Staranje o siročadi te ljubav i briga o njima jedna je od ćudorednih vrlina. U čovjekovom životu postoje praznine i nedostaci koji se ne mogu nadoknaditi ni na koji način, osim putem ljubavi i prijateljstva, a za tim najviše osjećaju potrebu siročad, jer su oni zbog gubitka oca ili majke udaljeni od izvora ljubavi i pažnje i više od svega trebaju nježnost i ljubav. Za ispunjenje ove osjećajne i duhovne potrebe, htjeli – ne htjeli, oni čekaju odgovor. S druge strane, njihovo postojanje u svakom društvu je neizbježno, jer nijedno društvo nije bez tegobnih dešavanja. Posebno u islamskom društvu, u kojem su džihad i odbrana jedna od najvažnijih obaveza, očigledno je da će kao posljedica takvih dešavanja, bez našeg htijenja, jedan broj djece izgubiti očeve ili majke i ostati bez roditeljskog staranja. U takvoj sredini se moraju predvidjeti potrebne mjere radi otklanjanja ovih teškoća. To je razlog što sveta vjera islam ističe pitanje siročadi kao važno i temeljno pa muslimane smatra odgovornim spram njihovog životnog razvoja u svim vidovima (odgojnom, obrazovnom, osjećajnom, privrednom, itd.). Ovdje ne raspravljamo samo o osiguranju sredstava za život, jer se potrebe ljudi ne svode samo na hljeb i vodu; naime, čovjek je žedan ljubavi i prijemčiv je za osjećanja.
Čovjek je osjećajno biće koje želi da osjeti ljubav i da je drugima izrazi. Ljubav je ugrađena u njegovu narav. On nije kao neko drvo, neki kamen i neživa tvar pa da mu bude strana ljubav. Pa kada znamo da ljubav utiče na mnoge životinje i one odgovaraju na nju potvrdno, kako može živjeti daleko od ljubavi čovjek čija je narav stvorena na osnovama ljubavi i pažnje? Zaista, ništa osim ljubavi i pažnje, ne može popuniti prazno mjesto oca i majke i kako bi samo bilo dobro da svaka porodica uzme jedno ili dvoje siročadi kao svoju obavezu te staranje o njima pojedinačno preuzme na sebe i ne zadovolji se jedino osiguranjem njihovih sredstava za život. Izgradnja kuće za siročad i pružanje materijalne pomoći ovakvim ustanovama jako su dobri, ali ne može biti zamjena za toplo porodično ognjište, jer odgajatelj i plaćeni službenik sirotišta ne mogu ispuniti prazno mjesto oca i majke. Više od svega drugog, dijete potrebuje dobrohotnog oca i osjećajnu majku. Poslanik Božiji, s.a.v.a., koji je nosilac poruke milosti i milost svjetovima, i sam je iskusio gorak okus bivanja siročetom i zato je bio veoma zaokupljen bavljenjem ovom temom. Različitim objašnjenjima u raznim prilikama je poticao i ohrabrivao muslimane da jako paze siročad i naređivao je ljudima da se staraju o njima. On je također preuzimao obavezu čuvanja i staranja o siročadi i u jednoj predaji od njega se prenosi:
أحَبَّ الْبُيوُتَ بَيْتٌ فيهِ يَتيمٌ مُكَرَّمٌ
“Najdraža kuća je ona u kojoj živi uvažavano siroče.”[1]
Potrebna napomena
S obzirom na ono što je prethodno rečeno, potrebno je istaknuti činjenicu da je u islamskoj kulturi najbolje sredstvo pomaganja siročadi rješenje da djeca koja su siročad budu dio porodice, tako da sebe smatraju njenim članovima i njihovom djecom. Podržavanje i pomaganje siročadi treba biti toliko prožeto uvažavanjem i časno, da oni mogu ići kroz život uzdignute glave i ponosno i da se nikada ne osjećaju poniženim, bespomoćnim i jadnim.
Briga o siročadi će biti uspješna kada bude povezana sa uvažavanjem svih materijalnih, duhovnih i osjećajnih stanovišta, a ukoliko ne bude tako, polučit će neželjene posljedice i izazvat će kod ove djece osjećanje prikraćenosti i zlobu.
Sada, da biste se što potpunije upoznali sa važnošću ove vjerske, ljudske i moralne obaveze, prikladno je da navedemo nekoliko ajeta i predaja o ovim sadržajima.
[1] Tefsir Muragi, sv. 3, str. 149.