(Prethodno: Činioci uspinjanja dobrih djela Allahu)
S obzirom na to da smo već govorili o preprekama i o činiocima vezanim za dovu, korisno je spomenuti i sredstva kojima tražimo Allahovu milost pri dovi.
Uzvišeni Allah poziva nas da tražimo put do Njega. On kaže:
“Oni kojima se oni mole sami traže način do svog Gospodara!” (El Isra’, 57)
Još kaže:
“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte Mu se umiliti!” (El-Ma'ide, 35)
Uzvišeni Allah odredio je ova sredstva Svojim robovima čija djela i dove nisu u stanju uspeti Mu se, i to iz Svoje milosti prema njima, jer On je najmilostiviji od svih milostivih.
Uzvišeni Allah kaže:
“K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ih uzdiže!” (Fatir, 10)
U čovjekovom životu postoje lijepe riječi i dobra djela. Lijepa riječ zapravo je čovjekova vjera u Allaha, i iskrenost prema Njemu, pouzdanje i nada u Njega, kao i dova te skrušenost pred Njim. Dobro djelo, pak, jeste svako djelo koje čovjek učini iz vjere u Boga i iz iskrene predanosti, pouzdanja i nade.
Lijepa riječ uzdiže se Allahu, kako to jasno kaže Kur'an, ali dobro djelo jeste ono koje uzdiže lijepu riječ, što Kur'an jasno i naznačuje. A da nije dobrog djela, ni lijepa riječ ne bi se uspela Allahu, s tim da ponekad u dobrom djelu može postojati slabost i nemoć, i ono onda nije u stanju uzdignuti lijepu riječ Allahu, te se tad čovjekova dova ne uspinje Allahu i ne biva uslišana. Zato je Uzvišeni Allah, iz milosti prema Svojim robovima, podario čovjeku sredstva kojima se on umiljava i približava Bogu, a koja ga pomažu u uspinjanju Bogu.
Da nije ovih sredstava, čovjek ne bi bio u stanju svoju dovu uzdignuti Allahu niti bi bio u stanju biti skrušen, a ovo bi bila sredstva na koja je Kur'an ukazao:
Jedno od ovih sredstava jeste i Poslanikova dova i njegovo traženje oprosta za ummet.
Uzvišeni kaže:
“A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je Milostiv.” (En-Nisa’, 64)
Ajet jasno upućuje na činjenicu da je Poslanikovo traženje oprosta za vjernike jedno od sredstava na koja je Allah potaknuo Svoje robove, i to da se njime služe kako bi Mu se umilili u dovi i u traženju oprosta.
A sve što se kaže o dolasku Poslaniku, s.a.v.a., i o njegovom traženju oprosta za vjernike za vrijeme njegovog života, važi i poslije njegovog preseljenja, jer je Poslanik, s.a.v.a., živ i opskrbljen kod Allaha i nakon preseljenja.
Sredstva približavanja Allahu u Kumejlovoj dovi
U Kumejlovoj dovi nailazimo na skup stvari koje Imam Ai ibn Ebi Talib uzima kao sredstvo umiljavanja Allahu u dovi.
Ova sredstva druga su polovina dove, a kako bismo govorili o sredstvima koja iznosi Imam, mir s njim, ispred svoje dove i svojih potreba pred Allahom u ovoj časnoj dovi, prije svega moramo iznijeti kratko pojašnjenje o strukturi ove dove te o glavnim idejama koje u sebi nosi, kao i o načinu putem kojeg se tvore glavne ideje iznesene u ovoj časnoj dovi.
Svaki tekst bilo koje poznate dove prenesene od članova Poslanikove porodice (Ehli-bejt) ima svoje određene ideje i jasnu te određenu metodologiju kojima uređuje ove ideje, kao i način ulaska i izlaska iz dove.
Svaka poznata dova ima svoju strukturu i sebi svojstvenu građu, a proučavanje ovih metoda pomaže nam u spoznaji načina činjenja dove i šaputanja s Allahom.
Svaka dova ima svoju osnovnu i glavnu ideju, a skup drugih ideja obuhvata tu glavnu ideju; također postoji i jedan glavni zahtjev, dok skup drugih zahtjeva obuhvata taj osnovni zahtjev; usto ima i metodu u traženju, kao i način pristupa te završetka dove.
Kad bi učenjaci poklonili dovoljnu znanstvenu pažnju ovom pitanju, izašli bi s veoma korisnim zaključcima.
Ne želim sad predstavljati studiju o građi Kumejlove dove, o njenoj strukturi i o osnovnim idejama u njoj, već želim predočiti samo kratko pojašnjenje o općem okviru i o glavnim idejama na skraćen način, a kako bi razmislili kroz ovaj okvir o sredstvima koja predstavlja Imam, mir s njim, prije iznošenja svojih potreba pred Allaha u ovoj dovi.
