U ranijim raspravama smo saznali da su tradicionalisti (ehlu-l-hadis) na čijem čelu je bio Ahmed ibn Hanbel uglavnom bili posvećeni prikupljanju hadisa i protivili su se svakom racionalnom pristupu i razgovoru o ajetima i hadisima u kojima se govori o pitanjima akaida. S pojavom Ešarija ovaj metod je postao umjereniji i racionalni pristup je korišten ne kao metod otkrivanja istina, već s namjerom odbrane hadiskih naučavanja. Tako je Ešari, nasuprot tradicionalista i hanbelija koji su bili protivnici kelama, prihvatio ovu nauku i čak je napisao knjigu u njezinu odbranu. S pojavom Ešarija postepeno je većina sunijskih učenjaka slijedila njegov metod i nakon izvjesnog vremena ešarijski pravac je postao službeni sunijski pravac u pitanjima akaida.[1] Međutim, još uvijek je metod Ahmeda ibn Hanbela imao svoje pristalice među hanbelijama sve dok se u osmom stoljeću nije pojavio Ahmed ibn Tejmijje Harrani Dimeški (661 – 728) koji je poduzimao napore u širenju hanbelijskog pravca. Ibn Tejmijje je kao i hanbelije odbacio kelam i mutekelime je proglasio onima koji uvode novotariju.[2]

U pitanjima Božijih svojstava on je, kao i hanbelije, prihvatio navještena svojstva bez ikakve vrste ta'vila i tumačenja i općenito je osudio svaku vrstu okrenutosti racionalnom. Ibn Tejmijje je pored promicanja metoda i vjerovanja tradicionalista unio također i neka nova uvjerenja koja ranije nisu postojala. Naprimjer, on je putovanje s namjerom posjete Poslanikovog, s.a.v.a., mezara i činjenja teberuka (uzimanje bereketa) na njegovom mezaru te traženje posredništva Poslanikovog Ehli Bejta smatrao mnogoboštvom, zatim je negirao odlike Ehli Bejta koje su prenijete u šest vjerodostojnih sunijskih zbirki hadisa i čak u Musnedu njegovog imama Ahmeda ibn Hanbela i nastojao je, kao u vrijeme Emevija i vladavine Osmanlija, umanjiti ugled Imama Alija i njegovih sinova.[3] Poziv Ibn Tejmijje nije prihvaćen od strane svih sunijskih učenjaka i osim nekih njegovih učenika kao što je Ibnu-l-Kajjim (umro 751. godine po Hidžri) drugi sunijski velikani su mu se suprotstavili i napisali su mnogo knjiga u kojima odbacuju njega i njegove novotarije. Jedan od njih je Zehebi, savremenik Ibn Tejmijje koji u jednom pismu prekorava Ibn Tejmijju i traži od njega da prihvati vjerodostojne hadise. Zehebi mu se obraća slijedećim riječima: „Sada kada si u sedmoj deceniji svoga života i bliži ti se odlazak s ovoga svijeta zar nije došlo vrijeme da se pokaješ?“ U Egiptu je također vrhovni sudija četiri sunijske škole proglasilo stavove Ibn Tejmijje pogrešnim i novotarijom.[4]

