Nekolicina mojih učenih prijatelja odlučili su da prirede niz knjiga o životu Božijeg poslanika, blagoslov Božiji i mir neka je na nj i njegove, i Čistih Imama, mir neka je na njh, koje bi bile pisane na način koji bi odgovarao našem vremenu te duhovnim i intelektualnim potrebama naših savremenika. Svako od njih prihvatio se napisati biografiju jednog ili dvojice ovih odabranika Božijih, a budući da su znali da moja malenkost već godinama na Teheranskom univerzitetu predaje historiju islamske civilizacije i Poslanikov životopis, odlučili su da priređivanje biografije časnog Poslanika, s.a.v.a.s., povjere meni.
Knjige koje su dosad napisane o životu Božijeg poslanika Muhammeda, mir i blagoslov neka je na nj i njegove, uz svu njihovu brojnost i raznolikost, mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe, s tim što svaka od tih grupa može dalje biti dijeljena u podgrupe.
Prvu grupu činile bi knjige koje su muslimanski učenjaci pisali otprilike počevši sa drugim hidžretskim stoljećem do naših dana s namjerom da odgovore na živu potrebu muslimanskih masa za upoznavanjem sa životom časnog Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj i njegove. Naravno, s protokom vremena i pojavom sve novih i novih sljedbi i usmjerenja među muslimanima, te knjige su sve češće sadržavale elemente koji su trebali da potvrde ispravnost određene sljedbe, struje ili specifičnog učenja prisutnih u islamskom svijetu, a nastojalo se zanemariti ili previše se ne baviti onim činjenicama koje nisu bile u skladu s opredjeljenjem samog autora životopisa.
Naravno, što je neko djelo ove vrste nastajalo u kasnijoj prošlosti, to je i utjecaj ovih stranih elemenata bio manji i manje se pribjegavalo prenebregavanju nekih podataka. Međutim, koliko god su kasnije sektaške podjele bile bitan faktor pri pisanju Poslanikovih biografija, u ranijem razdoblju kao izuzetno važan faktor bila je prisutna plemenska i rodovska pripadnost, te se česta netrpeljivost između plemena sa sjevera i juga Arabije ili između gradskih i pustinjskih Arapa ogledala čak i u životopisima Božijeg poslanika.
Drugu grupu Poslanikovih biografija činile bi knjige ove vrste koje su pisali evropski odnosno općenito nemuslimanski autori, pisane opet da bi udovoljile potrebi vlastitih naroda da se upoznaju sa likom čovjeka koji je vjerovatno najbitnije i najtrajnije obilježio historiju čovječanstva.
Ove knjige su opet, naročito do 19. stoljeća, uglavnom obilježene vjerskom i nacionalnom pripadnošću, pa počesto i ekstremizmom, samih autora. Prvi pisci djela ove vrste, a najčešće se radilo o radikalnim kršćanima ili židovima, Poslanika islama uglavnom su gledali kao osobu koja je zadala žestok udarac njihovoj vlastitoj religiji, odnosno nisu se mogli suzdržati od a priori neprijateljskog stava prema njemu i učenju koje je donio, dakle islamu.
Međutim, sa erom prosvjetiteljstva, naročito od 19. stoljeća, na Zapadu počinje slabiti povjerenje učenjaka i historičara u Crkvu i crkvene autoritete, te su i autori uzeli mnogo veće slobode i nisu se previše osvrtali na službene stavove Crkve o određenim pitanjima. Također, u njihovim djelima sve više se osjeća objektivan naučni pristup tematici kojom se bave, pa tako i jedan objektivan historiografski pristup, što je promijenilo i tretman historije islama i samog životopisa Poslanika islama kod evropskih autora. To će vremenom prerasti i u kritički pristup dotadašnjim djelima ove vrste, te će se nastojati da se Muhammedov, s.a.v.a.s., život tretira na isti način kako su tretirani i životi Isusa, Mojsija, Konfucija ili Zaratustre.
Iako se, dakle, vrelima i dokumentima vezanim za historiju islama počinje pristupati mnogo objektivnije i znanstvenije, uz mnogo manje otvorenog neprijateljstva pa i mržnje spram islama, javila se jedna nova opasnost. Naime, umjesto nekadašnje otvorene mržnje, ovaj put se pod izgovorom objektivnosti i znanstvenog pristupa javila potpuna indiferentnost spram teme koju se obrađuje, i to ne samo kad se radi o historiji islama već općenito u djelima o historiji religija, što je bilo izraženo jednako, ako ne i više, ekstremno kao i nekadašnja mržnja.
