Ranije je bilo govora o trima svjetovima, onoliko koliko je bilo neophodno. Sada ćemo ukratko objasniti neke detalje vezane za njih. Prije toga ukazat ću na činjenicu da velik broj ljudi koji nisu vezani za vjeru ima karakterističan pogled i objašnjenje po pitanju zbivanja u Ovom svijetu. Naime, mnogi su mišljenja da se nagrada koju Bog daje za određena djela ili kazna koju Bog spušta zbog određenih djela dešava direktnom metodom, tj. da Bog direktno vraća nekom ovo, a nekom ono. Jedan od takvih je i Auguste Comte (1798-1857), koji kaže da dešavanja u svijetu možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju događanja, bilo da je riječ o dobrim ili lošim, spadaju događaji za koje ne znamo odakle su i na koji način postaju. S obzirom da ne znamo o čemu je riječ, onda brže-bolje kažemo da su od Boga. Drugu kategoriju predstavljaju događaji za koje imamo objašnjenje i poznajemo razloge zbog kojih se dešavaju. Sasvim je prirodno da oni nisu od Boga, već se dešavaju na nama poznat način.
Kakav je prirodan zaključak ovakvog razmišljanja? Rezultat je sljedeći: Što nauka više napreduje, čovjek na taj način dolazi do jasnijih objašnjenja u vezi sa načinom dešavanja, a to znači da će Božije prisustvo u događanjima biti manje. Prema ovom stavu, polahko ali sigurno povlači se Božija boja a dolazi boja naučnih objašnjenja. To teče u kontinuitetu, kako se nauka razvija tako se Božije prisustvo povlači. Međutim, više je nego očito da je riječ o pogrešnom i neutemeljenom shvatanju. Zašto? Zbog toga što niti vjera, niti nauk koji vjera daje čovjeku ne tvrde takvo šta. Vjera ne dijeli dešavanja na ona koja Bog izaziva i ona koja su prirodna. Nijedan intelektualac koji je vjernik ovakvo mišljenje ne prihvata, kao što nijedna vjera i nijedan vjerski nauk ne dozvoljavaju da vjernik stekne takav stav o dešavanjima. Zapitajmo se šta je ove mislioce navelo da dođu do ovakvog stava. Kada se došlo do tačke gdje se svijet dijeli na prirodni i natprirodni, sasvim je razumljivo da je došlo do podjele dešavanja i uzroka koji rezultiraju određenim dešavanjima na prirodne i natprirodne uzroke. Na taj način oni su predočili dva izvora koji uzrokuju dešavanja u svijetu – jedan je prirodni, a drugi natprirodni, apstraktni.
Vjera nas uči da to nije tačno jer je Bog stvoritelj svijeta i zakona koji vladaju u svijetu. On je Taj Koji je stvorio sve zakone, postojane i sveobuhvatne, i On je Taj Koji je dao moć uticanja i padanja pod uticaj svim elementima postojećeg svijeta. Naprimjer, dao je vodi moć gašenja žeđi, a s druge strane biljkama, životinjama i čovjeku je dao da ožedne i da im žeđ može biti ugašena. Istu tu moć ili potencijal nije dao nafti ili gasu. On je svakom biću dao posebnu odliku i sve je učinio posrednim uzrokom određenih dešavanja. Odredio je da se svaka posljedica dogodi posebnim kanalom. Zahvaljujući tome vidimo da je svaka posljedica poput jednog jako zaljubljenog čovjeka i da se kreće prema svome uzroku i za svojim uzrokom. Znači, Bog je Taj Koji je bićima što postoje dao moć uticanja i moć padanja pod uticaj. Svaka posljedica kreće se prema svom uzroku jer je to prirodno. A kada se to desi, kada dođe do njihove bliskosti, onda stupa na snagu uticanje i padanje pod uticaj. E sad, s obzirom da ove relacije nismo dobro razumjeli i sagledali i s obzirom na činjenicu da smo spremni onome što vidimo golim okom i onome što možemo opipati precizirati prirodnu uzročnost, te na taj način i prirodno rješenje, za ono čemu ne možemo vidjeti uzrok određujemo i presuđujemo da ima natprirodni uzrok.
