Tumačenje sure Haqe (Čas neizbježni)

Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik

)الحاقةSura Hâqe – Čas neizbježni (

Mekka – 52 ajeta

Prijevod od 1. do 12. ajeta:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

1. Čas neizbježni,

2. šta je Čas neizbježni,

3. i ti ne znaš šta je Čas neizbježni?

4. Semud i Ad Smak svijeta su poricali,

5. pa je Semud uništen glasom strahovitim,

6. a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,

7. kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude popadale kao šuplja datulina debla vidio,

8. i vidiš li da je iko od njih ostao?  

9. A donijeli su faraon, i oni prije njega, i stanovnici Sodome i Gomore grešnost,

10 .i protiv poslanika Gospodara svoga se dizali, pa ih je On žestoko kaznio.

11. Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili

12. da vam to poukom učinimo i da to pamte i shvate uši koje čuju.

Objašnjenje ajeta:

Ova sura govori o Sudnjem danu koji je u njoj spomenut pod imenom (حاقّه), a na drugim mjestima nazvan je قارعة i واقعة. U suri se o njemu govori na trima nivoima. Jedno poglavlje na površan način spominje sudbinu naroda koji su poricali Sudnji dan i koje je Allah kaznio silovitom kaznom. U drugom poglavlju opisuje se Sudnji dan, naglašavajući da su toga dana ljudi podijeljeni na dvije skupine: skupinu desnih i skupinu lijevih. Jedni su sretnici, drugi nesretnici. Na trećem nivou potvrđuje se istinitost vijesti o kojima Kur'an govori predstavljajući ih istinito pouzdanim (حق اليقين). Sudeći po kontekstu ajeta, sura je objavljena u Mekki.

1 الْحَاقَّةُ2 مَا الْحَاقَّةُ 3 وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْحَاقَّةُ

1. Čas neizbježni, 2. šta je Čas neizbježni, 3. i ti ne znaš šta je Čas neizbježni?

Rekli smo da riječ الحاقة predstavlja Sudnji dan koji je nazvan ovim imenom jer je riječ o nečemu istinitom i potvrđenom, neizmjenjivom i bez sumnje. Riječ الحاقة izvedena je iz infinitiva حق, koji ima značenje utvrđeno, postojano i stvarno određeno. Riječ ماu drugom ajetu upitna je čestica koja, s obzirom na činjenicu da se nalazi na ovom mjestu, ukazuje na veličinu Sudnjeg dana, te se riječ الحاقة ponavlja, a ne upotrebljava se zamjenica و ما هي) – هي). Drugi ajet u formi upitne rečenice ima ulogu predikata riječi الحاقّة iz prvog ajeta. S obzirom na tu činjenicu, jedina stvar na koju želi ukazati rečenicaالحاقة ما الحاقة  jeste veličina Sudnjega dana, koja se ističe ponavljanjem riječi الحاقة.

وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْحَاقَّةُ – ovaj ajet obraća se svima onima kojima se može obratiti, te na taj način svojim općim obraćanjem poriče znanje svih sagovornika o Sudnjem danu, pa kaže: a ti ne znaš šta je Čas neizbježni. Izraz je sam po sebi aluzija na potpunu važnost tog dana i njegov najveći stepen veličine. Vjerovatno je namjera rivajeta koji se prenosi od Ibn Abbasa upravo ova činjenica. Ibn Abbas kaže: “Gdje god da je u Kur'anu rečeno ما ادراك, znači da je Poslanik, s.a.v.a., to pojmio, a gdje god je rečeno ما يدريك, to znači da Poslanik, s.a.v.a., zbilja to nije znao.” Ukratko, prva forma ukazuje na veličinu teme, dok je druga forma deklarativne naravi.

4 كَذَّبَتْ ثَمُودُ وَعَادٌ بِالْقَارِعَةِ

4. Semud i Ad Smak svijeta su poricali.

Riječ قارعة također je jedno od imena Sudnjega dana. Ime قارعة – onaj koji uništava – dobio je zbog toga što uništava Nebesa i Zemlju i pretvara ih u drugu zemlju i nebo, planine pomjera, pomračuje Sunce i Mjesec, rastura zvijezde i sve stvari silinom Božijom mijenja, o čemu nam Kur'an daje informacije. Umjesto da u ovom ajetu bude rečeno: Semud i Ad su ga poricali, u ajetu se kaže: Semud i Ad Smak svijeta su poricali, tj. umjesto zamjenice upotrijebljeno je ime القارعة kako bi se ukazalo na veličinu toga događaja.

Ovaj ajet i sljedećih devet ajeta, iako nam ukratko daju do znanja događaje naroda Nuhova, a.s., te Ada, Semuda, faraona i sila zla prije njega i stanovnika Sodome i Gomore, kao i njihove propasti, žele nam ukazati na neka svojstva Sudnjega dana i dati nam do znanja da je Uzvišeni Allah uništio mnoge narode zbog toga što su poricali Sudnji dan. To znači da su spomenuti ajeti odgovor na upitnu čestici ما, kao što je i ajet: i kada se puhne u sur, drugi odgovor.

Iz svega ovog proizlazi da je značenje ajeta sljedeće: Sudnji dan jeste ono što uništava, a što su poricali Semud i Ad, faraon i sile zla prije njega i stanovnici Sodome i Gomore i Nuhov narod, a Bog ih je zbog toga uništio oštrom kaznom.

5 فَأَمَّا ثَمُودُ فَأُهْلِكُوا بِالطَّاغِيَةِ

5. Pa je Semud uništen glasom strahovitim.

Ajet ukazuje na rezultat koji je uslijedio nakon što je Semud poricao Sudnji dan. O značenju riječi طاغية , da li je to strašni nebeski glas, potres ili munja, u Kur'anu nailazimo na različita značenja. U suri Hud u 67. ajetu kaže se da je uzrok njihove propasti strašan glas: a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas. U suri A'raf u 78. ajetu riječ je o potresu: I zadesi ih strašan potres. U suri Fussilet u 17. ajetu stoji da je kazna munja: pa ih je stigla munja, sramna kazna.

Neki kažu[1] da je riječ طاغية infinitiv poput riječi طغيان i طغوي, a nije particip aktivni. Značenje ajeta u tom slučaju bi bilo: Semud je propao zbog svog bezbožništva. Časni ajet: Semud je zbog obijesti svoje poricao (Eš-Šems, 11) ide u prilog ovoj tvrdnji. Međutim, prvo objašnjenje odgovara ajetima koji slijede, jer se u njima govori na koji je način Semud propao, da li pomoću vjetra, glasa, vode. Dakle, tematski ajet treba nam objasniti propast Semuda koja se desila strašnom kaznom i ukazati nam kojom vrstom kazne, što za rezultat ukazuje da je riječ طاغية atribut kazne, a ne atribut naroda.

