Uticaj tesavvufa na razvoj islamske književnosti

Uvod

Mada je tesavvuf kroz relativno dugu historiju razvoja islamske civilizacije katalizatorski djelovao na razvoj, nerijetko i nastanak, svih dimenzija islamske kulture njegova kreacijska i stvaralačka moć se najviše i najveličanstvenije reflektirala na specifičnu islamsku književnost.

Autor analitički prati nit tesavvufskog uticaja od perioda pojavljivanja prvih klica islamske književnosti do njenog stasavanja u gigantsko zdanje globalnog značaja, kom se i danas dive najveći umovi mašrika i magriba a koje je među svojim „duvarovima“ skrasilo ono najvrijednije i najveličanstvenije što je ljudski mozak mogao da iznjedri. Autoru nije bila namjera da faktografski i detaljno navodi egzemplare tesavvufskog uticaja na književnost, jer takvo što bi zahtijevalo višetomni rad. Dovoljno rječito i fascinantno djeluje činjenica da o islamskoj književnosti nakon XI i XII stoljeća gotovo da nije moguće govoriti osim kada o njoj govorimo kao o sufijskoj ili irfanskoj književnosti. Čak i oni koji su smatrali da ne ulaze u njene okvire obilato i s punim uvjerenjem su koristili njene forme, vrste, oblike i jezik.

Ovaj rad predstavlja samo pokušaj da preispitivanja korijena i gradivnih stožera islamske kulture i civilizacije odnosno predstavlja smjerokaz koji nam pokazuje kamo trebamo ići, gdje trebamo tražiti i kopati da bismo upoznali i razumjeli univerzalnu, kosmopolitsku i transcendentalnu dušu muslimana i islamske kulture i civilizacije.

Tesavvuf i islamska umjetnost

Kada govorimo o islamskoj umjetnosti nije moguće govoriti o njenom razvoju i toku nakon dvanaestog stoljeća bez uvažavanja presudne uloge tesavvufa i sufija na istu.

S obzirom da pojedine grane umjetnosti kao što su muzika i slikarstvo, pa u značajnoj mjeri i poezija, nisu imale slobodu djelovanja od strane pravovjernih i ortodoksnih struja i da su konstantno bivale izvrgavane osudi i i napadima fakiha i islamske uleme slobodu djelovanja i utočište su pronašli u sufijskim središtima i često unutar zidina hanikaha i tekija. Stoga su najznačajnija klasična djela islamske muzike, slikarstva, minijature, kaligrafije i poezije upravo prozišla iz spomenutih zidina i stvarana su od strane sufija, derviša ili pak njihovih simpatizera.

O klasičnoj turskoj muzici nije moguće govoriti bez isticanja uloge Mevlevijskog tarikata i pripadnika ovog tarikata koji su uistinu stvorili najveličanstvenija remek-djela klasične turske muzike.[1] Isti je slučaj i sa kaligrafijom, minijaturom i slobodno se može reći s književnošću.[2]

Sufije i derviši su u svojim sobama, u osami i tokom provođenja vremena u dobrovoljnoj izolaciji poznatoj pod nazivom «čele» stvarali vrhunska kaligrafska, likovna i literarna djela. Danas su svi važniji muzeji svijeta prepuni njihovih umotvorina i rukotvorina a neka od njih spadaju u red najvrijednijih remek-djela čovječanstva.

Upravo je islamska duhovna muzika Turske, Irana, Pakistana i ostalih islamskih zemalja nadahnuta tesavuffom doživjela je svoj uzlet i najveće domete.[3]

Islamske građevine ovog perioda su ukrašavane mnogobrojnim sufijskim motivima ili su na njima ispisivane sentence i mudre poruke poznatih sufija. Turbeta, mauzoleji i mezari sufijskih i drugih velikaša postaju jedna od najprepoznatljivijih crta islamske arhitekture.

Minijatura kao nadogradnja kaligrafije i prvotno ilustrirani dodatak značajnih književnih djela gotovo po pravilu prezentira i prikazuje poznate sufijske motive i vizuelno svjedoči o geniju draguljara islamske poezije i proze.

Islamska umjetnost, filozofija, pa čak i nauka u velikoj mjeri nakon trinaestog stoljeća postaju emanacija i manifestacija sufijskih ideja interpretiranih na različite načine u filozofiji preko Suhraverdija, Mula Sadre i drugih, u književnosti preko Ibn Arebija i Rumija a u ostalim granama umjetnosti preko niza manje-više značajnih ličnosti.

S obzirom da islamska peripatetička filozofija «odumire» nakon Gazalija njen drugi krak nastaje trajati zahvaljujući svojevrsnoj sintezi sufizma, peripatetičke filozofije, kelama i šerijata u formi Išraki filoozofije.

Nakon Ibn Arebija i Rumija islamska književnost, kako svjetovna tako i vjerska, postaje zbir mnogobrojnih sufijskih motiva, metafora, aluzija, lirskih slika, sufijskih termina i vješte igre riječi. Stoga u kasnijim periodima, posebno za vrijeme vladavine Osmanlija, islamsku književnost karakteriše apsolutna dominacija sufijskih motiva, slika, termina i figura. Više nije moguće razlučiti šta je svjetovno a šta duhovno, kada je riječ o ovozemaljskom a kada o onozemaljskom, gdje počinje zbilja i kamo se završava imaginativni svijet umjetnika.

