(Prethodno: Ono što ne bi trebalo upućivati u dovi)
Od Imama Sadika, mir s njim, prenosi se da je rekao: “Kad se vjernici susretnu, pa se rukuju, na njih Bog spusti Svoju milost, pa devedeset i devet posto toga pripadne onom koji više voli svog prijatelja; kad stanu, milost ih prožima, a kad sjednu da popričaju, meleci čuvari kažu jedan drugom: ‘Hajde da se malo odaljimo, možda oni imaju nekakvih tajni, a Allah im je to već sakrio!’”
Ishak ibn Ammar prenosi sljedeće riječi Imama Sadika, mir s njim: “Uistinu, kad se vjernici zagrle, prožima ih milost Božija, pa kad se zadrže u druženju ne želeći time samo neku kratku dunjalučku korist, kaže im se: ‘Oprošteno vam je, pa počnite iznova’, a kad se pozabave kakvim pitanjem, meleci kažu jedni drugima: ‘Udaljimo se od njih, imaju nešto tajno za reći, a Allah im je to već sakrio!’”
Ishak kaže: “Rekao sam mu: ‘Sve ću za te dati, bilježe li se njihove riječi, jer je Allah Uzvišeni rekao:
‘On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije Onaj Koji bdije!’” (Kaf, 18)
Na to je Imam Sadik, mir s njim, duboko uzdahnuo, zatim je zaplakao te rekao: ‘O Ishak, Uzvišeni Allah naredio je melecima da se odvoje od vjernika kad se susretnu, i to zbog počasti prema njima. Ali, iako meleci ne pišu njihove riječi, i ne znaju šta oni govore, zna i pamti Onaj Koji zna sve tajne i sve što je skriveno (…)!’”[1]
(Nastavak: Skrivena neiskrenost prema vjernicima zaziva Božiju srdžbu)
[1] Me‘alimu-z-zulfa li-l-muhaddis Bahrani, 34.