U dvanaestom stoljeću po Hidžri pojavio se Muhamed ibn Abdu-l-Vehab koji je podržavao stavove Ibn Tejmijje i među njegovim akaidskim stavovima više od svih je naglašavao upravo one koji su iznosili nova vjerovanja. Muhamed se rodio u mjestu Ujejne, jednom od gradova Nedžda. Od djetinjstva je bio naklonjen proučavanju knjiga iz tefsira, hadisa i akaida, a hanbelijski fikh je učio kod svog oca koji je bio jedan od hanbelijskih učenjaka i sudija u gradu. On je od svoje rane mladosti smatrao ružnim mnoge običaje naroda Nedžda. Na jednom putovanju kada je posjetio Kuću Božiju i obavio obrede zaputio se ka Medini. Tamo je zanijekao posredništvo (tevesul) koji su činili ljudi blizu Vjerovjesnikovog mezara. Nakon izvjesnog vremena otišao je u Basru i počeo se protiviti vjerskim običajima naroda, ali ga je narod Basre protjerao iz svoga grada. Godine 1139. po Hidžri njegov otac Abdu-l-Vehab je preselio u grad Harimlu te je i on otišao u taj grad. Ondje se desila svađa i rasprava između njega i njegovog oca. Šejh Muhamed je nakon smrti oca 1153. godine svoje pozivanje učinio više javnim i intenzivnijim. Njegov poziv je prihvatila jedna skupina ljudi iz Harimle. Potom je on otišao u grad Ujejne, ali je 1160. godine po Hidžri protjeran iz tog grada. Nakon toga je otišao u Daraju, jedan od poznatih gradova Nedžda. U to vrijeme upravitelj Daraje bio je Muhamed ibn Mesud (predak porodice Saud). On je pružio zaštitu šejhu, a zauzvrat mu je šejh obećao moć i ovladavanje svim gradovima Nedžda. Tako je započela saradnja između šejha Muhameda i porodice Saud i šejh je tako stekao moć. On je sa vojskom Muhameda ibn Mesuda napao na druge gradove Nedžda, pogubio je osobe koje su se suprotstavile njegovim uvjerenjima i opljačkao njihovu imovinu, jer je protivnike vehabijskog vjerovanja smatrao nevjerničkim borcima, a oduzimanje njihove imovine i njihovo ubijanje smatrao dopuštenim. Prenosi se da je vehabijska vojska samo u jednom selu pobila tri stotine osoba i opljačkala njihovu imovinu.

Šejh Muhamed je umro 1206. godine, a njegovi sljedbenici su nakon njega nastavili primjenjivati iste metode. Naprimjer, 1216. godine po Hidžri Emir Saud Vehabi je okupirao Kerbelu, ubio je oko pet hiljada ljudi ili čak više i opljačkao je riznice i imovinu harema Imama Huseina. Vehabije su mnogo puta napadale gradove Kerbelu i Nedžef i ubijale i pljačkale ši'ije i hodočasnike.

Nakon podjele Osmanske imperije porodica Saud je ovladala Arabijom i proglasila je vehabijski pravac službenim vjerovanjem u zemlji. Tako su velike mogućnosti jedne zemlje kao što je Arabija pale u ruke vehabijske sljedbe. Osnovane su brojne medrese, odgojeni su brojni misionari u ovim medresama koji su propagirali vehabizam u Arabiji i drugim islamskim zemljama. Uprkos tome vehabizam se od samog početka suočio sa protivljenjem sunijskih i ši'ijskih učenjaka. Prva knjiga koja je napisana protiv vjerovanja Muhameda ibn Abdu-l-Vehaba od strane sunijskih učenjaka bila je knjiga Es-Savaiku-l-ilahijetu fi –r-reddi ale-l-vehabijeti. Njezin autor je Sulejman ibn Abdu-l-Vehab, brat Muhameda ibn Abdu-l-Vehaba. Knjigu Minhadžu-l-iršadi limen eradi-s-sedadi napisao je šejh Džafer Kašifu-l-Gita, i to prva je knjiga napisana od strane ši'ijskih učenjaka u kojoj se odbacuje vehabijsko učenje.[5]

 

Termin selefije

Vehabije za sebe koriste naziv selefije. Selef (سلف) znači prethodnici i koristi se nasuprot riječi halef (خَلف), što znači potonji. U islamskoj kulturi kada se koristi riječ selef obično se misli na ashabe, tabiine i velike muhadise drugog i trećeg stoljeća po Hidžri. Vehabije upotrebljavajući riječ selef tvrde da slijede metod i vjerovanja prethodnika. Ali, ove tvrdnje nisu u skladu sa povijesnim izvještajima. Šahrestani prenosi da su se prethodnici međusobno sporili o Božijim svojstvima. Neki od njih su sva svojstva koja se spominju u hadisima pripisivali Bogu i čak su upoređivali Božija svojstva sa svojstvima stvorenja. Drugi su pored dokazivanja svojstava tumačili ih na takav način da to ne iziskuje upoređivanje Stvoritelja sa stvorenjima. Neki opet s jedne strane odbacuju upoređivanje Stvoritelja sa stvorenjima, dok se s druge strane uzdržavaju od hermenautičkog tumačenja hadisa i u stvari slijede načelo prepuštanja. Šahrestani je smatrao da Ahmed ibn Hanbel pripada upravo ovoj skupini.[6] Prema tome, među prethodnicima su postojala tri mišljenja: upoređivanje Stvoritelja sa stvorenjima (tešbih – تشبيه), hermenautičko tumačenje (ta'vil – تأويل) i prepuštanje (tefvid – تفويض) i svi oni nisu vjerovali u načelo prepuštanja što je mišljenje hanbelija i vehabija.

