Tevhid u djelima ili zakon kauzaliteta u Kur'anu

 

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Ono što islam izdiže iznad ostalih vjera i učenja je pitanje tevhida. Prihvatanjem jednoboštva čovjek se odaziva svojoj iskonskoj nepatvorenoj prirodi. Tevhid je, ustvari, jedino racionalno prihvatljivo i logičko objašnjenje svijeta i njegovih pojava. Svako drugo učenje čovjeka udaljava od zbilje, kako Ovog tako i budućeg svijeta. Tevhid je jamac ljudske sreće i blaženstva i Ovoga i budućeg svijeta. Tevhid daruje položaj čovjeku kojeg on ne može naći niti u jednom drugom učenju. Čovjek je u tevhidu namjesnik Božiji, manifestacija Božijih imena i atributa. Gospodar je potčinio Kreaciju čovjeku i prepustio mu je na raspolaganje.

Potpuno je jasno da nije dovoljno samo načelno prihvatiti postojanje Jednoga Boga. Zapravo, to učenje prije svega treba ispravno shvatiti, a tek potom dolazi teži dio, odnosno njegovo svjedočenje i potvrđivanje u svakodnevnom životu u najintimnijim mjestima ljudskoga srca. Budući da ljudska djela i osobine proizlaze iz čovjekova pogleda na svijet, a s druge strane zbog presudne važnosti koje tevhidsko učenje ima u određivanju ljudskog blaženstva, ovaj rad ima za namjeru da u okviru naše moći odškrinemo vrata tevhida. Nadamo se da će ono biti od koristi svim tragaocima Istine. Sva pomoć je od Boga!

Postoje tri razine tevhida i to: tevhid po bîti, tevhid u svojstvima i tevhid u djelima. Tevhid po bîti podrazumijeva da u svim svjetovima postoji samo jedna sveta Bît koja opstoji po Sebi bez ikakve potrebe za nečim izvan Nje. Ta Bît je Uzvišeni Allah potpuno neovisan dok sva druga stvorenja svoju egzistenciju crpe od Nje. Tevhid u svojstvima znači da u svim svjetovima u cjelokupnoj egzistenciji postoji samo jedna apsolutna moć, jedan apsolutni život, jedna apsolutna pravda kao što i sva ostala svojstva pripadaju jedino Uzvišenom Bogu. Svojstva i atributi koje nalazimo u drugim bićima, kao što su znanje, život, ljepota, moć itd., samo su odraz, sjenka i zraka apsolutnog znanja, apsolutnog života, apsolutne ljepote itd. Sva svojstva kod drugih stvorenja su ovisna o Uzvišenom Bogu. Tevhid u djelima znači da u svim svjetovima i u cijeloj egzistenciji postoji samo jedno neovisno djelo po sebi. Sva djela koja počine kontingentna stvorenja[1] samo su manifestacija i jedna zraka neovisnog djela po svojoj bîti, odnosno Božijeg djela.

Ovo bi bio kratak prikaz tri razine tevhida u čiju ispravnost nema nikakve sumnje. Postoji samo Jedan Bog, Moćni Stvoritelj Koji je sve ostalo stvorio kako svojstva tako i djela. Zar može jedno kontingentno biće da nešto počini od sebe kada je ono sâmo u svojoj egzistenciji potpuno ovisno o Bogu. Da Allah, dž.š., samo na trenutak i manje od toga liši Svoga stvorenja pažnje ono bi nestalo sa scene egzistencije. Ako je poredak tako stvoren da sve egzistencije i sve radnje prije svega i po svojoj bîti potiču od Uzvišenog Boga, što i jeste istina i jeste učenje tevhida, postavlja se pitanje uloge i svrhe stvorenja i njihova djelovanja? Ostaje da se odgovori kako razumjeti ovakvo tevhidsko učenje u svakodnevnom čovjekovom životu i kakva je uloga, mjesto i svrha čovjeka? Obaveza je svakog čovjeka, a posebno sljedbenika islama da nađu odgovore na ova pitanja iz prostog razloga što njihov spas leži u ispravnom razumijevanju tevhidskog pogleda na svijet, a u svijetlu tog razumijevanja čovjek usklađuje svoje djelovanje i gradi relacije sa svojom okolinom.