Ovi autori, budući da nisu priznavali nebesko porijeklo religije, pristupali su religiji isto kao i bilo kom drugom društvenom fenomenu i za njih tu nije bilo baš nikakve razlike. Istraživanja o religiji i historiji religije smatrali su posve istim kao i radove o politici, ekonomiji, historiji velikih ratova, seobama naroda i slično, rezultat čega će biti sve izraženiji sekularizirani pristup religiji.
Opasnost od posvemašnje “sekularizacije religijskog” bila je tim veća što su djela o životima Božijih poslanika i vjerskih prvaka najradije čitali upravo oni čiju bi vjeru ovakav historicistički pristup mogao poljuljati – pristup koji sve društvene pojave vidio kao proizvod historijskih mijena. Za ovakav pristup ne postoji formalno i suštinsko, nego se smatra da je svaka pojava dio prirode koja je obuhvaćena historijom, te je tako i religija prirodna pojava koja je rezultat straha pred nepoznatim, potrebe za etičkim normama, novih ekonomskih odnosa i slično.
Ovaj historicistički pristup krije jednu još važniju opasnost, a to je sklonost ka relativiziranju svega, a naročito etike. Budući da prema ovom gledištu zbilja svake stvari treba tražiti u okvirima historijskih silnica, to znači da apsolutna istina, u smislu kako je zagovaraju prvaci vjere, ne postoji,onda ne postoje ni apsolutna etička načela. Sve je određeno vlastitom nepostojanom prirodom i vlastitim kretanjem,tako da savaka stvari ima svoju zbilju koja je s protokom vremena drugačija i nipošto nije transcendentna.
Ali, društvene promjene i revolucije tokom devetnaestog i dvedesetog stoljeća dokazale su da bez vjere u postojane i nepromjenljive istine nije moguć društveni napredak, već društveni odnosi i društvena etika bivaju sve slabiji i nalaze se u posvemašnjoj opasnosti. Zakoni koji su ljudska tvorevina, koliko god bili strogi i insistiralo se na njihovom poštivanju, nikad neće moći nadomjestiti vječne zakone religija koji odnose prevlast nad ljudskim srcima i prihvaćeni su duboko u dušama ljudi. Zakoni koje su načinili ljudi jesu poput nacrta i planova za neku građevinu; koliko god se građevina na nacrtima doimala veličanstvenom, čini se da ju se namjerava izgraditi od papira. Danas je više nego ikad prije očito kako je društveni nemoral najprisutniji upravo u onim zemljama čije je pravo najrazvijenije i u kojima se najviše insistira na zakonima koje je kreirao čovjek.
Stoga se religiju ne smije proućavati isključivo kao proizvod historije. I historicistički pristup religiji je nužan, ali nije dovoljan. Pratimo li nastanak i razvoj neke religije u historijskom kontekstu, tad moramo uspostaviti razliku između forme i sadržaja koji je nadhistorijski, te se moramo suzdržati od relativiziranja i sadržaju nekog vjerskog učenja, koji je ponad historije i historijskih tokova, dati prioritet. Ne smijemo dopustiti da nas, kako bi Rumi slikovito rekao, slika Mjeseca i Venere u vodi potoka navedu da je to što vidimo doista prava priroda Mjeseca i Venere.
Tvorevine prirode i tvorevine čovjeka, gdje spada i historija, u stalnom su kretanju odnosno promjeni, i s tim se mora složiti svako, izuzev, možda, onih koji niječu samo kretanje. Međutim, ono što nije materijalne prirode nije sklono kretanju niti kvarenju, te je njegovo postojanje od početka postojano i nije podložno promjenama. Takve pojave stoje u Božijem znanju, a budući da je sam Bog postojan i nepromjenljiv, a On vrši vječni nadzor nad stvorenim svijetom i ravna njime, to su i Njegovi zakoni i propisi vječni i nepromjenljivi, a u te zakone spada i promjenljivost materijalnih pojava.
Historičari religije morali bi uzeti u obzir oba aspekta religije, i prirodni i božanski, a ne svoditi je na društvenu pojavu koja je određena historijskim tokovima i mijenama vremena. Uostalom, kur'anski ajet: “Allahu je prava vjera jedino – islam” (Ali 'Imran, 19), ukazuje na božanski i vječni aspekt religije, dok časni ajet: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio” (al-Maida, 3) ukazuje na razvojni tok religije u okviru prirodnog odnosno historijskog procesa.
