Šije imamije

Imam u arapskom jeziku je osoba na koju se ugledaju i koju ljudi slijede.[1] Kao što vidimo leksičko značenje riječi “ši'a” i “imam” potpuno su međusobno odgovarajuće i komplementarne. Riječ “ši'ije” (شيعه) znači sljedbenici, a Imam je osoba koju se slijedi. U skladu s tim, osnovna uloga dva kur'anska pojma “imam” i “ummet”, koja su oba iz jednog leksičkog korijena, postaje jasna u kulturi ši'izma. Imamije ili ši'ije isnaa šerije u kolokvijalnom izrazu se kaže za osobe koje, pored toga što vjeruju u neodgodivi Alijev imamet (vodstvo) i hilafet prihvataju imamet Hasana ibn Alija, Huseina ibn Alija i devet Huseinovih potomaka, od kojih je posljednji Mehdi Mev'ud (obećani Mehdi), Imam Kaim, skriven od viđenja.[2]

Upravo kao što ćemo vidjeti, mutezilijska i ešarijska škola su u velikoj mjeri bile odraz suprotstavljenih akaidskih tokova raširenih u islamskom društvu i u određenom vremenu i uvjetima obznanili su svoje postojanje. Druge vjerske sljedbe, kao što su haridžije i murdžije nisu bili izuzetak u tom smislu i uglavnom su nastale kao reakcija na akaidska ili politička dešavanja tog perioda. Međutim, u pogledu imamija situacija je bila drugačija. Prema vjerovanju ši'ija i na osnovu nekih hadisa sunija Vjerovjesnikovih nasljednika je dvanaest i oni su od vremena Vjerovjesnika bili određeni, barem za jednu grupu njegovih ashaba, imenom i porijeklom. Prvi Imam Ali, mir s njim, bio je Vjerovjesnikov pratilac i povjerenik i njegov posebni učenik. On ne samo da je slušao Vjerovjesnikova općenita naučavanja već se okoristio naukama i objavljenim tajnama, te je potpuno naučio od Vjerovjesnika tumačenje Kur'ana i akaidska znanja islama. On je, također, osim vjerskih znanja koje je u svojim mnogobrojnim govorima i hutbama objašnjavao svima, objašnjavao dublja znanja svojim potomcima i svojim posebnim drugovima i čak je znanja i propise koje je bio naučio od Vjerovjesnika prenio svojim potomcima u formi svojih pisanih djela. Na taj način se ovaj sunet prenosio s koljena na koljeno drugim Imamima i čista nebeska znanja stizala su do slijedećeg Imama.

S obzirom na ovo, zbog gušenja društva od strane vladara i žestokog pritiska na Imame i njihove sljedbenike od strane emevijskih vladara, imamije nisu imale priliku pojavljivanja kao jedna koherentna skupina ili kao jedna kelamska i akaidska škola. Tako je bilo sve dok Imam Bakir i Imam Sadik nisu iskoristili malu priliku koja im se ukazala zbog sukoba između Emevija i Abasija, te su osim fikha i drugih ši'ijskih naučavanja ustanovili također i imamijski kelam. Oni su održavanjem brojnih predavanja i podučavanja ši'ija odgojili istaknute mutekelime kao što su Hišam ibn Hakem, Hišam ibn Salem, Mu'min Tak i Tajjar od kojih je svaki u jednoj posebnoj temi ili smjeru kelama bio istaknutiji od drugih.[3]

Ustvari, ovi mutekelimi su s vjerovanjem u čistotu i bezgrješnost svojih Imama učili akaidska znanja od tih velikana i sami su ih branili argumentacijom i racionalnim objašnjavanjem. U jednoj od predaja se prenosi da je Hišam ibn Hakem, nakon što je izvjestio Imama Sadika o jednoj od svojih rasprava na Imamovo pitanje: “Odakle si ovo naučio?”, rekao: “Suštinu sam uzeo od vas, a ostalo sam ja sam napisao i uredio.”[4]

Kelam imamija se ne slaže niti sa odbojnošću prema razumu tradicionalista i hanbelija niti je u skladu sa pretjeranim i dijalektičkim racionaliziranjem mutezilija. Isto tako ši'ijski kelam se ne slaže niti sa ešarijskom okamenjenošću i previđanjem uloge racionaliziranja u otkrivanju vjerovanja.

U izvore ši'ijskog naučavanja ubrajaju se Kur'an, sunet Vjerovjesnikov i EhliBejta i, također, razum. Povijest ši'ijske misli svjedoči da su se imamijski mutekelimi okorištavali razumskim idžtihadom iz Kur'ana i hadisa i racionalnim dokazima i navodima objašnjavali su i iznosili saznanja preuzeta iz Knjige i suneta. U načelu, plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a., i Imami, neka je mir na sve njih, sami su bili prve osobe koje su pripremile teren za objašnjavanje akaidskih znanja, a također i za argumentiranje i naučni razgovor sa protivnicima. Mnogobrojni hadisi preneseni od Ehli Bejta o akaidskim pitanjima pokazuju poseban put i način u korištenju razuma i najljepšeg načina raspravljanja sa protivnicima, jedan retorički metod kakvog se rijetko može pronaći među mutekelimima tog vremena. Sadukova knjiga Tevhid i Tabrisijeva knjiga Ihtidžadž mogu biti jedan dokaz za ovu tvrdnju, o čemu ćemo sažeto govoriti u narednim poglavljima. Prema tome, Vjerovjesnik i ši'ijski Imami ne samo da su poticali razgovor o akaidskim temama nego ih se može smatrati prvim mutekelimima i braniocima u sučeljavanju i suprotstavljanju različitih nazora islamskoj vjeri. U narednim raspravama upoznat ćemo se sa metodom i značenjem racionalizma kod ši'ija i, također, sa uvjetima raspravljanja iz aspekta ši'ijskog stanovišta.