Zasigurno jedno od najtežih pitanja za razumijevanje, a još teže za njegovu primjenu u životu jeste pitanje tevhida u djelima. S jedne strane znamo da je jedino Allah, dž.š., Samoopstojeći i Onaj Koji daje egzistenciju svim stvorenjima i On je Apsolutno Moćni i ako snage i moći ima u egzistenciji On je taj Koji je daje drugima. U svjetlu ovakvog razumijevanja cjelokupnog poretka nameće se mnoštvo pitanja. U nastavku ćemo nastojati osvijetliti ovu temu kroz kur’anska učenja.

Pogledajmo sada kako Časni Kur’an kao savršena knjiga i uputa daje odgovor na ova pitanja. Zaustavimo jahalicu razuma na njenom pragu i predajmo se melekutskom govoru Kur’ana.

U Kur’anu se nalaze brojni ajeti koji su na prvi pogled oprečni jedni drugima. Međutim, tek sa njihovim ispravnim razumijevanjem Kur’an nam otkriva svoju ljepotu i otvara nove horizonte. Recimo kada Kur’an govori o smrti uočit ćemo da se čin uzimanja duše pripisuje različitim subjektima. Prosto pučko razumijevanje, budući da se ono formira kroz svakodnevni život ograničenog na materiju i površno razumijevanje relacija u egzistenciji, na smrt gleda kao natprirodno djelo drugačijim od mnoštva onoga što se svakodnevno dešava u Kreaciji. Budući da nije viđeno da čovjek usmrćava ili daruje život ova dva pitanja su u izravnoj nadležnosti Boga. To je nešto izvan mogućnosti našeg razumijevanja i prakse zato to ostavimo negdje daleko u našu podsvijest. Za razliku od nekih drugih radnji, kao što je stvaranje ili gradnja objekata itd., u čemu čovjek vidi i svog udjela. Naravno oni koji zastrane u ovom pogledu odlaze u drugu krajnost te Bogu uskraćuju svaki odblik učešća u ovim radnjama. Najbolji primjer za ovo je faraonov ministar Karun čije blago je bilo toliko veliko da je ključeve njegovih riznica teško mogla nositi gomila snažnih ljudi, a po nekim predanjima nosila ih je karavana deva natovarenih sanducima. On je svo ovo stečeno blago pripisivao svom umijeću i znanju kako nas Kur’an izvještava[2]. A nesretnik nije znao da će Onaj koji mu je to dao i oduzet isto. Karunov problem nije bio u posjedovanju jer od njega je hazreti Sulejman ima mnogo veću vlast, ali ga to nije okrenulo od sjećanja na Boga i niti je to sebi pripisivao. Sada u ovom trenutku u Berzahu, Karun ima dovoljno vremena da razmišlja o svemu nestajućem i da polože račun za svaki ključ vrata svojih riznica. Da ne govorimo mnogo od sebe pogledajmo kur’anske ajete:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“Reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’” (Sedžde, 11)

اللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا

“Allah uzima duše u času njihove smrti.” (Zumer, 42)

وَهُوَ الْقَاهِرُ فَوْقَ عِبَادِهِ وَيُرْسِلُ عَلَيْكُم حَفَظَةً حَتَّىَ إِذَا جَاء أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ تَوَفَّتْهُ رُسُلُنَا وَهُمْ لاَ يُفَرِّطُونَ

“On vlada robovima Svojim i šalje vam čuvare; a kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez oklijevanja, dušu uzmu.” (An'am, 61)

   الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ طَيِّبِينَ يَقُولُونَ سَلامٌ عَلَيْكُمُ ادْخُلُواْ الْجَنَّةَ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ   

“One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: ‘Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!’” (Nahl, 32)

   الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلائِكَةُ ظَالِمِي      أَنفُسِهِمْ فَأَلْقَوُاْ السَّلَمَ مَا كُنَّا نَعْمَلُ مِن س ُوءٍ بَلَى إِنَّ اللّهَ عَلِيمٌ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“Kojima su meleki dušu uzeli onima koji su učinili nepravdu prema sebi (u času kad su nevjernici bili). I oni će se pokoriti i reći: ‘Mi nismo nikakvo zlo činili!’ – ‘Jeste, Allah, doista, dobro zna ono što ste radili.’” (Nahl, 28)

فَادْخُلُواْ أَبْوَابَ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا فَلَبِئْسَ مَثْوَى الْمُتَكَبِّرِينَ

“Zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati! O kako će prebivalište onih koji su se oholili – grozno biti!” (Nahl, 33)

U ovim ajetima se jasno da vidjeti da se uzimanje duše pripisuje i Bogu i meleku smrti i melecima i izaslanicima? Na ovo pitanje treba odgovoriti jer i pored toga što u Kur'anu ne postoji oprečnost, ono ujedno predstavlja važno tevhidsko načelo.

Dakle, čin uzimanja duše istovremeno dok se pripisuje kontingentnim stvorenjima pripisuje se i Uzvišenom, ali s važnom napomenom da ova djela nisu u horizontalnoj ravni na način da su neovisna jedno od drugih i da se dešavaju uporedo, jedno pored drugog, zapravo ona su u vertikalnoj vezi tako da se nalaze u jednom spuštajućem luku. Ovo predstavlja pojašnjenje suštine tevhida u djelima. Ovo tumačenje rješava prividnu kontradiktornost među ajetima i kao što smo rekli otkriva važan princip koji vlada u cijeloj Kreaciji kakvom je Uzvišeni Stvoritelj stvorio po načelu tevhida.

Zato što su ova djela u vertikalnoj povezanosti, a ne horizontalnoj sva ona istinski predstavljaju jedno djelo. Dakle, Božije djelo uzimanja duša je potpuno neovisno i uopće se ne može pretpostaviti da On u tome ima potrebu za nečijom pomoći. Jeste da na prvoj instanci ili razini nakon Uzvišenog ovo djelo se manifestira u meleku smrti i njegov položaj je poput položaja ogledala u kojem se odražava ovo Božije djelo. Na sljedećoj razini kroz druge meleke, a sve prema njihovom položaju, dok ne dođe do meleka najnižih stepeni, odnosno čiji je egzistencijalni kapacitet od ostalih slabiji.

Sa ovom temom nameće se jedno zanimljivo pitanje koje ćemo bez da se mnogo udaljimo od osnovne teme kratko pojasniti. Na koji način se uzima duša na samrti i kako je moguće da melek smrti u jednom trenu usmrti toliko ljudi? Odgovorit ćemo na dva načina.

1. Svjedoci smo toga da u materijalnom svijetu jedan subjekt u jednom momentu učini više različitih radnji bez da to utiče na njegovu vremensku određenost. Naprimjer, Sunce koje ima jedno kretanje i jedno isijavanje zraka, ali istovremeno osvjetljava i grije mnoštvo kuća, područja, gnijezda, životinjskih jazbina itd. Svaka od ovih osvjetljavajućih zraka koje su obuhvatile cijeli svijet međusobno se razlikuju, nisu jednakog intenziteta i ograničene su, ovisno o mjestu do kojeg su doprle.

Primjer magnetnih i električnih valova još bolje ilustruje našu temu. Jedan je izvor valova, ali milion ljudi istovremeno primaju njegov signal. Jedan je govornik, jedno je djelo, ali svako ko sa sobom ima prijemnik može ga slušati. To znači da jedno djelo sa očuvanjem svoje jednoće moguće je da se pojavi u milione prijemnika, odnosno da se manifestuje u mnoštvo.

Veliki melek Božiji koji ima zadaću uzimanja duša zove se Israil. On je u položaju tvornice sa velikom snagom. On je poput Sunca koji je jedan na nebu ali isijavanjem svojih zraka može doprijeti od svakoga mjesta. Israil je Božije ime Onaj koji usmrćuje i Onaj koji duše uzima. Kao što je Israfil manifestacija Božijeg imena Onaj koji život daruje i tjelesa oživljava. Džebrail je Božije ime Sveznajućeg, Znalca i Obavještenog o svemu. Mikail je Božije ime Onaj koji opskrbu daje.