6 وَأَمَّا عَادٌ فَأُهْلِكُوا بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ

6. a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,

Riječ صرصر predstavlja jaki ledeni vjetar koji je veoma brz, a riječ عاتية izvedena je iz infinitiva عتو u značenju arogantnosti i bježanja od pokoravanja.

7 سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَا صَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ

7. kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude popadale kao šuplja datulina debla vidio,

Potčinjavanje naroda Ada silnom vjetru znači davanje vlasti vjetru nad njima. Riječ حسوم množina je od riječiحاسم , kao što je riječ شهود množina od شاهد, a riječ حاسم je od korijena حسم, a znači užariti nešto naizmjenično nekoliko puta zaredom. Ova riječ je atribut riječiسبع  – sedam, tako da rečenica ima sljedeće značenje: Potčinio ih je silnom vjetru sedam noći i osam dana uzastopno. Riječ صرعي množina je riječi صريع, koja znači: na zemlju pali. Riječ اعجاز, s fethom na hemzetu, množina je od عجز (fetha na ajnu i damma na džimu) u značenju kraja i posljedice svake stvari. Riječ خاوية znači nešto što je prazno i što je odbačeno. Značenje ajeta je sljedeće: Allah je silnom ledenom vjetru dao vlast nad njima sedam noći i osam dana, i ti bi, da si se tamo našao, vidio ljude kako poput šupljih hurminih debala leže razbacani po zemlji.

8 فَهَلْ تَرَى لَهُم مِّن بَاقِيَةٍ

8. i vidiš li da je iko od njih ostao?

Riječi من نفس باقية predstavljaju aluziju na činjenicu da je kazna obuhvatila sve njih, pa zato i pitanje: Da li vidiš ikoga od njih da je ostao?, poručuje da od njih niko nije ostao živ.

Neki[2] su rekli da bez obzira što riječ باقية ima oblik participa aktivnog, ipak ima značenje infinitiva, a ponekad se koristi u značenju بقية. Međutim, značenje koje smo mi naveli bliže je razumu.

9 وَجَاء فِرْعَوْنُ وَمَن قَبْلَهُ وَالْمُؤْتَفِكَاتُ بِالْخَاطِئَةِ

9. A donijeli su faraon, i oni prije njega, i stanovnici Sodome i Gomore grešnost,

Riječ faraon odnosi se na faraona iz Musaova, a.s., doba, a sintagma oni prije njega govori o narodima prije faraona koji su poput njega poricali Boga. Riječ مؤتفكات odnosi se na stanovnike Sodome i Gomore koji su, ustvari, bili Lutov, a.s., narod. Riječ خاطئة je još jedan infinitiv u odori participa aktivnog. Time što je rečeno: A donijeli su faraon i narodi prije njega i stanovnici Sodome i Gomore grešnost, misli se da su svoj put ubudijeta prešli na pogrešan način. Ostale riječi u ajetu jasne su.

10 فَعَصَوْا رَسُولَ رَبِّهِمْ فَأَخَذَهُمْ أَخْذَةً رَّابِيَةً

10. i protiv poslanika Gospodara svoga se dizali, pa ih je On žestoko kaznio.

Zamjenica u glagolu عصوا odnosi se na faraona i ostale skupine spomenute u prethodnom ajetu, a riječ poslanik odnosi se na poslanstvo. Riječرابية  izvedena je iz infinitivaرباء  u značenju pretjeranost, tako da posljednje riječi ajeta daju do znanja da ih je Allah kaznio teškom kaznom.

Neki[3] kažu da je riječ o kazni koja je veća od ostalih kazni. A drugi, pak,[4] da se misli na vanprirodnu kaznu.

11 إِنَّا لَمَّا طَغَى الْمَاء حَمَلْنَاكُمْ فِي الْجَارِيَةِ

11. Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili

Ovaj ajet ukazuje na poplavu iz vremena Nuha, a.s. Riječ جارية znači lađa. Ajet se obraća onima koji su bili na Nuhovoj lađi, što zapravo znači obraćanje svim ljudima, jer oni koji su na lađi spašeni preci su onima što nakon njih žive. Dakle, oni koji su spašeni iste su vrste kao i one generacije koje slijede nakon njih, te se stanja nekih od njih mogu usporediti sa stanjima svih ljudi. Ostale riječi u ajetu su jasne.

Značenje ajeta je sljedeće: Mi smo vas spasili od potopa onda kada smo vas na lađu ukrcali.

12 لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ

12. da vam to poukom učinimo i da to pamte i shvate uši koje čuju.

Ajet objašnjava razlog njihovog spašavanja na lađi. Zamjenica u dijelu ajeta: i učinili smo je vraća se na nosili iz prethodnog ajeta: i nosili vas. Smisao je da je nošenje djelo Božije prema čovjeku, tako da je značenje koje nam ajet prenosi sljedeće: Ako smo to učinili, to je zbog toga da bismo pomoć učinili podsjetnikom i da biste iz nje pouku uzeli.

Riječ تعيها je od infinitiva وعي, koji znači sipati nešto u posudu, a pod ovom konstrukcijom, tj. وعي اذن, koja se odnosi na djelo nošenja na lađi, misli se da ljudi ovaj događaj, spasenja Nuha, smjeste u svoje uho i svijest i da ga ne zaborave, kako bi rezultat toga (podsjećanje i uzimanje pouke) mogao biti aktueliziran.

U ajetu je u njegovim dvjema sastavnim sintagmama ukazano na obje vrste Božijega upućivanja, i pokazivanje puta, i dovođenje do željenog cilja. Božiji općeniti zakon je da u cjelokupnom stvorenom svijetu uputi, tj. orijentira svako biće koje postoji prema savršenosti koja odgovara razini egzistencijalne kompetentnosti svake vrste ponaosob. Upravo u skladu s tim zakonom svako živo biće opremljeno je sredstvima koja mu omogućuju kretanje do svoga savršenstva, kao što i Kur'an časni naglašava: Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, uputio,[5] i: Koji stvara i čini skladnim i Koji s mjerom određuje i upućuje.[6] Objašnjenje ovih dvaju ajeta ponuđeno je u komentaru sura u kojima se nalaze.

Čovjek je, također, po pitanju svoga usavršavanja stvaralačkog puta poput ostalih materijalnih stvorenja koja bivaju upućena prema svome savršenstvu voljom Božijom. Osim toga, čovjeku je pripala i druga vrsta upute – šerijatska uputa. Čovjekov nefs ima usavršavanje kroz svojevoljna djela zbog toga što ta djela kroz kontinuitet i ponavljanje proizvode unutarnja stanja i svojstva, tako da još i u ovosvjetskom životu on posjeduje stanja i sposobnosti od kojih su neka upravo cilj i svrha njegovog života, određujući na taj način sudbinu svoje vječnosti.