Govoreći o životu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a.s., iako ga mi smatramo Božijim odabranikom i Njegovim poslanikom ljudima, a vjeru koju je donio učenjem koje je ponad bilo kakve ograničenosti vremenom i prostorom, primorani smo prihvatiti i slijediti tok historijskih dešavanja onim slijedom kojim su se ona dešavala u prirodi. I Poslanik islama, s.a.v.a.s., rođen je, kao i svako drugo ljudsko biće, od oca i majke, prirodno je odrastao, oženio se, i na kraju preselio sa ovoga svijeta. Rođenje i smrt, djetinjstvo, mladost i starost, sudbina su svakog živog bića. Ni u Poslanikovom životu nema nikakvih nadnaravnih pojava kad se radi o ovom aspektu njegovog življenja. Stoga, posmatramo li njegov život sa historijskog aspekta, onda nadprirodna djela, Objavu, mudžize i keramete trebamo posmatrati kao božanski aspekt, koji, naravno, mi prihvatamo, a ukoliko ga pojedini historičari niječu, uvijek se možemo pozvati na mudžizu koja je neporeciva historijska činjenica – Kur'an Časni, koji je do naših dana sačuvan u svom izvornom obliku i, u skladu sa Božijim obećanjem, zauvijek je sačuvan od bilo kakvih izmjena.
Kur'an i Poslanikov, s.a.v.a.s., životopis
O Kur'anu Časnom ne može se izreći ništa što bi ga tačnije definiralo od onoga što sam Kur'an kaže o sebi: “Evo Knjige u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.”(al-Baqara, 2) U ovom ajetu naglašena su dva bitna svojstva Kur'ana: njegova vjerodostojnost i njegova uputiteljska funkcija. Za muslimane, kur'anska vjerodostojnost počiva na dvoje: to je Božija Riječ objavljena izravno od Boga, i ajeti ove Časne Knjige čuti su sa jezika Poslanika, s.a.v.a.s., kazani na jasnom arapskom jeziku te su kroz četrnaest stoljeća pažljivo i predano sačuvani.
Govorimo sve ovo zato što je Kur'an najvjerodostojniji i najpostojaniji dokaz koji se tiče života Poslanika islama, tako da čak i oni koji ne prihvataju da je Kur'an Božija Riječ moraju barem prihvatiti da je Muhammed, s.a.v.a.s., historijska ličnost.
Vjerodostojnost Kur'ana, naravno, može mnogo značiti i u pogledu upoznavanja sa životom i ličnošću Poslanika islama. Premda, u skladu s navedenim ajetom, Kur'an je prije svega drugog knjiga upute vjernicima. Ako u Kur'anu i srećemo brojne ajete koji govore o životima Božijih poslanika poput Jusufa, Musaa, Nuha, Ibrahima ili Isaa, mir neka je na sve njih, ili ajete koji kazuju o sudbini nekih drevnih naroda poput Ada, Semuda ili Lutovog naroda, ta kazivanja su opet prevashodno u funkciji upute. Isto se može kazati i za ajete koji ukazuju na neke događaje i dešavanja iz Poslanikovog, s.a.v.a.s., života. I ovi ajeti prije svega imaju svrhu da upute ljude, što biva jasno čim se iole zamislimo nad njihovim smislovima. To, međutim, nipošto ne znači da se takvi ajeti ne mogu uzeti za izravan izvor podataka o životu Božijeg poslanika i dešavanjima u njegovo doba.
Dakle, Kur'an Časni je najpuzdanije vrelo o nekim dešavanjima iz života Muhammeda, s.a.v.a.s., i u njemu se sreću brojni detalji koji potvrđuju vjerodostojnost nekih drugih izvora. Ali, naglasimo još jednom, svrha tih ajeta nije prvenstveno izvjestiti o životu Božijeg poslanika, već na primjeru nekih dešavanja navesti ljude na ispravno postupanje.
Vrela o životu Božijeg poslanika, s.a.v.a.s.
