Što se tiče činilaca i pobuda koje čovjeka potiču na ogovaranje, postoje sljedeće:
1. Slaganje s prijateljima
Jedna od pobuda za ogovaranje je slaganje s prijateljima i drugovima. Neki ljudi smatraju da druželjubivost i lijepo ponašanje podrazumijevaju stanje u kojem se čovjek ponaša tako da nikad ne povrijedi ničija osjećanja, dok je takav način ophođenja, zapravo, jedna vrsta dvoličnosti i ravnodušnosti naspram odgovornosti. Oni koji žele udovoljiti svakoj sorti ljudi i koje ne žele tokom svoga života steći ama baš nijednog neprijatelja, ustvari su ljudi sa više lica koji nisu stekli ni jednu ljudsku niti moralnu vrlinu, štaviše, nisu okusili ni vjerovanje, ni ćudoređe. Takvi ljudi igraju uz svaku muziku i pristaju uz svakoga i okreću se na onu stranu na koju vjetar puše, vjerujući u sljedeću poruku:
S dobrima i lošima takav budi
da nakon tvoje smrti ljudi
po običaju muslimanskom
okupaju te zemzemom,
a spale te po hinduskom.
Drugim riječima:
Ako želiš čuvati čast svoju,
Zajednice ti poprimi boju!
Skupine ljudi prema viđenju Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim:
Imam Ali dijeli ljude na tri skupine pa kaže:
النَّاسُ ثَلَاثَةٌ فعَالِمٌ رَبَّانِيٌّ وَ مُتَعَلِّمٌ عَلَى سَبِيلِ نَجَاةٍ وَ هَمَجٌ رَعَاعٌ أَتْبَاعُ كُلِّ نَاعِقٍ يَمِيلُونَ مَعَ كُلِّ رِيحٍ لَمْ يَسْتَضِيئُوا بِنُورِ الْعِلْمِ وَ لَمْ يَلْجَئُوا إِلَى رُكْنٍ وَثِيقٍ…
“Ljude čine tri skupine: znalac o Bogu, sakupljač znanja na stazi izbavljenja i svjetina prosta koja slijedi glas svačiji i povija se na vjetru svakom, ne koristi se svjetlom znanja, niti se sklanja uz stub pouzdani…”[1]
Da skratimo, mnogo ljudi spada u treću skupinu. Oni se, da bi udovoljili svojim prijateljima, počinju ponašati kao i njihovi prijatelji, tražeći drugima nedostatke, premda njihovo takvo ponašanje uzrokuje srdžbu Boga Uzvišenog.
Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, o ovom pitanju kaže:
“Što se slaganja tiče, budući da znaš da će se Bog rasrditi na tebe ako izazoveš srdžbu Njegovu, nastojeći udovoljiti stvorenjima, kako onda možeš biti zadovoljan činjenicom da uvažavaš druge, a nipodaštavaš svoga Gospodara, gazeći Njegovo zarad njihova zadovoljstva?! Osim, ako je tvoja ljutnja u ime Boga, ali ni to ti ne daje za pravo da onoga na koga se ljutiš po zlu spominješ, nego bi se trebao u ime Boga ljutiti na svoje drugove kada Ga po zlu spomenu, jer se oni, uistinu, prema Bogu ogriješe najogavnijim grijehom – tj. ogovaranjem.”[2]
Dakle, čovjek ne smije biti u tolikoj mjeri bez volje i kontrole da poput kameleona poprima boju svoje okoline te da, umjesto da stane u odbranu svoga brata po vjeri, uglas sa drugima počne iznositi njegove manjkavosti. Štaviše, on je dužan, koliko je u njegovoj moći, spriječiti taj grijeh i odvratiti one koji ogovaraju od tog ružnog čina. Ukoliko pak nije u stanju tako postupiti, dužan je napustiti skup i na taj način iskazati svoje gađenje prema tom grijehu, tražeći Božije zadovoljstvo, makar to bilo krivo njegovim prijateljima. U suprotnom, smatrat će se jednim od onih o kojima je Kur'an Časni izrekao sljedeće:
فِي جَنَّاتٍ يَتَسَاءلُونَعَنِ الْمُجْرِمِينَمَا سَلَكَكُمْ فِى سَقَرَقَالُوا لَمْ نَكُ مِنَ الْمُصَلِّينَوَلَمْ نَكُ نُطْعِمُ الْمِسْكِينَوَكُنَّا نَخُوضُ مَعَ الْخَائِضِينَ
Oni će se u džennetskim baščama raspitivatio grješnicima:“Šta vas je u Sekar dovelo?”“Nismo” – kazat će – “bili od onih koji su molitvu obavljaliniti smo siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali.” (El-Muddessir, 40-45)