U suri Talak kao jedan od razloga stvaranja svijeta spominje se upravo otkrivanje odnosa koje je Uzvišeni Allah stvorio među onim što postoji: “Allah je Onaj Koji je stvorio sedam Nebesa i od zemalja isto toliko; spustio je zakone između toga (između Nebesa i zemalja)…” Bilo da je riječ o šerijatskim zakonima ili o stvaralačkim zakonima, postavlja se pitanje – zašto je to uradio? Uradio je to iz dva razloga: Prvi je da biste znali da je Allah svemoćan, a drugi razlog zbog kojeg je stvorio Nebesa, Zemlju i zakone je da bismoznali da Allah Svojim znanjem sve obuhvata. Da li je Božije obuhvatanjeznanjempoput našeg? Mi znamo koliko u nekoj prostoriji ima stolova, koliko ima ljudi, kakav je tepih. Međutim, Kur’an kaže da Božije znanje nije takvo, već se dijeli na dvije vrste. Jedno znanje je ono koje je u našem umu. Riječ je o pojmovnom sadržaju. To je ono što mi svi imamo. Znamo kakvi su nam majka i otac, gdje smo se rodili, kakva nam je kuća i o tome možemo ispisati mnoge knjige. Ipak, to znanje nema neposrednog upliva u naš život, jer je riječ samo o jednom nizu pojmova i ništa više. Kur’an nas uči da je znanje koje mi imamo zapravo pojmovno znanje. A kakvo je Božije znanje? Pogledajmo ovo kroz već navođeni primjer Sulejmana, a.s., kada je vršio smotru i kada je Hudhud kasnio, pa objasnio da je vidio neko carstvo i lijepi Belkisin prijesto (En-Neml, 39-40). Tada je Sulejman, a.s., tražio od svojih bliskih saradnika da mu donesu taj prijesto. Jedan je rekao da će mu ga donijeti prije nego ustane i sjedne, a drugi, kako ga Kur’an opisuje, “koji je imao dio znanja iz Knjige”, reče: “Ja ću ti ga donijeti prije nego trepneš.” Zbilja, prije nego Sulejman trepnu, prijesto je bio tu. Obratimo pažnju na činjenicu iz ovog ajeta. Čovjek je imao dio znanja iz Knjige i ta je činjenica veoma bitna. Bog dragi zna koliko je kilometara Sulejmanov dvor bio udaljen od Belkisinog, ali je taj čovjek svojim znanjem donio prijesto za treptaj oka. Tako veliku stvar uspio je ostvariti svojim znanjem. Iz ovog je bitno da zaključimo da znanje predstavlja znanje tek kada ostavlja trag za sobom. Kao kada se, primjera radi, dvojica prijatelja upišu u sportski centar da treniraju neki sport. Što više vježbaju, to više dobivaju energije i kondicije. Ta energija u okviru njih samih ostavlja uticaj. Čovjek koji se bavi dizanjem tegova, diže ih zahvaljujući energiji koju ima u sebi, tj. zahvaljujući onome što nazivamo snagom. Ukoliko čitamo da su Božije evlije i poslanici mogli raditi neke nadnaravne stvari, to je upravo zahvaljujući tome što su u svom biću imali prisutno nešto, neku energiju, a ta energija je bilo znanje. Tako vidimo da oni na javi mogu raditi neke stvari koje mi ni u snu ne možemo. Dakle, kada se u ajetu kaže da je Bog stvorio Nebesa i ostalo da biste znali, znanje koje se traži ne podrazumijeva znanje da je Bog svemoćan, već se traži da imamo znanje koje je stanje našeg cjelokupnog bića, a ne samo pojam kao puka informacija.
Slanjem poslanika i predočavanjem određenih nadnaravnih djela Uzvišeni Gospodar šalje nam signal da su oni ljudi poput nas, ali imaju kapacitet da urade nešto što mi trenutno ne možemo. Naprimjer, Salih, a.s., može iz planine izvesti devu. Isa, a.s., je oživljavao mrtve, a naš Poslanik, s.a.v.a., mogao je putovati diljem Kreacije. Time što je Musa, a.s., prikazan tako moćnim da iz njegovog štapa izlazi aždaha zapravo nam se hoće istaći koliko potencijala i moći i mi imamo u sebi. Ako čovječanstvo jednoga dana dođe do moći da iz mrtve materije stvori čovjeka, to neće biti ništa protivno vjeri, jer je upravo zahvaljujući vjeri prije mnogo stoljeća Isa, a.s., oživljavao mrtve. Ako budemo mogli iz mrtvematerije, naprimjer iz jednog osušenog drvenog štapa, stvoriti jednu veliku životinju, nemojmo misliti kako smo postali samostalni, nepotrebni ljudi kojima ne treba niko i ništa. Tada će nam trebati svijest kako nam Bog daje do znanja da je On to stvorio u nama. Ako kažemo da je vjera došla da bi u nama proširila taj vidik shvatanja i spoznaje, nije došla da bi nas ispunila novim informacijama koje stičemo na pojmovnom nivou, već je riječ o nečemu drugom.
