Šta je filozofija? – drugo predavanje 2.

U prethodnom predavanju smo definisali filozofiju onako kako je muslimani shvaćaju.[1] Sada je bi trebali da ukratko spomenemo i druge definicije filozofije da bi u glavnim crtama i njih upoznali.

Prije navoda novih definicija filozofije, ukazat ćemo na jednu historijsku grešku koja je uzrokovala mnoge kasnije greške.

Metafizika

Aristotel je bio prva osoba koja je otkrila posebnu vrstu pitanja koju ne možemo svrstati u nijednu grupu znanja, bilo to prirodoslovlje, matematika, etika, sociologija, logika ili bilo koja druga nauka, a da ne napravimo novo znanje sa novim predmetom spoznaje. Možda je on prvi koji je procijenio da je jedinstveni predmet (u toj nauci oko kojeg nadolaze pitanja, a to su njegova stanja i odlike, jeste biće kao biće. Možda je on i prvi koji je otkrio vezu nauka i pitanja nauka, koje također i jesu razlog razdvajanja dvije nauke, zbog mnoštva predmeta pitanja. Taj centar koji sastavlja neka vrsta pitanja i rastavlja ih od drugih vrsta nazivamo predmet nauke.

Naravno pitanja ove nauke su kasnije proširena i dobila još novih područja za ispitivanje, kao što je bio slučaj sa svim naukama. Ovu istinu možemo lako uočiti kada uporedimo Aristotelovu metafiziku sa Ibn Sinaovom metafizikom, a kamo li da je uporedimo sa Mulla Sadrinom metafizikom. Svakako, Aristotel je bio prvi koji je prepoznao ovo znanje kao jedno samostalno znanje, i smestio ga među ostale nauke.

Međutim, Aristotel nije odredio naziv ovoj nauci. Aristotelove knjige i zapise su poslije njega prikupili u jednu enciklopediju. Ovaj dio je po redu knjige stajao poslije prirodnih nauka (fizike), i pošto nije imao poseban naziv, postao je poznat pod imenom metafizika, znači “poslije fizike”. Riječ “metafizika” su Arapi preveli u arapski složeni izraz ما بعد الطبيعة (posle prirodnih znanja tj. fizike).

Malo po malo zaboravilo se da je ovo ime određeno za nauku, zato što je napisana posle fizike u Aristotelovim knjigama. Pomislili su da je ovo ime određeno za tu nauku zato što su pitanja postavljena u nauci, sva ta pitanja ili bar neki dio od njih, (posebno) onaj koji je u vezi sa Bogom i “separovanim” intelektima, jeste usmjerena bićima koja su izvan fizičkog sveta. Zato su filozofi kao Ibn Sina došli na to pitanje zašto moramo ovu nauku nazivati “poslije fizike” (arapsko doslovno značenje metafizike, tj. ما بعد الطبيعة), a ne “prije fizike” (ar. ما قبل الطبيعة), jer kada bi računali da ova nauka govori o Bogu, a Bog biva prije svih bića, trebali bi ovo znanje nazvati “prije fizike”, zato što je Bog prije prirode, a ne poslije nje.[2]

Kasnije je ova greška u riječima i prijevodu uzrokovala stvaranje nove greške, ali ovaj put i u značenju kod nekih novih filozofa. Većina Evropljana poistovjećuje riječ metafiziku (ma ba'du tabi'at) sa natprirodnim bićima (ar. ma varau tabi'at) i smatraju da su tema ove nauke pitanja o bićima koja nisu u prirodnom svetu, dok tema ove nauke, kao što smo već detaljno pojasnili, jeste priroda, natpriroda i kratko rečeno, sve ono što postoji. Svakako, ova skupina je znanje o biću definisala na sljedeći način: “Metafizika je nauka koja raspravlja o Bogu i nadmaterijalnim bićima.”

Filozofija u novom periodu

Kao što znamo, najveća odlika novog doba, uporedivši je sa starim, koje počinje u 16. stoljeću na čelu sa aktivnostima Francuza Dekarta i Engleza Bekona, jeste u tome da su ulogu i mjesto silogizma i racionalnih demonstracija u naukama zamjenuli empirijskim i iskustvenim metodama. Sve prirodne nauke su izašle iz područja silogističkog metoda i otpočele nov metod empirije. U vezi matematike su zauzeli polu-silogistički i polu-empirijski stav.