Prema tome, oni koji učestvuju u svakom zboru i skupu i koji se ne ustručavaju pričati o koječemu, skončat će u patnji vatre džehennemske. A oni koji se žele spasiti Božije kazne, moraju se kloniti lošeg društva i svadljivih ljudi koji uvijek ogovaraju vjernike – oglušujući se, ustvari, na Božije ajete i propise i ismijavajući ih – jer Kur'an Časni kaže:
وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا
…I koji, kada prolaze pored besposličarenja, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan, 72)
2. Pravdanje sebe
Još jedan činilac koji dovodi do ogovaranja je pravdanje sebe, odnosno, prilika u kojoj čovjek, pravdajući sebe i perući ruke od postupaka koji mu se pripisuju, baca ljagu na nekog drugog, bilo da krivicu činjenja grijeha prebaci na njega samog ili da ga proglasi svojim saučesnikom u tom grijehu. U svakom slučaju, da bi se odbranio od optužbi, čovjek navede imena drugih ljudi, predstavljajući ih kao samostalne počinioce grijeha ili pak kao njegove saučesnike u njegovom činjenju. Naprimjer, čovjek kaže da je neki grijeh počinio taj i taj, ili kaže da nije on sam počinio taj grijeh, već da ga je također počinio taj i taj pojedinac.
Ovakvo ponašanje proizlazi iz neznanja i nepostojanja bogobojaznosti, jer nije dozvoljeno radi pravdanja sebe okrivljavati druge ljude, niti ih ogovarati. Pod pretpostavkom da je glavni počinilac grijeha neko drugi, zar je neophodno otkriti njegovu tajnu i osramotiti ga? Pod pretpostavkom da čovjek, ustvari, nije ni počinio grijeh niti prevaru, on može, da bi sebe opravdao, odbaciti sve optužbe i sve ono što mu se stavlja na teret, ali ne smije bacati ljagu na druge ljude.
Iz tog razloga Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže:
“Neka zna onaj ko ogovara iz ovakvih pobuda da je rasrdio Boga, a grijeh onoga ko Boga rasrdi umnogome je veći i teži od grijeha onoga ko razljuti stvorenja Njegova. Onaj ko ogovara jamačno će izazvati srdžbu Božiju, ali, pored toga, neće pouzdano znati da li je tim svojim činom odobrovoljio druge ljude ili nije. Kao ishod tog postupka, umišljajući da će drugi ljudi biti njime zadovoljni, on sa svojih pleća skida teret grijeha i stavlja ga na pleća drugog čovjeka, prividno se oslobađajući tereta na Ovome svijetu. Međutim, na Onome svijetu će se baciti u vječitu propast, što predstavlja krajnju granicu neznanja, a nesretan li je onaj ko radi zadovoljstva svojih prijatelja upropasti svoju budućnost na Onome svijetu!”
Nakon toga, dodaje još i sljedeće:
“Ovakva vrsta opravdanja – da nisam samo ja počinio taj grijeh, već da su ga počinili i drugi – također je pokazatelj neznanja, jer ovakvim opravdanjem i pod ovakvim izgovorom čovjek zapravo pristaje uz nekoga koga ne bi smio slijediti, budući da osoba koja krši Božije zapovijedi i koja izražava nepokornost prema svome Gospodaru nije dostojna biti uzorom drugim ljudima, bez obzira na okolnost na kakvom položaju se nalazila. Jer, ukoliko čovjek, oponašajući nekoga ko skoči u vatru, i sam isto postupi, dovodeći svoj život u opasnost, počinit će veliku glupost. Drugim riječima, kako se neko može pravdati riječima: “Ako sam ja trošio nedozvoljeni imetak, pa i drugi su to činili!” ili: “Ako sam ja primio nagradu od nasilničke vlasti, pa i drugi su je uzimali!”, budući da postupci tih drugih ljudi nikako ne mogu poslužiti čovjeku kao dokaz ispravnosti takvih djela. Takvi ljudi nalikuju ovcama koje, kada jedna od njih skoči sa visoke litice, i ostale se za njom bace i na kraju ugibaju.”[3]
Dakle, čovjek nikada ne smije pravdati vlastiti pogrešni postupak izgovorom da su i drugi počinili neko zabranjeno djelo, navodeći kako on nije jedini koji je počinio takav grijeh. Ovakve vrste pravdanja Bog neće prihvatiti.
3. Hvalisanje
Neki ljudi zbog hvalisanja započnu ogovarati druge ljude, odnosno (nastavlja se).