Potom se uz pomoć manjih meleka univerzalno ime grana na manje jedinice i sve tako na manje meleke dok ne dođe do onog najnižeg meleka od kojih svaki za sebe ima zadaću da učini partikularno djelo kao što je ozdravljenje, umiranje, oživljavanje, opskrbljivanje itd.

2. Drugi odgovor je taj da djelo meleka smrti nije materijalnog karaktera. Melek smrti je melekutsko i duhovno biće i kao takav uopće nema sličnosti sa materijalnim svojstvima. Kako je već pojašnjeno na drugom mjestu uzimanje duše se dešava unutar čovjeka. Ono što melek smrt uzima je duša, a duša je nematerijalna. Izrail koji je i sam melekutsko nematerijalno biće uzima dušu melekutskom snagom, a ne materijalnom.

Govor jednog govornika sluša više ljudi i niko nikome ne smeta u tom činu. Da li se misli više ljudi međusobno smetaju? Da li se može reći kako je moguće da jedno značenje u jednom trenutku bude shvatljivo za hiljade pojedinaca? Jedan čovjek sa ozvučenjem bilo šta da rekne to hiljade i milione ljudi mogu istovremeno čuti i niko nikome u tome ne smeta, jer moć inteligencije, razuma, memorije nije materijalnog karaktera da bi bila ograničena materijalnim zakonitostima. Prema tome, djelo Uzvišenog Boga, meleka smrti Israila i ostalih meleka budući da nije materijalnog karaktera već je jedno jedinstveno djelo koje se manifestira kroz različita ogledala koja reflektuje jedno drugo.

Prenosi se od Imama Sadika: “Bio je upitan melek smrti kako uzima duše dok su neka na zapadu a druga na istoku u istom trenu?”, na šta je on odgovorio: “Ja ih pozovem i ona mi se odazovu. Zaista cijeli ovaj dunjaluk je ispred mene poput zdjelice u vašim rukama. Jedete iz nje kako želite. Zaista cijeli dunjaluk je ispred mene poput jednog dirhema u rukama nekog od vas i vrti ga kako želi.”[3]

Na kraju ovog dijela izlaganja samo ćemo kratko zaključiti zašto kod uzimanja duša vidimo da se one ne uzimaju na jednak način već to čine različiti meleci, a opširnije pojašnjenje ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Jednostavno, shodno jačini imana čovjeka njemu dolaze meleci da preuzmu dušu. Čovjeku sa jakim imanom ne mogu doći meleci nižeg ranga već to zahtjeva meleka jačeg položaja. Isto pravilo vrijedi i za loše ljude sukladno njihovom stanju.

Prema tome, ovo opće načelo je prisutno kroz cijeli Časni Kur'an kada se on bavi temama kao što su opskrba, smrt, život, događaji na nebesima i Zemlji itd. Časni Kur'an istovremeno dok događaje na jasan način pripisuje nižim uzrocima, također, pripisuje ih i Prvotnom uzroku Allahu, dž.š., i smatra ga jedinstveno Njegovim. Naprimjer, kada je riječ o stvaranju vidjet ćemo da mnoge stvari pripisuje čovjeku, ali istovremeno to pripisuje i Svetoj Biti Božijoj.

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ

“Allah stvara i vas i ono što napravite?” (Saffat, 96)

ذَلِكُمُ اللّهُ رَبُّكُمْ لا إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ فَاعْبُدُوهُ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ وَكِيلٌ

“To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdije!” (En'am, 102)

قُلِ اللّهُ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ وَهُوَ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

Reci: “Allah je stvoritelj svega i On je Jedni i Svemoćni.” (Ra'ad, 16)

Ajeti sure Zumer (39), Mu'min (40), Hašr (59) kao i slični njima ukazuju na istu zbilju. Isto načelo možemo primijetiti i na temu vlasti (مَلِكيت) i vlasništva (مِلكيت). U mnogim kur'anskim ajetima ovo pitanje se nedvosmisleno pripisuje jedino Uzvišenom Bogu. Ovakav kur'anski stav je toliko jasan da je suvišno na njega i podsjećati.

لِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا فِيهِنَّ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

“Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!” (Ma'ide, 120)

Ali i pored toga vidimo da se Allah, dž.š., vlast daruje i pripisuje porodici Ibrahimovoj.

فَقَدْ آتَيْنَآ آلَ إِبْرَاهِيمَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَآتَيْنَاهُم مُّلْكًا عَظِيمًا

“A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i vlast im veliku darovali.” (Nisa’, 54)

U vezi sa hazreti Davudom Časni Kur'an kaže:

وَشَدَدْنَا مُلْكَهُ وَآتَيْنَاهُ الْحِكْمَةَ وَفَصْلَ الْخِطَابِ

“I učvrstili smo vlast njegovu i dali mu vjerovjesništvo i sposobnost da rasuđuje.” (Sad, 20)

U Kur'anu su česti izrazi ‘ono što posjedujete’ (ما مَلَكَت أيمانُكم) kojim se vlasništvo pripisuje čovjeku, kao što jei sljedeći ajet:

وَمَا مَلَكَتْ يَمِينُكَ مِمَّا أَفَاء اللَّهُ عَلَيْكَ

“I one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena.” (Ahzab, 50)

Nakon što nam je postalo jasno kur'ansko pojašnjenje ovog važnog tevhidskog pitanja u nastavku ćemo se više posveti pitanju koje nam je bliže i više se bavi nama, a ono se odnosi na činjenicu da su izrade i proizvodi ljudskih ruku istovremeno i Božiji.

Poricatelji Boga ili bolje rečeno poricatelji svega onostranog nematerijalnog tvrde da nikakva veza ne postoji između ljudskog djela i nekakvog božanstva, jer jedino je ljudska volja presudna i odlučujuća u realizaciji djela. Jedna skupina materijalista poricatelja Boga uzvjerovali su da vjernici prihvataju Boga jer su u svom svakodnevnom životu ostali uskraćeni znanja o uzrocima nastanka nekog djela ili pojave i zato što nisu mogli poreći ili u najmanju ruku napraviti izuzetke u vezi sa univerzalnim načelom kauzaliteta bili su primorani pozvati se na Boga da time popune prazninu razumijevanja pojava. Ustvari, vjernici su zamišljenog Boga ostavili u rezervi da uvijek kada ne mogu pojasniti uzroke pojave pozovu se na onostrani uzrok bilo da se to dešavalo prirodi ili u duši čovjeka. Danas kada je nauka uznapredovala i otkrila sve uzroke u prirodi više ne postoji potreba za Bogom. Ostalo je još samo da se otkriju uzroci duševnih pojava za koje će nauka ubrzo otkriti uzroke po prirodi njoj srodni. Posebno mjesto u tome ima moderna hemija i medicina čiji eksperimenti idu u pravcu otkrivanja metoda stvaranja života. Kada se u tome uspije Bog će u potpunosti biti “poražen” na sceni čovječanstva. Ovo je bio kratak prikaz dokaza poricatelja Boga.

Ovi nesretnici ili zbog svoje opijenosti ili zle namjere neće da primijete da je čovječanstvo od prvih dana vjerovalo u Boga Stvoritelja cijele Kreacije, a ne samo Boga u slučajevima kada nisu sebi mogli pojasniti određenu pojavu. Vjernici su oduvijek vjerovali u Boga svih pojava i događanja u Kreaciji, pojava za koje su znali uzrok i pojava za koje nisu znali uzrok i za obje grupe događaja su smatrali da imaj potrebu za Bogom. Ustvari, vjernici i ne prihvataju onakvog Boga kakvim su ga opisali materijalisti poricatelji. Prvi vjernici, zaostali i nepismeni kakvim ih materijalisti žele prikazati, imali su toliko pameti da istovremeno dok su poznavali uzrok određene prirodne pojave, znali su da sukladno zahtjevu načela kauzaliteta cijela Kreacija ima potrebu za Prvotnim uzrokom. Oni su zbog ovo ga prihvatali Boga, a ne da bi danas kvazi učenjaci mogli iznositi pakosne tvrdnje da kod nepoznatih pojava postoji potreba za Bogom, a kod poznatih ne postoji.

