Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “Mnogo se raduje kada se sofra postavi.”
Kur’an
“A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: ‘Vi ste u svom životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bićete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.’”[1]
Rekao je Uzvišeni u opisu stanovnika Džehennema: “To vam je zato što ste bez ikakva osnova na Zemlji bahati bili i što ste likovali.”[2]
Predaje
Imam Sadim, mir s njime, prenosi od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Prvo zbog čega je Allahu iskazana neposlušnost jesu šest stvari: zbog ljubavi prema dunjaluku, zbog ljubavi prema vlašću, zbog ljubavi za hranom, zbog ljubavi za ženama, zbog ljubavi za snom i zbog ljubavi za udobnošću.”[3]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Rob od Allaha bude najudaljeniji kada ga ne brine ništa drugo nego samo njegov stomak i spolni organ.”[4]
Pojašnjenje
Prethodilo je ono štoupućuje na ciljano značenje ovdje još ranije u kontekstu mnogih rečenica kao što je: “Stomaci su im lagani od halal ishrane”, ili kod riječi: “A zadovoljstvo pravo pronalazi u gladovanju”, ili kod Božjih riječi: “O Ahmede, znaš li koje je ono vrijeme kada Mi se Moj rob približava?”, ili kod Njegovih riječi, neka je uzvišen: “I čudim se robu koji ima hrane za jednoga dana, a on se brine o sutrašnjici”, i kod riječi: “Zatvorili su svoje jezike od suvišna govora i svoje stomake od suvišne hrane”, i kod Božjih riječi: “O Ahmede, i strpljivi su u gladovanju”, i kod riječi: “O Ahmede, nemoj da ti ukras bude tanahna odjeća, i ukusna ishrana.” Također, navest ćemo kod nekih od narednih rečenica ajete i predaje u svrhu proširenja značenja ovdje vidnog.
Ono što moramo kazati ovdje jeste da se iz ajeta i predaja razumije da je Allah stvorio ljude, a od njih su i poslanici i evlije – neka je na njih mir – sa određenim prirodnim svojstvima, organima i dijelovima kao specifičnostima ljudske rase, koja opet jasno i glasno obznanjuju svojim izgledom i stanjem svoju potrebitost i siromaštvo za nečim što je van njih samih kako bi sami opstali i produžetak života nastavili.
S druge strane sve što je stvorio, zbog čovjeka je stvorio i sve glasno i jasno u prirodi zbori svoju podčinjenost i predanost čovjeku. Rekao je Uzvišeni: “I daje vam da se koristite onimšto je na nebesima i onimšto je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (Džasije, 13.)
Sve su dakle stvari podčinjene čovjeku, on sa njima čini što hoće i upravlja kako hoće. Kao da te stvari same od sebe kažu mi smo se ovdje našle zbog tebe.
Isto tako poznato je da nas je Uzvišeni stvorio zbog većih i daljih ciljeva, a to je robovanje proizašao iz spoznaje.
Zato svako ko u cijelosti ovu sliku ima pred sobom, a to je potreba čovjeka za stvarima koje nisu u njemu samom, podčinjenost svega stvorenoga čovjeku i cilj zbog kojeg je čovjek došao na ovaj svijet, jasno će mu biti da je svrha prve dvije stvari stizanje do cilja koji se ogleda u trećoj stvari. Stoga nije konzumiranje i uživanje u vanjskim formama ovoga svijeta počevši od hrane, pića, odjeće, stana i sl. pokuđeno u cijelosti, nego je pokuđeno uživanje koje će dovesti do zapostavljanja treće stvari. To jeste svrhe s kojom je čovjek došao na svijet. Pa ako će uživanje u ovom svijetu i njegovim slastima biti uzrok da se pronevjeri i zapusti treća stvar, ili da se zaboravi i u drugi plan stavi, onda je obaveza od ovog svijeta uzimati samo onoliko koliko je krajnja nužda a riješiti se ostatka hrane, odjeće i užitaka.
Nakon svega navedenog jasno se vidi zašto je Allah ovdje spomenuo pretjerano radovanje sofri i ukusu hrane kao svojstvo dunjalučara, a nije rekao samo radovanje ili zadovoljstvo. Isto pravilo važi i za ostale užitke ovoga svijeta pored hrane. U jednoj dovi stoji: “I ne učini ovaj svijet našom najvećom brigom!” (Ikbalul a'mal, str. 178.) U drugoj dovi stoji: “I utječem ti se od ovog svijeta koji ne vodi od Ahireta!” (Ikbalul a'amal, str. 390). Iz ove dvije predaje se razumije da je pokuđeni dunjaluk onaj koji se pretvori u najveću brigu čovjekovu ili skreće pažnju sa Ahireta, jer čovjek je potrebit dunjaluka dok god je čovjek i stoga dio svojih briga mora i za njega odvojiti kako bi na njemu šta stekao u svrhu održavanja života.
Ako razmisliš o ovome biće ti jasne mnoge rečenice u ovome hadisu, a i u drugima hadisima koji promiču ideju napuštanja dunjaluka i kuđenja njegovih osobina.
[3] Biharul envar, 63/313/1.