Zahvaljujući ovoj činjenici, čovjeku je među svim stvorenjima posvećena posebna pažnja te je putem slanja poslanika i spuštanjem Knjiga za njega određen okvir vjerskih metoda prema kojima je upućen kako ljudi ne bi nakon slanja poslanika imali nikakvog argumenta: Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva izgovora pred Allahom imali.[7] O ovoj temi temeljito smo govorili u drugom tomu kada smo objašnjavali instituciju poslanstva.

Sve ovo spada u pokazivanje puta i objavljivanje Pravog puta kojeg čovjek sam po sebi, bez upute Allahove, ne bi mogao pronaći. Allah, dž.š., kaže: Mi mu na Pravi put ukazujemo, bilo da zahvali ili da porekne.[8] Ukoliko čovjek izabere ovaj Put i ne skrene s njega, stići će do sretnog i čistog života. Međutim, ukoliko ga izgubi i skrene s njega, stići će do vječne nesreće, a dokaz Božiji u svakom slučaju bit će upotpunjen i protiv njega, kao što je rečeno: Da svako ko strada strada s dokazom i da onaj koji živ postane to postane s dokazom.[9]

Nakon što je ovo postalo jasno, ustanovili smo da je jedan od zakona Božijih da čovjeka uputi sretnom životu tako što mu pokaže put.

Sintagma لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً ukazuje upravo na to značenje. Riječ تذكرة znači: da se sjeti puta svoje sreće, što ne znači da će čovjek sigurno pronaći u sebi to podsjećanje i da će krenuti putem sreće. Moguće je da sjećanje ostavi na njega traga, kao što je moguće da se to i ne dogodi.

Drugi zakon Božiji je da sva bića uputi prema njihovom savršenstvu, da ih usmjeri do te tačke i da ih proslijedi do nje. Sintagma وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ ukazuje na ovo značenje zato što وعي – obuhvatiti jeste jedan od primjera upućenosti Božije upravo posredstvom Njegove upute. Allah, dž.š., nije doveo u vezu sa Sobom ovu činjenicu, kao što je to učinio s tezkireh, zato što tezkireh znači upotpunjenje argumenta, što je Božije djelo, dok وعي – obuhvatanje nije Njegovo izravno djelo; moguće je da se dovede i u vezu s Njim i u vezu s čovjekom. Ipak, kontekst ajeta je poziv i objašnjavanje nagrade koja slijedi ukoliko se odazove na poziv. Nagrada i priznanje tragovi su obuhvatanja, svakako sa aspekta što čovjekovo djelo pripada čovjeku, a ne sa aspekta što je to pomoć Božija i što pripada Njemu.

Iz ovog ajeta postaje jasno da vanjska dešavanja ostavljaju utjecaj na čovjekovo djelo, upravo kao što iz 96. ajeta sure A'raf vidimo da čovjek utječe svojim djelom na vanjska dešavanja: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i bili bogobojazni, Mi bismo im otvorili blagoslove i s neba i iz zemlje.

O rivajetima

U Durrul-mensuru prenosi se od Ibn Munzira da je Ibn Džerih prenio u vezi s komentarom ajeta لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً: “Tezkireh je za ummet Muhammeda, s.a.v.a., jer koliko je samo lađa koje su potopljene u prošlosti i čiji su se tragovi izgubili, ali nakon puno stoljeća našli su ih ljudi iz Muhamedova, s.a.v.a., ummeta, kao što su ostaci Nuhove lađe na planini Džudi.”[10]

Autor: U komentaru sure Hud, u sklopu priče o Nuhovom događaju rečene su neke činjenice koje potvrđuju ovaj rivajet.

U istoj knjizi Se’id b. Mensur, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatim i Ibn Mirdevejh prenose do Makhula sljedeći rivajet:

“Kada je objavljen ajet وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Tražio sam od Allaha, dž.š., da ovo uho koje pamti bude Ali b. Ebi-Talib, a.s.’” Makhul kaže: “Nakon ove Poslanikove dove Ali, a.s., mnogo puta je rekao: ‘Nije se desilo da čujem nešto od Poslanika a da to zaboravim.’”[11]

U istoj knjizi Ibn Džerir, Ibn Ebi Hatim, Wahidi, Ibn Mirdevejh, Ibn ‘Asakir i Ibn Nedžari prenose od Berde da je rekao: “Poslanik, s.a.v.a., rekao je Aliju, a.s.: ‘Bog mi je naredio da te učinim sebi bliskim i da te ne udaljavam, da te poučim i da ti ne zaboraviš i tebi je potvrđeno da ono što te učim, da to obuhvatiš.’ Nakon ovih riječi objavljen je ajet: وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ.”[12]

U istoj knjizi Ebu Neim u knjizi Hilje prenosi od Alija, a.s., da je rekao: “Poslanik je rekao: ‘O Ali, Allah mi je naredio da te učinim bliskim i da te poučim da bi ti to obuhvatio. Nakon toga objavljen je ajet: وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ, pa, Ali, ti si uho za pamćenje moga znanja.’”[13]

Autor: Ovo je napisano i u tefsiru Burhan, što je Sa’d b. Abdullah svojim lancem prenosilaca prenio od Imama Sadika, a.s.[14] Također, Kulejni svojim lancem prenosilaca prenosi od Imama Sadika, a.s.[15] Ibn Babevejh svojim lancem preko Džabira također prenosi od Imama Sadika, a.s.[16]

Istu stvar od Ibn Šehr Ašuba iz Hiljetul-Evlija od Omera b. Alija i od Vahidija u knjizi Esbabun-nuzul od Burejde, i od Ebul Kasima b. Habiba u svom tefsiru od Zerr b. Hubejša prenosi od Alija, a.s.[17]

Ukratko, autor Gajetul-murada prenosi ovaj sadržaj preko sunija i preko šiija u šesnaest hadisa.[18] Autor tefsira Burhan rekao je: “Muhamed b. Abbas je u vezi s ovim prenio trideset hadisa i od sunija i od šiija.”[19]

Od 13. do 37. ajeta

13. A kada se u rog jedanput puhne,

14.i kada moć Božija obuhvati Zemlju i nebo i jednim udarom ih zdrobi,

15.toga će se dana Smak svijeta dogoditi.

16. I nebo će se razdvojiti, i labavo će biti,

17.i meleki će na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.

18.Tada ćete pokazani biti, i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati:

19.A onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku preda, reći će: “Evo vam, čitajte knjigu moju.

20. Bio sam čvrsto uvjeren da ću račun svoj polagati.”

21. I on će biti u životu zadovoljnom,

22. u Džennetu uzvišenom,

23. čiji će plodovi na dohvat ruke biti.

24. “Jedite i pijte s užitkom, za ono što ste u danima minulim zaradili!”

25. A onaj kome se knjiga u lijevu ruku njegovu preda, reći će: “Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije

26. i da ni saznao nisam za obračun svoj!

27. Kamo sreće da me je smrt dokrajčila;

28. Bogatstvomoje mi nije od koristi,

29. snage moje nema više!

30. “Držite ga i okujte,

31. zatim ga u velikoj vatri pržite,

32. a onda ga uvežite u lance sedamdeset lakata duge,

33. jer on u Allaha Moćnog nije vjerovao

34. i da se nahrani nevoljnik, nije poticao;

35. zato on danas ovdje nemaprijatelja

36. ni drugog jela osimistekline,

37. koje će samo notornigrešnici jesti.”

Objašnjenje ajeta

Ovi ajeti čine drugo poglavlje u kojem su predstavljene neke od osobenosti Sudnjega dana.

13 فَإِذَا نُفِخَ فِي الصُّورِ نَفْخَةٌ وَاحِدَةٌ

13. A kada se u rog jedanput puhne,

Već smo prije rekli da je izraz puhanja u rog aluzija na Sudnji dan (kao što je praksa da se među ljudima puhanjem u trubu obznani da je naprimjer došla neka trgovačka roba, ili da treba započeti neki pohod, zbog čega se svi okupljaju). Puhanje u rog također je aluzija na okupljanje ljudi radi poravnanja računa. Ukoliko je opisano da će puhanje biti samo jedanput, to je zato da bi se dalo do znanja da je riječ o neizbježnom događaju koji je u sklopu predodređenja, a nije dodato na već postojeće tako da bi imalo potrebu za ponavljanjem. Iz konteksta proizlazi da je ovo puhanje ustvari drugo puhanje nakon kojeg će mrtvi biti proživljeni.

14 وَحُمِلَتِ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ فَدُكَّتَا دَكَّةً وَاحِدَةً

14. i kada moć Božija obuhvati Zemlju i nebo i jednim udarom ih zdrobi,

Riječ دكّ (s tešdidom na kafu) infinitiv je pasivnog glagolskog oblika دٌكّتا, a ima značenje razornog drobljenja, pa ono što je na taj način uništeno ostaje u sitnim parčićima. Kada je rečeno da se nebo i Zemlja ponesu, mislilo se ukazati da će ih Moć Allahova obuhvatiti, a razlog dodavanja okruglog ta na دكّ, a nakon toga i dodavanje atributa واحدة jeste da bi se ukazalo na brzinu drobljenja i da bi se dalo do znanja da drobljenje planina i zemlje nema potrebu za ponavljanjem, već da će se odjednom dogoditi.

15فَيَوْمَئِذٍ وَقَعَتِ الْوَاقِعَةُ

15. toga će se dana Smak svijeta dogoditi.

16وَانشَقَّتِ السَّمَاء فَهِيَ يَوْمَئِذٍ وَاهِيَةٌ

16. I nebo će se razdvojiti, i labavo će biti.

Bilo gdje da se upotrijebi riječ انشقاق, ona znači odvajanje dijela od nečega. Riječ واهية je iz korijena وهي, a znači slabost, dok po mišljenju nekih znači deranje kože, odjeće i tome slično.

Moguće je da je ovaj ajet: انشَقَّتِ السَّمَاء فَهِيَ يَوْمَئِذٍ وَاهِيَةٌ وَالْمَلَكُ عَلَى أَرْجَائِهَا u značenju 25. ajeta sure Furkan: وَيَوْمَ تَشَقَّقُ السَّمَاء بِالْغَمَامِ وَنُزِّلَ الْمَلَائِكَةُ تَنزِيلًا – A na Dan kada se nebo rastvori i samo tanak oblak pojavi i kada se meleki sigurno spuste.

17وَالْمَلَكُ عَلَى أَرْجَائِهَا وَيَحْمِلُ عَرْشَ رَبِّكَ فَوْقَهُمْ يَوْمَئِذٍ ثَمَانِيَة

17. i meleki će na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.

Ragib Isfahani kaže da رجا svake stvari predstavlja njenu okolinu, predio, kraj, a njena množina je أرجاء, tj. predjeli, strane. Kao što je u Kur'anu rečeno:

و الملك علي ارجاها.[20] Riječ ملك, kao što smo rekli, upotrebljava se i za jedninu i za množinu, a na ovom mjestu u pitanju je množina. Zamjenica همu dijelu ajeta: وَيَحْمِلُ عَرْشَ رَبِّكَ فَوْقَهُمْ يَوْمَئِذٍ ثَمَانِيَة, kako proizlazi iz konteksta, odnosi se na meleke. Međutim, neki su rekli[21] da se odnosi na sva stvorenja.

Iz spoljašnje forme Božijih riječi proizlazi da Arš Božiji toga Dana nose meleki, kao što se može razumjeti iz sljedećeg ajeta: Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj.[22] U jednom rivajetu kaže se da četiri meleka nose Arš, a iz ajeta iz tematske sure proizlazi da je osam meleka koji ga nose. Međutim, o tome da li su svi oni koji nose Prijesto meleki ili nisu, ajet se ne izjašnjava, bez obzira što kontekst ajeta ukazuje na to da su meleki.

Moguće je – kao što smo ukazali – da je cilj spominjanja rastvaranja Nebesa, stajanja meleka na njegovim krajevima i osam nosača Arša toga dana, da se da do znanja kako će se toga dana Nebesa, meleki i Arš ukazati čovjeku, kao što je i Kur'an u vezi s tim rekao: I vidjet ćeš meleke kako prijesto okružuju, veličajući i hvaleći Gospodara svoga.[23]

18 يَوْمَئِذٍ تُعْرَضُونَ لَا تَخْفَى مِنكُمْ خَافِيَةٌ 

18. Tada ćete pokazani biti i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati.

Iz spoljašnosti ajeta proizlazi da se glagolom تعرضون – bit ćete pokazani, misli na pokazivanje Uzvišenom Allahu, kao što je u 48. ajetu sure Kehf rečeno: Pred Gospodarem tvojim bit će oni u redove poredani. Riječ عرض leksički ima značenje da prodavač izloži svoju robu pred mušterijom i da mu je pokaže. Na kraju, pokazivanje ljudi Allahu na Sudnjem danu, danu na kojem se razdvaja istina od zablude i danu suđenja, znači da će sve ono što čovjek u sebi ima od vjerovanja i djela biti otkriveno Allahu i otvorit će se čovjekovo srce, tako da ništa ni od vjerovanja ni od djela neće ostati skriveno Allahu; sve što je skriveno postat će vidljivo i sve će tajne biti objelodanjene, što spada u osobenosti Sudnjega dana. Sudnji dan je: Dan kada tajne budu otkrivene,[24] kao i: Dan kada su oni otkriveni i neće biti ništa skriveno Allahu o njima.

Prije smo napominjali da ono što je izneseno kao osobenost Sudnjega dana nije svojstveno samo njemu. Naprimjer, ako je rečeno da je vlast na Sudnjem danu samo Božija, to ne znači da na Ovom svijetu osim Boga postoji neko ko ima vlast, ili ako je rečeno da je toga dana stvar u Božijim rukama, da nikome nema zaštite od Božije kazne, da će Mu se stvorenja prikazati i otvoriti svoje tajne i da ništa neće Bogu biti skriveno, to ne znači da je Allah samo na Sudnjem danu takav. Riječ je o stalnim Božijim atributima i željelo se reći da će ljudima toga dana postati očigledno da je Allah takav. Dakle, značenje ajeta je sljedeće: Toga dana postat će vam jasno da ste na Dunjaluku bili pod nadzorom Božijega znanja i toga dana sva djela bit će vam vidljiva i ništa neće biti skriveno.

19 فَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ فَيَقُولُ هَاؤُمُ اقْرَؤُوا كِتَابِيهْ

19. A onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku preda, reći će: “Evo vam, čitajte knjigu moju.

U Madžme'ul-bejanu rečeno je da je riječ هاؤم naredba nekolicini i da je zamjena naredbi هاكم. Ako se odnosi na jednog muškarca, kaže se: هاء يا رجل, ako se odnosi na dvojicu muškaraca, kaže se: هاؤما يا رجلان, a ako na skupinu muškaraca: هاؤم يا رجال. Jednoj ženi kaže se: هاء يا إمرأة (hemze se čita s kesrom, a nakon njega se ne upotrebljava ja), dvjema ženama kaže se: هاؤما, a nekolicini žena: هاؤن. Tako se govori u Hidžazu. Oni iz Nemima i Kejsa jednini muškog roda kažu kao i u Hidžazu – هاء, dvojini kažu – هاءا, a množini – هاؤا; jednoj ženi – هاءي, a skupini žena – هاؤن. Neka arapska plemena umjesto hemzeta koriste kaf, pa kažu: هاك‌‌, هاكما, هاكم, هاكِ, هاكما, هاكنّ. U svim narječjima ova naredba znači uzmi i riječ je o imperativu koji nema negacije.[25]

Ovaj časni ajet i ajeti nakon njega sve do riječi خاطؤن podrobno objašnjavaju različitosti stanja ljudi na Sudnjem danu, stanja sreće i nesreće, a komentirajući ajet: A kome se knjiga njegova da u desnu ruku,[26] govorili smo o značenju davanja knjige u desnu ruku. Vjerovatno je da je rečenicaهَاؤُمُ اقْرَؤُوا كِتَابِيهْ upućena melekima. Okruglo ha na kraju riječi كتابيه, kao i na krajevima ostalih ajeta, jeste ha za stajanje, koje se terminološki naziva هاي استراحت – ha za predah. Značenje ajeta je: Oni kojima knjiga bude data u desnu ruku okrenut će se prema melekima i reći će im: “Dođite, uzmite knjigu mojih djela i čitajte kako ona presuđuje u korist moje sreće.”

 20 إِنِّي ظَنَنتُ أَنِّي مُلَاقٍ حِسَابِيهْ

20. Bio sam čvrsto uvjeren da ću račun svoj polagati.”

Riječ ظن u ovom ajetu ima značenje uvjerenja, a ajet govori o uzroku onoga što se razumjelo iz prethodnog ajeta. Ako sam rekao da je moja knjiga predata s desne strane i da presuđuje u korist moje sreće, to je iz prostog razloga što sam bio uvjeren da ću uskoro morati polagati račune, imao sam vjeru u svoga Gospodara i učinio svoja djela ispravnim.

 21فَهُوَ فِي عِيشَةٍ رَّاضِيَةٍ

21. I on će biti u životu zadovoljnom,

Dakle, takav čovjek živi zadovoljan život, život koji mu se dopada. Opisivanje života zadovoljnim spada u razumnu metaforu.

22فِي جَنَّةٍ عَالِيَةٍ 23 قُطُوفُهَا دَانِيَةٌ24 كُلُوا وَاشْرَبُوا هَنِيئًا بِمَا أَسْلَفْتُمْ فِي الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ

22. u Džennetu uzvišenom, 23. čiji plodovi će na dohvat ruke biti. 24. “Jedite i pijte s užitkom, za ono što ste u danima minulim zaradili!”

Dakle, bit će u Džennetu visokog ranga, u kojem će imati užitke, koje niti je oko vidjelo niti uho čulo, niti su kome mogli na um pasti.

قُطُوفُهَا دَانِيَةٌ – riječقطوف  množina je od قطف (kesra na kafu i sukun na tau) i znači voće dozrelo za branje, a sintagma znači da je džennetsko voće njemu na dohvat ruke, tako da ga može kidati kako zaželi.

كُلُوا وَاشْرَبُوا هَنِيئًا بِمَا أَسْلَفْتُمْ فِي الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ – dakle, bit će im rečeno: Jedite i pijte, od svega što se u Džennetu može jesti i piti i neka vam bude prijatno! Ovo je nagrada za vaše vjerovanje i dobra djela koja ste pripremili za danas na prolaznom Dunjaluku.

 25وَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِشِمَالِهِ فَيَقُولُ يَا لَيْتَنِي لَمْ أُوتَ كِتَابِيهْ26 وَلَمْ أَدْرِ مَا حِسَابِيهْ

25. A onaj kome se knjiga u lijevu ruku njegovu preda, reći će: “Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije 26. i da ni saznao nisam za obračun svoj!

Ovo su riječi pripadnika druge skupine, nesretnih grešnika kojima knjiga djela biva predata s lijeve strane, a značenje predavanja knjige djela grešnicima s lijeve strane objašnjeno je u suri Isra. Oni na Sudnjem danu žale: Kamo sreće da nikada nismo vidjeli knjigu svojih djela i da nismo shvatili kakva djela imamo; ovo žele zbog toga što shvataju kakva im je bolna kazna pripremljena zbog onoga što su radili na Dunjaluku.

 27يَا لَيْتَهَا كَانَتِ الْقَاضِيَةَ

27. Kamo sreće da me je smrt dokrajčila;

Komentatori su rekli[27] da se zamjenica u ليتها vraća na موته الاولي, koje je skriveno, a riječ je o prvoj smrti koja čovjeka odvodi sa Dunjaluka.

Ajet bi značio: Kamo sreće da je ona prva smrt, koju smo doživjeli i koja nas je odvela sa Dunjaluka, s nama završila i uništila nas tako da više ne budemo proživljeni, da se nismo zadesili na mjestu vječne kazne i da nismo vidjeli ono što sada gledamo.

28 مَا أَغْنَى عَنِّي مَالِيهْ 29 هَلَكَ عَنِّي سُلْطَانِيهْ

28. Bogatstvo moje mi nije od koristi, 29. snage moje nema više!”

Ovo su dva kajanja izgovorena nakon što je postalo jasno da su napori koje je činio na Dunjaluku ostali bez rezultata, jer je dok je bio živ na Dunjaluku umislio da je sreća u imetku i moći, da će time moći od sebe odagnati sve nevolje, te da će ga imetak i moć dovesti do užitaka i svega što voli. Živio je u toj zabludi i sav trud je uložio u stjecanje imetka i moći. Sasvim je prirodno da se na taj način odvojio od svakog pozivaoca istini, proglašavajući ga lašcem, ali onoga trenutka kada je ustao iz mezara, vidio je da od svih njegovih ideala, imetka i moći, nema na tom mjestu nikakve koristi jer su propali. Stoga izgovara ove dvije rečenice pokajanja.

30خُذُوهُ فَغُلُّوهُ 31 ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ 32ثُمَّ فِي سِلْسِلَةٍ ذَرْعُهَا سَبْعُونَ ذِرَاعًا فَاسْلُكُوهُ

30. “Držite ga i okujte, 31. zatim ga u velikoj vatri pržite, 32. a onda ga uvežite u lance sedamdeset lakata duge,

Ovi ajeti prenose Allahovu naredbu melekima: Uzmite ga i u vatru bacite! Ono što je skriveno u ovom govoru je sljedeće – melekima će biti rečeno: Uzmite ga i bacite… Riječ غلوه imperativ je infinitiva غل, što znači okovati u lance vrat, ruke i noge zarobljenika.

ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ – zatim ga uvedite u ogromnu vatru. Riječ جحيم znači ogromna vatra, صلوا je naredba iz korijena صلو u značenju učiniti čovjeka saputnikom vatre.

ثُمَّ فِي سِلْسِلَةٍ ذَرْعُهَا سَبْعُونَ ذِرَاعًا فَاسْلُكُوهُ – riječ سلسلة znači lanac, a riječ ذرع dužina; riječ ذراع jedinica je za mjerenje dužine, lakat, a سلوك ukazuje da će grešnika sedamdeset lakata dugim lancem omotati i tako ga okovati.

33إِنَّهُ كَانَ لَا يُؤْمِنُ بِاللَّهِ الْعَظِيمِ 34وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ

33. jer on u Allaha Moćnog nije vjerovao 34. i da se nahrani nevoljnik, nije poticao;

Infinitiv حضّ, od kojeg je skovan glagol u sadašnjem vremenu يحض, znači poticanje i bodrenje, a u ovim ajetima objašnjava zbog čega je izdata naredba u prethodnim ajetima (zgrabite ga, okujte ga i bacite u vatru). Razlog je sljedeći: nije vjerovao u Allaha moćnog i nije poticao da se nevoljnici hrane, već je to olahko uzimao i nije ga bol nevoljnika uznemiravala.

35فَلَيْسَ لَهُ الْيَوْمَ هَاهُنَا حَمِيمٌ 36 وَلَا طَعَامٌ إِلَّا مِنْ غِسْلِينٍ 37 لَا يَأْكُلُهُ إِلَّا الْخَاطِؤُونَ

35. zato on danas ovdje nema prijatelja 36. ni drugog jela osim istekline, 37. koje će samo notorni grešnici jesti.”

Riječ حميم znači prijatelj. S obzirom da je ajet počeo faom, to znači da je ovaj ajet zaključak rečenice انه كان لا يؤمن. Rezultat rečenog je da on zbog toga što nije vjerovao u Boga danas neće imati prijatelja da mu bude koristan, tj. neće imati zagovornika, jer za nevjernika nema oprosta i neće biti ni zauzimanja za njega.

وَلَا طَعَامٌ إِلَّا مِنْ غِسْلِينٍ Riječ غسلين znači prljava voda, isteklina, a kao da se ovdje odnosi na ono što ističe iz tijela džehenemlija. Časni ajet veza je sa riječju حميم iz prethodnog ajeta i zaključak je rečenice وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ. Rezultat ovih navoda je da će se nevjernik danas, zato što nije poticao na davanje hrane onima koji su u nevolji, sam hraniti onim što će curiti iz tijela džehenemlija.

Ajet لَا يَأْكُلُهُ إِلَّا الْخَاطِؤُونَ objašnjava riječ غسلين. خاطؤن su oni kojima je griješenje postalo običaj.

O rivajetima

U Durrul-mensuru Ibn Džerir prenosi od Ibn Zejda da je rekao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., o ajetu – I meleki će na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati, rekao je: ‘Sada Božiji Arš nose četverica, a na Sudnjem danu to će činiti osmerica.’”[28]

Autor: U spomenutom ajetu riječima toga dana Allah je ograničio broj onih koji nose Arš i to je obavijest i jasna manifestacija da je taj broj, osam nosača Arša Božijeg, svojstven za Sudnji dan.

U Tefsiru Komi navedeno je da je Imam, a.s., u jednom hadisu rekao: “Arš nose osmerica, četvero od prvih i četvero od posljednjih. Četvero prvih su: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a.s., a četvero od posljednjih su Muhammed, s.a.v.a., Ali, Hasan i Husejn, a.s.”[29]

Autor: U mnogim rivajetima rečeno je da je osam nosilaca Arša svojstveno Sudnjem danu, a u nekim se rivajetima kaže da su nosioci Arša – s obzirom na to da je Arš ustvari Znanje Božije – četverica od nas, a druga četverica su oni koje Allah želi da budu.

U tefsiru Ajjaši Ebu Basir prenosi rivajet od Imama Sadika, a.s., u kojem kaže: “Kada nastupi Sudnji dan, svaka će skupina ljudi biti prozivana po svome imamu, a to je imam za čijeg su vremena ti ljudi umrli. Ako budu znali ime svoga imama i budu ga spoznali za svoga imama, knjiga djela bit će im predata s desne strane, zato što je Allah, dž.š., rekao: A na Dan kada pozovemo sve skupine po Imamu njihovom, oni kojima se knjiga njihova da u desnu ruku njihovu čitat će knjige svoje.” Riječ يمين, desna strana, znači spoznaju i potvrđivanje imama, jer njegova knjiga jeste zapravo Imam. A oni koji ne poznaju svoje imame od onih su kojima se knjiga daje s lijeve strane. To su oni za koje Allah, dž.š., kaže: A oni nesretni, ko su nesretni?! Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj i u sjeni dima čađavog.[30]

Autor: U nekim rivajetima ajet: A oni kojima se knjiga njihova da u desnu ruku, dovodi se u vezu sa Alijem, a.s., u drugim u vezu s njim i njegovim sljedbenicima. Ajet: A oni kojima se knjiga njihova u lijevu preda, primjenjuje se na Alijeve neprijatelje, a jasno je da ti rivajeti objašnjavaju ono na šta se sve ajet odnosi, a ne predstavljaju njegov tefsir.

U Durrul-mensuru Hakim (koji hadis smatra sahihom) prenosi od Ebi Seida, a on od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Kada bi se jedna kanta istekline posula na Dunjaluk, svi bi ljudi istruhli.”[31]

U istoj knjizi Bejheki prenosi iz Šu'be imana, od Sa'sa b. Suhana da je rekao kako je jednom prilikom jedan beduin došao kod Ali b. Ebi Taliba i upitao ga: “Šta znači:Neće ga jesti osim onih koji koračaju (الخاطون), a tako mi Allahasvi koračaju (reče beduin)!?” Ali, a.s., se nasmija i reče: “O beduine, neće ga jesti osim notorni grešnici (الخاطئون).” Beduin reče: “Tako mi Allaha, istinu si rekao, o Predvodniče pravovjernih! Allah ne predaje svoje robove mukama.” Tada se okrenuo prema Ebul Esvedu i rekao mu: “Dosta nearapa ulazi u vjeru, zato sroči za ljude nešto na osnovu čega mogu pravilno izgovarati.” Nakon toga Ebul Esved je uspostavio dammu, fethu i kesru.[32]

U tefsiru Burhan prenosi se od Ibn Babevejha koji je u knjizi Ed-Duru'ul-vaki'aprenio od Poslanika da je rekao: “Kada bi jedan lakat lanca kojeg Uzvišeni Allah spominje u Svojoj knjizi bio stavljen na zemaljske planine, one bi se od njegove vreline istopile.”

38. A Ja se kunem onim što vidite

39. i onim što ne vidite.

40. Zaista je Kur’an govor plemenitog Poslanika,

41. a nije govor pjesnika, kako malo ima među vama vjernika!

42. niti govor proroka, kako je malo među vama onih koji opomenu primaju!

43. Objava je on od Gospodara svjetova!

44. A da je on o Nama bilo šta izmislio,

45. Svojom bismo ga silom uhvatili,

46. a onda mu žilu kucavicu presjekli,

47. i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.

48. Zaista, Kur'an je opomena za bogobojazne,

49. A Mi sigurno znamo da su neki od vas lažljivci,

50. a sigurno je laž uzrok tuge nevjernika,

51. a on je, zaista, istinito pouzdan,

52. zato hvali ime Gospodara svoga Veličanstvenoga!

O ajetima

Ova skupina ajeta predstavlja treće poglavlje sure i u njoj se ono što je rečeno u prethodnim ajetima potvrđuje afirmativnim jezikom Kur'ana, da bi na taj način bilo potvrđeno ono što se kazuje o Sudnjem danu.

38 فَلَا أُقْسِمُ بِمَا تُبْصِرُونَ 39 وَمَا لَا تُبْصِرُونَ

38. A Ja se kunem onim što vidite 39. i onim što ne vidite.

Iz spoljašnosti ovih dvaju ajeta Uzvišeni Allah, zaklinjući se onim što se vidi i onim što se ne vidi, svjetovima gajba i šehadeta, zaklinje se, ustvari, svim stvorenjima. Međutim, ova zakletva ne obuhvata Uzvišenu Bit Allahovu, jer daleko je od kur'anskog kodeksa časti da svrsta u isti red stvorenja i Uzvišenog Allaha i da na taj način oboje budu izjednačeno veličani.

Uopćeno, svaka zakletva u sebi podrazumijeva i jednu vrstu veličanja onoga čime se zaklinje, a stvorenja Božija, stvorena rukom Njegovom, kojima se On u ovim ajetima zaklinje, vrijedna su i lijepa, jer je On lijep i ne stvara ništa a da nije lijepo. Kako da ne bude tako kada je On sam pohvalio Svoja stvorenja i Svoje djelo rekavši: Onaj Koji je sve stvorio lijepim.[33] Također je rekao: Pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj![34] Dakle, stvorenja od Allaha, dž.š., imaju samo ono što je dobro, a sve što je u njima loše, od njih je samih, ili iz njihovog međusobnog poređenja.

Svima je jasna činjenica da upravo ova zakletva (onim što vidite i što ne vidite), izabrana između svih ostalih zakletvi, najbolje odgovara ovom mjestu radi potvrđivanja istinitosti Kur'ana. Jedino ustrojstvo koje vlada Svijetom jeste ustrojstvo čiji su aktivni dijelovi međusobno povezani, što nam daje do znanja da je Stvoritelj svih jedan i da se svi oni kreću prema Njemu. Također nam daje do znanja ispravnost svih učinaka i propisa tevhida, počev od izabiranja poslanika, slanja knjiga, pa sve do činjenice da je Kur'an najbolja nebeska knjiga, jer su svi njeni pozivi usmjereni istini i Pravome putu. Iz dosada rečenog jasno je da objašnjenja koja su dali neki komentatori Kur'ana o ovim zakletvama nisu tačna. Naprimjer, neki kažu[35] da se prvim dijelom zakletve (onim što vidite) misli na stvorenja, a drugim (i što ne vidite) na Stvoritelja. Međutim, kontekst ajeta ne slaže se s takvim komentarom. Drugi kažu[36] da se prvom zakletvom misli na spoljnje blagodati, a da se drugom zakletvom misli na unutarnje blagodati. Ima i onih koji kažu[37] da se prvom zakletvom misli na džine i ljude, a drugom na meleke, ili da se prva odnosi na tijela, a druga na duše, ili, pak, prva na Dunjaluk a druga na Ahiret, ili prva uzima u obzir vidljive učinke moći Božije, a druga nevidljive učinke i tajne stvaranja. Ono što ove mogućnosti čini neispravnim jeste činjenica da je riječ upotrijebljena u ajetu općenitija od svih njih.

40 إِنَّهُ لَقَوْلُ رَسُولٍ كَرِيمٍ

40. Zaista je Kur’an govor plemenitog Poslanika,

Zamjenica u انّهodnosi se na Kur’an, a iz konteksta proizlazi da se pod riječima رسول كريم misli na Muhammeda, s.a.v.a., a ajet želi opovrgnuti tvrdnje nevjernika da je Poslanik, s.a.v.a., pjesnik ili prorok i na taj način potvrditi njegovo poslanstvo.

To što je Kur'an nazvan govorom Poslanikovim ne stvara nikakav problem jer nije pripisan njegovoj ličnosti, već njegovom poslanstvu, a sasvim je jasno da Poslanik sa aspekta poslanstva od sebe ništa ne priča – sve što govori, to mu je poslano; ovo je šire objašnjeno u 43. ajetu iste ove sure. Neki kažu[38] da se رسول كريم odnosi na Džibrila, što ne potvrđuje kontekst ajeta, jer bi se u tom slučaju trebalo kazati: Ovaj Kur’an ne donose šejtani, kao što je u suri Šu’ara rečeno, a pored ovoga sljedeći ajet: A da je on o Nama bilo šta iznio,kao i ajeti iza njega koji govore o Poslaniku, ne poklapa se sa mogućnošću da se pod plemenitim poslanikom misli na Džibrila.

