Učenje, pamćenje i prenošenje Kur'ana 31.

Već smo kazali da je još za Poslanikova života jedna posebna grupa ljudi prakticirala učenje (recitiranje) Kur'ana i poučavala Kur'anu. Oni su slušali ajete koji su uzastopno objavljivani i učili ih napamet. Ponekad bi recitirali Kur'an pred Poslanikom kako bi ih on slušao. Neki od njih su prednjačili u poučavanju, a to su bili oni od kojih je učenje Kur'ana prihvaćeno putem predaje. Većina učača Kur'ana svoje je znanje stekla posredstvom učitelja.

Ovaj oblik memoriranja i prenošenja bio je zahtjev vremena jer se tada upotrebljavao kufski oblik arapskog pisma u kojem se jedna riječ mogla čitati na nekoliko načina. Zbog toga je bilo nužno primanje i učenje od učitelja, a zatim memoriranje i prenošenje. S druge strane, većina stanovništva je bila nepismena i nisu imali drugog puta za očuvanje i prenošenje Kur'ana.  Ostao je jedino ovaj način koji je korišten i u kasnijim vremenima.

Generacije učača (recitatora) Kur'ana

Prvu generaciju učača Kur'ana predstavljali su Poslanikovi drugovi, suvremenici, koji su radili na učenju i poučavanju Kur'anu dok je Muhammed, s.a.v.a., bio živ. Jedna grupa njih je sakupila cijeli Kur'an, a među njima je bila i jedna žena po imenu Umm Vereka, kćerka Abdullah bin Harisa.[1]

(Ovdje se misli na sakupljanje koje se, prema hadisima, odnosi na četvoricu, petoricu, šestoricu ili više ensarija – Poslanikovih sljedbenika iz Medine, koji su naučili i memorirali cijeli Kur'an, a ne na zapisivanje sura i ajeta prema redosljedu kako je to u Mushafu, jer u suprotnom nije postojala mogućnost za pisanje Kur'ana po redoslijedu objave nego u vremenu prvog i trećeg halife. Iz nekih hadisa primjećujemo da je Poslanik lično određivao i ustanovljavao položaj i mjesto sura i ajeta. Većina Poslanikovih hadisa ovu stvar poriče.)

Prema tvrdnjama nekih učenjaka jedna grupa iz ove generacije učača istakla se u radu na poučavanju recitiranju – učenju Kur'ana. To su halife Osman i Alija, zatim Ubejd ibn Ka'b, Zejd bin Sabit, Abdullah bin Mes'ud i Ebu Musa el-Es'arf.[2]

Druga generacija: To su učenici prve generacije učača. Oni su poznati Poslanikovi sljedbenici koji su održavali kružoke za učenje Kur'ana u Mekki, Medini, Kufi, Basri i Šamu, dakle, u gradovima gdje je poslat “Mushaf vodič” o čemu smo već govorili.

U Mekki su djelovali Abdullah bin ‘Amir, ‘Asa bin ebi Rijah, Tawus, Mudžahid, ‘Ikrame, Ibn ebi Malika i dr.

U Medini su djelovali: Ibn el-Musib, ‘Urwe, Salim, ‘Umer bin ‘Abdu-l-‘Aziz, Sulejman bin Jasir, ‘Asa‘ bin Jasir, Mu‘az el-Kari, Abdullah bin el-‘Aredž, Ibn Šihab ez-Zehri, Muslim bin Džendab i Zejd bin Aslam.

U Kufi su djelovali: ‘Alkama, El-Esved, Mesruk, ‘Ubejda, ‘Amr bin Šarhabil, Haris bin El-Kajs, Rebi‘ bin Hejsem, ‘Amr bin Mejmun, Ebu ‘Abd Er-Rahman Es-Silmi, Zerr bin Habiš, ‘Ubajd bin Nefla, Sa'id bin Džubejr i Eš-Š‘abi.

U Basri su djelovali: Ebu ‘Alija, Ebu Redža', Nasr bin El-‘Asim, Jahja ibn Ja'mur, Hasan El-Basri, Ibn Sirin i Qatada.

U Šamu su djelovali: Mugira bin ebi Šihab, jedan od Osmanovih drugova i Halifa bin Sa‘id, jedan od drugova Ebi Ed-Derdža' Es-Sahabi.

Treća generacija: su oni čije djelovanje približno odgovara prvoj polovini drugog stoljeća, a poznati su po onome što su preuzeli od imama učača iz druge generacije.

U Mekki su djelovali: Abdullah ibn Kevser, jedan od učača i zagovornika sedam kiraeta ili sedam načina čitanja Kur'ana, Hamid bin Kajs El-‘Aredž i Muhammed bin ebi Muhejjsin.

U Medini su djelovali: Ebu Dž'afer Jezid bin El-K'aka'a, Šu'ajba bin En-Nefah, Nafi'a bin Ne'im – jedna od učača sedam kiraeta.

U Kufi su djelovali: Jahja bin Vesab, ‘Asim bin ebi En-Nudžud, Sulejman El-E'ameš, Hamza i El-Kasa'i. Četvorica posljednjih su bih učači sedam kiraeta.

U Basri su djelovali: Abdullah bin Ebi Ishak, ‘Isa bin ‘Umer, Amr bin El-‘Ala' – jedan od učača sedam kiraeta, 'Asim El-Džuhdari i Ja'kub El-Hadremi.

U Šamu su djelovali: Abdullah bin 'Amir, jedan od učača sedam kiraeta, 'Asija bin Kajs El-Kilabi, Isma'il bin Abdullah bin Muhadžir, Jahja bih Haris i Šerih bin Jezid El-Hadremi.

Četvrta generacija: Oni su učenici treće generacije, a o njima govore ‘Ajjaš, Hafz i Halef. O poznatijim među njima govorićemo u sljedećem poglavlju.

Peta generacija: To je generacija istraživača i pisaca. Tu spadaju autori prvih djela o kiraetima[3] 'Ebu ‘Abld Kasim bin Selam, Ahmed bin Džubejr, El-Kafi, ‘Isma'il bin Ishak El-Maliki, jedan od drugova Kalun Er-Rawl-ja, zatim Ebu Dža'far bin Džerir Et-Taberi i Mudžahid. Nakon njih proces istraživačkog rada se proširio sve do sistematskih i opsežnih studija Ed-Danija[4] i Eš-Šatibi-ja.

Sedmorica učača Kur'ana

Mnogo se raširilo učenje sedmorice učača Kur'ana iz treće generacije koji su postali autoritativnim izvorom znanosti o kiraetima (načinima recitiranja Kur'ana) i oni su uglavnom zasjenili ostale učače. Za svakog od sedmorice učača poznata su po dvojica prenosilaca – traditora, čime se taj broj ne ograničava.

Sljedeći učači iz “grupe sedmorice” imaju dva tradirana izvora:

1. Ibn Keslr[5] Mekki. O njemu prenosi Kunbul i Bazzi na isti način.

2. Nafi'a, iz Medine[6], o njemu prenose Kalun i Verš.

3. ´Asim Kufi[7], o njemu prenose Ebu Bekr Š'uba bin' Ajjaš i Hafs, Kur'an koji se danas nalazi među muslimanima načinjen je prema Asimovom i Hafsinom kiraetu.

4. Hamza Kufi[8], njemu prenose Halef i Halad preko posrednika.

5. El-Kisai Kufi[9], o njemu prenose Devri i Ebu El-Haris.

6. Abu 'Amr bin El-'Ala' Basri[10], o njemu preko posrednika prenose Devri i Susi.

7. Ibn'Amir[11], o njemu prenosi Hišam[12], i ibn Dakvan preko posrednika.

Pored ovih “sedam kiraeta” po značaju iza njih dolaze “tri kiraeta” o kojima prenose Ebu Dža'fer, Ja'kub i Halef.[13] Postoje i drugi manje poznati kiraeti koje navode neki Poslanikovi sljedbenici, suvremenici, kao i odbačeni kiraeti koji se ne koriste. U hadisima koje prenose Imami Poslanikove porodice nalaze se različiti kiraeti, mada oni naređuju da se slijede samo poznati kiraeti.

Većina učenjaka hadisa vjeruje da je “sedam kiraeta” preneseno pouzdanim putem. Neki od njih poslanikov hadis “Kur'an je objavljen na sedam dijalekata”[14], tumače tako da “sedam dijelaketa” poistovjećuju sa “sedam kiraeta”. I neki od šiitskih učenjaka bili su skloni ovoj tvrdnji a neki su dopustili mogućnost da su ovih sedam kiraeta samo uvriježeni i rašireni, a ne pouzdano preneseni.

