U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Danas ćemo govoriti o tome da li je zikr vezan za određeno mjesto i vrijeme ili ne.

Postavlja se pitanje da li čovjek u svakoj situaciji u kojoj se nalazi može činiti zikr ili ne može? Da li postoji neki određeni trenuci kada trebamo činiti zikr? Da li postoje neki određeni trenuci kada čovjek ne može činiti zikr?

Zikr nije ograničen na određeno vrijeme i na određeni prostor i nema posebnih ograničenja po pitanju stanja u kojima se čovjek nalazi. Isto tako, zikr nije ograničen ni izgovaranjem samo jezikom, već možemo i srcem izgovarati zikr. Zikr je jedan širok pojam.

Hazreti Sadik kaže da se Musau, a.s., Allah obratio riječima: “O Musa, ni u jednom trenutku ne dopusti da Me zaboraviš, jer zaborav na Mene umrtvljuje tvoje srce.”U originalnoj verziji Tevrata je pisalo da je jedne prilike hazreti Musa upitao Uzvišenog Gospodara: “O Gospodaru, dolaze mi neki trenuci u kojima osjećam da je spomen Tvoj, činjenje zikra Tebi, iznad one situacije u kojoj se ja nalazim.” Dakle, nalazi se u situaciji koja je neugodna ili na niskom stepenu, tako da je spominjanje Boga veliko u tom trenutku i ne zna šta da radi. Uzvišeni Gospodar je rekao: “O Musa, Moj spomen je uvijek dobar i potvrđen i uvijek ga čini, u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš.”

Vratimo li se na nas, na primjer iz našeg života, kada se mi sami nalazimo u određenim situacijama, halovima i mjestima, kada ne osjećamo da je uputno da činimo zikr. Naša odjeća nije čista, mi nismo čisti ili se nalazimo u nekom društvu u kojem nije primjereno da se čini zikr. U trenutku činjenja grijeha mi osjećamo nelagodu od samog pominjanja Boga u takvoj situaciji, zbog toga što je naš pogled skučen i ograničen. Takva situacija i naš osjećaj se događaju onda kada gledamo prema sebi, tj. kada posmatramo sve svoje negativnosti, sve svoje nečistoće i manjkavosti, pa kada ih vidimo postidimo se situacije u kojoj se nalazimo. To nam se događa zato što se u tim trenucima okrećemo sami sebi. Međutim, smisao i značenje zikra je u tome da se oslobodimo Dunjaluka i samih sebe i svu pažnju usmjerimo prema Bogu.

Kada bi bilo situacija kada moramo činiti zikr Allahu, dž.š., a istovremeno paziti na sebe, u takvim situacijama mi ne bi ni trebali činiti zikr. Kada bi svo vrijeme imali na umu naše manjkavosti, duhovne i fizičke nečistoće koje imamo, pred veličinom Allahovom, to bi nas sprječavalo da budemo u neprestanom kontaktu. Međutim, ako želimo ostvariti taj kontakt, treba na sve da zaboravimo i da svu svoju pažnju usmjerimo samo na Boga Koji je savršen i bezgraničan. Kao njegova stvorenja, koliko god da smo savršeni u odnosu na Njega smo niko i ništa. U svakoj situaciji kada se prepustimo Bogu treba iskreno da Mu činimo zikr.

Imam Sedžad u svojim dovama je govorio: “O Bože, da nije bilo Tvoje naredbe da činim zikr, ko sam ja ovakav bijedan i nizak naspram Tvoje uzvišenosti, naspram Tvoje čistoće da Ti činim zikr. Uprkos tome što sam ja ovakav mali i bezvrijedan, Ti si naredio da Ti činim zikr. Inače, da ga Ti nisi naredio, umjesto zikra trebali bi da činimo samo istigfar, da tražimo oprost.”

Oni ko paze na svoje dove, na ibadete, čak se stide svojih ibadeta pred Bogom. Kada stoje i obavljaju namaz govore: “O Bože, molim Te za oprost za ovaj svoj namaz jer osjećam da mogu još bolje da ga obavim, sa još većom koncentracijom.”

