Prvi izvor ljubavi

(Prethodno: Ljubav prema Allahu i u ime Allaha)

Odakle crpimo ljubav prema Allahu? Ovo je veoma važno pitanje za ovo naše istraživanje. Sad kad smo spoznali vrijednost ljubavi prema Allahu, neophodno je znati i odakle je uzeti i gdje je njen izvor?

Općenit i sažet odgovor glasio bi da je Uzvišeni Allah izvor te ljubavi, i njen početak i njen kraj. Međutim, ovu uopćenost treba i pojasniti:

1. Allah voli Svoje robove

Uzvišeni Allah voli Svoje robove i On ih opskrbljuje i prašta im. On ih obasipa raznim darovima i blagodatima koje niko nije u stanju pobrojati. On je Taj Koji im pokajanje prima. On je Taj Koji ih izvodi na Pravi put i nadahnjuje ih uspjehom. On je Taj Koji upućuje na Pravi put, i Koji pazi na njih Svojom pažnjom i dobrotom, i od njih otklanja zlo i nevolje. A to su sve znaci ljubavi.

2. On im daruje Svoju ljubav i pažnju

Od Allahove ljubavi prema ljudima jeste i to da ih On voli ali i ispunjava ljubavlju prema Njemu. Ova ljubav je neobična. Uistinu je Bog, Uzvišeni, Darivalac ljubavi, ali On je u isto vrijeme i Taj Koji prima ljubav od Svojih robova, On ih obdaruje privlačenjem Sebi iz trena u tren, a onda ih putem moći tog privlačenja privlači Sebi.

Vidimo kako se ovo značenje neprestano provlači kroz tekstove hadisa i dova. Tako u dvanaestom šaputanju Imama Zejnul-Abidina, mir s njim, stoji:

“Bože, učini nas jednim od onih u vrtovima čijih prsa stabla čežnje za Tobom su korijene pustila, i čija je srca žar ljubavi prema Tebi sasvim obuzeo!” Ove riječi prethodno su pojašnjavane.

U četrnaestom šaputanju stoji:

“Molim Te da nam podariš zaštitu koja će nas čuvati od propasti, koja će od nas odbiti nevolje i sačuvati nas od razornih nesreća, i molim Te da na nas spustiš Svoj smiraj, i da naša lica prekriješ svjetlima ljubavi Tvoje, i da nas zakloniš Svojim čvrstim osloncem, da nas uzmeš u okrilje Svoje zaštite – tako Ti Tvoje blagosti i milosti, o Najmilostiviji milosniče!”

U petnaestom šaputanju (Šaputanju isposnika) kaže se:

“Bože moj, učini nas ravnodušnim prema njemu (Dunjaluku) i sačuvaj nas od njega Svojom pomoći i zaštitom Svojom. Skini s nas odore nepokornosti Tebi, i Ti preuzmi naše poslove Svojom lijepom vještinom. Uljepšaj naše namaze iz obilja Svojih darivanja. U naša srca posadi drveće ljubavi prema Tebi. Upotpuni nam svjetla spoznaje Tebe i daj da kušamo slast Tvog oprosta i slatkoću praštanja Tvog. Naše oči obraduj na dan susreta s Tobom viđenjem Tebe. I odstrani ljubav prema Ovom svijetu iz naših srca, kao što si učinio i s dobrim robovima među odabranicima Svojim, i s dobročiniteljima posebnika Svojih. Tako Ti milosti Tvoje, o Najmilostiviji milosniče!”