 

Načela vjere u imamijskoj školi

Imamijski mutekelimi su oduvijek isticali pet načela kao načela vjerovanja. To su slijedeća načela: tevhid, pravednost, vjerovjesništvo, imamet i proživljenje. Odabir ovih pet načela nije iz razloga svođenja akaidskih pitanja na njih, već je zbog velike važnosti ovih načela u poređenju sa drugim akaidskim spoznajama. Naravno, mnoge druge važne akaidske teme potpadaju pod gornja načela i o njima se govori u okviru tih načela.

Prema stanovištu imamija tevhid i pravednost su mnogo važniji i u hadisima su ova dva načela istaknuta kao temeljni stubovi vjere.[5]Oduvjek je posebno tumačenje imamija i mutezilija ovih dvaju načela odvajalo ih od ostali kelamskih sljedbi. Zato su ove dvije grupe nazivali “pristalice tevhida i adla (pravednosti)” ili ponekad “adlije”. Načelo imameta je bilo glavna karakteristika imamija i ono ih je odvajalo od drugih, čak i od mutezilija. Važnost ovog načela je tolika da se u predajama od Vjerovjesnika i bezgrješnih Imama kaže: “Ko god ne spozna imama svoga vremena kao da je umro u vrijeme neznanja (džahilijeta).”[6]

Prikladno je spomenuti da su mnoga vjerovanja ši'ija, uprkos nekim neslaganjma, zajednička sa ostalim muslimanima, ali ih ovdje nećemo navoditi.

U nastavku ćemo spomenuti neka važna vjerovanja imamija:

1. Jednoboštvo (tevhid). Iako je načelo jednoboštva jedno od načela oko kojih se slažu muslimanski mutekelimi, stanovište imamija u tumačenju tevhida u svojstvima i tevhida u djelima ima značajnu razliku u odnosu na ostala tumačenja. Oni u pogledu tevhida u svojstvima ne prihvataju vjerovanje ešarija koje smatra da su Božija svojstva pridodata Njegovoj Biti. Također, odbijaju teorije nekih mutezilija koji su poricali Božija svojstva ili su vjerovali da Bit zamjenjuje svojstva.

Prema stanovištu imamijskih mutekelima iako su značenje i pojam Božijih svojstava različiti u odnosu na Bit Njegovu, Bit i sva svojstva su jedna zbilja. Drugim riječima svojstva Boga Uzvišenog su isto što i Njegova Bit, to je jedna zbilja.

Što se tiče tevhida u djelima ešarije su vjerovale da je svo djelovanje od Boga, a mutezilije u nezavisno čovjekovo djelovanje, dok se u školi imamija eksplicite odbijaju i pobijaju ove dvije teorije, jer je čovjek iz jednog aspekta učinkovit u svojim djelima i djelo zaista dolazi od čovjeka, dok s druge strane moć odabira i čovjekov utjecaj je u nizu Božijeg djelovanja (ova tema će biti objašnjena u narednim raspravama).

2. Odabir i sloboda. Imamije, nasuprot ešarija, vjeruju u odabir i čovjekovu slobodu i njegov utjecaj u vlastitim postupcima. Međutim ova slobodna volja se nikada ne završava prepuštanjem – što je vjerovanje mutezilija, niti se prihvata prepuštanje čovjeka sebi i stavljanje po strani božanskog htijenja i volje u odnosu na utjecaj i uplitanje u funkcioniranje čovjeka i svijeta. Prema ovom stanovištu moć čovjekove slobodne volje je u vertikalnom poretku ispod Božije volje i upravo kao što se čovjekovo postojanje stalno isijava od Gospodara, tako se na isti način snaga slobodne volje i vršenja djela dobija od Boga. Nije tako da Bog prepušta moć izvršenja djela čovjeku i da shodno tomu Bog nema utjecaja na čovjekova djela, nego, pošto je čovjekovo posjedništvo u odnosu na moć činjenja djela u vertikalnom poretku ispod Božijeg posjedništva, onda je Bog u odnosu na ovu moć dominantniji i moćniji od čovjeka. Prema tome, treba reći da moć čovjekove slobodne volje zavisi o božanskog dopuštenja i htijenja i Bog u svakom trenutku ako hoće može oduzeti čovjeku suštinu moći ili spriječiti njezin utjecaj u nastanku djela. Ova tema je u ši'ijskim predajama i u govorima Ehli Bejta objašnjena kao jedno univerzalno pravilo i o tome je mnogo toga rečeno: لا جبر و لا تفويض و لكن امر بين امرين (Niti je prisila niti je prepuštanje, već je jedno načelo između ta dva načela)[7]. Ovo načelo se uvijek smatralo jednom od odlika ši'ijskog kelama.

Jedan od dokaza imamijskih mutekelima za odbijanje teorije predestinacije je oprečnost ove teorije sa Božijom pravednosšću, jer je prisiljavanje ljudi na grijeh i potom njihovo kažnjavanje zbog njihove grješnosti jedan ružan i nasilnički čin.[8] Zato je rasprava o slobodnoj volji i slobodi čovjeka prema ši'ijskom mišljenju u jednoj nerastavljivoj i čvrstoj vezi sa teorijom o Božijoj pravednosti.