Tesavvuf i književnost

Književnost zauzima privilegovan i istaknut položaj među umjetnostima gotovo svih islamskih naroda.[4]

Književnost ili edebijat u tradicionalnom smislu riječi podrazumijeva sve ono što je zapisano, pa čak i ono što nije zapisano ali se prenosi usmenim putem s generacije na generaciju. Tako kada je riječ o klasičnoj upotrebi termina književnosti u njegovom užem značenju onda se to odnosi na sav pisani materijal, bez obzira o kojoj grani nauke ili vrsti spisa je riječ. Tako sva klasična djela iz geografije, historije, filozofije, botanike, medicine itd. ulaze u okvir ove definicije. Činjenica je da klasicima nije bilo bitno samo šta će reći, nego i kako reći tako da sva historijska, geografska, medicinska, filozofska i druga djela iz ovog perioda uistinu imaju značajnu dozu onog literarnog izražavanja, imaginativno-emotivnog naboja i uplitanja onog ličnog piščevog stava i svijeta.

Međutim, kada je riječ o književnosti u današnjem značenju te riječi onda se može govoriti samo o poeziji i prozi, a i tu postoje određena ograničenja.

Stoga, ovdje ćemo govoriti o književnosti u njenom najužem značenju riječi.

Općenito govoreći islamska književnost je imala identičan razvoj na cijeloj teritoriji nekada prostranog islamskog carstva i uglavnom se kretala u dva toka to jeste svjetovni i vjerski. Korijeni islamske književnosti izrastaju na krošnji arapske književnosti džahilijskog perioda. U prvim periodima razvoja islamske književnosti tačnije u periodu emevidske vladavine dominantna je svjetovna poezija i proza u formi mekamata i kasida gdje najviše do izražaja dolaze hvalospjevi, panegirici, vinske pjesme, tužbalice, rugalice, ode i lamenti. Slobodno se može reći da ova poezija u pogledu tematike i motiva umnogome ne odmiče od džahilijske i tu se najviše ističu Beššar ibn Burda, Ebu Nuvas, Ibn Kutejbe i Ibn Mukaffa. Manje pomake su načinili Ferezdak i Džerir. Negdje do 11. stoljeća nema većih promjena u smjeru ove vrste književnosti i njeni kreatori uglavnom obitavaju po dvorovima gdje primaju platu za hvalospjeve svojih mecena i blaćenje protivnika. Mada već od osmog stoljeća primjećujemo nastanak novog vala književnosti tačnije sufijske književnosti, međutim, do ovog stoljeća njen uticaj na cjelokupna kretanja je sasvim minoran.

Poznato je da su sufiji i arifi kao što je Rabija Adevija, Ibrahim Edhem, Džunejd Bagdadi, Ebul Seid Ebul Hajr i drugi pisali stihove ali njihov značaj i kvalitet je daleko ispod nivoa poezije tog vremena.[5]

Kada je riječ o arapskoj književnosti abasidskog perioda unutar islamske književnosti onda se možemo složiti sa konstatacijom Filipa Hitija koji kaže:

“Poezija abasidskog perioda, slično arapskoj poeziji drugih perioda, bila je uz to veoma subjektivna i provincijska u svojemu karakteru, puna lokalne boje, ali nemoćna da se uzdigne iznad vremena i mjesta da bi zadobila položaj vanvremenog i vanteritorijalnog proizvoda muza.”[6]

U kasnijem periodu arapska književnost neće polučiti značajne pomake i izuzev kod Mutenebija, Ebu Ala El Mearija i Ibn Farida neće ostvariti značajniji napredak. No, treba ustvrditi da slava Ibn Farida daleko prevazilazi slavu i ugled svih ostalih arapskih pisaca i pjesnika kasnijeg perioda.[7]

No, sufijska književnost odnosno cjelokupna islamska književnost dobija na značaju i kvalitetu tek kada se u nju infiltriraju sufijski elementi i kada istaknuti mislioci i arifi praktično preuzimaju liderstvo na ovom polju. Jačanjem iranskog elementa i perzijskog jezika u granicama islamskog kulturno-civilizacijskog toka sufijska odnosno vjerska književnost malo po malo preuzima primat i suverenitet unutar islamske književnosti. Velikani kao što je Senai, Atar i Rumi udaraju i uobličavaju temelje jedne nove književnosti koja će kasnije sve do početka XX. stoljeća biti osnovni i jedini izraz islamske literature. Veličanstvenost i briljantnost njihovih djela bacaju u sjenu sve ostalo što je nastalo do tog vremena i za sobom pokreću talas koji je ostavio uticaj na cjelokupnu islamsku duhovnost i povijest kasnijeg perioda razvoja islama tako da novoosvojena područja Balkana, Indijskog poluotoka, Malezije, Indonezije itd. bivaju islamizirana upravo zahvaljujući propagatorima i nosiocima ovakvih ideja.