Moguće je da se neko zapita šta to mi ovdje govorimo, ali sada ćemo navesti nekoliko ajeta iz kojih ćemo doći do zaključka da Allah ima upliv u ono što se događa u svijetu. U 3. ajetu sure Talak objašnjava se jedan univerzalni zakon:
إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا
“Allah zaista ispunjava svoje zapovijedi, Allah je svemu mjeru odredio.” U skladu sa ajetom, sve ono što želi – Allah iostvari i za svaku stvar je odredio mjeru. Ništa ne može biti više od one mjere koju je Allah tome odredio. Ako bi nafta htjela gasiti žeđ kao voda, to ne bi mogla činiti. Ako bi plin čovjeku htio ugasiti žeđ, to ne bi mogao postići, isto kao što voda ne može početi gorjeti u našim pećima umjesto plina i kao što metal ne može imati ulogu kocke šećera. Bog je svemu dao prostor djelovanja ili poseban okvir. Zatim nam ukazuje da se sve Njegovo upravljanje i nadzor nad Ovim svijetom odvija zapravo kroz prirodne zakone. Upravo kada Uzvišeni Gospodar hoće da nam prikaže kako je neke kaznio ili neke nagradio, dakle kako je spustio Svoju srdžbu ili Svoju milost na neke ljude, On objašnjava da je to teklo kroz prirodne događaje. U vezi sa faraonom i njegovim glavešinama u 40. ajetu sure ‘Ankebut kaže: “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili.” U 136. ajetu sure A‘raf kaže: “I u moru ih potopismo.” Dakle, more je ovdje bilo sredstvo spuštanja kazne, što znači da se kažnjavanje i ovdje dešava prirodnim putem. U 181. ajetu sure Kasas kaže se: I Mi smo i njega (Karuna) i dvorac njegov u zemlju utjerali. Uzvišeni kaže da je zemlja pod Njegovom kontrolom. Nekada joj naredi da iz nje nikne cvijet – pa cvijet nikne, nekada joj kaže da se otvori i proguta nekog – ona se otvori i proguta, a nekada joj naredi da provri voda – i voda provri. Kada se cvijeće treba razmnožiti, odgovor na pitanje kako će se to dogoditi daje nam se u 22. ajetu sure Hidžr: “Mi šaljemo vjetrove da oplođuju.” Na taj način dolazi do razmnožavanja. Isto tako sa neba nam Bog šalje kišu da bi nas napojio. Na neki način ovaj naučni detalj predstavlja jedan od onih razloga zbog kojih se muslimani mogu dičiti Kur’anom koji je, mnogo godina prije nego je čovjek svojim naučnim dokazima uspio vidjeti na koji način dolazi do oplodnje cvjetova, izrekao da se to čini posredstvom vjetra. Kada su biolozi, naročito oni koji se bave izučavanjem cvjetova i biljaka, ustanovili da i među biljkama postoji muški i ženski spol i da većina njih vrši oplodnju pomoću vjetra? Kur’an također kaže: “Mi spuštamo vodu sa neba.” Allame Tabatabai kaže da je ovo još jedna kur’anska nadnaravnost. Zašto je to naučna mudžiza? Tabatabai kaže da su ljudi prije smatrali da postoji planeta vode ili šuplja planeta iz koje dotiče voda, a s obzirom na učenje o četirima elementima – zemlji, vodi, vazduhu i vjetru – ljudi su mislili da kako god je zemlja posebna planeta, da isto tako postoji i planeta vode ili element vode, s koje nam voda dotiče. Danas je ustanovljeno i svi znaju na koji način nastaje kiša.
