Kroz čitavu povijest islama cilj je bio svakog vjernika muslimana dokazati svoju odanost i bliskost Božijem poslaniku Muhammedu, a.s.. Naravno vjernici su svojim upražnjavanjem vjere, posebno njegujući sunnet Božijeg Poslanika, željeli postići bliskost sa Njim i steći Njegovu naklonost kako bi on bio njihov zastupnik na Sudnjem danu. Jedan broj muslimana iz čitavog svijeta koji svoje korijene vežu za prapostojbinu islama uvijek je pokušavao dokazati svoje srodstvo sa Muhammedom a.s.. Neki od njih su to i uspijevali i dokumentirati i povezati svoje korijene krvnim srodstvom sa Božijim Poslanikom.
Praksa povezivanja srodstva sa porodicom Muhammeda, a.s., seže u prošlost do trećeg stoljeća po Hidžri. Pod utjecajem šiitskog načina gledanja na svijet počela se odavati posebna počast potomcima Muhammedovih unuka Hasana i Husejna. Hasanovi potomci su nazvani šerif (množina ešraf i šurafa), a Husejnovi potomci su poznati pod nazivom sejjid (množina sadat). Istovremeno je termin šerif u prvo vrijeme islama označavao čuvara Ćabe (Ka’‘ba), a riječ sejjid je označavala, u ranijoj povijesti islama, plemenskog vođu. Titule sejjid i šerif su tokom vremena gubile svoju prvobitnu, izvornu funkciju pa su se ešrafom nazivali ugledniji i bogatiji građani, a većina kadija je pred svoje ime stavljala nekoć izuzetno krupnu titulu sejjid. Podjela na sejjide i šerife potječe od perioda vladavine Fatimida u Egiptu (H. 297-565 odnosno 910-1171. godine). Potomci iz brakova od kojih je jedan roditelj bio šerif, a drugi sejjid nazivani su šerifi-sejjid.
Za vrijeme Abasida (750-1258), po prvi put su uvedeni znaci raspoznavanja sejjida i šerifa. Ti znaci su bili zeleni saruk i zeleni ogrtač, a žene koje su pripadale rodu sejjida ili šerifa obilježene su zelenim pokrivačem na glavi. Ako bi neko od šerifa ili sejjida postao šejhulislam, umjesto zelenog stavljao bi bijeli saruk, znak šejhulislama, jer je šejhulislam najviša kategorija u rangu uleme pa je morao imati i posebno obilježje. Tokom vremena se ukazala potreba da se neko brine o sejjidima i šerifima, s obzirom da ih je bilo sve više. Trebalo je, naime, izabrati nekoga ko će zastupati njihove interese kod vladajućih dinastija. Već u ranom periodu Osmanskog carstva, od vremena Orhana (1385), sejjidi i šerifi su bili oslobođeni izvjesnih davanja. Osmanlije su instituciju sejjida i šerifa naslijedili od Ilhanida i Seldžuka pa su i berati o oslobađanju ovih od poreza i drugim privilegijama izdavani na perzijskom jeziku.
Očigledno je vrlo brzo došlo do povećanja broja sejjida i šerifa jer se već u vrijeme Yildirim Bayezida, 802. (1400) godine ustanovljava funkciju nekibulešrafa – zastupnika sejjida i šerifa u Osmanskom carstvu. Prvi kome je pripala ova časna titula u Osmanskom carstvu je Seyyid Ali Nuta iz Bagdada, učenik Emira Buharija. U vrijeme Mehmeda II Fatiha ne susreću se u izvorima nekibulešrafi niti su sejjidi i šerifi bili posebno uvažavani. Međutim, ponovo od vremena Bayezida II (1447-1512) susrećemo Seyyid Mahmud b. Seyyid Abdullaha u funkciji nakibulešrafa Osmanskog carstva. Ovaj nakibulešraf je čak bio učitelj (hodža) Bayezida II, sultana poznatog po pobožnosti i sklonosti derviškim redovima tako da je zbog toga nazivan “Veli”. Od tada ova funkcija tokom čitavog trajanja Osmanskog carstva nije gašena, ona je egzistirala uz veći ili manji značaj, što se odražavalo i na plaće koje su nakibulešrafi primali iz državne blagajne.
Naime, do kraja XVI stoljeća su nakibulešrafi imali dnevnu plaću 25 akči, a od tada 75 akči. Od konca XVI stoljeća na položaj nakibulešrafa su obično postavljeni razriješene kadije Istanbula i kazaskeri iz redova sejjida i šerifa. Ako su nakibulešrafi postajali kadije, obično su ostajali duže od uobičajenog kadijskog mandata i samo su u nužnim slučajevima bivali razrješavani s dužnosti. Kako su se i u pokrajinama Carstva pojavljivali sejjidi i šerifi, bilo je i tamo potrebno osigurati njihovu zaštitu pa su i u provinciji postavljeni nakibulešrafi, s tim što je sada carigradski nakibulešraf nazivan velikim nakibulešrafom. Posredstvom svojih kajmekama (vršilaca dužnosti nakibulešrafa) u kadilucima, ejaletima i sandžacima, koji su bili iz redova sejjida i šerifa, držali su deftere sa popisima svih imena sejjida i šerifa u čitavom Carstvu. U ove deftere su unošene sve promjene: rađanje djece sejjida i šerifa, njihovo mjesto boravka kao i vladanje i moral.
Osmanski nakibulešrafi su bili sejjidi, dakle pozivali su se na svoje porijeklo od hazreti Huseina. Zato su se u dokumentima potpisivali i Huseini. Ako je neko htio da dokaže da je sejjid ili šerif da bi bio upisan u defter nakibulešrafa te dobio berat sijadeta, činio je to uz svjedočenje četiri sejjida ili šerifa. Bilo je i zloupotreba u ovim postupcima, naime događalo se da se poneko pomoću novca uspio domoći berata sijadeta, a to je, pored osobnih interesa osobe koja se željela domoći tog laskavog zvanja, prouzrokovano i time što je nakibulešrafu bilo u interesu da se broj šerifa i sejjida povećava, jer se time i njegov interes uvećavao.
U Bosni i Hercegovini se nakibulešrafi spominju u dva putopisa iz XVII stoljeća koja su nastala gotovo u isto vrijeme. Osmanski putopisac Evlija Čelebi spominje sejjide, šerife i nakibulešrafe u Sarajevu 1660. godine. Istina, Evlija Čelebi ne spominje ko je tu funkciju obnašao u to vrijeme. Drugi putopis, čiji je autor francuski putopisac Poullet, objavljen u Parizu 1667. godine, daje opis puta ovog putopisca kroz Dubrovnik i Bosnu 1658. godine. On spominje šerife u povodu jedne dženaze nekom od pripadnika toga roda, i to govori samo o djelomičnom odijevanju, odnosno o turbanu koji je bio znak njihova raspoznavanja. Tako navodi: “prepoznava se zvanje umrlog po obliku turbana, što ga meću povrh mjesta, na kome bijaše njegova glava. Ako je po krvi ili po posinovljenju bio rođak Muhammedov, njegov turban i saruk su zeleni, jer se turban sastoji od ovih dvaju predmeta ujedno. Ovaj saruk je komad platna, za koji sam rekao da obavija po više puta i na čelu pritiska okrajak kape. Šerifi, koji su tobožnji Muhammedovi rođaci, imaju pravo na zeleni turban s isključenjem svih ostalih; drugi Turci nose crvenu, te se samo po saruku razlikuje zvanje i red.”
Neki naši znameniti historičari smatraju da je titula nakibulešrafa u Bosni i Hercegovini bila samo počasna titula. To tvrdi Kreševljaković, koji uz to smatra da je ta titula u Hidžazu imala sasvim drugo značenje. Ovim se njegovim tumačenjem zanemaruje uloga nakibulešrafa u čitavom Osmanskom carstvu, što, držimo, nije ispravno. Za Truhelku je, pak, najvažnije da su sejjidi i šerifi bili oslobođeni od poreza zvanog resm-i bennak. Neki arhivarski izvori nas dovode do zaključka da su članovi ovih porodica bili oslobođeni odgovornosti redovnom sudu, kao i da se njima nije mogla davati milostinja. Jedan dokumenat iz Arhiva Predsjedništva vlade u Istanbulu pomaže nam da uočimo o kakvim se beneficijama nakibulešrafa pred sudom radi, kad je u pitanju povreda zakonitosti za koju običan podanik biva kažnjen čak smrtnom kaznom. Ovdje je smrtna kazna zbog saradnje s buntovnicima, koji su pogubljeni, za nakibulešrafa bila zamijenjena progonom. Konkretnije podatke o jednoj od ešrafskih porodica donosi Husein Đogo, u “Novom Beharu” iz 1934. godine. Pišući o prošlosti Konjica, u kojem je službovao kao učitelj početkom XX stoljeća, govori o Ahmetagi Hadžizukiću slijedeće: “O svome rodu pričao mi je r. Ahmetaga da su Hadžizukići rodom iz Medine od roda H. Hasana ili Husejna i da je takih plemena došlo u Bosnu svega 18. Hadžizukići su bili oprošteni od poreza, vlast ih nije smjela zatvoriti, oni nisu smjeli prositi i svake bi godine slali darove u Medinu službenicima Haremejna.
