Navest ću po jednu predaju i ajet koji nam govore o preranom starenju, sa aspekta vjere, naravno ne s namjerom da poreknem naučne dokaze. Nema potrebe da naglašavam kako vjera prihvata sve naučne rasprave koje su potkrijepljene argumentom. Vjera nas uči da ne prihvatamo slijepo. Jednostavno, prilazimo temi sa duhovnog aspekta.
Čovjek i život
Kada je čovjek zadužen, to je uzrok brzog starenja. Od hazreti Alija se prenosi: “Zadužene ljude, prije negoli ih vrijeme postara, postara ih dug. Dugovanje je noćno tugovanje.” Dugovanje ima različite činioce i povode. Jedan je nemati mjeru u životu. U jednoj predaji se kaže da se savršenstvo koje čovjek može ostvariti u ovom životu temelji na trima činiocima.
Prvo, da razumije vjeru, da razumije razlog njenog postojanja. Vjera postoji da bi čovjeku osigurala i duhovni i materijalni vid postojanja. Sasvim je prirodno da kada čovjek riješi materijalne i duhovne probleme, to znači da je uspio osigurati lagodnost i uživanje.
Drugi činilac koji dovodi do potpunosti jeste strpljivost u onome što nam se događa. Izvjesno je da živimo život u dimenziji koja se ne može zamisliti bez problema i sukoba. Uzmimo u obzir nešto što je svima nama ugodno, nešto poput unošenja ukusne hrane u organizam. Da bi se hrana pojela, mora se sažvakati, provariti, što znači da čovjek mora utrošiti izvjesnu količinu energije da bi došao do novih zaliha energije. Koliko stečena energija može opstati, koliko je potrebno da se energija u nama pretvori u misao, koliko traje da se misao pretvori u praksu? Prema tome, čovjek mora računati na to da ga u životu čekaju problemi i sukobi, a ako to zna, ozbiljno stupa na scenu života, uklanjajući problem po problem.
Treći činilac na kojem se gradi savršenstvo na Ovome svijetu jeste proračunat život. Znači, treba napraviti tabelu svoga ponašanja, tabelu dužnosti i obaveza. Treba tačno naznačiti ono što se tiče i duhovnih i materijalnih obaveza. Jedan od razloga da čovjek zapadne u dugove jeste neproračunat način života, kada se ne vodi računa o tome koliko se ima sredstava, a koliko se troši. Sadi Širazi kaže:
Od jada nad njim treba plakat cio svijet,
kad prihod je devetnaest, a rashod dvades’ pet.
Zaista, nad njim treba plakati jer je svakog dana po jednu marku u minusu. Sjetimo se poslovice: Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. A čovjek koji ne proračunava životne potrebe sigurno će stradati.
Sljedeći razlog zbog kojeg čovjek zapada u dug jeste lijenost. U jednom se rivajetu navodi jedanaest stvari koje uzrokuju siromaštvo u društvu. Deset stvari tiče se ljudi, a samo jedna je od Boga putem koje nas Bog iskušava i daje nam do znanja da neko upravlja i rukovodi Ovim svijetom. Pogledajmo malo oko sebe, koliko samo pametnih i bistrih ljudi živi krajnje sirotinjski, a s druge strane vidimo najveće nesposobnjakoviće (po našem mišljenju) da su najveći bogataši. Ovi nam detalji pojašnjavaju da nije sve do nas, da ne ovisi sve o nama, već postoji neki činilac koji je iznad svega. Vidimo da taj činilac postoji upravo da bi nam otvorio oči, dok je deset ostalih ljudskih činilaca, bez obzira o kojoj vrsti da govorimo: naučnoj, tehnološkoj itd. Islamske države uglavnom grcaju u siromaštvu jer su dozvolile da ljudski činilac zakaže. Ne može se reći – mi smo muslimani, nama će Bog nadoknaditi. Budite sigurni da nije tako, teško nama kada dođemo pred Boga upravo zato što smo muslimani.