Jedna od začudnih kontradikcija u koju su zapali oni jeste konstatacija da se sva djela, u koje spadaju i ljudska djela, dešavaju apsolutnom prisilom. Ne postoji djelo ili pojava, a da nije prisiljeno u realizaciji kao posljedica jednog niza uzroka. Istovremeno su rekli da ako čovjek napravi drugo ljudsko biće, ono se može smatrati jedino stvorenjem čovjekovih ruku, a pod pretpostavkom da su ostala stvorenja Božije stvaranje taj jedan čovjek nije Božiji. Ova kontradikcija nije nimalo prosta iako je oni ne priznaju javno, ali je prisutna u njihovim umovima, jer su ovim nesvjesno cijelu Kreaciju pripisali, odnosno uzroke i posljedice doveli u vezu sa Bogom.

Njihova druga kontradikcija u govoru je ta da i pored toga što znaju da su Božiji mudraci kroz cijelu historiju nakon iznošenja dokaza i potvrđivanja općenitosti zakona kauzaliteta, dokazali i postojanje Stvoritelja na čvrstim racionalnim argumentima. Međutim, i pored toga materijalisti tvrde da su Božanski mudraci povjerovali u Boga zato što nisu otkrili neke prirodne uzroke te da bi se spasili svog neznanja kažu da prirodni uzroci trebaju u krajnjem završiti na biću nužnog postojanja. Ova tema nije od jučer već ona svoje korijene vuče od najstarijih vremena kada su mudraci dokazivali, i nisu u to nimalo sumnjali, da sve posljedice i uzroci trebaju završiti u biću nužnog postojanja, a ne zato što je u prirodi nešto ostalo nejasno.

Ttreća kontradiktornost njihova govora je zamjerka Kur'anu zbog nerazumijevanja njegova metoda, a temelji si na njihovom prijašnjem neprimjerenom presuđivanju. Kur'an pored toga što dokazuje Jednog Stvoritelja istovremeno potvrđuje vladavinu zakona kauzaliteta u Kreaciji. Kur'an svaku pojavu pripisuje njenom posebnom uzroku, ukratko prihvata ono što zdrav razum prihvata i Kur'an potvrđuje. Isto kako sve prirodne uzroke svakog bića pripisuje Sebi isto tako prihvata prirodne uzroke subjektima radnji. U mnogim ajetima veliki broj čovjekovih radnji na temelju slobodne volje pripisuje njemu, a istovremeno sve te subjekte i radnje bez izuzetka pripisuje Sebi. Već smo navodili ajete koji govore o tome da sva stvorenja pripadaju Gospodaru. Vidjeti: Zumer, 62; En'am, 102; E'araf, 54; Šura, 4. Međutim, postoje i ajeti gdje se i stvorenja i njihove radnje pripisuju Uzvišenom Bogu.

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ

“Allah stvara i vas i ono što napravite.” (Saffat, 96)

وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَـكِنَّ اللّهَ رَمَى

“I ti nisi bacio, kad si bacio, nago je Allah bacio.” (Anfal, 17)

Vidimo da se radnja bacanja istovremeno dok se pripisuje našem Poslaniku i negira od njega, odnosno pripisuje Allahu, dž.š.

U svjetlu istoga postoje ajeti koji na općenit način pomiruju ove dvije strane, odnosno potvrđuje njihovu dvostranost.

 وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ فَقَدَّرَهُ تَقْدِيرًا

“Koji je sve stvorio i odredio mu određenu mjeru.” (Furkan, 2)

إِنَّا كُلَّ شَيْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ…وَكُلُّ صَغِيرٍ وَكَبِيرٍ مُسْتَطَرٌ

“Mi sve s mjerom stvaramo” – da bi u nastavku bilo rečeno – “i sve, i malo i veliko, u retke zapisano.” (Qamar, 49 i 53)

قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

“Allah je svemu veličinu odredio.” (Talaq, 3)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

“I ne postoji ništa a da riznice njegove nisu kod Nas, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno (u tačno određenoj mjeri).” (Hidžr, 17)

Jasno je da određenje i veličina svake stvari predstavlja njegovu ograničenost o materijalnim uzrocima i uvjetima vremena i mjesta.