Nakon ovog procesa kod nekih mislioca se pojavila misao da od silogističkog metoda uopće nema koristi i da on ne može biti pouzdan. Zato, ako nauka ne bude mogla biti podvrgnuta empiriji i eksperimentu, te samo bude koristila silogizam, neće moći opstati i neće imati naučnu osnovu. Budući da je metafizika takva, tj. njoj nema prilaz empirij i eksperimentalni metod, ona nije autentična nauka, što znači da ne možemo govoriti i istraživati o pitanjima ove nauke, niti ih možemo negirati, niti potvrditi. Ova skupina mislilaca je odbacila ovu nauku koja je jedno vreme bila istaknutija od ostalih nauka i nosila naziv “najcjenjenija nauka” ili “kraljica znanja”. Po mišljenju ove skupine mislilaca nauka po imenu metafizika ili primarna filozofija ili bilo koje drugo ime, nikada nije postojala, i nikada ne može nastati. Ustvari, ova grupa je oduzela najdraže znanje čovijekovog razuma od njega.

Drugi mislioci su pak rekli da silogistički metod nije u svim slučajevima bezvrijedan. Ovaj metod možemo koristiti u naukama kao što su etika i filozofija. Ova skupina je osmislila novi termin i ona znanja koja možemo preispitati empirijom nazvala “naukom”, dok su ostala znanja, u kojima se koristi silogistički metod, kao što je metafizika, etika, logika i slične nauke njima, nazvala “filozofijom”. Zato će definicija filozofije po ovom načinu shvatanja nauke biti sljedeće: “Nauke u kojima koristimo samo silogizam kao vjerodostojan metod istraživanja, a empirija i eksperiment nemaju pristup tim naukama, nazivamo filozofija.”

Filozofija u ovoj definiciji, kao što je imala značenje u definiciji ranijih muslimanskih naučnika, nije ime za određenu nauku, već je opće ime, a ne vlastito ime jedne nauke. Filozofija u ovoj definiciji nije ime jednog znanja, nego obuhvata nekoliko znanja. Naravno, filozofija u ovoj definiciji obuhvata manje nego što je obuhvatala kod ranijih islamskih naučnika i ima uže značenje zato što se samo odnosi na metafiziku, etiku, logiku, pravo i možda još nekoliko nauka, dok nauke kao što su matematika i prirodne nauke ostaju izvan ove definicije, nasuprot značenja filozofije kod ranijih muslimana koje je obuhvatalo i ove dvije nauke.

Prva grupa koja u potpunosti negira silogistički metod i odobrava samo osjetilna i empirijska opažanja vremenom je primijetila da ako sve bude ograničeno u empirijskim naukama (i ako bude ograničeno pitanjima koja rješavaju ove nauke), mi nećemo moći stići do jednog univerzalnog znanja o svijetu, a to je prava zadaća filozofije ili metafizike. Iz tog razloga došli su do novog mišljenja, a to je ustanovljavanje filozofija nauka, što podrazumijeva filozofije koje u potpunosti zavise od nauka. U tim filozofijama će upoređivati nauke jednu sa drugom, i povezati njihova pitanja sa pitanjima ostalih nauka, da bi tim znanjem otkrili opće zakone koji vladaju u pitanjima nauka, i na taj način doći do opće spoznaje o svijetu. Ova univerzalnija pitanja su nazvali filozofija. Francuz Ogist Kont i Englez Herbert Spenser su predvodili ovu ideju.

Filozofija po mišljenju ove skupine mislilaca više nije mogla da bude nauka koja je samostalna, bilo po predmetu nauke ili po postulatima, zato što je predmet one prvotne filozofije bilo “biće kao takvo” i postulati koje je koristila su bili“evidentni sudovi”, dok je nova filozofija definisana kao nauka koja istražuje doprinose ostalih nauka i povezuje ih i zaključuje univerzalnije teme nego što smo to mogli dobiti od posebnih pitanja do koji se došlo u naukama.

Pozitivna filozofija Ogist Kontova i sintetička filozofija Herbert Spenserova su najbolji primjeri za ovu vrstu filozofija.

Po mišljenju ove skupine mislilaca filozofija nije odvojena od ostalih nauka, već je odnos filozofije i ostalih nauka kao odnos jednog stupnja znanja sa više stupnjeva znanja o nekoj stvari. Filozofija jeste samo opširnije i univerzalnije znanje o istim onim stvarima koje nauke istražuju i poznaju.

Neki filozofi kao što je Kant su videli da je prije svega potrebno da proučavamo samo znanje, tj. potenciju s kojom imamo vezu sa izvanjskim svetom, a to je intelekt (um). Oni su kritikovali čovijekov um i nazvali svoja učenja “filozofija” ili “kritička filozofija”.