3. Pravednost. Imamijski mutekelimi svojstvo pravednosti smatraju jednim od najobuhvatnijih svojstava Božijeg djelovanja i zato mnoge rasprave o Božijim djelima za svoj ishod imaju načelo pravednosti. Prema njihovom stanovištu Božija pravednost znači da je Bog Uzvišen od činjenja ružnih djela i remećenja nužnosti, te da nužno mora činiti ispravna i lijepa djela.[9] Međutim, ešarije vjeruju da je svako djelo koje Bog učini pravednost jer je on Vladar svih bića, a Vladar vlada u vlasti Svojoj onako kako On hoće.[10]Imamijski mutekelimi odbacuju ovaj stav i za to iznose neke dokaze. Između ostalog oni kažu da su neka djela sama po sebi racionalno ružna i nasilna. Zato Bog neće učiniti takva djela. Naprimjer, može se spomenuti prisiljavanje ljudi na grijeh i njihovo kažnjavanje zbog grijeha ili opterećivanje preko čovjekovih mogućnosti. Naravno, ova tema ima svoj korijen u jednoj od kelamskih rasprava, tj. pitanja dobra i zla u djelima. Ustvari, različita tumačenja pitanja božanske pravde među muslimanskim mutekelimima vraća se na njihovo stanovište o racionalnom i šerijatskom dobru i zlu.

4. Dobro i zlo u djelima. Mišljenje imamija o dobru i zlu ima dva osnovna elementa: Prvi je dobro i zlo koji se uzimaju u obzir kao karakteristike djela (što se tumači kao suštinsko dobro i zlo naspram onog od Boga datog), a drugi je da ljudski razum ima moć shvatanja dobra i zla (što se tumači kao racionalno dobro i zlo, naspram šerijatskog). S obzirom na ovo imamije vjeruju da čovjek, zbog ograničenosti razuma i znanja, nema moć ispravnog shvatanja vrijednosti svih djela. Zato u onim slučajevima kada ne može da razumije dobro i zlo djela ima potrebu za vjerom i šerijatom. Ešarije vjeruju da djela sama po sebi nemaju obilježje dobra i zla, a čak i da je tako ljudski razum je nemoćan u spoznavanju ovih obilježja. Imamije na osnovu svoje teorije o dobru i zlu djela nastoje da ona djela koja razum smatra suštinski lošim i nepriličnim ne pripisuju Bogu Uzvišenom. Ali, ešarije ne prihvataju suštinsko i racionalno dobro i zlo i stoje na stanovištu da je pravedno i dobro šta god Bog učini, a ne to da će Bog učiniti ono djelo koje i razum vidi suštinski dobrim i pravednim.

5. Viđenje Boga. Imamije vjeruju da se Uzvišeni Bog ne može nikako okom vidjeti na Ovom svijetu niti na Onom svijetu, jer je mogućnost da ih se vidi jedna od značajki stvorenih materijalnih egzistenata, tj. tijela. Naravno, u predajama Imama spomenuta je druga vrsta viđenja – srčano viđenje – koje, ne samo da nije ograničeno, nego se spominje kao najuzvišenija vrsta čovjekove spoznaje Boga. Ovo viđenje ne samo da će se ostvariti na Onome svijetu, već je i na Ovom svijetu moguće i ostvarivo. Kada su Imama Alija pitali da li je vidio svoga Gospodara kojeg obožava on je odgovorio: “Zar da obožavam onoga kojeg nisam vidio?” Pitali su ga kako si ga vidio? On je odgovorio: “Oči gledatelja Ga ne opažaju, ali Ga vide srca zbiljom vjerovanja.”[11]

6. Imamet. Među kelamskim školama imamije su jedina grupa koja je imamet ubraja u načela vjere i to snažno naglašavaju. Druga kelamska učenja smatraju da je određivanje Imama dužnost koja pripada muslimanima, a ne Bogu, te zato vide imamet jednom šerijatskom obavezom kao što su i druge obaveze i ubrajaju ga u izvedene propise vjere.[12] Međutim imamije smatraju imamet jednim od načela vjere, jer Bog određuje Imama. Postavljenje Imama je, kao i slanje Poslanika, u Božijoj nadležnosti i odnosi se na upućivanje Božijih robova. Obaveza ljudi u pogledu toga je spoznavanje i prepoznavanje Imama, polaganje prisege njemu i slijeđenje njegovog naučavanja i naredbi. Ono što također treba dodati jeste da se pojam ummet i imamet u ši'ijskom mišljenju potpuno razlikuju od onoga što kod drugih označavaju ti pojmovi. Prema vjerovanju imamija imamet nije samo jedno društveno vodstvo niti čak vjersko vodstvo u značenju izvršavanja islamskih propisa, nego je imamet vodstvo islamskog ummeta u svim aspektima ljudskog života, bilo da se radi o vjerskom, praktičnom, moralnom, društvenom ili političkom aspektu. S druge strane Imam nije jedna obična osoba da bi ga ljudi birali u skladu sa vlastitim željama i odredili ga za rješavanje običnih i svakodnevnih poslova, već je Imam osoba koja je sačuvana od grijeha i činjenja grešaka i ima na plećima tešku obavezu nastavljanja puta vjerovjesništva. Prema tome Imam je nasljednik Vjerovjesnika u svim aspektima osim u dostavljanju Objave i šerijata i jedna od obaveza Imama je saopćavanje propisa i znanja koje plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a., zbog nepostojanja uvjeta nije uspio saopćiti.

Imamet nije za imamije samo jedno od najvažnijih načela vjerovanja već pojašnjava i određuje mjesto imamija među mnogim drugim vjerovanja.

Jedno od obilježja Imama je vjerski autoritet i jasno je da Imami i njihove predaje pomažu ši'ijama u njihovim akaidskim pitanjima. Dakle, imamet je jedno osnovno vjerovanje i glavno obilježje imamija i druga važna vjerovanja imamija vraćaju se na imamet. Među ostala vjerovanja imamija koja su preuzeta iz govora Imama može se imenovati beda’, takijje, kaburska patnja, zagovor.

