Moć srdžbe može biti pogođena sa sedamnaest različitih bolesti, koje će sada ukratko biti opisane.
1. Strah (hawf)
Strah je neugodno iščekivanje da se nešto neprijatno može dogoditi. Na primjer, nekoga je strah da se ukrca na brod ili da spava sam u kući. Jasno je da postoji razlika između kukavičluka i straha.
Postoje dvije vrste straha. Prvo, postoji strah od Allaha (dž.š.) i strah od grijeha i Allahove kazne. Drugo, postoji strah od svakog drugog osim Allaha (dž.š.).
Prva vrsta straha je pohvalna i ona vodi čovjeka ka savršenstvu, dok je druga vrsta straha nepoželjna mahana koju prouzrokuje bolest kukavičluka.
Nepoželjni strah prouzrokuje se mogućnošću da se nešto neprijatno može dogoditi onoj dotičnoj osobi ili nečemu ili nekome ko mu je drag. Na primjer, neko se boji smrti, fatalne opasnosti, mrtvih tijela, demona itd. Osnovni uzrok ovog straha je duhovna slabost, koja bi se mogla odstraniti samo ispitivanjem. Na primjer, ako neko shvati da on ne može ništa učiniti da spriječi sigurnu ili moguću opasnost od smrti i da taj strah ne doprinosi njenom sprečavanju, on će postepeno izgubiti svoj strah. Ako je njegov strah, od smrti prouzrokovan pretjeranom ljubavlju prema ovom svijetu i materijalnim stvarima, on mora reducirati ova privrženost.
Neke vrste straha imaju imaginarne uzroke, kao strah od mraka i mrtvih tijela. U ovakvim slučajevima pojedinac bi morao da ostavi po strani svoju mašta i da ojača svoju dušu.
Odgovarajuća i pohvalna vrsta straha je strah od Allahove veličine i uzvišenosti Ovaj strah se pored hawf u islamskoj terminologiji zove i hašiya ili rahba. U to spada i strah od počinjenih grijeha i kazne koja im slijedi. Što je ovakav strah veći, veći je i doprinos u cilju duhovnog usavršavanja duše pojedinca i njenog savršenstva. Šta više,što je shvatanje i znanje pojedinca o Allahu (dž.š.) veće i dublje time će njegov strati od Njegove moći biti veći.
Kur'an kaže:
“…a Allaha se boje od robova Njegovih učeni.” (35:28)
Na ovaj način, kada su u pitanju i živi dobri ljudi (evlije), primjećujemo da povremeno i oni izgube hrabrost zbog intenziteta njihovog straha od Allaha (dž.š.).
Intenzivni strah od Allaha (dž.š.) najboljaje kontrola moći ljudske duše; zato što on slabi pohotljive i egoističke požude, čuva pojedinca od neposlušnosti i grijeha, i pripitomljava ljudsko srce da bude pokorno Allahovim naredbama.
Pored toga, strah od Allaha (dž.š.) uništava sve druge vrste straha, čineći pojedinca jačim u suočavanju sa nepravdom, tiranijom i represijom. Govoreći o takvim ljudima Kur'an kaže:
“…Oni će biti sigurni;ioni ćebiti na pravom putu.” (6:82)
“…Zato se ne bojte ljudi, već se bojte Mene…” (5:44)
“…Allah će hiti njima zadovoljan, a oni ćebiti Njime zadovoljni. To će biti za onog koji se bude bojao Gospodara svoga.” (98:8)
“Aonome koji je preddostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.” (79:40-41)
U jednom predanju stoji:
“Onaj ko se Allaha boji, Allah će dati da se njega sve što postoji boji; a onajko se Allaha ne boji, Allah će dati da se on boji svega što postoji.”
Postoje mnogi kur'anski ajeti, kao i hadisi, o zaslugama koje pripadaju onima koji se Allaha boje; ali, zbog skučenosti prostora odustat ćemo da ih sve ovdje navedemo.
Mora se imati na umu da pojedinac u svom strahu od Allaha (dž.š.) treba pripaziti da ostane u granicama umjerenosti, tako da ga taj strah ne učini da izgubi svaku nadu u Allahovu milost; jer gubljenje nade kod pojedinca u Allahovu milost i sažaljenje, samo po sebi je veliki grijeh. Kur'an kaže:
“…Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubili samo oni koji su zabludjeli.” (15:56)
Ako strah od ‘Allaha (dž.š.) ode u takvu krajnost, onda on mora održavati ravnotežu sa nadom u Allahovu milost – redža; jer uz pomoć krila nade i straha pojedinac se može uzdići na najviše stepene ljudskog savršenstva.
Kur'an, ukazuje naovu poentu, ovim riječima:
“Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, onaj koji prašta i da Sam milostiv, ali daje kazna Moja, doista, bolna kazna.” (15:49-50)
2. Depresija i kompleks inferiornosti
Ova mahana, prouzrokovana kukavičlukom, jeste stanje kada pojedinac, nemajući hrabrosti da se aktivno upusti u važne poslove, ne uspijeva izvršiti svoje društvene obaveze, npr. nagovarati druge da rade dobra djela, a odvraćati ih od loših djela.
Tretman ove bolesti je isti kao i onaj koji je opisan u slučaju kukavičluka. Osoba koja je sklona ovoj moralnoj mahani trebala bi znati da istinski vjernik u Allaha (dž.š.) nikada nije izložen nemilosti i da je Allah (dž.š.) ukazao poštovanje i dignitet vjerniku. Kur'an kaže:
“A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika…” (63:8)
Postoji i hadis koji kaže:
“Allah je povjerio vjerniku sve što postoji osim samoponižavanja.”[1]
Osobina suprotna depresiji je jakost karaktera i samopoštovanje. A to je da pojedinac treba imati takav temperament na koji nemože djelovati nešto ugodno ili bolno, bilo ono vrijedno hvale ili prijekora. Imam al-Baqir je rekao:
“Pravi vjernik je čvršći od planine.”