S priređivanjem životopisa Poslanika islama, s.a.v.a.s., počelo se onda kad se prvi put javila potreba za takvim djelima. Takva potreba osjetila se naročito u vrijeme kad su najbliži Poslanikovi drugovi, oni koji su bili svjedoci najvažnijih događaja u njegovom životu, počeli jedan za drugim odlaziti sa ovog svijeta. Istovremeno, novi muslimani ne-Arapi, stanovnici osvojenih zemalja, bili su iznimno zainteresovani za detalje o životu Poslanika islama, a i stanovništvo velikih muslimanskih gradova poput Basre, Damaska, Kufe i Reja željelo je biti što obavještenije o životu Muhammeda, s.a.v.a.s., i dešavanjima iz najranijeg perioda širenja islama. Glavni izvor takvih podataka bili su oni rijetki ashabi koji su još uvijek bili živi, a oni koji su imali priliku družiti se s takvima i prenositi od njih vijesti o Poslanikovom životu u muslimanskoj tradiciji poznati su kao tabi'ini. Naročiti ugled uživali su tabi'ini iz Medine, posebno potomci Poslanikovih ashaba, a među njima opet posebno potomci muhadžira. U najranijim vrelima posebno često se sreću imena dvojice takvih osoba – Aban ibn Osman ibn Affan, sin trećeg halife (umro 81. ili 105. h.g.) i Ebu Abdullah Urvet ibn Zubejr ibn Avvam Asadi (umro 91. h.g.), sin jednog od najbližih Poslanikovih ashaba. Izgleda, međutim, da je, zbog nekih političkih razloga, u vrijeme Emevija pisanje Poslanikovih, s.a.v.a.s., životopisa napredovalo veoma sporo unatoč ogromnom interesu naroda za takovrsnom literaturom.
Razlog za to jeste činjenica da su u najranijem periodu islama većina Emevija bili žestoki protivnici ovog poziva, a Ebu Sufjan, prvak ovog roda, bio je i vodeći oponent Poslaniku, s.a.v.a.s., te je upravo on predvodio nevjernike i Kurejšije iz Mekke u oružanim borbama protiv muslimana. Tek osme godine po Hidžri, nakon što su muslimani osvojili Mekku, Ebu Sufjan i ostali prvaci Emevija su prihvatili islam. Nije čudno stoga da emevijskim halifama nije odgovaralo da se pišu knjige o ranom periodu islama, Poslanikovom životu i ratovima koje je vodio, budući da bi u takvim djelima njihovi preci obavezno morali biti prikazani u lošem svjetlu, izuzev ukoliko se neke bitne stvari ne bi prenebregavale ili netačno interpretirale. Također, stanovnici Medine iz Poslanikovog, s.a.v.a.s., vremena, poznati u historiji islama kao ensarije, za vrijeme Poslanikovih ratova ratujući uz njega nanijeli su teške udarce Kurejšijama iz Mekke, posebno Emevijama, a nisu podržali niti izbor Osmana, najpoznatijeg muslimana iz roda Emevija, za halifu, a u djelima o ranom periodu islama ensarije bi obavezno morale biti prikazane u pozitivnom kontekstu, što se emevijskoj vlasti nikako nije sviđalo. Dodamo li k tome da je kurejšijski rod Hašimija, iz koga je potjecao i sam Poslanik, s.a.v.a.s., uglavnom bio veoma naklonjen islamu i dao neke od najznačajnijih ranih muslimana poput 'Alija ibn Ebi Taliba, četvrtog halife, koji je u borbama smaknuo neke od emevijskih prvaka, spominjanje takvih činjenica u Poslanikovim biografijama nikako se nije moglo sviđati Emevijama. Emevijski vladari stoga nisu željeli da se puk previše bavi detaljima Poslanikove, s.a.v.a.s., biografije, ili su nastojali da barem zaobiđu činjenice koje se njima nisu sviđale.
Da je tako, svjedoči i priča koju bilježi Zubejr ibn Bekkar u Akhbarul-Muvaffaqiyyat (bagdadsko izdanje, str. 96-99). Naime, on prenosi da je Sulejman ibn Abdul-Melik ibn Mervan, emevijski halifa, krenuo obaviti hadždž, pa je svratio u Medinu i posjetio tamošnja historijska mjesta odnosno mjesta na kojima su se desili značajni događaji u Poslanikovom, s.a.v.a.s., životu. Tom prilikom pratili su ga neki medinski dostojanstvenici koji su bili dobro upućeni u dešavanja iz prošlosti, a među njima su bili i Aban ibn Osman ibn Affan i njegov stariji brat 'Amr ibn Osman, koji su mu iscrpno pričali o prošlosti Medine u Poslanikovo doba. Sulejman je, osvjedočivši se u Abanovo odlično poznavanje prošlosti islama, zatražio od njega da napiše Poslanikov, s.a.v.a.s., životopis. Aban mu odgovori: “Takva knjiga postoji već kod mene, i ja sam je preuzeo priređenu od čovjeka u koga imam potpuno povjerenje.” Sulejman odmah zatraži da mu prepišu tu knjigu, te deseterica prepisivača odmah prepisaše ovo djelo na kože. Kad Sulejman malo osmotri knjigu, uoči da se ensarije spominju kao oni koji su se zakleli na vjernost Poslaniku i kao oni koji su se borili na njegovoj strani u bici na Bedru. Sulejman tad kaza: “Ja ne znam da je kod njih postojala takva vrlina; ili im je moja porodica uskratila njihovo pravo, ili oni nisu bili onakvi kakvima su predstavljeni u ovoj knjizi.” Aban mu reče: “O emire, nepravda koju su ensarije nanijele onom šehidu pravedniku (misli se na halifu Osmana, koji je ubijen u Medini i koji nikad nije uživao naklonost tamošnjeg življa) ne smije biti prepreka da se kazuje istina. Oni su bili onakvi kakvima su opisani u ovoj knjizi.” Sulejman na to reče: “Ne treba mi prepis ove knjige!”, a onda naredi da se prepisani primjerak spali i kaza: “Kad se vratim (u Šam) pitat ću Zapovjednika vjernika o ovome, a bude li potrebe, nije teško načiniti prepis.” Kad se vratio u Šam, Sulejman obavijesti o ovome svoga oca halifu Abdul-Melika. Abdul-Melik reče: “Kakva korist od toga da doneseš knjigu u kojoj se ne govori o našoj vrlini i prvenstvu, već bi ljudima u Šamu da doneseš nešto što će ih upoznati s onim što mi ne želimo da znaju.” Kad Sulejman reče da je spalio knjigu, Abdul-Melik potvrdi da je ispravno uradio. Kasnije Sulejman Qubejsu ibn Duvejbu ispriča o Abanu i onoj knjizi. Qubejs mu tad reče: “Da se Abdul-Melik ne protivi, bolje bi ti bilo da si zapamtio sadržaj te knjige i prenio ga svojoj djeci. Jer, Abdul-Meliku nema tu šta smetati. U bici na Bedru na Poslanikovoj, s.a.v.a.s., strani borilo se šesnaest ljudi iz roda Emevija i njihovih srodnika, a kad je Poslanik preselio s ovog svijeta među njegovim opunomoćenicima bila su četverica Emevija.” Sulejman onda upita: “A zašto Zapovjednik vjernika ne voli ensarije i izbjegava njihovo spominjanje?” Qubejs reče: “Tako je činio Muavija ibn Ebu Sufjan, pa ga je u tome slijedio Abdul-Melikov otac, i sada tvoj otac.” Sulejman opet upita za razlog toga, pa mu Qubejs reče: “To je zato što su ensarije ubili neke Emevije i nisu podržali Osmana. Zato ih Emevije mrze i tu mržnju prenose na svoju djecu.” Onda Qubejs posavjetova Sulejmana da knjigu opet spomene Abdul-Meliku, ne bi li se ovaj možda predomislio. Sulejman u prisustvu Qubejsa pokuša zaista opet razgovarati s Abdul-Melikom o ovoj knjizi, ali Abdul-Melik odbi svaki dalji razgovor.
U ovoj predaji, čija je vjerodostojnost izvjesna, srećemo se s nekoliko važnih momenata. Prije svega, vidimo da je kod onih koji su rođeni kao treća generacija muslimana postojala snažna želja za upoznavanjem sa Poslanikovim, s.a.v.a.s., životopisom. Drugo, saznajemo da su Poslanikove biografije u obliku knjige bile priređivane već u najranijem periodu nakon njegove smrti, budući da je knjigu koju je Aban posjedovao ustvari načinio neki stariji autor koga Aban naziva osobom od povjerenja, što možda znači da se radilo čak i o nekom od Poslanikovih, s.a.v.a.s., ashaba. U vezi s tim treba svakako kazati da su još za Poslanikovog, s.a.v.a.s., među ashabima postojali oni koji su bilježili tadašnja dešavanja. To nam potvrđuje i ono što prenosi Abdullah ibn Omer ibn 'As koji kaže da je zapisivao sve ono što bi čuo od Poslanika, s.a.v.a.s., te je onda to sabrao u knjigu koju je nazvao Sahife-i Sadiqe (Tabeqat- i Ibn Sa'd, svezak 2, str. 8-9). Svakako, ovo nije potvrda da su već tada postojale Poslanikove, s.a.v.a.s., biografije, ali jeste potvrda da su postojale svojevrsne zbirke hadisa. Naredna važna stvar, koja se tiče onog o čemu smo počeli govoriti, jeste potvrda činjenice da zbog političkih razloga i plemensko-rodovskih netrpeljivosti (naročito između Emevija i ensarija) emevijska vlast nije blagonaklono gledala na djela ove vrste.