Opći okvir Kumejlove dove
Kumejlova dova spada u poznate uzvišene dove među vjernicima, a redovno se uči uoči petka, zajednički ili pojedinačno.
Ova dova pripada Aliju ibn Ebi Talibu, mir s njim. Njoj je podučio Kumejla ibn Zijada en-Nehaija, r.a., i vjernici su je odatle preuzeli, prenoseći je iz naraštaja u naraštaj.
Ova dova bogata je značenjima iskrenog robovanja, pokajanja i pokornosti a prepuna je i živih slika skrušenosti, traženja pomoći i iskrenog obraćanja Bogu.
Ne želim ovim osvrtom tumačiti ovu dovu i njena značenja koja je krase, jer to je zadatak koji bi se otegao. Nadati se da će me Allah Uzvišeni pomoći da to jednom i učinim i da će mi za to podariti sredstva. Ja sam sad pred pojašnjenjem strukture dove. Ova dova satkana je na poseban način kroz tri dionice, pri čemu svaka prethodna dionica utire put sljedećoj. Razumijevanje ove građe i temelja na kojima počiva struktura ove dove dosta nam pomaže u čitanju dove, u razmišljanju o značenjima i idejama koje su u njoj, kao i u građenju suodnosa s njom.
Nadam se da će Allah Uzvišeni učiniti ovaj trud korisnim i vrijednim za vjernike koji su uobičajili čitanje ove dove.
Ideja građe dove
Kao što smo i spomenuli, ova dova satkana je u tri dionice.
Prva dionica ima ulogu uvoda u dovu, a on priprema onog koji čini dovu za stajanje pred Allahom, odnosno za dovu, skrušenost i traženje. Jer, grijesi i neposlušnost čovjeka zastru od Allaha i sputavaju dovu, a kako bi čovjek stao pred Allaha onako kako se stoji radi dove, neophodno je, prije svega, preći ovu prepreku.
Na ovom mjestu Imam Ali, mir s njim, otpočinje traženjem dvije stvari od Allaha.
Prva stvar jeste traženje oprosta od Allaha: “Moj Allahu, oprosti mi one grijehe koji narušavaju čednost, moj Allahu, oprosti mi grijehe koji spuštaju kaznu…” To bi bilo ono što se tiče traženja oprosta. Druga stvar koju traži jeste spominjanje te zahvalnost i bliskost, pa kaže: “I molim Te, tako Ti Tvoje darežljivosti, da me primakneš Svojoj blizini. I da mi podariš zahvalnost Tebi, i da me nadahneš spominjanjem Tebe!”
Neophodno je za čovjeka koji želi stati pred Allaha Uzvišenog radi dove i jedno i drugo. Neophodno je da mu Allah oprosti grijehe i da s njegovog srca skine zastore i prepreke, kao prvo, te je neophodno i to da mu Allah da dozvolu da Mu se približi, kako bi mu podario zahvalnost Njemu i kako bi ga nadahnuo spominjanjem.
Ovo bi bio prvi stavak uvoda u dovu.
Drugi stavak uvoda jeste iznošenje svoje bijede, potrebe i želje Allahu: “Moj Allahu, molim Te dovom onog čija je bijeda velika, i koji u nevoljama Tebi iznosi potrebu svoju, i čija želja za onim što je kod Tebe postade velika!”
Od Allaha se ne može pobjeći, niti kod nekog drugog utočište naći.
Ovo su dvije istine:
- Od Allaha se ne može pobjeći: “Moj Allahu, velika je vlast Tvoja, i visok je položaj Tvoj, zamka je skrivena Tvoja, vidljiva je odredba Tvoja, Tvoja sila nadmoćna je, Tvoja moć odvija se, i od Tvoje vladavine bijega nema!”
- Niti kod ikog drugog ima utočišta: “Moj Allahu, ne nalazim za svoje grijehe onog ko bi ih oprostio, niti za svoje ružne postupke onog ko bi ih prikrio, niti za bilo šta od mojih ružnih postupaka nekog ko bi ih u dobra djela pretvorio, osim Tebe. Nema drugog boga osim Tebe!”
Ovo bi bio drugi stavak uvoda u dovu.
U trećem stavku uvoda Imam Ali, mir s njim, izlaže tegobno stanje čovjeka i njegovu dugu nesreću: “Moj Allahu, velika postade nevolja moja, i moje loše stanje me je dograbilo, i skučiše me djela moja, okovi me moji sputaše, i spriječi me da sebi korist pribavim daljina nadanja mog. Dunjaluk me je prevario svojom varkom, a moja vlastita duša svojim prijestupima i odgađanjem pokajanja, o Gospodaru!”
Ovo tegobno stanje i nesreća čovjeka imaju svoje uporište u čovjekovu trudu i djelovanju. Zato on Allaha moli da mu ove grijehe oprosti i da ne dozvoli da oni budu zastor od dove.