Kur’an nam želi reći da sva dešavanja i svojstva koja prirodni elementi imaju nisu odvojena od Uzvišenoga Gospodara. Zapravo, Uzvišeni im je sve to dao. Naprimjer, jedna od osobina vjetra je da on pomaže u procesu opstanka biljnog svijeta. Međutim, za vjetar se u vezi sa Hudovim narodom kaže: Poslali smo na njih ledeni vjetar koji je puhao. Riječ sarsar nam kazuje da je vjetar bio vrlo jak i hladan. Na neki način imao je jednu vrstu kompresije tako da je uništio sve na šta je naišao. Vidimo da je vjetar s jedne strane povod da se produžava život jedne vrste, a s druge strane je povod uništenja života. U ajetu se kaže:
وَأَمَّا عَادٌ فَأُهْلِكُوا بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَاصَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ
“A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa u njima vidiš ljude povaljane kao šuplja datulina debla.” (El-Hakka, 6-7)
Kada se Sulejmanu, a.s., daje moć, omogućava mu se da može pokoriti prirodne zakone. Stavlja mu se vjetar na raspolaganje, pa je pomoću vjetra upravljao svijetom.
U skladu sa svim navedenim, ne možemo smatrati kako je priroda na jednoj a Bog na drugoj strani. Bog je stvoritelj i On obuhvata svijet. Moramo jednom zasvagda iz svojih umova izbaciti pretpostavku da Allah, kada nam se nešto treba desiti, šalje bljesak ili nekog meleka i kaže mu šta treba učiniti. Kada nam Allah prijeti da ćemo, ako povrijedimo nečije srce i osjećanja, biti kažnjeni, ne smijemo gledati sa koje će nam strane doći neko ko će nas kazniti, već trebamo očekivati da nas u svijetu u kojem živimo zadesi neka reakcija. Da bi objasnili ovu silaznu vezu i lanac od Boga do nas, filozofi to čine kroz sljedeći primjer: Pogledajmo jedan list papira i ono što je na njemu napisano. Iz ove predodžbe odmah možemo uzeti nekoliko uzroka u obzir. Jedan uzrok je olovka u ruci pisca, drugi je pokret ruke, treći je sama ruka, a četvrti volja pisca. Ako smo odlučili napisati nekoliko stranica teksta, ostalo ide automatski: pripremimo papir, uzmemo olovku, pokrećemo ruku i pišemo. Da li spomenuti elementi kao što su papir i olovka stoje jedan pored drugog ili imaju svoj silazni luk? Drugim riječima, olovka sama po sebi nema mogućnost nešto napisati. Pokret ruke čini da počnemo pisati olovkom i bez toga ona ne može pisati. Sama ruka, također, bez olovke ne može pisati. Ni volja sama nema mogućnost da uradi takvo šta. Da bismo stigli do rezultata koji se naziva pisani tekst, imamo potrebu za zbirom elemenata. U našem primjeru to je zbir volje, ruke, pokreta i olovke. Ako bismo željeli biti još detaljniji, mogli bismo navesti stotinu drugih uzroka u procesu pisanja. Budemo li još dalje analizirali, uvidjet ćemo da je naša volja pod djelovanjem volje nekoga drugog. Upravo nas je ta volja stvorila. Ta volja nam je dala moć biranja, mišljenja i odlučivanja. Ta moć je dala našoj ruci sposobnost da se pokorava našoj volji. Zapravo, Bog je stvorio takav svijet da kada se dobije zbir: Njegova volja, naša volja, praktično izvođenje, onda instrumenti stvaraju. Usredsrijedimo se trenutno na našu volju. Odlučimo, naprimjer, nacrtati nešto na tabli. Onoga trenutka kada nam se ruka prestane kretati – olovka prestane pisati. Šta je uzrok da naša volja želi crtati? Ona je proizvod našeg razmišljanja. Zašto razmišljamo? Zato što imamo znanje. Naše je znanje proizvod života. Imamo znanje zato što smo živi. Otkud nam život? On nam ga daje iz trenutka u trenutak. Kako smo god sa jedne strane spremni prihvatiti činjenicu da naš život ostavlja uticaj na naše znanje, a znanje na volju, volja na kretanje ruke, ruka na olovku koja ostavlja trag na bijeloj stranici papira – isto tako Njegova volja ima uticaj na nas.