Ako vehabije pod riječju selef misle samo na jednu skupinu prethodnika, tj. hanbelija, u tom slučaju također se može reći da između vehabija i hanbelija postoje velike razlike. Hanbelije nikada nisu iznijele nova vjerovanja vehabija, već su se ponašali upravo suprotno njima. Naprimjer, Ahmed ibn Hanbel je prenio veliki broj hadisa o vrlinama Ehli Bejta i nikada nije smatrao mnogoboštvom putovanje s namjerom posjećivanja mezarova Vjerovjesnika, s.a.v.a., i Ehli Bejta.

Dakle, treba reći da je jedina veza vehabija sa prethodnicima u tome što se sa hanbelijama slažu u pogledu pitanja o navještenim svojstvima i vjerovanja u načelo prepuštanja i kao i oni sebe smatraju u pitanjima načela vjerovanja sljedbenicima vanjskih značenja ajeta i hadisa. Naravno, vehabije u pogledu izvedenih načela vjerovanja (fur'u-d-dini) također slijede Ahmeda ibn Hanbela iako u pojedinim slučajevima primjenjuju idžtihad i u slučaju da zajedno sa fetvom jednog od četiri sunijska pravca koji nije hanbelijski bude postojao neki jasan teks,t a da nije oprečan Knjizi i sunnetu, slijedit će upravo tu fetvu i ostavit će po strani mišljenje Ahmeda ibn Hanbela.[7]

Općenito, u slučaju nepostojanja izričitog teksta slijede fetve Ahmeda ibn Hanbela. Vehabije u pogledu izvedenih načela vjerovanja (fur'u-d-dini) smatraju priznatim jedino četiri sunijska pravca i niječu ispravnost džaferijskog i zejdijskog pravca.

 

Vehabijski akaid

Vehabije su iz jednog aspekta slični haridžijama. Haridžije su na osnovu svog posebnog ubjeđenja u pitanjima “vjerovanja i nevjerovanja” ostale muslimane smatrali nevjernicima i mnogobošcima. Vehabije također na osnovu svog posebnog vjerovanja u tevhid mnoge islamske običaje smatraju nevjerstvom i mnogoboštvom, te kao ishod toga one koji vjeruju i praktikuju ove običaje, a to su svi muslimani koji nisu vehabije, smatraju mnogobošcima i nevjernicima.

Ako bismo htjeli da objasnimo akaid vehabija uglavnom bismo morali staviti naglasak na njihovo negiranje i poricanje. Drugim riječima, njihovo vjerovanje je uglavnom negiranje vjerovanja i prakse drugih muslimana i optuživanje drugih za mnogoboštvo. Neki primjeri koje vehabije smatraju mnogoboštvom su slijedeći: vjerovanje u posredništvo (tevesul) Božijih prijatelja (evlija) i traženje zagovora (šefa'at) od njih, putovanje radi posjećivanja mezarova Vjerovjesnika, s.a.v.a., i Ehli Bejta, te činjenje teberuka i traženje lijeka u ostavštini Božijih prijatelja, gradnja i posjećivanje mezarova evlija, te gradnja mesdžida pored mezarova i zavjetovanje onima koji su umrli, zaklinjanje Boga pravom i položajem evlija i vjerovanje u njihovu skrivenu moć.

Vehabije sve ove primjere ponašanja poriču zbog toga što su suprotstavljeni tevhidu. Naravno, tevhid kojeg vehabije imaju u vidu je tevhid u ibadetu. U skladu sa tevhidom u ibadetu izraz ‘nema boga osim Boga’ (la ilahe illallah – لا اله الا الله) znači da je jedino biće kojem treba činiti ibadet i obožavati ga Allah, Hvaljen i Uzvišen je On, i da je obožavanje nekoga osim Njega mnogoboštvo. Jasno je da je ovo religijsko učenje prihvaćeno ne samo od strane svih muslimana, nego od svih vjernika i monoteista. Razlika između vehabija i drugih muslimana je u tome što oni primjere kao što su posredništvo, traženje pomoći i traženje zagovora od nekoga drugog osim Boga smatraju obožavanjem drugoga mimo Boga i shodno takvom gledištu to smatraju mnogoboštvom. Svi slučajevi koji su ranije spomenuti upravo iz tog aspekta predmet su poricanja vehabija.