Sufijska i mistična poezija, koja je svoje najuzvišenije domete ostvarila na perzijskom jeziku, je postala najprepoznatljivija crta islamske kulture i civilizacije a danas se može reći da predstavlja najbolje prodavani brend islamskog kulturnog naslijeđa.

«Može se reći da je mistički stih na perzijskom jeziku donio civiliziranom čovječanstvu najkozmopilitskiji tip pjesništva i da ta grana perzijske literature nadmašuje sve druge vrste poezije i domenom i šarmom».[8]

Veoma brzo ova vrsta islamske književnosti postaje globalni i univerzalni fenomen islamske kulture tako da se u kasnijim periodima gotovo ne može govoriti o književnosti izvan ovih okvira. Svi pisci i pjesnici koriste sufijski simbolistički jezik i svi se služe već ustaljenim sufijskim temama i motivima. Više nije bilo moguće razlučiti da li je riječ o sufijskoj ili svjetovnoj književnosti. Svi pisci koriste sufijska učenja i motive kako bi lakše doprili do svijesti čitalaca i na taj način im prezentirali svoje ideje. Ni jedno važnije djelo nije bilo imuno na ove uticaje i ni jedan istaknutiji intelektualac i pisac nisu se mogli oduprijeti privlačnoj snazi tesavvufa.[9]

Stoga se slobodno može reći da je islamska književnost nakon trinaestog stoljeća sufijska književnost i za njeno razumijevanje je potrebno dobro poznavati sufijska učenja, terminologiju i jezik. Osmanska i mogulska dinastija, i u nešto manjoj mjeri safavidska, su bile snažno uvjetovane i obojene tesavvufom a veliki broj sultana, namjesnika i drugih velikodostojnika su se svrstavali u sljedbenike, simpatizere ili pak podržavatelje tesavvufa. Zahvaljujući jakoj sponi između sufijskih tarikata i vlasti islam i islamska kultura su se veoma brzo i uspješno širile na Balkanu, u Indiji, Indoneziji, Maleziji itd.

Mada tursko-osmanska književnost predstavlja vjernu kopiju perzijske klasične književnosti, međutim, Turci i drugi narodi koji su bili pod osmanskom upravom su dali značajan doprinos razvoju ove književnosti, koja je nadahnjivala više stoljeća hiljade umjetnika, naučnika, vladara i običnih ljudi. U red onih koji su doprinijeli očuvanju i jačanju ovog dijela islamske kulture spadaju i mnogobrojni Bošnjaci koji se smatraju istaknutim draguljarima sufijskih misli i koji su pronijeli slavu i ime Bosne i Bošnjaka širom islamskog svijeta. Među najistaknutije treba uvrstiti Pruščaka, Sudija, Sabita Užičanina, Ali Dedu, Abdullaha Bošnjaka, Derviš-pašu Bajezidagića, Nargesija i mnoge druge čija imena smo zaboravili a koji su zaslužniji od nas za opstanak Bosne i islama u njoj.

Zaključak

Kao zaključak nameće se činjenica da je tesavvuf odnosno da su sljedbenici mnogobrojnih sufijskih tarikata udahnuli dušu specifičnoj islamskoj kulturi i civilizaciji odnosno zahvaljujući njihovom djelovanju na polju raznih vrsta umjetnosti, nauke i rada oni su potpomogli njenoj diferencijaciji, osamostaljenju i izbjegavanju opasnosti da islamska kultura, posebno njen dio umjetnosti i književnosti, postane samo blijeda kopija arapskog džahilijjeta ili pak grčkog helenizma. Zahvaljujući duhovnosti i mističnim iskustvima mnogobrojnih istaknutih sufija-učenjaka i umjetnika islamska kultura i civilizacija je postala specifičan, jedinstven i globalan fenomen cjelokupne ljudske civilizacije.

Literatura

1. Abdulbaki, Golpinarli, Mevlevije nakon Mevlane, prijevod na perzijski jezik Teufik Subhani, Našre Elmi, Teheran, 2002.

2. BertoldEdvardović, Jevgenij, Tesavvuf i tesavvufska književnost, prijevodna rzijski jezik Sirus Izadi, EmirKebir, Teheran1986.

3. Dž. M., Abduledželil, Historija arapske književnosti , prijevod na perzijski jezik, A, Azarnuš, Emir Kebir, Teheran 1993.

4. Hafizović Rešid, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo1999.

5. Hiti, Filip, Istorija Arapa, prijevod Petar Pejčinović, Veselin Masleša, Sarajevo 1973.

6. Nasr, Sejjid Husejn, Islamska umjetnost i duhovnost, prijevod Edin Kukavica, Lingua Patria, Sarajevo 2005.

7. Smailagić, Nerkez, Klasična kultura islama II, Izdavački zavod JAZU, Zagreb 1976.

8. Zarinkub, Abdulhusejn, Vrijednost sufijskog naslijeđa, Emir Kebir, Teheran 1998.

9. Safa, Zebihullah, Historija književnosti Irana, Firdus, Teheran 1993.