Vratimo se podjeli s početka po kojoj priroda ima udio u nekim dešavanjima isto kao i Bog, s tim da je uloga Boga nekako sve potisnutija. Što više prirodnih zakona znamo, to je Bog manje prisutan u dešavanjima. Vratimo se, dakle, podjeli koja je, premda govori o znanju, utemeljena ili na neznanju ili na zlim namjerama. Još jednom treba naglasiti da kada nas Bog hoće kazniti, to se neće desiti u vidu neke munje sa posvetom ili nekog meleka.
Jednom prilikom neki se čovjek obratio hazreti Aliju riječima: “Volio bih uvečer ustati na noćni namaz, klanjati u ime Boga, razmišljati, razgovarati sa svojim Gospodarom, ali to nikako ne uspijevam ostvariti.” Hazreti Ali mu reče: “Ti si rob Božiji čije su srce sputali lanci grijeha.” Drugim riječima, grijesi koje čovjek čini dolaze u san i čine ga slatkim, čine tijelo teškim i sprečavaju čovjeka da čini ono što mu je korisno. U jednom hadisu kudsi se kaže: “Ahmede, reci svome Ummetu, reci ljudima da prvu stvar koju ću uraditi onima koje ne volim, tj. onima koji griješe, jeste da ću ih učiniti takvim da neće imati volje da Mi se obrate, neće željeti pričati sa Mnom. Kada dođe do toga da ih napusti užitak razgovora sa Mnom, u koju god provaliju da upadnu, neka upadnu, to je njihov problem.”
Uzmimo za primjer jednog vrsnog umjetnika koji pravi izvanredna umjetnička djela. On se muči i po čitavu godinu da završi jedno djelo i odjednom mu nešto dođe u glavu i u trenutku uništi sve što je uradio. Na kraju mu je umjetničko djelo uništeno, ali opet – njegovim djelom. Tako isto kada kažemo da između naših djela i svijeta u kojem živimo postoji recipročna veza, trebamo to shvatiti na način da je i samo djelo jedan od zakona Ovoga svijeta. Kada hodamo i svojim stopalima stajemo na zemlju, stvara se pritisak. Isti pritisak osjećamo i na nozi i na zemlji. Ima i onih ljudi koji pričaju o uroku i urokljivom oku. To je prazna priča. Ako nekad uputimo blag pogled prema nekome, mi mu u život unesemo radost. Nekada se, opet, zna uputiti mrki pogled koji drugima otkriva da smo ljuti na njih. Nekad vidimo ružu pa nam drago; oko se samo od sebe usredotoči na ružu i sam taj susret sa ružom u nama stvara ugodan osjećaj topline. Vidimo da ima nekih međusobnih uticaja i da se sve ne svodi na naše površno znanje. Neki drugi ljudi mnogo pričaju o džinima. Ne smijemo ići u krajnost i biti sujevjerni, pa ko god da nas pogleda da mislimo i strahujemo da nas je urekao. Maločas smo naveli ajet u kojem se kaže da je Bog svemu dao okvir, odnosno mjeru. Moramo znati da je svijet u kojem živimo svijet zakona, što znači da se u njemu ništa ne dešava samo od sebe. Ne želim poreći ni prisustvo džina, ni uticaj dove – sasvim je očito i postojanje džina i uticaj dove, ali sve u okvirima njihovih zakona.
Čudna je stvar da se vjera našla između dviju strana, izmeđuvjernika, tj.onih što se bore za vjeru, i onih koji se bore protiv vjere. Tako vjernici rade šta im je volja, a sve pod plaštomvjere, čak i onda kada vjera to što čine ne prihvata. S druge strane, protivnici vjere misle da nas je to što govorimo i radimo naučila vjera. Zbog takvog stanja i našeg pogrešnog predstavljanja vjere oni iznose postavku da se Bog sve više sužava, što se nauka više širi. Ukoliko se zgražamo nad riječima Augusta Comtea koje smo ranije naveli, ne bi bilo loše da se vratimo na početak i da pronađemo uzrok, odnosno da otkrijemo odakle njemu te riječi. Tada bismo uočili da, unatoč tome što njega smatramo krivim, za jedan dio izrečenih nelogičnosti većim dijelom mi sami snosimo krivicu. Zato bi bilo dobro da se potrudimo da prvo sami shvatimo vjeru jer jevjera, u to nema nikakve sumnje, jako lijepa. Molimo Allaha da nam pomogne da se zbližimo s Kur’anom i vjerom.