Sljedeći činilac koji odvodi u dug jesu pogrešne misli. Pogrešna razmišljanja možemo podijeliti na dvije vrste. Vidimo neke pojedince da se hvale: “Meni je ponos što sam siromah.” Bez obzira što postoji Poslanikov hadis u kojem se kaže: “Moje siromaštvo je moj ponos”, budite sigurni da Poslanik ovim riječima nije ukazivao na materijalno siromaštvo, već je posrijedi egzistencijalna svijest koja je odlika samo onih ljudi koji su za nas, obične smrtnike, na izuzetno visokom duhovnom stepenu savršenstva. Poslanik je svjestan da sve što ima, čak i on sam, zavisi od Boga, što znači da je po tom pitanju siromah. Zašto ukazujemo na ovu činjenicu? Zato što postoji niz hadisa koji nam potvrđuju očiglednost namjere, naprimjer: “Siromaštvo je povod crnog lica na oba svijeta”, ili: “Skoro da je siromaštvo nevjerstvo”, ili: “Ko pronađe izvor vode na svome zemljištu pa i pored toga bude siromah, neka je proklet.” U ovom hadisu spomenute su zemlja i voda, što je potpuno u skladu sa ondašnjim uvjetima života, međutim važno je znati da se ovim hadisom ukazuje na to da ko bude imao bilo kakav potencijal, s kojim može napraviti nešto, a to ne učini – on je proklet. Dakle, ustanovili smo da zastranjenost i sklonost kretanju u krajnosti kada je razmišljanje u pitanju dovodi do toga da siromaštvo smatramo dobrom stvari. Stvarnost nije takva.
Sljedeći činilac prisutan kod ljudi jeste slabost prema predodređenju. Čuli smo kako se priča da postoji nešto što se naziva sudbina i predodređenje. Dovoljno je samo da to čujemo, pa da nakon toga zaključimo da smo u potpunosti obuhvaćeni Božijom voljom i da za to što smo siromašni nismo krivi mi te da nam niko ne može prigovoriti po tom pitanju. Međutim, Kur’an nam otvara oči ajetom u kojem kaže: “Zaista Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni sami sebe ne promijene.” (Er-Ra‘d, 11) Kada bi sudbina bila nešto nepromjenjivo, nešto gdje jednostavno ne možemo ništa promijeniti, postavlja se pitanje zašto bi dolazili Božiji poslanici. Odgovor je: da bi se došlo do smisla nagrađivanja onih koji su pokorni i kažnjavanja onih koji to nisu. Uzmimo jedan jednostavan životni primjer. Dođe nam neko iznenada u goste, u trenutku kada nemamo hljeba. Brzo šaljemo dijete u najbližu prodavnicu da kupi hljeb. Žuri nam se, nestrpljivo iščekujemo da se dijete vrati, a njega nema, pa nema. Ljutito izlazimo iz kuće, kad imamo šta vidjeti, dijete nam privezano za električni stup. Hoćemo li ružiti dijete? Kada ga oslobodimo, hoćemo li uzeti šipku i kazniti ga? Ako bismo ga eventualno kaznili pod takvim okolnostima, zar nas razumni ljudi ne bi osuđivali? Klimamo glavom i odobravamo da je za kritiku. Međutim, šta je sa Bogom? On će nas natjerati da budemo dobri i da uživamo u nagradi, a jadni nesretnici koji moraju biti loši, oni će da pate i to je njihov problem!? Upravo zbog ovakvih se stvari kaže: Razumijevanje vjere je jedan od triju stupova na kojima se vjera gradi i oslanja.
Naredni činilac je neangažiranost, nerad, neslaganje. Svaki čovjek ima neku nadarenost i talent, a ukoliko ga ne bude (is)koristio, sasvim je izvjesno da će biti lišen koristi do kojih se putem njega može doći.
Neispravna ishrana je jedan od razloga ubrzane starosti, međutim, ako ne budemo radili, nećemo imati dovoljno sredstava da kupujemo zdravu hranu bogatu vitaminima i mineralima. Mi, bez obzira da li smo mladi ili stari, moramo razmišljati i unaprijed planirati. Ukoliko se to ne dogodi, sigurno ćemo se kad-tad kajati i sigurno će nas zadesiti trenutak kada će za kajanje biti kasno. Svako biće je stvorio Uzvišeni Gospodar, a stvorio ga je zbog određenog cilja. Da bi se stiglo do toga cilja, on je odredio tačnu i određenu putanju kako ne bi došlo do odstupanja. Ukoliko ne prepoznamo tu putanju ili ukoliko je prepoznamo, ali ne radimo u skladu sa spoznatim, sigurno ćemo biti lišeni stizanja do cilja. Ako ne spoznamo, lutat ćemo, ako i spoznamo, ali to ne popratimo djelovanjem, sasvim je prirodno da nećemo doći do cilja, jer rezultat se postiže radom, a ne samo znanjem.