Sada se može postaviti pitanje zašto se ova djela smatraju obožavanjem drugoga mimo Boga i mnogoboštvom. Muhamed ibn Abdu-l-Vehab u odgovoru na ovo pitanje kaže: „Izraz la ilahe illallah negira bilo kakvog boga i božanstvo osim Boga, a posredovanje je jedna vrsta obnašanja božanstenosti. Zato svako ko stavlja Vjerovjesnika kao posrednika između sebe i Boga smatra Vjerovjesnika bogom i njega obožava.“ Njegov dokaz za ovu tvrdnju je to što su mnogobošci u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.a., vjerovali u Boga, ali su kipove smatrali posrednicima i od njih tražili posredništvo i zagovor. Takvo njihovo djelovanje bilo je uzrokom njihovog mnogoboštva i bilo je dopušteno prolijevanje njihove krvi. Tevhid zahtijeva da samo Boga molimo, samo u Njega polažemo nadu i samo od Njega pomoć tražimo i samo radi Njega žrtvujemo i Njemu dajemo zavjet[8]. Dakle, nevjernik je svako ko traži pomoć od drugoga mimo Boga, ko se žrtvuje za nekoga drugoga i nekome drugome daje zavjet.[9]

Svakako da riječi Muhameda ibn Abdu-l-Vehaba impliciraju da su svi ljudi, pa i sve vehabije mnogobošci i nevjernici, jer je Bog ljude učinio međusobno potrebitim i svi ljudi u svojim poslovima imaju potrebu za traženjem pomoći drugih.

Ako Muhamed ibn Abdu-l-Vehab sebe smatra sljedbenikom tradicionalista (ehlu-l-hadis) kao i Ahmed ibn Hanbel i prihvata spoljnja značenja hadisa, treba mu reći slijedeće: Posredništvo (tevesul) i traženje zagovora (šefa'at) je nešto što se nalazi u vjerodostojnim sunijskim izvorima, o tome se govori u brojnim hadisima i plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je sam zapovijedio posredništvo i traženje zagovora.[10] Pa kako to da oni smatraju mnogoboštvom i nevjerništvom ono djelo koje su plemeniti Vjerovjesnik i njegov Ehli Bejt zapovijedili?

O mnogobošcima u vrijeme Vjerovjesnika treba reći slijedeće: između posredništva i traženja zagovora mnogobožaca i vjernika postoji jedna osnovna razlika. Mnogobošci traže posredništvo od stvari koje nemaju nikakvu osobenost, a ovakvo posredništvo je Bog zabranio, dok je Bog poklonio svojim prijateljima (evlijama) pohvaljeni položaj zastupništva i oni su voljom i dozvolom Božijom stekli ovakvu moć i položaj. S druge strane sam Bog je zapovijedio Vjerovjesniku i njegovom Ehli Bejtu posredništvo i njihov zagovor. Prema tome ova djela ne samo da nisu mnogoboštvo nego su isto što i činjenje ibadeta Bogu jer se čine prema zapovijedi Božijoj.

Slijedeća razlika je u tome što su mnogobošci obožavali kipove da bi ti kipovi za njih činili zagovor i nisu se samo zadovoljavali traženjem zagovora od kipova. Vjernici ne obožavaju Božije evlije već na njih gledaju kao na osobe bliske Bogu i sluge Božije koje izvršavaju volju Božiju i od Boga samo traže oprost. Drugim riječima, mnogobošci su smatrali da su kipovi vlasnici zagovora i nezavisno djeluju u čovjekovoj sudbini, dok muslimani ne vjeruju ni u kakav nezavistan utjecaj u svijetu i smatraju da će zagovor biti učinkovit samo uz dozvolu i volju Božiju.

U načelu, traženje zagovora je jedna vrsta traženja dove i ponizno moljenje dove od osoba dostojnih jednog pohvaljenog djela.[11]

 

Sažetak

1. Nakon što je pojavom Ešarija upotrebljen jedan umjereniji metod branjenja religijskih naučavanja i napušten metod tradicionalista i Ahmeda ibn Hanbela u osmom stoljeću po Hidžri, pojavio se Ahmed ibn Tejmijje Harrani koji je nastojao proširiti hanbelijski pravac. On je još jednom obznanio odbacivanje kelama i osudio je svaku vrstu hermenautičkog tumačenja i racionalnog objašnjenja u pitanju Božijih svojstava.

2. Ibn Tejmijje je osim promicanja metoda i vjerovanja tradicionalista unio nova vjerovanja kao što su smatranje mnogoboštvom posjećivanje Poslanikovog mezara, mezara imama i odbacio je vrline Ehli Bejta.

3. Mnogi sunijski velikani suprotstavili su se Ibn Tejmijji i napisali su mnoge knjige u kojima odbacuju njegove stavove, sve dok se u dvanaestom stoljeću po Hidžri nije pojavio Muhamed ibn Abdu-l-Vehab i započeo ozbiljno promicanje Ibn Tejmijjinog učenja. Pošto ga je štitio starješina porodice Saud, Abdu-l-Vehab je stekao moć i korištenjem te moći nastavio je propagiranje svoga vjerovanja i ubijanjem protivnika sve dok porodica Saud nije ovladala Arabijom i vehabizam proglasila službenim pravcem u Arabiji.

4. Od samog početka vehabijsko vjerovanje se suočilo sa protivljenjem sunijskih i ši'ijskih učenjaka i napisano je mnogo knjiga u protiv vehabizma. Jednu od knjiga je napisao sunijski učenjak Sulejman ibn Abdu-l-Vehab, brat Muhameda ibn Abdu-l-Vehaba, pod naslovom Es-Savaiku-l-ilahijetu fi–r-reddi ale-l-vehabijeti. U njoj se odbacuje učenje ove sljedbe. Od knjiga ši'ijskih učenjaka u kojima se odbacuje vehabizam može se spomenuti knjiga Minhadžu-l-iršadi limen eradi-s-sedadi koju je napisao šejh Džafer Kašifu-l-Gita.

5. Vehabije kao i haridžije proglašavaju svoje protivnike nevjernicima na osnovu svoga posebnog tumačenja tevhida i mnoge islamske običaje smatraju mnogoboštvom i nevjerstvom, kao što su posredništvo Božijih evlija (tevesul) i traženje zagovora od njih, zatim teberuk i traženje izliječenja u njihovoj ostavštini, gradnju i posjećivanje mezarova Božijih prijatelja i gradnju mesdžida pored mezarova.

6. Dokaz kojeg Muhamed ibn Abdu-l-Vehab iznosi za svoje tvrdnje je u tome da je uzimanje bilo kakvog posrednika između Boga i njegovog roba isto što i obožavanje tog posrednika i iziskivat će mnogoboštvo. U stvari ove tvrdnje impliciraju to da su svi ljudi pa čak i njihov govornik mnogobošci i nevjernici, jer niko sam i bez pomoći drugih ne može živjeti. Osim toga brojni i vjerodostojni hadisi o posredništvu i zagovoru se prenose u samim sunijskim knjigama i to je nešto što je u osnovi Božija zapovijed. Prema tome ovakva djela ne samo da nisu mnogoboštvo već su isto što i činjenje ibadeta Bogu jer vjernici Božije prijatelje smatraju osobama bliskim Bogu i onima koji posreduju kod Boga u traženju oprosta.


[1] Vidjeti: El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 93.

[2] Dairetu-l-mearife bozorge islami, Sv. treći, str. 178.

[3] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneti-n-nubuvijje, Sv. prvi, str. 131.

[4] Vidjeti: Buhusu fi-l-mileli ve-n-nihali, Sv. prvi, str. 316 – 317; O mišljenju savremenih vjerskih učenjaka o Ibn Tejmijji vidjeti: Isto, Sv. četvrti, str. 36 – 62.

[5] Ajjine vehabijet, str. 24 – 37; O knjigama u kojima se odbacuje vehabijsko učenje vidjeti: Buhusu fi-l-mileli ve-n-nihali, Sv. četvrti, str. 355 – 361.

[6] El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 92 – 93.

[7] Ali Asgar Fakihi, Vehabije, str. 221.

[8]

[9] Zbirka djela Muhameda ibn Abdu-l-Vehaba, Sv. deseti, str. 363 -366 i str. 398 – 399.

[10] Vidjeti: Ajjine vehabijet, str. 145 – 164 i 258 – 269.

[11] Vidjeti: Ajine vehabijet, str. 261 – 276.