 

Imamijski mutekelimi

U prvobitnoj klasifikaciji istaknute ši'ijske mutekelime se može podijeliti na dvije glavne skupine: u prvu skupinu ubrajaju se oni iz vremena prisutnosti Imama, tj. većina drugova Imama i njihovih izravnih odgojenika, a u drugu skupinu ubrajaju se mutekelimi iz vremena skrivenosti. Naravno, mutekelimi iz vremena skrivenosti dijele se na mnogobrojne skupine i nema sumnje da treba, radi tačnijeg uvida u stanovišta ši'ijskih mutekelima, istražiti ove sekundarne podjele. Ovdje ćemo spomenuti neke mutekelime ove dvije epohe:

 

Prvi mutekelimi

1. Hišam ibn Hakem (umro 199. godine po Hidžri). On je bio jedan od istaknutih drugova i učenika Imama Sadika i Imama Kazima. On se u kelamskim raspravama, posebno u pitanju imameta ubrajao u istaknute učenike Imama Sadika i Imam je njemu davao prednost u tehnici raspravljanja nad drugim svojim učenicima te bi mu govorio: „Neko kao ti treba sa ljudima razgovarati i raspravljati.“ Također je o njemu rekao: „Hišam nam pomaže svojim srcem, jezikom i rukom.“[13] On je diskutirao sa poznatim mutekelimima iz različitih sljedbi, a posebno sa mutezilijama i obično ih je pobjeđivao u raspravi. Čuven je njegov razgovor sa Amrom ibn Ubejdom, jednim od osnivača mutezilijske škole, o temi imameta.[14] Možda je upravo zbog njegove sposobnosti vođenja diskusije i njegovog pobjeđivanja protivnika bio izložen mnogobrojnim optužbama od strane osoba iz rivalskih sljedbi pa su ga lažno optuživali da je vjerovao u sličnost između Bog i stvorenja i da je vjerovao u Božiju tjelesnost.[15]Hišam je u kelamu i načinu raspravljanja postao toliko poznat da ga je Jahja ibn Halid Barmeki, moćni vezir Haruna Rašida izabrao na položaj arbitra na skupovima na kojima su mutekelimi raspravljali. On je napisao mnoga djela iz oblasti kelama: Među njima su: Et-Tevhid, El-Imametu, El-Džebru ve-l-kaderu, Er-Reddu ale-l-zenadikati, Er-Reddu ale-l-mu'tezileti, Er-Reddu ale-l-Arestatalisi fi-t-tevhidi.[16]

2. Hišam ibn Salem. On je jedan od učenika i drugova Imama Sadika i Imama Kazima. Iz sadržaja nekih svjedočanstava postaje jasno da je on zbog svoje specijaliziranosti u nauci o tevhidu većinom diskutirao o ovoj temi.[17] Smatra se da je on pisac mnogih knjiga i među njima i jedne knjige o miradžu.[18]

3. Muhamed ibn Ali ibn Nu'man, poznat kao Mumin Tak. On je jedan od drugova Imama Sedžada, Imama Bakira i Imama Sadika. U kelamskim diskusijama bio je izuzetno vješt i spreman u davanju odgovora pa su ga protivnici nazivali Šejtan Tak. Neke od njegovih knjiga su: El-Ma'rifetu, El-Imametu, Er-Reddu ale-l-mu'tezileti fi imameti-l-mefduli.[19]

4. Kajsu-l-Masir. Učio je kelam kod Imama Sedžada. Na jednom skupu u prisustvu Imama Sadika, a na kojem su još učestvovali Hišam ibn Hakem, Hišam ibn Salem, Mumin Tak i Hamran ibn A'jan diskutirao je sa jednim mutekelimom iz Šama i pobjedio ga.[20]

5. Zarare ibn A'jan (umro 150. godine po Hidžri). Bio je jedan od drugova Imama Bakira, Imama Sadika i Imama Kazima. Ibn Nedim ga smatra najvećim ši'ijskim učenjakom u fikhu, kelamu i hadisu.[21]Nedžaši ga predstavlja kao mutekelima, književnika i šejha imamija u svome vremenu, te navodi njegove knjige o posjedovanju moći za izvršenje djela i predestinaciji.

Spomenuti mutekelimi živjeli su u drugom hidžretskom stoljeću. Od ostalih imamijskih mutekelima u ovom stoljeću mogu se još spomenuti: Hamran ibn A'jan, Isa ibn Revde, Ali ibn Ismail (on je unuk MejsemaTammara, poznatog ashaba Imama Alija), Dahak, Ali ibn Hasan ibn Muhamed Et-Ta'i, Hasan ibn Ali ibn Jaktin, Hadid ibn Hakim i Fuddal ibn Hasan ibn Fuddal.[22] I u trećem stoljeću je, naravno, živjelo mnogo mutekelima koji su bili drugovi Imama i napisali su mnogo djela. Od ovih mutekelima zadovoljit ćemo se spominjanjem samo Fadla ibn Šazana.[23]

6. Fadl ibn Šazan (umro 260. godine po Hidžri). On je bio jedan od drugova Imama Reze, Imama Dževada, Imama Hadija i Imama Hasana Askerija i ubraja se u istaknute mutekelime imamija. Izgleda da je on više od drugih zapisivao svoje stavove jer mu se pripisuje oko 180 knjiga.[24] Od njegovih knjiga koje danas postoje su poznata knjiga El-Idah. Ova knjiga odbacuje različite kelamske sljedbe na način da prenosi i odbija njihove stavove. Jedan dio ove knjige je o Kur'anu, a drugi dio je o povratku.[25]

 

Mutekelimi u vrijeme odsustva Imama

S početkom Male skrivenosti dvanaestog Imama, obećanog Mehdija 260. godine Hidžre ši'ijskimutekelimi lišeni su koristi prisustva Imama. Dakle, svi mutekelimi koji su od tada do danas živjeli ubrajaju se u mutekelime vremena Skrivenosti. Ovdje ćemo samo spomenuti najvažnije mutekelime od kojih je većina živjela u četvrtom i petom stoljeću. Pošto je jedan broj mutekelima ovog perioda iz porodice Noubahti potrebno je da se kratko osvrnemo na stanje i položaj ove porodice i naučne odlike njezinih članova.

Porodica Noubahti bila je jedna od najvažnijih ši'ijskih i imamijskih porodica iz koje je ponikao veliki broj mutekelima. Neki od članova ove porodice bili su drugovi i osobe bliske Čistim Imamima, a Hasan ibn Ruh Noubahti izabran je za četvrtog i posljednjeg zamjenika Dvanaestog Imama u vrijeme Male Skrivenosti. Članovi porodice Noubahti su iz jedne iranske porodice astronoma koja je prihvatila islam u vrijeme Emevija, a kasnije su prihvatili ši'izam. Oni su u kulturi i civilizaciji abasijskog perioda imali važnu ulogu, a sami su bili poznati u astronomiji i filozofiji. Njihovo poznavanje filozofije i mutezilijskih mišljenja bilo je uzrokom da imamijski kelam malo pomalo postane racionalno izražajniji, te da filozofska i logička značenja pronađu svoje mjesto u ši'ijskom kelamu. Knjiga El-Jakut koju ćemo kasnije spomenuti dokazuje ovu tvrdnju.[26]

Ovdje ćemo na prvo spomenuti trojicu imamijskih mutekelima iz ove porodice:

1. Ebu Sehl Noubahti (237-311). Njega su smatrali šejhom ši'ijskih i drugih mutekelima, jednim od ši'ijskih velikana i vođom imamija. Njemu se pripisuju mnoge knjige, a među njima i nekoliko knjiga o imametu.[27]

2. Hasan ibn Musa Noubahti (bratić Ebu Sehla Noubahtija). Nedžaši smatra da je on u svoje vrijeme, oko 300. godine po Hidžri, bio učeniji od drugih mutekelima i spominje oko četrdeset njegovih djela o naučnim, filozofskim i apologetskim temama.[28] Jedno od njegovih djela koje je do danas sačuvano je poznata knjiga Firaku-š-ši'a koja je jedna od najvažnijih i najstarijih knjiga o temi naroda i običaja i koja objašnjava povijest i mišljenje ši'izma. On u ovoj knjizi opisuje različite ši'ijske sljedbe i u njoj detaljno raspravlja o pojavljivanju različitih stavova i mišljenja međi ši'ijama.

3. Ebu Ishak Ibrahim ibn Noubaht. On je jedan od velikih imamijskih mutekelima i pisac knjige El-Jakut. Ova knjiga je jedna od spomenica porodice Noubahti i jedna je od najstarijih postojećih knjiga imamija. Ebu Ishak u ovoj knjizi možda prvi put raspravlja o filozofskim pojmovima kao što su supstancija, akcidencija, lančanost (uzroka), i podjeli egzistencije na nužnu i moguću i argumentiranje dokazom o nužnosti i mogućnosti. Alame Hilli je napisao komentar na ovu knjigu koja se u tradicionalnim školama izučava kao jedan kelamski tekst.[29]

4. Muhamed ibn Abdurahman ibn Kibah, poznat kao Ibn Kibah. Ibn Nedim ga je smatrao jednim od izuzetno učenih ši'ijskih mutekelima.[30] Nedžaši smatra da je Ibn Kibah prvo bio sljedbenik mutezilijskog učenja, ali je kasnije prihvatio imamijsko učenje. Svi oni su mišljenja da je Ibn Kibah bio jedan briljantan mutekelim visokog ranga koji je napisao knjige o imametu, odbacivanju stavova mutezilija među kojima su Ebu-l-Kasim Balhi i Ebu Ali Džebbaji, te odbacivanju mišljenja zejdija.[31]

5. Šejh Saduk (umro 381. godine po Hidžri). On je jedna istaknuta ličnost imamija i učitelj šejha Mufida, najvećeg imamijskog mutekelima. Saduk je više poznat u nauci o hadisu i napisao je mnogo knjiga o toj temi. Jedna od njih je Men la jahduruhu-l-fakih koja je jedna od četiri primarne i vjerodostojne imamijske zbirke hadisa. Nedžaši ga predstavlja kao šejha i pravnika ši'ija imamija i spominje detaljan popis njegih djela.[32] Saduk je čuven u kelamu uglavnom zbog mnogih hadiskih knjiga koje je napisao o kelamskim i akaidskim temama. Iako je u raspravljanju i dokazivanju bio veoma uspješan, ipak je držeći se svog posebnog metoda uglavnom isticao jasnu vjersku predaju. On je čak u svojoj knjizi El-Itikadat u kojoj se bavi objašnjavanjem i uređivanjem vjerovanja imamija pažljivo birao svoje izraze iz Kur'ana i hadisa. Njegova knjiga Et-Tevhid obuhvata glavna i važna vjerovanja imamija, ubraja se u jedan od najvažnijih izvora kelama imamija i od njega se prenose rasprave o temi imamet.[33]

Metod šejha Saduka je iz jednog aspekta oprečan metodu mutekelima porodice Noubahti u tom smislu što su mutekelimi porodice Noubahti nastojali da se okoriste filozofskim raspravama u kelamu i da osnaže ulogu razuma u akaidu, dok je šejh Saduk nastojao koristiti tradiciju i jasne vjerske tekstove. Jedno poređenje između tema knjiga El-Jakut i El-Itikadata dobro prikazuje ovu činjenicu.

6. Šejh Mufid (336-413). Ibn Nedim, koji je njegov savremenik, predstavlja ga kao predvodnika ši'ijskih mutekelima u svom vremenu i daje mu prvenstvo u odnosu na druge.[34] Sejjid Murteza i Šejh Tusi ubrajaju se među mnoge njegove učenike. Mufid je napisao mnogo knjiga koje sadrže većinom teme iz kelama.[35] Jedna od najvažnijih njegovih knjiga iz oblasti kelama je Availu-l-mekalati. Kao što sam kaže u uvodu knjige šejh je namjeravao pisanjem ove knjige objasniti razlike između ši'ija i mutezilija te, također, pojasniti zajedničke tačke u njegovim i stavovima mutekelima iz porodice Noubahti. On je poznavajući različite dimenzije ši'ijske škole uspio sažeto predstaviti čitaocima mišljenje i vjerovanje ši'ija imamija.[36] Mufidova kelamska misao može se, s obzirom na razum i tradiciju, procijeniti kao srednji put između metoda mutekelima porodice Noubahti i šejha Mufida. Dok su mutekelimi iz porodice Noubahti u kelamskim raspravama razum smatrali primarnim i osnovnim i vjerovali u nezavisnost razuma u spoznavanju istina vjere, a šejh Mufid se oslanjao na Kur'an i hadise Ehli Bejta, šejh Saduk je nastojao istaknuti oba izvora. On je insistirao na tome da iako ljudski razum racionalnim poimanjem stvari može doseći vjerske zbilje, ipak Objava otvara put razumu i podučava ga kvalitetu racionalnog poimanja. Zato razum ima potrebu za Kur'anom i hadisima i, uobičajenim rječnikom rečeno, tradicija ima prvenstvo nad razumom.[37]

7. Sejjid Murteza Alemu-l-Huda (355-436). On je jedan od najvećih imamijskih mutekelima i učitelj šejha Tusija. Napisao je više od stotinu knjiga i poslanica. Od kojih su neke štampane pod naslovom Resailu-š-Šerifi-l-Murteza u četiri toma.[38]

Sejjid Murteza je više od šejha Mufida kelam imamija odveo prema racionalizmu. On je odbacio prvenstvo tradicije nad razumom u koje je vjerovao šejh Mufid[39] i stajao je na stanovištu da razum može nezavisno i bez potrebe za Objavom spoznati barem načela i stubove vjerske misli.

8.Šejh Tusi (umro 360. godine po Hidžri ). On je osnivač tradicionalnog vjerskog učilišta u Nedžefu, jedan od ši'ijskih uglednika i velikana, poznavalac različitih islamskih nauka, među kojima je i bio kelam. Dvije dragocjene zbirke rivajeta Tehzibu-l-ahkam i El-Istibsar ubrajaju se u četiri glavne knjige hadisa imamija. Najvažnija njegova knjiga iz oblasti kelama je Temhidu-l-usul koja je jedan komentar na teoretski dio poslanice Sejjida Murteze Džumelu-l-ilmi ve-l-ameli.[40]ŠejhTusi je upotpunio racionalni metod Sejjida Murteze i usavršio je racionalni ši'ijski kelam.

Ši'ijski mutekelimi nakon šejha Tusija bavili su se samo komentiranjem i proširivanjem mišljenja prethodnika i nisu im praktično ništa dodali. Jedino je u sedmom stoljeću, sa pojavom Hadže Nasirudina Tusija, ši'ijski kelam doživio neke promjene i krenuo jednim novim putem.

9. Hadže Nasirudin Tusi (umro 672. godine po Hidžri). Između mutekelima perioda Skrivenosti on je više od drugih ostvario utjecaj na imamijski kelam u današnjem značenju. Značaj Hadže Nasirudina Tusija uglavnom je u tome što je on više od drugih ši'ijskom akaidu dao filzofsku boju i uveo je u kelam filozofske rasprave. On je svojom knjigom Tedžridu-l-itikad stvorio jednu od najznačajnijih ši'ijskih knjiga iz oblasti kelama i druge je usmjerio na slijeđenje svog racionalnog metoda. Ova knjiga je od tog vremena do danas najvažniji nastavni tekst kelama u ši'ijskim tradicionalnim učilištima i bila je predmet proučavanja ši'ijskih i sunijskih mutekelima. Važnost ove knjige može se razumjeti iz brojnih napisanih komentara i bilješki o njoj od strane naučnika različitih mezheba. Među njima je vrijedno spomenuti Kešfu-l-murad, djelo Allame Hillija i komentar na Tedžridu-l-akaid napisan od strane Kušdžija (koji je ešarijskog mezheba).

10. Allame Hilli (648- 726). On je bio jedna svestrano obrazovana osoba u racionalnim i tradicionalnim naukama i bio je općepoznat po inteligenciji, nadarenosti, svestranosti i brojnosti svojih djela i knjiga. Allame je nesumnjivo bio veliki poznavalac racionalnih nauka kao što su logika, matematika i filozofija i ubraja se u istaknute mutekelime imamija. Alame Hilli je u racionalnim naukama učenik Hadže Nasirudina Tusija i nastavljač njegove misaone tradicije u ši'ijskom kelamu.

Nakon Alame Hillija pojavili su se istaknuti mutekelimi kao što je Alame Medžlisi, Fejz Kašani i Mula Abdu-Rezak Lahidži i svaki od njih je napisao brojna djela iz oblasti imamijskog kelama.