A u posebnom dodatku dove Imama Husejna na Arefatu, kojeg prenosi Sejjid ibn Tavus, stoji sljedeće:

“Kako da traži dokaz postojanja Tvog ono čije postojanje o Tebi ovisi? Da li to neko drugi posjeduje nešto od očitovanja što nije Tvoje, pa da ti ono bude očitovanje Tvoje? Kad si bio odsutan, pa da zatrebaš znak da do Tebe vodi? Kad si se udaljio, pa da tragovi budu ti koji vode do Tebe? Slijepo li je oko koje Tebe ne vidi kao nadglednika nad sobom! I propala je kupoprodaja onog roba kojem nisi dio u ljubavi prema Tebi dodijelio! (…) Uputi me Svojim svjetlom ka Tebi. I postavi me pred Tebe da Ti iskreno robujem. (…) I sačuvaj me Tvojom tajnom zaštićenom. (…) I povedi me putem onih koje si Sebi privukao. Bože moj, učini me Svojim upravljanjem neovisnim o mom upravljanju, i Svojim izborom neovisnim o mom vlastitom, i udalji me od mjesta moje nevolje. Ti si Taj Koji je obasjao svjetlima srca Svojih prijatelja, tako da Te spoznaše i Jedinost Tvoju potvrdiše. I Ti si Taj Koji je iz srca Svojih miljenika uklonio druge, tako da ne vole nikog drugog osim Tebe niti i kod kog drugog utočište traže. Ti si im Drug kad ih ljudi napuste. Ti si Taj Koji ih je uputio, tako da im putokazi postadoše jasni. Šta je našao onaj koji je Tebe izgubio? A šta je izgubio onaj koji je Tebe našao? Propao je onaj koji se zadovoljio nekim drugim umjesto Tobom. Gubitnik je onaj koji se od Tebe okrenuo.

Kako da se nada nekom drugom, a Ti nikad nisi prekidao s dobročinstvom? I kako da traži od nekog drugog, a Ti nisi promijenio svoj običaj da daruješ? O Ti Koji si dao Svojim miljenicima da okuse slast druženja s Tobom, pa su stali pred Tebe umiljavajući se! O Ti Koji si odjenuo Svoje prijatelje odorom Svog strahopoštovanja, pa su pred Tebe stali oprost tražeći! (…) Bože moj, potraži me milošću Svojom, kako bih stigao do Tebe. I privuci me darivanjem Svojim, kako bih Ti se predao!”[1]

3. On se umiljava Svojim robovima

Uzvišeni Allah umiljava se Svojim robovima – obasipa ih blagodatima, kako bi Ga oni zavoljeli.

Raznovrsne blagodati Allaha čine milim srcima koja su svjesna i koja shvataju.

U dovi Eshar Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina, mir s njim, stoji:

“Ti nam se umiljavaš blagodatima, a mi Ti grijesima prkosimo. Nama se dobro Tvoje spušta, dok se Tebi zlo naše uspinje. Neprestano je bilo i biva to da Tvoj plemeniti melek od nas s ružnim djelima svakog dana Tebi dolazi, ali Tebe to što od nas neprestano stiže ne sprečava da nas i dalje milošću Svojom obuhvataš, i da nas častiš Svojim blagodatima. Slavljen neka si, kako si Ti samo Blag i Velik i Plemenit Stvoritelj, Koji stvara iz ničeg i iznova!”[2]

Usporedba između onog što se od Allaha spušta čovjeku od blagodati, dobrote, ljepote, oprosta i pomoći, i onog što se od čovjeka uspinje Allahu od ružnih djela i zla, čini da se čovjek stidi svog Gospodara. Jer, on uzvraća na ovu Božiju ljubav i umiljavanje okretanjem od Njega i izazivanjem Njegovog prezira.

Kako je samo nesretan i bijedan čovjek koji na Božiju ljubav i na Njegovo umiljavanje uzvraća okretanjem od Njega i mrskošću!

Obratite pažnju na ove riječi iz Iftitah-dove Imama Hudždžeta, mir s njim:

“Ti me dozivaš, a ja se okrećem od Tebe. Ti mi se umiljavaš, a ja izazivam prezir Tvoj. Ti mi ljubav iskazuješ, a ja je ne prihvatam, kao da ja Tebi dobro činim. Pa opet, to Te ne sprečava da me i dalje obasipaš milošću i dobročinstvom i blagonaklonošću!”[3]

“Nama se dobro Tvoje spušta, dok se Tebi zlo naše uspinje!”[4]

---