U tom smislu postoje i predaje koje kažu da se kada klanjač klanja, namaz diže na nebo i dolazi do meleka. Meleci gledaju kakav je taj namaz bio. Ukoliko nije bio odgovarajući i ispravan, oni ga vraćaju nazad čovjeku i kažu da nije dostojan da ide kod Boga. Jedan alim je htio da se malo našali sa svojim studentima, pa im je rekao: “Ja se kada klanjam namaz obavezno pomaknem malo na drugo mjesto, jer mi se namaz može vratiti.”

Kada mi gledamo na zikr i Boga kroz sebe, tada se okivamo negativnostima i te naše manjkavosti nas sputavaju. One nam ne dozvoljavaju da se uzdignemo iznad Ovog svijeta i da uspostavimo kontakt sa Bogom. Međutim, kada znamo jednu stvar, da je Bog Taj koji je nas pozvao da činimo zikr i da uspostavljamo vezu sa Njim, mi moramo zaboraviti i odstraniti sve svoje negativnosti i manjkavosti, i duhovne i fizičke, kako bi se mogli posvetiti i potpuno predati Bogu.

Prenosi se da je Imam Sadik rekao: “Činite zikr u svakom trenutku, na svakom mjestu pa čak i kada se nalazite u toaletu i u trenucima kada obavljate nuždu, i nikada se ne umarajte od činjenja zikra.” Želi se reći da mi ne gledamo na svoje negativnosti, jer kada bi čovjek gledao da bude u nekom posebnom stanju pa da onda čini zikr, ne bi ga nikada ni činio. Čovjek treba da zna da nikakva vrijednost ne postoji u njemu, sva vrijednost je kod Boga i svu svoju pažnju treba usmjeriti Njemu. Ukoliko bi kroz sebe činio taj zikr, onda bi on sam postao smetnja u činjenju zikra.

Rezime do sada rečenog jeste to da zikr nije ograničen ni vremenski ni prostorno niti stanjem u kojim se mi nalazimo.

Musa, a.s., obraćajući se Bogu je rekao: “O Bože, u određenim trenucima se osjećam nelagodno da Ti činim zikr, jer si Ti iznad toga. Ti si Uzvišen i daleko iznad onog stanja u kojem se nalazim.” Možda će neko postaviti pitanje: Kako to da Musa, a.s., kao Božiji poslanik, ne zna da može činiti zikr u svakom trenutku? Jedno moramo znati, a to je da postoje trenuci kada čovjek utone u dovu i tada se poremete svi normalni odnosi. Jednostavno, tada se čovjek potpuno preda Boga i izgovara riječi kao ašik. U tim trenucima se izgovaraju riječi koje su specifične samo za tu situaciju. Taj stepen molitve je u stvari nastojanje ašika da se dopadne ma'šuku. Na tom stepenu ono što je bitno za onoga koji čini zikr jeste ta veza sa Bogom. On nastoji na svaki način da održi tu vezu, a riječi koje izgovara su opštepoznate činjenice i nisu ništa novo za ma'šuka. Međutim, onaj koji čini zikr, na taj način iznosi istinu i nastoji da tu vezu što više produži. Znači, kada uspostavimo vezu sa Bogom i dođemo u neki poseban osjećaj, mi nastojima da taj osjećaj potraje i onda govorimo neke stvari koje se podrazumijevaju, koje nisu ništa novo ni za Boga ni za nas.

Kada je Musa, a.s., otišao na planinu Sinaj i razgovarao sa Allahom, dž.š., Allah ga je pitao: “O Musa, šta ti je to u ruci?”Musa, a.s., počinje da objašnjava naširoko šta je to, kao da Allah, dž.š., ne zna da je to štap. Šta je cilj Musaa, a.s.? Njemu je cilj da taj razgovor što duže traje.

Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!