U ime Allaha Milostivog Samilosnog!
1. O Onaj Koji daje robu koji Mu išće,
ispunjava mu želju kad se čežnjivo nada onome što je u Njega,
primiče ga blizu i bliže kad Mu se približava,
prekriva grijeh njegov i pokriva ga kad ga pokazuje otvoreno,
i zadovoljava ga i udovoljava kad ima povjerenje u Njeg!
2. Bože moj,
ko je onaj koji je došao pred Tebe tražeći gostoljubivost Tvoju
a kojeg nisi primio gostoljubivo?
Ko je onaj koji je sjahao pred vratima Tvojim nadajući se dobru Tvom
a da mu ga nisi pokazao?
Je li dobro da sam se vratio s vrata Tvojih,
odvučen u razočarenju,
iako ne znam osim Tebe nijednog zaštitnika spremnog za dobročinstvo?
Kako ću imati nadu u nekog drugog mimo Tebe,
kad je dobro, ukupnost njegova, u Ruci Tvojoj?
Kako ću očekivati od drugih,
kad su stvaranje i zapovijed Tvoji?
Hoću li nadu svoju odvojiti od Tebe,
iako si mi pokazao od dobrostivosti Svoje ono što iskao nisam?
Zar si učinio da imam potrebu za sebi sličnim?
Ali čvrsto se držim za uže Tvoje,
o Onaj čijom milošću nastojatelji dosežu blaženstvo
i Čijom kaznom tražitelji oprosta nisu unesrećeni!
Kako ću Te zaboraviti, kad Se nikada ne prestaješ sjećati mene?
Kako ću se odvratiti od Tebe, kad si moj čuvar ustrajni?
3. Bože moj,
uhvatio sam se rukom svojom za skut darežljivosti Tvoje,
ispružio očekivanje svoje prema dosezanju darova Tvojih,
pa očisti me najčistijim priznanjem Jednosti Tvoje,
i odredi jednim od izabranih robova Tvojih!
O Onaj Koji je utočište bjeguncu svakom,
nada tražitelja svakog,
o najbolji cilju nade,
najdarežljiviji od kojeg se moli,
Onaj čiji se iskatelj ne odbija niti razočarava iščekujući!
O Onaj čija je kapija otvorena moliteljima Njegovim
i Čiji je zastor podignut za one koji se u Nj uzdaju,
išćem Ti darežljivošću Tvojom da mi pokažeš milost darovima Tvojim,
onim što će obveseliti oko moje,
nadom u Te,
onim što će dati smirenost duši mojoj,
i sigurnošću,
onim što će mi olakšati nesreće svijeta ovog i podići s uvida mog zastore sljepoće,
Milošću Tvojom, o Najmilosniji od milosnih!
(U prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića)
ispunjava mu želju kad se čežnjivo nada onome što je u Njega,
primiče ga blizu i bliže kad Mu se približava,
prekriva grijeh njegov i pokriva ga kad ga pokazuje otvoreno,
i zadovoljava ga i udovoljava kad ima povjerenje u Njeg!
2. Bože moj,
ko je onaj koji je došao pred Tebe tražeći gostoljubivost Tvoju
a kojeg nisi primio gostoljubivo?
Ko je onaj koji je sjahao pred vratima Tvojim nadajući se dobru Tvom
a da mu ga nisi pokazao?
Je li dobro da sam se vratio s vrata Tvojih,
odvučen u razočarenju,
iako ne znam osim Tebe nijednog zaštitnika spremnog za dobročinstvo?
Kako ću imati nadu u nekog drugog mimo Tebe,
kad je dobro, ukupnost njegova, u Ruci Tvojoj?
Kako ću očekivati od drugih,
kad su stvaranje i zapovijed Tvoji?
Hoću li nadu svoju odvojiti od Tebe,
iako si mi pokazao od dobrostivosti Svoje ono što iskao nisam?
Zar si učinio da imam potrebu za sebi sličnim?
Ali čvrsto se držim za uže Tvoje,
o Onaj čijom milošću nastojatelji dosežu blaženstvo
i Čijom kaznom tražitelji oprosta nisu unesrećeni!
Kako ću Te zaboraviti, kad Se nikada ne prestaješ sjećati mene?
Kako ću se odvratiti od Tebe, kad si moj čuvar ustrajni?
3. Bože moj,
uhvatio sam se rukom svojom za skut darežljivosti Tvoje,
ispružio očekivanje svoje prema dosezanju darova Tvojih,
pa očisti me najčistijim priznanjem Jednosti Tvoje,
i odredi jednim od izabranih robova Tvojih!
O Onaj Koji je utočište bjeguncu svakom,
nada tražitelja svakog,
o najbolji cilju nade,
najdarežljiviji od kojeg se moli,
Onaj čiji se iskatelj ne odbija niti razočarava iščekujući!
O Onaj čija je kapija otvorena moliteljima Njegovim
i Čiji je zastor podignut za one koji se u Nj uzdaju,
išćem Ti darežljivošću Tvojom da mi pokažeš milost darovima Tvojim,
onim što će obveseliti oko moje,
nadom u Te,
onim što će dati smirenost duši mojoj,
i sigurnošću,
onim što će mi olakšati nesreće svijeta ovog i podići s uvida mog zastore sljepoće,
Milošću Tvojom, o Najmilosniji od milosnih!
(U prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića)