Šiitska teologija – 2. dio (8. predavanje)

U ovom predavanju ćemo sažeto navesti poznata mišljenja islamskih teologa sa posebnim osvrtom na stajališta šiitskih teologa o tim pitanjima.

Već smo objasnili kroz prethodna predavanja o mutezilijskom pravcu da oni imaju pet načela kao glavna i osnovna načela svog učenja, a to su: Božije jednoća, Božija pravda, obećanje i pretnja, položaj između dva položaja i pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. Također, rekli smo da se ova mišljenja razlikuju od ostalih načela mutezilijskog vjerovanja time što su ova mišljenja isključivo mutezilijskog pravca i što ova mišljenja ovaj pravca čini posebnim u odnosu na ostale pravce. Ovo pitanje ne možemo shvatiti tako da su ovih pet načela, po mutezilijskom mišljenju pet osnova i temelja vjere, dok su ostala mišljenja sva sporedna.

Šiijski naučnici, a ne Imami Ehli-bejta, su od samog početka predstavili pet načela kao pet osnova jerovanja, a to su: Božija jednoća, Božija pravda, vjerovjesništvo, vođstvo i proživljenje (povratak na onaj svijet).

Obično se smatra da su ovih pet načela, ustvari pet temelja vjere, a ostala mišljenja su sva sporedna. Odmah slijedi pitanje koje glasi: Ako definišete osnove vjere tako da su to osnove [tj. temelji] u koje mora svaki musliman da vjeruje i da bude ubjeđen u njih, onda takvih temelja nema više od dva, a to su Jedinstvo Boga i vjerovjesništvo. Sadržaj šehadeta su upravo ova dva temelja vjere i ništa više. Štaviše, drugi šehadet se odnosi na posebo vjerovjesništvo, znači vjerovjesništvo hazreti Muhammeda, s.a.v.a., posljednje poslanika, dok općenito vjerovjesništvo (znači vjerovjesništvo ostalih poslanika) nije uključeno u sadržaj šehadeta, ali vidimo da ono što čini temelj vjere i moramo vjerovati u to jeste vjerovanje u vjerovjesništvo svih poslanika.

Međutim, ako definišete osnove vjere tako da su to osnove i temelji koji su po islamskom gledištu vjerske teme, nasuprot praktičnih pitanja, onda postoje još neka pitanja koja mogu biti vjerska, tj. da se u njih vjeruje, kao što su meleci u vezi kojih Kur'an jasno zahtjeva da se vjeruje u njih[1]. Dodajući i to da svojstvo Božije pravde, nema nijednu odliku kojom bi samo ono moglo biti zaslužno da bude vjersko pitanje, dok su ostala svojstva Zbilje kao što su znanje, život, moć, sluh, vid i druga, izvan područja vjerovanja. Ako moramo vjerovati u Božija svojstva, onda moramo vjerovati u sve njih, a u suprotnom ne moramo vjerovati ni u jedno svojstvo.

Istina je to da su ovih pet načela odabrani u ovom obliku zato što bi trebali s jedne strane da označe osnove u koje bismo, po islamskom gledištu, morali vjerovati, dok s druge strane ova načela obilježavaju određeni pravac. Načela Božije Jednoće, vjerovjesništva i proživljenja su tri osnovna vjerovanja u koja svaka osoba mora vjerovati, što znači da je vjerovanje u ova tri načela dio svrhe islama, dok je načelo Božije pravde oznaka posebnog vjerovanja šiijskog pravca.

Načelo Božije pravde iako nije jedan od vjerskih svrha islama, što znači da nema razlike između njega i načela znanja, načela moći ili načela života, ipak je uključeno u načela koja ukazuju na posebno gledište šiizma o islamu.

Načelo vođstva po šiijskom vjerovanju, sadrži oba aspekta, znači da je jedan od vjerskih pitanja islama, a također i oznaka određenog pravca, tj. šiizma.

Rečeno je da nas Kur'an obavezuje da vjerujemo u meleke po jasnom tekstu, pa zašto onda vjerovanje u meleke nije šesto načelo? Odgovor je to da je vjerovanje u gore navedena načela dio svrhe islama, što znači da je Božiji poslanik, s.a.v.a., pozivao sve ljude na ta vjerovanja, i poslanstvo hazreti Muhammeda je bilo priprema za ovu vrstu vjerovanja, dok vjerovanje u meleke, kao i vjerovanje u sve ostale dužnosti u islamu, kao što je klanjanje i post, nisu svrhe poslanstva, nego su zahtjevi poslanstva. Drugim riječima, to su zahtjevi vjerovanja u vjerovjesništvo, a ne svrha samog vjerovjesništva.

Načelo vođstva, ako promotrimo sa društvenog i političkog aspekta, znači sa obzirom na vlast i političko starateljstvo, je poput načela pravde, znači da nije uključeno u vjerska pitanja tj. ona pitanja u koja moramo vjerovati, ali ako uzmemo vođstvo u obzir sa duhovne tačke gledišta, znači sa tim aspektom što je vođa (Imam), po terminologiji hadisa, Božiji svjedok i Njegov zamjenik i da je nužno održavanje veze svakog muslimana sa savršenim čovjekom u svim vremenima, onda je to načelo jedno od vjerskih načela.

Sada ćemo opširno objasniti šiijska posebna mišljenja, ne samo već spomenutih pet načela, već i ostale njihove posebne stavove:

1. Božija jednoća. Božija jednoća je jedno od mutezilijskih načela, kao što je to načelo i u ašarijskom pravcu, s tom razlikom što Božije jedinstvo kod mutezilija koje je označilo njihov pravac, jeste jedinstvo Božijih svojstava, mišljenje koje negiraju ašarije, dok oni, tj. ašarije za razliku od njih potvrđuju jedinstvo u djelima – jedinstvo koje se ubraja u ašarijska načela vjerovanja, a mutezilije se protive ovom mišljenju.

Prethodno je rečeno da jedinstvo Božije Biti i jedinstvo u robovanju Bogu, pošto ih podržava konsenzus, nisu pitanja o kojima treba govoriti ovom prilikom.

U nastavku ćemo vidjeti u koju vrstu Božije jednoće šiije vjeruju.

Božija jednoća u koje vjeruju šiije, pored jedinstva Božije Biti i jedinstva u robovanju, podrazumijeva i jedinstvo Božijih svojstava i jedinstvo u djelima. Međutim, jedinstvo Božijih svojstava u koje vjeruju šiije razlikuju se sa onim jedinstvom u koje vjeruju mutezilije, kao što i šiijsko jedinstvo u djelima nije isto ono kako ga tumače ašarije.

Jedinstvo svojstava kod mutezilija znači da je Božija Bit lišena svakog svojstva, drugim riječima rečeno Bit nema svojstva, dok je šiijsko jedinstvo, upravo istovetnost Božijih svojstava sa Božijom Biti[2]. Opširno objašnjenje ove teorije je prisutno u teološkim i filozofskim knjigama.

Šiijsko vjerovanje po pitanju jedinstva u djelima, također, se razlikuje sa ašarijskim tumačenjem jedinstva u djelima. Ašarijsko jedinstvo u djelima podrazumijeva da nijedno biće nema djela i da se sva djela realizuju izravno od strane Boga. Zato, je najbliži, tj. izravni stvaralac robovskih djela Bog, a rob ne stvara svoja djela. Ova vrsta mišljenja je apsolutni determinizam koje je opovrgnuto sa mnoštvom argumenata. Šiijsko tumačenje jedinstva u djelima znači to da zakon kauzeliteta, odnosno uzroka i posljedica jeste vjerodostojan i svako djelo istovremeno dok je podržavano od strane svog najbližeg uzroka podržava ga i Božija Bit. Ova dva podržavanja (podržavanje u postojanju) su u nastavku (longitudinalna), a ne po uporedna, tj. nisu jedno uz drugo (latitudinalna)[3].

2. Božija pravda. Načelo pravde je usaglašeno između šiija i mutezilija. Značenje pravde je to da Bog daje blagodati i milost Svoju, kao i poteškoće i darove Svoje, po prethodnim i esencijalnim zaslugama, i da u stvorenom svijetu vlada poseban sklad što se tiče Božijih blagodati, milosti, poteškoća, darova, nagrada i kazni. Ašarije negiraju pravdu, kao što negiraju i opisani sklad. Po njihovom mišljenju, vjerovanje u pravdu koja znači ono što smo rekli tj. usklađene nagrade i kazne, implicira nadvladanost i osuđenost Božije Biti i to je protiv Njegove apsolutne nadmoćnosti.

Pravda ima kao i ostala načela neke podgrane koje ćemo objasniti kroz ostala načela.

3. Izbor i slobodna volja. Načelo izbora i slobode volje kod šiija je donekle slično onome što mutezilije zagovaraju, iako postoji razlika između šiijske postavke slobodne volje i izbora i mutezilijskih stavova.

Izbor i slobodna volje kod mutezilija je potpuno jednaka sa načelom prepuštanja (تفویض), što znači potpune prepuštenosti čovjeka svojoj volji, a istovremeno odsustvo Božije volje što se čovjeka tiče. Naravno, ova postavka, kao što je pojašnjeno na svom mestu, nije ispravna.

Izbor i slobodna volja u koju vjeruju šiije znači to da su robovi stvoreni sa izborom i slobodnom voljom, ali oni kao i sva ostala bića, svim svojim bićem i svim aspektima svog bića poput aspekta djela, ovise o Božijoj Biti i traže pomoć od Njegove volje.

Zbog toga je izbor i slobodna volja u šiijskom pravcu srednji put između ašarijskog determinizma i mutezilijskog prepuštanja, i upravo ovo mišljenje predstavlja poznati izgovor čistih Imama, mir s njima, koji glasi:

لا جبر و لا تفویض، بل أمر بین الأمرین

“Niti determinizam, niti prepuštanje, već nešto između toga dvoga.”[4]

Načelo izbora i slobodne volje je izvedeno iz načela Božije pravde.

4. Dobro i loše po biti. Mutezilije vjeruju da djela po svojoj biti jesu dobra ili loša. Naprimjer, pravda je sama po sebi dobra, a zlo je samo po sebi loše. Mudrac bira dobra djela i udaljava se od izbora loših djela, i zato što je Uzvišeni Bog mudar, Njegova mudrost zahtjeva da radi dobra djela, a ne radi loša. Zbog toga, dobro i loše djelo po biti s jedne strane, i mudrost Boga s druge strane prouzrokuju da neki poslovi Bogu budu nužni [i obavezni], a neki neprilični [i zabranjeni].

Ašarije se oštro protive ovom mišljenju poriču dobro i loše po biti, kao i pripisivanje nužnosti ili nepriličnosti bilo koje stvari Bogu.

Neke šije koje su bile pod uticajem mutezilija prihvatile su gornje načelo, dok druge šije koje su dublje promotrile, iako su prihvatile dobro i loše po biti u djelima, ne pripisuju ove presude visokom Božijem Prijestolju[5].

5. Dobronamjernost i biranje prečeg. Postoji rasprava između ašarija i mutezila da li nad skladom Kreacije vlada dobronamernost, a to znači biranje prečeg za robove ili ne. Mutezilije priznaju načelo dobronamjernosti kao jednu dužnost i obavezu za Boga, dok ašarije negiraju (obaveznu) dobronamernost i biranje prečeg.

Naravno, načelo dobronamjernosti je izvedeno iz načela pravde i iz načela dobrog i lošeg po biti. Neki šiijski teolozi su načelo dobronamernosti Boga prihvatili na isti način kako su to uradile i mutezilije, ali oni koji smatraju pogrešnim pripisivanje dužnosti i obaveze Bogu, imaju drugačiju predstavu načela biranja prečeg, koju ne možemo sada objasniti.

6. Vjerodostojnost, samostalnost i opravdanost razuma. Razum u šiijskom pravcu ima više samostalnosti, autoritativnosti i opravdanosti nego kod mutezilija. Po mišljenju šija  po sudu bezgrješnih predvodika u vjeri razum je unutrašnji i skriveni poslanik, kao što je poslanik spoljašnji i očitovani razum. U šiijskom pravu, razum je jedan od četiri dokaza (tj. izvora pravnih zakona).