Odemo li kod najboljeg ljekara na svijetu, ukaže nam se prilika i mi je iskoristimo, on nam na osnovu utvrđene dijagnoze prepiše recept. Mi taj recept, zbog toga što ga je izdao najbolji doktor na svijetu, plastificiramo, ljubimo i govorimo kakav dobar recept imamo. Da li ćemo ovim činom ozdraviti, ili trebamo otići do apoteke, uzeti lijekove i koristiti ih? Svaki čovjek ima svoje životno područje, ako ga svako za sebe ne ispuni i svoj teret ne ponese, sigurno ga niko drugi ponijeti neće. Ovo niko drugi nemojmo shvatiti samo kao neki drugi čovjek, ovo niko drugi može biti priroda, može biti Kreacija uopće. Dakle, ukoliko ne pokrenemo svoje potencijale, svoj razum, svoj talent, onda nam niko ne može pomoći. Pokušavamo duhovnim putem objasniti životnu realnost koja nam poručuje: gdje smo i kada vidjeli da je neko stigao do uspjeha, da je neko uspio ostvariti bilo šta, a da se nije namučio, da se nije potrudio? Ako ne ponesemo svoj lični teret jednostavno nemamo prava kritizirati druge. Ukoliko podignemo svoj teret i stavimo ga na pleća, u tom slučaju će nam pomoći i Uzvišeni Bog, i priroda, i drugi. Činjenica je da kada god učinimo djelo koje je korisno našoj porodici, mjestu u kojem živimo, prirodi, svijetu, sigurno će nam se sve spomenuto odazvati i tako ćemo naići na pozitivan odgovor i reakciju.
Već smo govorili o ajetu koji nam poručuje: “Zaista smo Mi objavili (zikr) Kur’an i zaista ćemo ga Mi čuvati.” Vjerski učenjaci, koji proučavaju vjeru i vjerski nauk, kažu kako se ovim riječima ne misli na to da gdje god postoji svezak Kur’ana, uz njega stoje dva meleka i ko god priđe s namjerom da mu našteti, oni ga udare po ruci i kažu: “Ne diraj!” Stvar je u tome da je Kur’an knjiga koja koristi, Kur’an je knjiga koja svima donosi korist. Kada je već tako, nesumnjivo je da će ga cijela Kreacija čuvati. Ovo nije svojstveno samo Kur’anu, već svakom egzistentu od najsitnijeg do najkrupnijeg. Zašto su poslanici iz svih problema i nedaća kojih je bilo bezbroj uvijek izlazili kao pobjednici? Uzmimo kao primjer more, ono uzima Musaa, a.s., i izvodi ga na suho, a s druge strane uzima Faraona i davi ga. Upravo zato se trebamo truditi da budemo korisni i sebi, i drugima, i svijetu u kojem živimo. Otac će biti poštovan, ugledan i voljen ukoliko njegova djeca i unučad od njega osjećaju korist, sigurnost, potrebu za njim. Kada bude takav, onda će ga čuvati cijela Kreacija, jer je koristan. U vezi sa ovim pravilom možemo nastaviti u nedogled nabrajajući primjere sa ostalim bićima. Također je jasno da nositi svoj teret ne znači zatvoriti se u sebe i misliti samo na sebe. Štaviše, kada nekome pomognemo, kada damo milostinju, mi zapravo nismo pomogli toj osobi, mi na taj način pomažemo samim sebi. Kur’an kaže da čovjeku ne pripada ništa drugo do rezultat ličnoga napora. Međutim, ukoliko lični napor bude usmjeren u ispravnom pravcu, to će ga odvesti u najviše sfere, a ukoliko bude usmjeren u pogrešnom pravcu, zna se šta ga čeka. Dakle, trebamo se truditi da budemo korisni sebi, društvu i kreaciji da bismo na taj način bili sačuvani.