“I molim Te, tako Ti Tvoje silne moći, da moju dovu ne zastru od Tebe moji loši postupci i djela. I nemoj me osramotiti onim skrivenim grijesima za koje si saznao od mojih tajni, i nemoj požurivati da me kazniš zbog onog što počinih u osami, od ružnih i loših postupaka mojih, te stalnih propusta mojih, i mog neznanja, i mnoštva prohtjeva, i nemara mog!”
U četvrtom stavku uvoda svečano se uvodi jedno uzvišeno značenje, na koje smo već ukazali u ovom uvodu, a to je da čovjek u svojoj nevolji i muci može naći utočište samo kod svoga Gospodara: “Bože moj, koga ja to imam pored Tebe, da bih od njega zatražio da mi otkloni nevolju i pogleda u stanje moje!”
U petom stavku uvoda dolaze dva priznanja:
Priznavanje grijeha.
I priznavanje da čovjek nema pred Allahom izgovor zbog prekoračivanja Njegovih granica i propisa te slijeđenja svojih strasti i prohtjeva.
U šestom stavku, koji je i posljednji stavak uvoda, nakon što prizna svoje grijehe i neposlušnost, muku i nesreću, nakon što obznani da se ne može pobjeći od Allaha niti naći drugo utočište od Njega, osim kod Njega, nakon što zatraži od Allaha da ga ne kažnjava zbog njegovih loših postupaka, zlodjela i prijestupa, te nakon ovog kruga iskazivanja skrušenosti i bijede pred Allahom, čovjek obznanjuje da se vraća svom Gospodaru, priznajući mu grijehe i kajući se zbog njih, klonuo, tražeći oprost i znajući da se ne može pobjeći od Allaha, osim Allahu, niti da ima zaklona od Allaha u nevolji i muci, osim kod Allaha.
“Došao sam Ti, Bože moj, nakon nemara i pretjerivanja prema sebi, tražeći ispriku, kajući se, klonuo, moleći oproštaj, tražeći oprost, pokajnički se obraćajući, potvrđujući, pokoran, priznavajući; ne nađoh pribježišta od onog što sam učinio, niti zaklona gdje bih se uputio u stvarima svojim, osim Tvog prihvatanja mog izvinjenja, i Tvog uvođenja mene u okrilje Tvoje milosti!”
Ovim bi se uvod završio.
Rob sad hoće da stane pred Allahom, radi dove i skrušenog moljenja, obznanjujući to riječima: “I došao sam Ti.”
Počinje druga dionica dove, a u ovoj dionici Imam spominje sredstva kojima se približava Allahovoj milosti, a riječ je o četiri sredstva, kako to ja razumijem.
Prvo sredstvo jeste Njegova prethodeća dobrota, milost i ljubav prema ljudima. “O Ti Koji si otpočeo moje stvaranje i moj spomen i moj odgoj i dobročinstvo prema meni, podari mi zarad Tvoje početne plemenitosti i Tvog prethodnog dobročinstva prema meni!”
Drugo sredstvo jeste naša ljubav prema Njemu i izražavanje Njegove jedinosti:
“Zar ćeš me kazniti Svojom vatrom nakon što sam potvrdio Tvoju jedinost?! I nakon što se moje srce ispunilo spoznajom Tebe, i nakon što je moj jezik progovorio spominjanjem Tebe, a moja nutrina osjetila ljubav prema Tebi, i nakon mog iskrenog priznanja i dove, pokoravajući se Tvom gospodarenju!”
Treće sredstvo jeste naša slabost da snosimo kaznu, tankoća naših koža i krhkost naših kostiju.
“A Ti znaš kakva je moja slabost kad je dotakne i malo od dunjalučkih nevolja i kazni, i onog od neugodnosti što na njemu pogađa stanovnike njegove, iako su ta nevolja i neugodnost kratkog daha, lahkog opstojanja, kratkog trajanja. Pa kako da podnosim nevolju Ahireta i veličinu neugodnosti koje će se na njemu desiti (…) Bože moj, moj Gospodaru, moj Gospodine, zbog koje stvari da Ti se žalim i zbog čega da vrištim i plačem, zbog bolnosti kazne i njene jačine, ili zbog dužine nevolje i njenog trajanja?!”
Četvrto sredstvo kojim se Imam približava Allahovoj milosti u ovoj dovi jeste traženje utočišta odbjeglog roba kod Gospodara od Kojeg je pobjegao i Kojem je neposlušan bio, te traženje pomoći i spasa od Njega, nakon što su mu se svi putevi presjekli, a on ne nalazi utočišta za sebe osim kod svog zakonitog Gospodara.