41 وَمَا هُوَ بِقَوْلِ شَاعِرٍ قَلِيلًا مَا تُؤْمِنُون

41. a nije govor pjesnika, kako malo ima među vama vjernika!

U ovom ajetu poriče se tvrdnja da je Kur’an pjesma, jer donosilac Kur’ana, Poslanik, s.a.v.a., u cijelom svom životu nije spjevao ni jednoga stiha, a kamoli da bude pjesnik. Sintagmaقَلِيلًا مَا تُؤْمِنُونَ prijekor je svima njima, od kojih većina nije vjerovala, a mali broj njih bili su vjernici.

42 وَلَا بِقَوْلِ كَاهِنٍ قَلِيلًا مَا تَذَكَّرُونَ

42. niti govor proroka, kako je malo među vama onih koji opomenu primaju!

U ovom ajetu poriče se mogućnost da je Kur'an knjiga predskazanja, a da je Muhammed, s.a.v.a., prorok. A prorok je čovjek koji prima vijesti od džina. Sintagma قَلِيلًا مَا تَذَكَّرُونَ kritika je upućena svim mnogobošcima.

43 تَنزِيلٌ مِّن رَّبِّ الْعَالَمِينَ

43. Objava je on od Gospodara svjetova!

Dakle, Kur'an je spušten od Allaha, dž.š., Gospodara svjetova, a nije ga sročio Poslanik, niti ga je lažno pripisao Bogu, kako je već prije o toj mogućnosti bilo govora.

44 وَلَوْ تَقَوَّلَ عَلَيْنَا بَعْضَ الْأَقَاوِيلِ45 لَأَخَذْنَا مِنْهُ بِالْيَمِينِ46 ثُمَّ لَقَطَعْنَا مِنْهُ الْوَتِينَ47 فَمَا مِنكُم مِّنْ أَحَدٍ عَنْهُ حَاجِزِينَ

44. A da je on o Nama bilo šta izmislio, 45. Svojom bismo ga silom uhvatili, 46. a onda mu žilu kucavicu presjekli, 47. i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.

Kada neko kaže da je o njemu neko nešto slagao تقوّل, nalagao, to znači da je na njega nešto izmišljeno. Riječ وتين, kako je to Ragib rekao,[39] predstavlja venu koja dovodi krv u jetru, i ukoliko vena bude prekinuta, nastupa smrt. Također, rečeno je da je to arterija.[40]

Značenje ajeta bilo bi sljedeće: Kada bi ovaj plemeniti Poslanik, kome smo Mi teret poslanstva stavili na pleća i koga smo s Kur’anom poslali vama, izmislio nešto od sebe i to Nama pripisao, sputali bismo mu ruke kao prestupniku, ili bismo mu presjekli desnu ruku, ili bismo Našom rukom, što simbolizira moć, njega ščepali i osvetili mu se. U Tefsiru Komi[41] u rivajetu je spomenuta posljednja mogućnost.

Zatim bismo ga, za kaznu što je slagao na Nas, ubili, a niko među vama ne bi ga mogao sakriti od Nas, kako bi Nas spriječio od izvršenja osvete i na taj ga način spasio.

Ovo je prijetnja Poslaniku šta bi mu se dogodilo ukoliko bi pripisao Bogu ono što On nije rekao. Međutim, kako je moguće da se ova pretpostavka aktuelizira, kad je on poslan od Allaha, dž.š., i kad ga je Allah počastio poslanstvom i izabrao za Svoga poslanika!?

Dakle, tematski ajeti imaju značenje sljedećeg ajeta: A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.[42]A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili,[43] ajet je koji dolazi nakon spominjanja velikih blagodati datih poslanicima.

Dakle, nema mjesta prigovoru da, ukoliko je poruka ajeta da će Allah sigurno kazniti bilo koga ko lažno počne tvrditi da je poslanik i počne lagati na Boga i od Njega izmišljati poruke, da će ga Allah na Dunjaluku na najgrozniji način uništiti. U tom slučaju poruka je u oprečnosti sa onim što vidimo u svijetu – koliko ima onih koji su se lažno predstavljali poslanicima, ali nisu kažnjeni! Neispravnost prigovora ogleda se u tome što je prijetnja u ajetu upućena Poslaniku, odabranom od Allaha, kojem se, ukoliko bi nešto izmislio, daje na znanje šta ga čeka, a prijetnja se ne odnosi na one koji se lažno proglašavaju poslanicima.

48 وَإِنَّهُ لَتَذْكِرَةٌ لِّلْمُتَّقِينَ

48. Zaista, Kur'an je opomena za bogobojazne,

U ovom ajetu ističe se vrijednost bogobojaznosti kao i vrijednost spoznaje Allaha i proživljenja (u njihovom pravom značenju). Podsjeća se na stepene koje bogobojazni imaju na Ahiretu u Džennetu, kao i činjenicu da Kur'an nije izmišljotina ili potvora, što nam daje do znanja da ajet predstavlja argument činjenici da je Kur'an čist (od izmišljotine i potvore).

49 وَإِنَّا لَنَعْلَمُ أَنَّ مِنكُم مُّكَذِّبِينَ 50 وَإِنَّهُ لَحَسْرَةٌ عَلَى الْكَافِرِينَ

49. A Mi sigurno znamo da su neki od vas lažljivci, 50. a sigurno je laž uzrok tuge nevjernika,

Dakle, Mi znamo da su neki od vas lažovi i upravo će laž biti razlog tuge koju će osjetiti onoga dana kada budu proživljeni.

51 وَإِنَّهُ لَحَقُّ الْيَقِينِ52 فَسَبِّحْ بِاسْمِ رَبِّكَ الْعَظِيمِ

51. a on je, zaista, istinito pouzdan, 52. zato hvali ime Gospodara svoga Veličanstvenoga!

Na kraju sure Vaki'a nalaze se ajeti slični ovima i o njima smo već dali objašnjenje, a obje sure, Vaki'a i Hākka, slijede isti cilj – opisuju Sudnji dan, tako da je i kontekst i završetak obiju sura isti. Tematski ajet je zakletva o istinitosti Kur'ana, koji izvještava o Sudnjem danu, a obje sure završavaju potvrdom da je ono što Kur'an izvještava da će biti na Sudnjem danu uistinu pouzdano. Zatim Uzvišeni naređuje Svome Poslaniku da slavi Veličanstveno ime svoga Gospodara, tj. da Ga drži čistim od toga da je svijet stvoren uzalud i da mu nije odredio krajnju tačku pod imenom proživljenje i od toga da činjenice koje Kur'an iznosi o stvaranju i proživljenju nisu istinite.