Al-Zarkaši u “Burhanu” iznosi sljedeće:

“Potvrđeno je da je ‘sedam kiraeta’ pouzdano preneseno od sedam imama. No, što se tiče pouzdanog prenosa i vezivanja za Muhammeda, s.a.v.a., o tome postoje različita viđenja. Osnova za ovih ‘sedam kiraeta’ nalazi se u djelima o kiraetima, a ona su nastala na principu prenošenja predaje sa jednog na drugog.”[15]

Mekki tvrdi sljedeće:

“Pretpostavlja se da su kiraeti učenjaka kao što su En-Nafi'a i Asim, onih ‘sedam dijalekata’ koje spominje hadis pri čemu je napravljena velika greška. Na osnovu toga se nastoji dokazati da ono što odstupa od kiraeta sedmorice učenjaka, a ustanovili su ga drugi imami i ono odgovara onome što je u Mushafu, i nije Kur'an. To je velika greška. Prethodni učenjaci koji su izvršili klasifikaciju kiraeta kao Ebu Abde-l-Kasim bin Salima, Ebu Hatim Es-Sidžistani, Ebu Dža'fer Et-Taberi i Ismai'l El-Kadi, ukazali su na tu slabost. Početkom drugog stoljeća po hidžri ljudi su u Basri učili Kur'an po kiraetu Amra i Ja'kuba, u Kufi su učili po kiraetu Hamze i Asima, u Šamu su učili po kiraetu Ibn Amira, u Mekki su učili po kiraetu Ibn Kesira, a u Medini po kiraetu Nafia i u tome su ustrajali. Početkom trećeg stoljeća Ibn Mudžahid je ovoj petorici dodao imena El-Kisaija i Hafsa Ja'kuba.

Razlog za svođenje broja kiraeta na sedam bio je taj što su neki od učača po svome uticaju bili suviše ograničeni ili su imali više primjera kiraeta nego što je bilo učača pa se, na osnovu toga, pojavilo jako mnogo prenosilaca. Pošto su se ambicije postepeno smanjile, ograničili su se na ono što odgovara tekstu Mushafa, na ono što olakšava njegovo pamćenje i regulira njegovo učenje. Uzeli su u obzir one kiraete što su se proširili na povjerenju i poštenju prenosilaca, dugotrajnost njihove primjene i saglasnost o njima. Iz svake pokrajine su izdvojili po jednog imama učača, a pri tome nisu zanemarili ni one preostale učače i kiraete po kojima se učio Kur'an kao što je bio slučaj sa kiraetom Ja'kuba, Ebu Dža'fara, Šejbe i ostalih.
Potom je Ibn Džubejr El-Makki, slično Ibn Mudžshidu, napisao djelo o kiraetima. Broj kiraeta je sveo na pet na taj način što je iz svake pokrajine izabrao po jednog učača predstavnika, a na to se ograničio jer je halifa Osman poslao pet mushafa u pet pokrajina.

Neki tvrde daje sedam kiraeta nastalo od ovih pet jer je po jedan Mushaf bio poslat u Jemen i Bahrejn. Pošto se o ova dva Mushafa nije ništa znalo, a Ibn Mudžshid i neki drugi su željeli uvažavati broj Mushafa, izdvojili su po jednog učača iz Bahrejna i Jemena i time upotpunili broj kiraeta na sedam. Saglasnost o broju kiraeta se podudarila sa tvrdnjama onih koji žele da kažu, a ne znaju osnovu ovog pitanja i nemaju zle namjere, da je “sedam dijalekata”, ustvari “sedam kiraeta”. Osnova na kojoj se temelji ovaj stav jeste pouzdanost i tačnost lanca prenosilaca hadisa usmenim putem, iskrenost osoba i formalna salgasnost.[16]

Skoro isto tvrdi i Šafija:

“Prihvatanje samo ‘sedam kiraeta’ pored ostalih, nema uporišta u tradiciji i Poslanikovu sunnetu. Ono što su sakupili neki potonji sakupljači pa se to proširilo i navelo na pomisao da tome nije potrebno ništa dodavati, to niko nije tvrdio.”[17]