U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

U vezi sa javnim ili otvorenim zikrom spomenuli smo dva razloga zašto bi se takvo nešto trebalo činiti, zašto se u predajama to preporučuje. Sada ćemo spomenuti treći.

Oni koji su čitali ajete koje smo navodili, a koji preporučuju činjenje zikra u osami i tihim glasom su se okrenuli na neki način života koji je bio odsječen od drugih, izolovali su se iz društva i na takav način otvorili put koji nije preporučen i ispravan.

Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da su muslimani od početka islama bili upoznati sa kršćanima i njihovim načinom ispoljavanja vjere vidjet ćemo da su se pojedinci izolovali u planinama i tako ispoljavali vjeru. Takvi ljudi nazivali su se monasi. Po kur'anskom kazivanju, kršćani to nisu crpili iz vjere koju je Isa, a.s., donio, već su se u tome ugledali na stare Grke. Kako su muslimani bili u doticaju sa kršćanima, neki su počeli praktikovati takve običaje. Kada je Poslanik bio obaviješten o tome jako se uznemirio, budući da to nije smatrao ispravnim.

U jednoj predaji se navodi kako su u jednoj skupini ashaba izabrali tu metodu i neko odlučio da nema porodičnog života, neko da posti, neko da ne spava. Poslanik bio jako uznemiren, te ih je pozvao i obratio im se riječima: “Zar ja nisam vaš poslanik? Trebate se na mene ugledati. Ja vodim porodični život, ne odvajam se od svoje porodice. Noću ustajem i klanjam, ali i spavam. Neke dane provodim u postu, a neke ne. Ovo što vi radite nije ispravno i treba da radite kako ja radim.”

Pored ovih predaja i stavova Poslanika, moramo kazati da se ovaj način ispoljavanja vjere nije u potpunosti iskorijenio među muslimanima, te i dalje postoji.

Što se tiče zikra, budući da ga činimo sa ciljem da u svijetu postojanja pogled skrenemo sa mnoštva na jednoću i da steknemo prisutnost srca, usredsrijeđenost i koncentraciju, potrebno je da se u određenoj mjeri osamimo i da činimo skriveni zikr. Rekli smo da za uspostavljanje bliske veze sa Uzvišenim Gospodarom, radi sticanja prisustva srca treba zikr činiti u određenoj mjeri i u osami. Da bi ta veza bila ostvarena i čovjek bio svjestan, mora u svim uvjetima održavati ovu vezu. Po sadržaju nekih ajeta i predaja čovjek treba sebe pripremiti da može i u društvu zikr činiti.

Prenijet ćemo kazivanje o jednom pobožnjaku iz Benu Israila, Božijem robu koji se zvao Bersisa. On se povukao iz društva, osamio se i predao ibadetu. Godinama je bio zauzet sa bogosluženjem i kao takav je postigao visoke stepene i postao čovjek čije su dove bivale uslišene. Kada bi ljudi imali neke teškoće i nevolje dolazili bi njemu da se on za njih moli. Jednog dana, razboli se kćerka u jednoj uglednoj porodici i braća je dovedoše kod ovog abida da se moli za nju, kako bi ozdravila. Prvi put se susreo sa takvom situacijom. Kako se nalazio u takvom stanju, šejtan mu je došao i tu mladu djevojku pokazao još ljepšom nego što je inače bila. Došao je u iskušenje i uradio je nešto što nije smio uraditi. Nakon nekog vremena shvata da je djevojka trudna. Obuzeo ga je strah da se to ne bi saznalo i da ne bi izgubio obraz. Tada napravi neku spletku i ubije tu djevojku. Nakon nekog vremena, porodica se počne raspitivati gdje je djevojka i on kaže da nije tu, da je otišla negdje. Kasnije porodica shvata da ona nije nigdje otišla iz te bogomolje, da je umrla i da je tu negdje ukopana. Nakon izvjesnog istraživanja shvataju da je abid ubio tu djevojku. Izvedu ga pred sud i sudija mu presudi smrtnu kaznu. Biva izveden pred okupljeni narod da bi kazna bila izvršena. Prije izvršenja kazne, šejtan mu se ukazao i obratio riječima: “Ja sam taj koji te je doveo do ovog stanja. Ja sam te nagovarao i učinio vesvesu i ti si počinio niz grijeha. Ako hoćeš, ja mogu da te vratim u ono stanje u kojem si bio.” Abid je pitao šta da radi da bude spašen. Šejtan mu je rekao da mu učini jednu sedždu i spasit će ga. Čovjek je odgovorio da je u okovima i da ne može učiniti sedždu. Šejtan mu kaže da je dovoljno znakovima, išaretom da je učini, rukama da pokaže da mu se pokorava. I abid je to učinio. Kada je to učinio, umjesto da bude spašen kako je očekivao, sa Ovog svijeta je otišao kao nevjernik.

Razlog ovakvog kraja kod jednog takvog čovjeka možemo tražiti u više stvari. Jedan od tih razloga je to što on nije bio spreman da se uhvati u koštac sa izazovima koje nosi društvo.

Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!