U skladu s onim što je rečeno ši'ijski kelam je prevalio tri etape jednu za drugom i u svakoj etapi je postepeno upotpunjavan njegov racionalni aspekt, te je postao bliži filozofskim naukama. U prvoj etapi ši'ijski kelam se uglavnom oslanjao na izričiti vjerski tekst i govor ši'ijskih imama, a razum je bio u službi objašnjavanja znanja Objave i odbrani njezinih istina od rivalskih stanovišta. U drugoj etapi, koja se podudara sa početkom perioda Skrivenosti i pojavom mutekelima iz porodice Noubahti, osnaženi su racionalni temelji ši'ijskog kelama i on je potpuno osposobljen i odgojen mišlju velikana kao što su Šejh Mufid, Sejjid Murteza i Šejh Tusi te je zadobio svoje logičko ustrojstvo i poredak. S pojavom Hadže Nasirudina Tusija ši'ijski kelam se izmiješao sa peripatetičkom filozofijom, iako će za stizanje do jednog filozofskog kelama pod rukom Mula Sadre i njegovih učenika imati još pred sobom dug put. U ovom periodu, iako je naklonjenost filozofskom racionalizmu potpuno natkrilila ši'ijski kelam, ne treba smatrati da su druga usmjerenja u potpunosti ugašena i nestala.

Ši'ijski kelam je čak i u zadnjim stoljećima bio svjedokom umjerenih tradicionalnih i racionalnih opredjeljenja i ova suprotstavljenost se jednako nastavlja i u našem dobu. Ako uzmemo u obzir da su naučna, empirijska i filozofska stremljenja Zapada povremeno utjecala na apologetsku misao, onda će postati više uočljivo postojanje neslaganja i više vrsta novog islamskog kelama.

 

Sažetak

1. Leksička značenja riječi imam (امام) i ši'a (شيعه) su međusobno komplementarna. Ši'a znači sljedbenik, a imam je osoba koja se slijedi. Imamije ili ši'ije isna ašerije se uobičajeno nazivaju oni koji osim vjerovanja u neodgodivi Alijev imamet prihvataju nakon njega kao imame Hasana ibn Alija, Huseina ibn Alija i devet njegovih potomaka od kojih je posljednji Mehdi Mev'ud (obećani Mehdi).

2. Islamske sljedbe kao što su mutezilije, ešarije, haridžije i murdžije većinom su se pojavile kao jedna vrsta reakcije na vjerska i politička dešavanja nekih perioda, dok pojava imamija nije bila takva. Nasljednici Vjerovjesnikovi bili su određeni od vremena samog Vjerovjesnika, barem za neke od ashaba, koji su se posebno okoristili Vjerovjesnikovim znanjima i tajnama i ova znanja i tajne su se među njima prenosila od osobe do osobe. Međutim, zbog gušenja i zatiranja u nekim periodima nisu imali priliku da se pojave kao jedna koherentna skupina sve dok Imam Bakir i Imam Sadik nisu uspjeli, iskoristivši jednu malu priliku, ustanoviti pored ši'ijskog fikha i imamijski kelam, te odgojiti istaknute mutekelime.

3. Imamijski kelam se nije složio sa izbjegavanjem racionalizma tradicionalista i hanbelija niti sa ekstremnim racionalizmom mutezilija, a niti je u skladu sa ešarijskom krutošću i previđanjem uloge razuma u otkrivanju vjerovanja. Izvori znanja kod ši'ija su: Kur'an, sunet Vjerovjesnikov i Ehli Bejta, te razum. Imamijski mutekelimi su pored korištenja racionalnih dostignuća, racionalnim naporom izvodili znanja iz Kur'ana i suneta i na najljepši način diskutirali sa protivnicima.

4. Pet načela: tevhid, pravednost, vjerovjesništvo, imammet i proživljenje predstavljaju se kao pet akaidskih načela imamija. Među njima veću važnost imaju dva načela: tevhid i pravednost i posebno tumačenje imamija i mutezilija ova dva načela odvaja ih od drugih kelamskih sljedbi. Načelo imameta je bila karakteristika imamija koja ih je odvajila od drugih, čak i od mutezilija.

5. Imamije su u pogledu tevhida u svojstvima vjerovale da su božanska svojstva značenjski različita od Biti, ali da su u objektivnom primjeru jedno, za razliku od ešarija koji svojstva smatraju pridodatim Biti ili mutezlija koji smatraju da Bit zamjenjuje svojstva. Što se tiče tevhida u djelima imamije odbacuju stanovište ešarija koje se zasniva na isključivom Božijem djelovanju i stav mutezilija koji se zasniva na čovjekovom nezavisnom djelovanju. Čovjekova slobodna volja i sloboda se nikada ne završavaju prepuštanjem mutezilija nego se radi o snazi čovjekove slobodne volje koja se zasniva na Božijem dopuštenju.

6. Pravednost je kod imamija u značenju savršenosti Božije od činjenja ružnih djela i nužnost činjenja dobrih djela. Oni odbacuju stav ešarija koji se zasniva na tome da je pravednost upravo ono djelo koje Bog čini (makar bilo i ružno djelo) uz određene dokaze. Mišljenje imamija o pitanju dobra i zla ima dva osnovna elementa. Prvi je taj da su dobro i zlo bit djela, a drugo je da je čovjekov razum sposoban razumjeti ovo dobro i zlo. Naravno, u nekim slučajevima je za spoznavanje dobra i zla djela potrebna religija i vjerozakon. Upravo na osnovu toga imamije negiraju da su djela Boga Uzvišenog ona djela koja su iz racionalnog aspekta ružna.

7. Imamije vjeruju da se Bog Uzvišeni nikako ne može vidjeti očima, niti na Ovom niti na Onom svijetu. Naravno, srčano viđenje, o kojem se govori u hadisima, ne samo da se ne odbacuje nego se smatra najuzvišenijom vrstom čovjekove spoznaje Boga i čak je takvo viđenje moguće na Ovom svijetu.

8. Među kelamskim školama imamije su jedina skupina koja imamet ubraja u načela vjerovanja i to naglašava. Prema mišljenju imamija Bog određuje imama, a ljudi trebaju imama svoga vremena prepoznati i dati mu prisegu. Imamet je vodstvo islamskog ummeta u svim aspektima ljudskog života, bilo da se radi o vjerskom, praktičnom, etičkom, političkom ili nekom drugom društvenom aspektu. Imam je osoba koja je sačuvana od činjenja greške i grijeha.