Naravno, i ova filozofija nema sličnosti sa onim kako su raniji muslimani definisali filozofiju, osim u nazivu, kao što i Kontov pozitivizam i Spenserova sintetička filozofija nemaju ništa više sličnosti od toga. Kantova filozofija je bliža logici, jer se radi o poznavanju misli, nego što je bliža poznavanju svijeta i bića.

U evropskim prostorima, malo po malo ono što je bilo ne-nauka, što znači da ne pripada nijednoj matematičkoj ili prirodnoj nauci, a istovremeno govori o svijetu, čovijeku ili društvu je poznato poznato po imenu “filozofija”. Ako neko prikupi sve “…izam” ove [različite škole mišljenja] koje su poznate po imenu filozofije, i definiše svako od tih znanja, vidjet će da nemaju sličnost osim u tome što su sve ne-nauke.

Kroz dosadašnje pojašnjenje postalo nam je jasno da je razlika filozofije nekad i sada nije poput razlike starih i novih nauka.

Stara nauka i nova nauka, kao što su to stara i nova medicina, stara i nova geometrija, stara i nova psihologija, stara i nova botanika i … nemaju esencijalnu (suštinsku)razliku. Nije tako da je medicina, na primjer, u starom značenju bila neka nauka, dok je sada ime druge nauke. Stara i nova medicina imaju iste definicije. Medicina je svakako poznavanje stanja i akcidenata čovjekovog tela. Razlika stare medicine sa novom jeste u metodama istraživanja, zato što je naspram stare medicine, nova medicina više empirijska, dok je stara medicina koristila silogizam i demonstracije. Druga razlika je u savršenosti i nepotpunosti, što znači da je stara medicina nepotpuna, a nova potpunija i savršenija od stare. Tako je i sa ostalim naukama.

Ali filozofija u starom i novom značenju jeste jedan naziv za potpuno različita značenja, i po svakom značenju ima posebnu definiciju. Kao što smo već objasnili, filozofija je nekada, u ranijim vremenima, bila apsolutno racionalno znanje, a nekada bi samo označavala jedno od tih znanja, tj. metafiziku ili primarnu filozofiju, dok u novom periodu filozofija ima mnogobrojna značenja i sa svakim značenjem ima novu definiciju.

Odvajanje nauka od filozofije

Veliku grešku koju su napravili zapadnjaci, a neki njihovi sljedbenici sa Istoka ih u toj grešci slijede, jeste odvajanje nauka od filozofije. Jedna promjena u riječima koja je povezana sa dogovornim terminima je prihvaćena greškom kao promjena u značenju koja je povezana sa pojmovnim terminima, i zato je nastalo odvajanje nauka od filozofije.

Kao što smo prethodno govorili, riječ filozofija ili mudrost je kod ranijih naučnika označavalo bilo koje racionalno znanje, a to je znanje koje nije tradicionalno (čiji je karakter samo da se bilježi i prenosi) i zato je ovaj termin obuhvatao sve čovijekove racionalne misli.

Po ovom terminu filozofija je opće ime i naziv za rod, a ne vlastito ime jedne nauke. Sada u novom periodu filozofija je ograničena na metafiziku, logiku, etiku, estetiku i ostale slične nauke. Ova promjena u nazivu je uzrokovala da neki pomisle da je filozofija u prošlosti bilo ime jedne nauke, koja je govorila o teologiji, matematici i prirodnim naukama i ostalim znanjima, dok su kasnije matematika i prirodne nauke odvojene od filozofije i osamostaljene.

Ova promjena je poput primjera kojeg ćemo pojasniti u nastavku. Riječ “tijelo” jednom koristimo kao naziv za tijelo, suprotno od duše, i tako će riječ tijelo podrazumijevati sve dijelovi čovjeka od glave do pete. U drugom značenju, riječ “tijelo” koristimo da označimo čovijeka od vrata do pete. To je isto kao kada bi u ovom slučaju neko pomislio da znači da je glava odvojena od tela. Znači da je pomješao promjenu u nazivu sa promjenom u značenju i pojmu. To je kao u slučaju riječi “Fars”, koja se jedno vrijeme odnosila na cijelu perzijsku teritoriju [Pars ili Fars], dok je sada to ime jedne provincije na jugu današnjeg Irana i da neko zbog toga kaže da je provincija “Fars” (današnji Fars) odvojena od Irana (drevni Fars). Odvajanje nauka od filozofije je kao i prethodna dva primjera. Nauke su jedno vrijeme nosile opći naziv filozofije, dok je sada to ime određeno samo za jednu nauku od tih nauka.

Ova promjena imena nema veze sa odvajanjem filozofije od nauke. Nauke nisu nikada bile uvrštene u filozofiju u užem značenju, da bi sada bile odvojene od nje.