Ukratko, kur'ansko dokazivanje Jednog Stvoritelja temelji se na dokazu kauzaliteta u svim dijelovima Kreacije (u suprotnom da Kur'an ne potvrđuje ovu zakonitost uopće ne bi moga iznjeti dokaz u prilog svoje tvrdnje), a potom sve to pripisuje Stvoritelju cijele Kreacije. Prema tome, riječi onih koji tvrde da pobornici postojanja Boga jedan niz pojava i bića pripisuju Bogu, a drugi materijalnim uzrocima, iz temelja su neispravne.

Naravno, moguće je da njihova greška nastala zbog ograničenosti pristupa svim knjigama pa su svoje kritike upućivali na osnovu onoga što su nalazili u zapisima srednjovjekovne crkve ili već nekim drugim knjigama, bez uvida u djela istinskih Božijih mudraca.

Kroz povijest se dešavalo da su teolozi u dobroj namjeri da odbrane vjeru i njena načela hvatali se neutemeljenih argumenata jer sami nisu imali tu intelektualnu zrelost da bi na ispravan način shvatili ovo pitanje. Tako su umjesto da učine dobro vjeri ustvari učinili joj medvjeđu uslugu.

Druga skupina učenjaka bolje rečeno tradicionalista i teologa koji su se slijepo i doslovno držali spoljnjeg značenja slova nisu mogli ispravno shvatiti kako to da slobodna ljudska djela pripišu Bogu a da to bude i dostojno uzvišenog položaja Božijeg, zato su ta djela pripisali slobodnoj ljudskoj volji, a negirali ih od Bogu. Ovo posebno vrijedi za slučaj ljudskih proizvoda koji se prave sa svrhom počinjenje grijeha, kao što je alkohol, sredstva za kockanje itd. U svojoj argumentaciji oni su se pozivali na ajet:“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.”[4] Kako je moguće da ovakve izrade ljudskih ruku koje su šejtansko djelo budu pripisane Bogu?!

Iz dosadašnjeg izlaganja može se shvatiti neutemeljenost i neispravnost ovakvog mišljenja. Rekli smo da slobodna ljudska djela kako se pripisuju Bogu, naravno u obliku kakvom dostoji Njegovom položaju, isto tako se i rezultati ljudskih ruku, proizvodi koje je napravio da bi zadovoljio svoje životne potrebe pripisuju se Bogu. Pored toga, u gornjem ajetu riječ kumiri u značenju je kipova koji su postavljeni radi obožavanja i ibadeta njima, a već smo citirali ajet: “Allah stvara i vas i ono što napravite.” Prema tome, ovim biva jasno da oblikovanje i izrada kipova poprima različite aspekte pristupa. Iz onog aspekta da je egzistencija tod kipa prirodnog karaktera, jer on nije ništa drugo doli kamen, glina ili već koji drugi materijal, ovo djelo se pripisuje Uzvišenom Bogu, a iz onog aspekta da se prihvaća kao božanstvo to je šejtanovo djelo i to je ono što treba negirati od Boga.

Dakle, postalo je jasno da se sva ljudska djela poput svih ostalih prirodnih djela pripisuju Uzvišenom i među njima nema nikakve razlike. Tako da pripisivanje stvorenosti svakoj stvari ovisi o veličini njenog udjela u egzistenciji! (Obratite pažnju na posljednje riječi!)

Ovo je bio kratak prikaz ove problematike. Znamo da ona nije u potpunosti iscrpljena kako joj priliči, kako zbog njene važnosti tako i zbog njene svevremene aktuelnosti. Međutim, nadamo se će i ovo malo pomoći tragaocima istine u njihovim prvim koracima istraživanja bezobalnog mora Božije mudrosti.

U ovom tekstu su izneseni stavovi i tumačenja Allame Tabatabaia koje je on predočio u svom tefsiru “El-Mizan”.