Imam predstavlja ovo sredstvo najljepšom slikom, i to ovim riječima: “Tako Ti Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ukoliko me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću među stanovnicima glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih što glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te: Gdje si, o Zaštitniče vjernika, o Cilju nada onih koji su spoznali, o Pomoći svih koji pomoć traže, o Ljubavi srca onih koji su iskreni, o Bože svih svjetova!”
Tako se završava druga dionica ove časne dove iznošenjem ova četiri sredstva, a kojima se rob Allahu umiljava zarad dove i iskanja i traženja stajanja pred Njim, moleći i dovu upućujući.
A sad ćemo ući s Imamom Alijem, mir s njim, u treću dionicu ove časne dove. U ovoj dionici – nakon što je Imam uputio dovu nastojeći približiti se Allahu s ona četiri sredstva – on izlaže svoje potrebe i molbe pred Allaha, jednu za drugom. Tako počinje od najniže tačke, na kojoj su čovjek i njegovo djelo, a završava na vrhuncu, tamo gdje su stremljenja i želje čovjekove u okrilju milosti njegova Gospodara.
Na najnižoj tački kažemo: “Da mi oprostiš u ovoj noći i u ovom času svaki prijestup koji sam počinio, i svaki grijeh koji sam zgriješio, i sve ružno što sam sakrio!”
Dok na najvišoj tački kažemo: “I učini me jednim od onih Tvojih robova kojima je zapao najljepši dio kod Tebe, i koji su stepenom najbliži Tebi, i koji su najodabraniji da Ti budu u blizini!” Potrebe koje iznosi Imam kroz ove stavke mogu se podijeliti u četiri skupine.
Prva skupina odnosi se na traženje od Allaha da nam oprosti grijehe i da nas ne kazni za naša loša djela, odnosno da pređe preko naših loših postupaka i počinjenih prijestupa te načinjenih ružnih djela. “Da mi oprostiš u ovoj noći i u ovom času sve prijestupe koje sam počinio, i svaki loš postupak koji sam sakrio, i svaki oblik neznanja koji sam uradio javno, te ga ispoljio ili ga sakrio, zastro ga ili ga pokazao, i svaki grijeh koji si naredio da pribilježe meleci, plemeniti pisari koje si zadužio da zapisuju ono što poteče od mene, i koje si načinio svjedocima protiv mene uz moje organe!”
U drugoj skupini Imam priziva Božiju milost u svemu, i u svakoj opskrbi, i od Allaha traži da mu dadne udjela u svakom dobru koje spusti. “I da mi daš udjela u svakom dobru koje spustiš, ili dobročinstvu koje razaspeš, ili opskrbi koju pružiš.” To je obimna i sveobuhvatna dova koja ne izuzima ništa što ulazi u pojam Božije milosti.
Treća skupina, koja je i najduža po stavcima u ovoj dovi te koja uzima najviše Imamove pažnje, odnosi se na njegovu vezu s Allahom.
Tako on moli Allaha da ispuni njegovo vrijeme spominjanjem Njega i u stalnom služenju Njemu, da ga opskrbi ozbiljnošću i strahopoštovanjem prema Njemu, i da ga Sebi približi, i u svom susjedstvu naseli.
“Ištem od Tebe da učiniš moja doba noći i dana ispunjene spominjanjem Tebe, i u stalnom služenju tebi… Moje udove ojačaj u služenju Tebi, i učvrsti moju dušu u odlučnosti. Podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi i ustrajnost u neprekidnom služenju Tebi, kako bih Tebi požurio na mejdanu prethodnika, i kako bih čeznuo za Tobom u društvu onih koji čeznu, kako bih Tebi bio blizak bliskošću onih iskrenih, i kako bih od Tebe strahovao strahom uvjerenih, i kako bih pokraj Tebe s vjernicima se sastajao!”
Moramo ovdje napomenuti i to da se prva i treća skupina stavaka dove tiču veze čovjeka s Allahom, s tim da prva skupina odražava ono što je negativno, pri čemu čovjek traži oprost za svoje grijehe i prelazak preko njih, dok treća skupina odražava pozitivno, i tamo se čovjek brine za uspostavu veze s Allahom na čvrstim temeljima iskrenosti, straha, strahopoštovanja, ljubavi i čežnje.
U četvrtoj skupini zahtjeva, Imam traži od Allaha da ga sačuva varke nasilnika, njihovih spletki i njihovog zla, kao i to da njihove spletke vrati njima samima, a njega sačuva od njihova nasilja i nepravde:
“Moj Allahu, ko mi želi zlo, zaželi mu ga, a ko mi želi napakostiti, napakosti mu!”
“Sačuvaj me zla džinskog i ljudskog od strane mojih neprijatelja!”
Ovo bi bio kratak sažetak okvira i strukture ove časne dove.
Ali, neophodno je ovu uopćenost raščlaniti i pojasniti.
(Nastavak: Četiri sredstva u Kumejlovoj dovi)