Rahmetli H. Ali-ef. Džabić, veliki borac za našu vjersko-prosvjetnu autonomiju, često je za života pričao o Hadžizukićima i njihovom porjenu. Prvi Hadžizukić koji se doselio u Hercegovinu zvao se “kudvetul-kudat umdetul-vulat es-sejjid mevlana el hadži Zulfikar bin Mustafa Muzejjen-zade. On je došao iz Stanbola u Hercegovinu morem na Klek kao munla nad svim kadijama. Došavši u Počitelj, sagradi jedan mali mesdžid i ujedno zamoli pismom sina Ibrahim-pašu, koji je bio vezir u Misiru da u Počitelju sagradi dobru džamiju. Ibrahim-paša, čiji je dajdža bio veliki vezir u Stanbolu, posluša oca i u Počitelju sagradi džamiju, koja i danas nosi njegovo ime. Zulfikar se stalno naselio u Konjicu, koji se do 1850. zvao Belgraddžik. Dopalo mu se to mjesto radi prirodnih ljepota i zdrave klime. U Konjicu načini džamiju u mahali Oprkanju kod koje je i zakopan. To je groblje Hadžizukića.” Husein Đogo prati porodicu Hadžizukića do smrti Ahmetage, 1914. godine. Bogata arhivska građa postoji i o trebinjskim porodicama Resulovića i Resulbegovića. Ove posljednje je proučavao rahmetli Ešref Kovačević, ali nam nije poznato je li ostalo kakva pismenog traga iza toga bavljenja Resulbegovićima.
Što se tiče sarajevskih ešrafskih porodica Ćesrija, Zildžića i Šerifovića (kasnije Fadilpašića), nešto više podataka nam je poznato o Šerifovićima. U sarajevskom sidžilu XXXV, str. 210 zabilježeno je da carigradski veliki nakibul-ešraf sejjid Mehmed Ataullah el-Haseni 1. zulhidždžeta 1208. (30. juna 1794.) postavlja na tu dužnost sejjida Mustafu Nuruddin-efendiju Šerifovića, sina Muhammeda Hašima, nakon smrti njegova brata sejjida Fejzullah-efendije. Iz ovog saznajemo da je sejjid Fejzullah-efendija obavljao ovu dužnost prije svoga brata, ali ne znamo kada je na nju postavljen. Sejjid Mustafa Nuruddin-efendija Šerifović je tu dužnost obavljao do smrti, što dokazuje više dokumenata (npr. Hudžet sarajevskog kadije od 25. zulkadeta 1215. (09. 04. 1801.) o primopredaji dužnosti dizdara sarajevske tvrđave Hodidid, u kojoj se kao prvi svjedok pojavljuje Mustafa Nuri-efendi. Kao nakibulešraf, Mustafa Nuruddin-efendija dobio je pismo velikog vezira Mehmeda Reufa u kome se traži da se pobrine o šerifima i njihovim pravima. Važno je napomenuti da su dokumenti izdavani sarajevskim kajmekamima nakibulešrafa, od kojih posjedujemo tri, napisani na turskom jeziku, za razliku od berata kojima su postavljeni na dužnost carigradski veliki nakibulešrafi, koji su izdavani na perzijskom jeziku. Pored ostalih visokih funkcija, Mustafa Nuruddin-efendija je ovu dužnost obavljao do smrti (6. januara 1827.)
Od aprila 1827. ovu dužnost je preuzeo njegov sin Es-sejjid Muhammed Fadil. Tevdžihnama, akt o imenovanju, carigradskog velikog nakibulešrafa (An-nakib’‘ala’‘l-ašraf) Ahmeda Rešida al-Husejnija upućen je sejjidu Muhammedu Fadilu 1. ševvala 1242. (28. 04. 1827.). I ovdje, kao i u ranijim aktima iste prirode, spomenuta su sva prava i obaveze kojih se moraju pridržavati u sejjidi i šerifi. Posljednji nakibul-ešraf u Bosni i Hercegovini bio je Mustafa Hajrudin Fadilpašić koji je dobio menšuru carigradskog nakibulešrafa 18. oktobra 1849. godine.