Postoje, međutim, vijesti o tome da je Abdul-Melik ibn Mervan putem prepiske pitao Urveta ibn Zubejra o događajima iz ranog perioda islama, a ovaj mu je pružao odgovore, što je možda dokaz da se i Abdul-Melik interesovao za Poslanikov, s.a.v.a.s., životopis. Abdul-Melik se međutim u tim pismima ne interesuje za osjetljiva pitanja poput uloge Hašimija i uloge Emevija u najranijem periodu islama, već se uglavnom zanima za Ebu Sufjanovu ulogu u bici na Bedru i bitke koje je predvodio Halid ibn Velid, naročito osvojenje Mekke.
Među vijesti koje govore o emevijskoj nesklonosti ka sastavljanju Poslanikovih, s.a.v.a.s., životopisa spada i ona koja govori o Halidu ibn Abdullahu Qasriju, namjesniku Mesopotamije za vlasti Hašima ibn Abdul-Melika, a koji je kasnije (125 ili 126. h.g.) smaknut u zatvoru. Ovu predaju srećemo kod Aganija (svezak 22, str. 15) i govori o tome kako je Halid zatražio od Muhammeda ibn Šehaba Zuhrija, tada čuvenog alima i muhadisa, da načini za njega Poslanikovu, s.a.v.a.s., biografiju. Muhammed ibn Šehab na to mu je odgovorio: “U životopisu bi se ponegdje javljalo ime 'Alija ibn Ebi Taliba. Da li da i njega spominjem?”, na što Halid odgovara: “Ne, izuzev u lošem svjetlu.” Ovaj Halid, Hašimov namjesnik, inače, uprkos svojoj vojnoj vještini i govorničkom daru, bio je poznat kao surova i sirova osoba, te ga se čak optuživalo da je nevjernik i sklon kojekakvoj opačini.
Uprkos svemu, naposljetku je pobjedila vjerska gorljivost puka tako da Emevije nisu mogle spriječiti da se pojave Poslanikovi, s.a.v.a.s., životopisi koje su sastavljali alimi kao Ibn Šehab Zuhri, Ebu Esved, Musa ibn Uqube, Muhammed ibn Ishak i Ebu Mua'šir Sindi. Najvažnija i najkompletnija međutim biografijama jeste ona koju je priredio Muhammed ibn Ishak, poznat pod nadimkom Ebu Muhammed Abdul-Melik ibn Hišam Himjari Nehvi (umro 213. ili 217. h.g.). Njegovo djelo sačuvano je do naših dana i predstavlja najstariji i najvažniji pisaniizvor o životu Poslanika islama, s.a.v.a.s.
Naše osnovno vrelo pri pisanju ove Poslanikove, s.a.v.a.s., upravo je ova knjiga, poznata danas kao Siret-i Ibn Hišam, adrugo bitno vrelo jeste Tarih-i Taberi koja sadrži dijelove Posalnikovog, s.a.v.a.s., životopisa Muhammeda ibn Isahaka prenesene posredstvom Seleme ibn Fadla i Junusa ibn Bukejra, kao i dio iz Ibn Ishakovog djela pronađen u biblioteci u gradu Fesu i objavljen u Maroku u redakturi Muhammeda Hamidullaha 1979. godine. Pored toga, koristili smo još Al-Mughazi Muhammeda ibn Omera Vaqidija (izdanje London, 1966), Tabeqat-i ibn Sa'd (berlinsko izdanje) te djelo Ensabul-Ašraf Belazrija, kao i brojnu drugu literaturu na arapskom, perzijskom i evropskim jezicima, što će čitatelj ptrimijetiti čitajući ovu knjigu.