9. Istaknuti mutekelimi imamija dijele se iz jednog aspekta na dvije skupine: mutekelimi iz vremena prisutnosti imama koji su drugovi imama i mutekelimi iz vremena Skrivenosti. Neki mutekelimi iz vremena prisutnosti imama su: 1.Hišam ibn Hakem, istaknuti učenik Imama Sadika i Imama Kazima, koji je bio jedan od njihovih uglednih učenika u pitanjima kelama i napisao je brojna djela iz oblasti kelama; 2.Hišam ibn Salem je učenik Imama Sadika i Imama Kazima; 3.Muhamed ibn Ali ibn Nu'man, poznat kao Mumin Tak, jedan je od drugova Imama Sedžada, Imama Bakira i Imama Sadika; 4.Kajsu-l-Masir; 5. Zurare ibn A'jan, jedan od drugova Imama Bakira, Imama Sadika i Imama Kazima, kojega neki smatraju jednim od velikana među ši'ijama. Spomenuti mutekelimi su živjeli u drugom stoljeću po Hidžri. U trećem stoljeću je bilo također mnogo mutekelima, a među njima je i Fadil ibn Šazan koji je jedan od drugova Imama Reze, Imama Dževada, Imama Hadija i Imama Askerija. Njemu se pripisuje poznata knjiga El-Idah u kojoj se odbacuju stanovišta različitih kelamskih sljedbi.

10. Najvažniji mutekelimi perioda Skrivenosti su živjeli u četvrtom i petom stoljeću, a jedan broj njih su članovi porodice Noubahti. Porodica Noubahti je bila jedna od najznačajnijih ši'ijskih porodica, a neki od njezinih članova su bili drugovim bezgriješnih Imama. Među njima je i Husein ibn Ruh Noubahti koji je bio zadnji posebni namjesnik dvanaestog Imama. Ova porodica je imala značajnu ulogu u kulturi i civilizaciji abasijskog perioda i zahvaljujući svome poznavanju filozofije unijeli su filozofske pojmove u imamijski kelam. Ebu Sehl Noubahti, Hasan ibn Musa Noubahti (pisac knjige Firaku-š-ši'a) i Ebu Ishak Ibrahim ibn Noubaht (pisac knjige El-Jakut) su imamijski mutekelimi koji su pripadali ovoj porodici.

11. Šejh Saduk je jedna od istaknutih ličnosti imamija, pisac knjige Men la jahdaruhu-l-fekih. On u svojim knjigama uglavnom naglašava jasnu vjersku predaju. Knjiga Et-Tevhid Šejha Saduka obuhvata glavna i najvažnija vjerovanja imamija.

Metod Šejha Saduka je iz jednog aspekta oprečan metodu mutekelima iz porodice Noubahti. Mutekelimi porodice Noubahti nastojali su koristiti filozofske i racionalne teme u kelamu, dok je Šejh Saduk uglavnom koristio jasnu vjersku predaju. Ova tema se može objasniti poređenjem knjiga El-Jakut i El-Itikadat.

12. Šejh Mufid je još jedan od čuvenih imamijskih mutekelima, a Sejjid Murteza i ŠejhTusi ubrajaju se u njegove učenike. Najvažnija njegova knjiga iz oblasti kelama je Availu-l-mekalati. Mufidova kelamska misao, iz aspekta obraćanja pažnje na racionalno i tradicionalno, nalazi se u sredini između metoda mutekelima iz porodice Noubahti i ŠejhaSaduka. Sejjid Murteza je slijedeći imamijski mutekelim koji je nakon Šejha Mufida imamijski kelam više usmjerio prema racionalizmu. ŠejhTusi, koji je autor dvaju zbirki hadisa, Tehzibu-l-ahkam i El-Istibsar, napisao je iz oblasti kelama knjigu Temhidu-l-usul i upotpunio je racionalni metod Sejjida Murteze. Ši'ijski mutekelimi nakon njega samo su komentirali i proširivali stavove prethodnika, sve dok u sedmom stoljeću, sa pojavom Hadže Nasirudina Tusija ši'ijski kelam nije doživio promjenu.

13. Hadže Nasirudin Tusi je među mutekelimima perioda Skrivenosti ostvario veći utjecaj od drugih na imamijski kelam. On je više od svih ši'ijskom akaidu dao filozofsku boju i pisanjem knjige Tedžridu-l-itikad stvorio je jedno od najvažnijih djela ši'ijskog kelama. Važnost ove knjige može se razumjeti iz komentara koji su u vezi nje napisani.

Allame Hilli, koji je bio ponavalac racionalnih i tradicionalnih nauka, napisao je komentar Kešfu-l-murad na knjigu Hadže Nasirudina Tusija Tedžridu-l-itikad, a nakon njega su također istaknuti mutekelimi kao što su Alame Medžlisi, Fejz Kašani i Mula Abdu-r-Rezak Lahidži napisali druga djela iz oblasti imamijskog kelama.

14. Ši'ijski kelam je prošavši tri etape postepeno upotpunio svoj racionalni aspekt i postao bliži filozofskim naukama. U prvoj etapi većinom je bila naglašena jasna vjerska predaja i govor Imama, a razum je bio u službi objašnjenja znanja Objave i odbrani njezinih istina i njezine racionalnosti. U drugom periodu su ojačani racionalni temelji ši'ijskog kelama. Na kraju, sa pojavom Hadže Nasirudina Tusija ši'ijski kelam je izmiješan sa peripatetičkom filozofijom. Ši'ijski kelam je u zadnjim stoljećima bio također svjedokom umjerenih tradicionalističkih i racionalističkih stremljenja i ova oprečnost se jednako nastavlja.