7. Svrha i cilj Božijih djela. Ašarije negiraju načelo da su Božija djela zbog jednog ili više ciljeva i svrha. Oni kažu da imati svrhu i cilj u poslovima je odlika čovjekovih ili njemu sličnih bića, dok je Bog lišen tih stvari, zato što imati cilj i svrhu svakog subjekta označava determinističku vlast cilja i svrhe nad subjektom. Bog je lišen i uzvišeniji od svih uslova, granica i presuda, iako je ta presuda posjedovanje svrhe u poslovima.

Šije potvrđuju mutezilijsko vjerovanje u vezi svrhe u djelu i vjeruju da postoji razlika između svrhe djela i svrhe subjekta. Ono što je nemoguće da Bog ima u svom djelovanju jeste to da ima svrhu za Sebe (koja će Njemu koristiti), ali cilj i svrha koja je pripisana stvorenju nipošto se ne podudara sa savršenstvom Biti i Njegovom uzvišenosšću i Božijim posjedovanjem.

8. “Beda”(donošenje novih presuda) je dozvoljeno u Božijem djelovanju, kao što je dozvoljena derogacija u Božijim propisima.

Govor o bedau potražite u opsežnijim filozofskim knjigama kao što je Asfar od Mulla Sadre.

9. Viđenje Boga. Mutezilije potpuno negiraju mogućnost viđenja Boga i vjeruju da možemo samo vjerovati u Boga. Vjerovanje i ubjeđenje je povezano sa razmišljanjem i umom, znači da možemo u svojim razmišljanjima i umu vjerovati u postojanje Boga i to je najveći stepen vjere. Bog nipošto ne može biti viđen i opažen. Njihov kur'anski dokaz je ajet koji kaže:

لا تدرکه الأبصار و هو یدرک الأبصار و هو اللطیف الخبیر

“Ne vide ga oči i On vidi oči. On je nazočni (nevidljivi)i obavešteni (u vezi očiju i ostalih bića).”[6]

Nasuprot tome ašarije su čvrstog ubeđenja da Boga možemo videti očima, ali na Sudnjem danu. Ašarije, također, argumentuju svoje tvrdnje nekim hadisima i ajetima, kao što je sljedeći ajet:

وجوه یومئذ ناضرة إلی ربها ناظرة

“Lica koja su tog dana vesela, prema Gospodaru svom gledaju.”[7]

Šije vjeruju da Boga nikada ne možemo vidjeti fizičkim okom, ni na ovom svijetu, ni na onom svijetu, ali i pored toga najveći stepen vjere nije misaona izvjesnost u Boga. Misaona izvjesnost je izvjesno znanje (علم الیقین– ilmu el-jakin). Više od izvjesnog znanja je srčana izvjesnost (عین الیقین– ejnu el-jakin). Ejnu el-jakin znači gledati Boga, ali srcem, ne sa okom. Dakle, Boga ne možemo videti očima, ali ga srcem možemo videti. Pitali su imama Alija, mir s njime, da li si video Boga, na šta on reče: “Boga kojeg nisam video, nisam ni robovao.” Oči ga ne vide, ali srca, što da ne. Imame su pitali: “Da li je Božiji Poslanik, s.a.v.a., vidio Boga na Miradžu?” Oni su u odgovoru govorili: “Sa okom ne, ali srcem da.” Po ovom pitanju se slažu i gnostici, koji imaju isto mišljenje kao i šije.

10. Vjerništvo fasika (grješnika). Po ovom pitanju o kojem smo mnogo do sada govorili, šije su saglasne sa ašarijama, ne sa haridžijama koji vjeruju da je grješnik nevernik, kao što nisu saglasni ni sa mutezilijama koji zastupaju mišljenje položaja između dva položaja.

11. Bezgrješnost poslanika. Još jedna od odlika šija je to što oni vjeruju da su poslanici i Imami Ehli-bejta očišćeni od grijeha, bilo malih ili velikih.

12. Oproštaj i šefat. I po ovom pitanju šije se oštro protive mišljenju mutezilija koji vjeruju da ko god umre bez pokajanja, ne postoji mogućnost da mu bude oprošteno i da bude posredovanjem oslobođen, kao što se protive i ašarijskom načelu oproštaja i nepravilnog posredovanja.