine. Razina koja je brižljivo čuvana od dodira i razina Objave koju razumiju svi ljudi.
Dodatna korist kojom se možemo iz ovih ajeta okoristiti, a koju nismo našli u prethodno navedenim ajetima jeste izuzimanje koje je navedeno u Allahovim riječima: osim onih koji su čisti, a što upućuje da tamo postoje neki koji mogu da dohvate Istine Kur'ana i njegov te‘vil.
Ova tvrdnja nije oprečna negiranju koje se iznosi u Allahovim riječima: “Te‘vil Kur'ana zna samo Allah!”, jer ako se ove dvije tvrdnje jedna uz drugu saobraze, iz njih proishodi kako međusobna nezavisnost tako i zavisnost i uzajamnost. To jest, iz ovih ajeta se saznaje nezavisnost Allahova znanja ovih istina, koje ne zna niko drugi osim sa Allahovim dopuštenjem i Njegovom podukom (Uzvišen je i velik On).
Znanje te‘vila slično je, prema ovome što smo naveli, znanju onostranog svijeta koje je Allah zadržao za Sebe, što se vidi iz mnogih ajeta. Ima jedan ajet u kome se izuzimaju oni Allahovi odani robovi sa kojima je Allah zadovoljan, te se i za takve robove tvrdi da su u prilici znati znanje onostranog svijeta. To se ističe u Allahovim riječima:
“On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome osim onome koga On za Poslanika odabere…” (Džinn, 26-27)
Iz cjeline svih riječi o znanju onostranog izvodimo zaključak da je to znanje nezavisno i pripada Allahu Uzvišenom i do tog znanja niko ne dolazi osim sa Allahovom dozvolom, Uzvišen je i Velik On.
Dakle, čisti su oni koji dohvaćaju kur'ansku istinu i stižu do nedokučvosti spoznaja Kur'ana, na što nas i upućuju ajeti koje smo citirali. A ako sve te ajete saobrazimo sa Allahovim riječima:
“Allah želi da od vas, o kućo Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očsti.” (Ahzab, 33); koje su navedene, kako to tvrde vjerodostojne predaje, u vezi prava Kuće Poslanikove, mir s njima., tada ćemo znati da su Poslanik i čeljad njegove Kuće oni koji su čisti i koji su znalci te‘vila Kur'ana Časnoga.
