Putovanje obzorjima i dušama (razmišljanje i promišljanje)

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

وَ الْفِكْرَةُ مِرْآةُ الْحَسَنَاتِ وَ كَفَّارَةُ السَّيِّئَاتِ وَ ضِيَاءُ الْقَلْبِ وَ فُسْحَةٌ لِلْخَلْقِ وَ إِصَابَةٌ فِي إِصْلَاحِ الْمَعَادِ وَ اطِّلَاعٌ عَلَى الْعَوَاقِبِ وَ اسْتَزَادَةٌ فِي الْعِلْمِ وَ هِيَ خَصْلَةٌ لَا يُعْبَدُ اللَّهُ بِمِثْلِهَا قَالَ رَسُولُ اللَّهِ ص فِكْرُ سَاعَةٍ خَيْرٌ مِنْ عِبَادَةِ سَنَةٍ وَ لَا يَنَالُ مَنْزِلَةَ التَّفَكُّرِ إِلَّا مَنْ خَصَّهُ اللَّهُ بِنُورِ الْمَعْرِفَةِ وَ التَّوْحِيد.

“Razmišljanje odražava djela dobra, a loša iskupljuje, prosvjetljuje srca i ćud oplemenjuje te znanje pouzdano pruža o važnosti proživljenja i obavještava o posljedicama svega, i još znanje uvećava; ono je odlika kojoj u robovanju Bogu ravne nema. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Razmišljati jedan čas bolje je nego godinu dana činiti ibadet, a razinu ovu doseći može samo onaj kojem Bog podari posebno svjetlo spoznaje i tevhida.'”[1]

Prisjećanje i razmišljanje u raznim stepenima idu ukorak jedno s drugim. Ponekad je prisjećanje uvod u razmišljanje, a ponekad razmišljanje utire put prisjećanju. Da bi se došlo do novih saznanja i bolje spoznaje, potrebno je okoristiti se dešavanjima koja se svakodnevno zbivaju oko čovjeka; treba upregnuti misli i izaći iz učmalosti i zastoja te iz stanja mirovanja preći u stanje kretanja. Razmišljanje je temelj čovjekovog materijalnog i duhovnog uzdignuća i razvoja i ono čovjeka odvaja od ostalih živih bića. Razmišljanje čovjeka vodi od razine osjećajnog do razine razumskog te od razine životinjskog do razine ljudskog. Razmišljanje budi čovjekov nebeski duh i podstiče ga da uzleti. Uzvišeni Bog u opisu vjernika kaže:

 الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِى خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً

Oni koji se i stojeći i sjedeći i ležeći Boga sjećajui o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio…” (Ali Imran, 191)

Iz ovog ajeta se razumije da sjećanje bez razmišljanja kao ni razmišljanje bez sjećanja nemaju nikakvog učinka. Tek kada idu zajedno uzdižu čovjeka sa dna ravni krvoločne životinje do uzvišenog vrhunca duhovne spoznaje i traganja za Bogom. Dakle, brate! – uznastoj uvijek imati Boga na umu te istovremeno upregni svoje misli, a dušu svoju pripremi za let i uzdizanje!

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

عَلَى الْعَاقِلِ أَنْ يَكُونَ لَهُ سَاعَاتٌ سَاعَةٌ يُنَاجِي فِيهَا رَبَّهُ وَ سَاعَةٌ يُحَاسِبُ فِيهَا نَفْسَهُ وَ سَاعَةٌ يَتَفَكَّرُ فِيمَا صُنْعَ اللَّهِ عَزَّ وَ جَلَّ إِلَيْه وَ ساعةً يَخْلُو فِيها يَحَظُّ نفسهُ مِنَ الحَلالِ.

“Razuman čovjek treba podijeliti vrijeme u tri dijela[2]: vrijeme u kojem će šaputati s Bogom Uzvišenim; vrijeme u kojem će sa sobom račun svoditi; vrijeme u kojem će razmišljati o dobročinstvu Božijem prema njemu; i vrijeme u kojem će se posvetiti uživanju svome u onom što mu je dozvoljeno.”[3]

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:

نَبِّهْ بِالتَّفَكُّرِ قَلْبَكَ.

“Probudi srce svoje razmišljanjem.”[4]

Također je kazao:

طوبى لِمَن شَغَلَ قلْبَهُ بِالفِكرِ وَ لِسَانَهُ بِالذِّكْرِ.

“Blago onom koji srce svoje zaokupi razmišljanjem, a jezik svoj spominjanjem Boga.”[5]

Isto tako on kaže:

مَنْ أكْثَرَ الْفِكْرَ فِيمَا تَعَلَّمَ أَتْقَنَ عِلْمَه و فَهِمَ ما لمْ يَكنْ يَفْهَمُ.

“Onaj koji često razmišlja o onom što je naučio usavršit će znanje svoje i shvatiti ono što prije nije shvatao.”[6]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

التَّفكُّرُ يَدْعُو إِلى البِّر وِ الْعمَلِ بِهِ.

“Razmišljanje poziva čovjeka ka dobru i dobročinstvu.”[7]

I još kaže:

كانَ أكثَرُ عِبادةِ أَبي ذَرٍّ، رحمةُ اللهِ عليهِ، التَّفَكُّرُ وَ الاِعْتِبَارُ.

“Najčešći oblik ibadeta Ebu Zera, Bog mu se smilovao, bilo je razmišljanje i izvlačenje pouke.”[8]

Imam Riza, mir neka je s njim, kaže:

لَيْسَ الْعِبَادَةُ كَثْرَةَ الصَّلَاةِ وَ الصَّوْمِ إِنَّمَا الْعِبَادَةُ التَّفَكُّرُ فِي أَمْرِ اللَّهِ عَزَّ وَ جَلَّ.

“Nije ibadet mnogo klanjati i postiti, nego je ibadet razmišljati o Bogu uzvišenom.”[9]

Očito se pod ovim podrazumijeva da je suština robovanja Bogu jedino u razmišljanju u onom smjeru koji se tiče Boga, Njegove odredbe i volje. Drugim riječima, ibadet je obraćanje pažnje na svaku pojavu, posmatrajući je kao djelo Božije, izraz Njegove volje i očitovanje Njegovih lijepih imena i svojstava. Prema riječima arifa, ono u šta se duhovni putnik ustvari treba zagledati jeste “jeli er-Rabi ešja'” aspekat, a ne “jeli el-halki”, a takva vrsta razmišljanja je istinsko robovanje koje tijelu ibadeta ulijeva dušu i život.