Sljedeći činilac koji čovjeku pomaže, a koji se spominje u hadisu, jeste živjeti principijelnim načinom života. Šta znači živjeti s načelima? To znači da čovjek treba napraviti listu svojih životnih potreba, realnih potreba. Ako ih ne budemo imali, ako ih ne budemo naznačili, život će nam biti krnjav, nepotpun, težak. S druge strane trebamo sagledati svoje mogućnosti i uporediti ih sa potrebama, da bismo uvidjeli šta od toga zaista možemo imati. Drugim riječima, trebamo napraviti listu prioriteta da bismo tačno znali šta to sebi možemo priuštiti. Ono što je najvažnije, to stavljamo na prvo mjesto i tako redom. Veoma je korisno uzeti u obzir poruku ovog hadisa i uvijek imati na umu da u životu postoji ono što je važno i ono što je sporedno. Imamo ono što je farz, neizostavna potreba, obaveza i načelo, ali postoji i nešto što je ogranak, nešto što nije toliko važno. Ako ono što nije obaveza nanosi štetu onome što jeste, što je farz, okani se toga, nemoj to više raditi, kloni ga se. Ukoliko si sposoban da poneseš samo onoliko koliko si obavezan, a sve ostalo ti kao nešto što nije prijeko potrebno nanosi štetu kada je riječ o kvaliteti farzova, onda se kloni svega dobrovoljnog, tj. neobaveznog. Možemo se upitati ko je sposoban učiniti ovakvu stvar. U skladu sa hadisom, na taj način može postupiti samo onaj čovjek kojem je budućnost jasna, koji tačno zna kamo se kreće, koji tačno zna svoje interese, koji tačno zna šta to treba uraditi da bi sve bilo kako treba, koji jednostavno poznaje rezultate svojih djela. Pogledajte samo kako nas vjera lijepo uči i daje nam plan života.
Vjera nas uči da živimo sa načelima, tj. da svoje breme nosimo sami. Zatim nas uči da uvijek sagledavamo svoj život, da uvijek u svakom trenutku znamo šta radimo i šta iz toga proizlazi da bismo na taj način bili korisni sebi i drugima. Sjetimo se Nuhovog, a.s., događaja. Nastupa nevrijeme, oni koji žele polahko se ukrcavaju na lađu. Nuhov sin, poslanikovo dijete, neće i ne želi da se ukrca. Nuh kaže: “Bože, pa to je moje dijete”. Bog kaže: “Ne, to nije tvoje dijete”. Ne u smislu da je tuđi sin, već u smislu da nema očevu vjeru, očevo ponašanje, očev moral, da nije poput Nuha. Zatim slijedi jedan veoma lijep izraz kada Bog kaže: “On je djelo koje nije dobro.” (Hud, 46) A kada je tako, kada je on samo djelo koje ne vrijedi, za njega nije bitno to što je sin poslanika. Sadi Širazi u vezi s ovim kaže: Pretpostavite da vam je babo bio jako vrijedan i jako čuven. Kakve vi koristi od toga imate? Nemojte se hvaliti time, već ako želite da budete neko – potrudite se.
Odmah da zaključimo kako u vremenu kada nastupa dobaodmora od predavanja, fakulteta, škole ne smijemo sebi dozvoliti da dva, tri mjeseca “pustimo mozak na pašu”. Odmorite se deset dana, a nakon toga se mora raditi, jer čovjek koji sebi dozvoli da tri mjeseca uživa u besposličarenju, nakon toga devet mjeseci mora kukati i podnositi velike teškoće. Međutim, oni koji iskoriste to vrijeme od dva do tri mjeseca u učenju, pripremanju za buduća predavanja, kada ona nastupe, oni su spremni i sretni idu dalje. Rad i zalaganje predstavljaju racionalni užitak, a racionalni užitak je nešto što ostaje, što traje. Strasti i provod nisu ništa drugo do emocionalno rasipanje, bacanje u prazno. Život nije šala, život je jedna sasvim ozbiljna stvar, a posebno nije šala za nas koji se izjašnjavamo kao muslimani, koji znamo da život ne traje 50 ili 60 godina, već – cijelu vječnost. Posebno imajući u vidu činjenicu da kada nam prilika izmakne, nemamo mogućnost da je vratimo i produžimo. Jedan čovjek je naveo veoma lijep primjer. Život je kao kad čovjek šeće ulicom i odjednom ispred njega iskoči novinar sa mikrofonom u ruci. Prolaznik u tom trenutku može da kaže najbolje riječi, najbolju misao, a može da kaže i najgluplju stvar na svijetu i kada njegov odgovor bude emitiran na televiziji, ostaje mu samo da se lupi po glavi ali, već je gotovo.
Još jednom: život je izuzetno ozbiljna stvar.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