U jednoj drugoj predaji on kaže:
“Allah je vjerniku dao tri svojstva: čast na ovom i budućem svijetu, spas na ovom i budućem, svijetu i strah od njeg u srcima ugnjetača.”
3. Stidljivost
Stidljivost znači osjećanje inferiornosti koja ima za posljedicu neulaganje napora za postizanje najvišeg savršenstva koje je omogućeno čovjeku, što uvjetuje zadovoljavanje s onim što je manje i što je tek osnovica nekog postignuća. Ovo je jedna od posljedica depresije. Suprotno njoj je osobina povjerenja, koja znači spremnost za ulaganje napora da se postigne sreća na ovom i budućem svijetu i da se dosegne savršenstvo. Vrlina povjerenja stiče se duhovnim kvalitetima postojanosti, hrabrosti i samopoštovanja. Tretman stidljivosti je dopunski tretman tretmana bolesti kukavičluka, koji je majka svih mahana u ovoj klasi.
4. Nedostatak osjećaja podavanja sebe i drugoga
Ova mahana sastoji se od neposvećivanja dovoljno pažnje onim životnim činiocima kojima je inače potrebna pažnja i briga, kao što su vjera, čast, djeca i imovina. Nju prouzrokuje slabost karaktera i kompleks osobne inferiornosti. Suprotno njoj je osjećaj časti i zalaganje u tom smjeru, što se smatra pohvalnom vrlinom kod čovjeka.
S obzirom na vjeru, ovo svojstvo podrazumijeva nastojanje pojedinca da očuva njenu cjelovitost naspram svih devijacija, potom želju za njenim propagiranjem, nastojanje da se iskazuje poslušnost njenim zakonima i traženje od drugih ljudi da i oni slijede te zakone.
Što se tiče osobne časti pojedinca, ovo svojstvo znači obezbjeđivanje samopoštovanja kod njega i nastojanje da se sačuva lična čast. U odnosu na djecu pojedinca ovo svojstvo znači da on mora posvetiti pažnju njihovom ispravnom odgoju i zdravom moralnom i kulturnom usavršavanju, tako da ona rano dobiju primjerno vaspitanje, koje tokom vremena postaje sastavni dio njihove ličnosti.
Islam pridaje veliku važnost dužnostima roditelja u vaspitanju i odgoju njihove djece.
Kada je upitanju imovina pojedinca, ovo svojstvo znači da taj pojedinac svoju imovinu treba smatrati kao dio Allahove milosti i kao iskreni dar koji mu je dat od strane Allaha (đž.š.). Treba da se uzdržava od prekomjernog trošenja i rasipanja, da izvršava svoje vjerske obaveze i da ne zaboravlja na svoju pomoć siromašnima.
5. Žurba
Žurba je stanje koje tjera pojedinca da naglo odlučuje i djeluje bez odgovarajućeg razmišljanja. Ona je takođe rezultat slabog karaktera i kompleksa inferiornosti. Suprotno njoj je vrlina promišljenosti u akciji i govora. Posljedica žurbe je štetna, a prate je griža savjesti i kajanje. U mnogim slučajevima, šteta prouzrokovana nepromišljenim akcijama može biti nesaglediva.
Da bi se izliječila mahana žurbe, pojedinac mora biti svjestan njenih prijetećih posljedica i treba se privići na dostojanstveno ponašanje i promišljenost.
6. Loše raspoloženje prema Stvoritelju i Njegovom stvaranju
Ovo stanje se javlja kada je pojedinac sklon nepovjerenju i cinizmu prema Allahu (dž.š.), Njegovim stvorenjima i Njegovim aktivnostima, interpretirajući sve što postoji na neprimjereni način. Ovo je također rezultat kukavičluka i proizvod kompleksa inferiornosti, jer osoba slabog karaktera djeluje prema podražajima koji su uslovljeni njenom maštom. Suprotno ovoj mahani je blagonaklonost i povjerenje, s obzirom na Alaha (dž.š.) i ljude; što znači imati dobronamjeran stav prema svemu, osima ako postoji očit dokaz za promjenu tog stava. U Kur'anu se kaže:
“…i vi ste na najgore pomišljali, vi ste narod u duši pokvaren.” (48:12)
Alija, r.a., kaže: “Dobro misli o onom šta tvoj brat (po vjeri) radi sve dok ne primjetiš nešto što će te uvjeriti u suprotno; ne sumnjaj u ono što on kaže dokle god ti smatraš da je to dobro i ispravno.”
Način da se spriječi ova mahana jeste da pojedinac dobro razmotri ono što vidi ili čuje o svom bratu po vjeri da o njemu ima dobro mišljenje i da ga voli i poštuje.
7. Srdžba
Srdžba je jedna od moći duše, i ima tri stanja:
– Stanje prekomjerenosti, koje se definiše kao nešto što prelazi granice vjere i njenih zakona.
– Stanje nedostatnosti koje se definiše kao stanje u kojem pojedinac ne uspijeva da poduzme smjeliju akciju, iako je ona potrebna za njegovu samoodbranu.
– Stanje umjerenosti u kojem se srdžba stimuliše u odgovarajućim i dopustivim prilikama. Na ovaj način, jasno je da prvo i drugo stanje spadaju u društvene mahane, dok se treće stanje ubraja u etičke vrline koje su proizvod hrabrosti.
Prekomjerna srdžba je fatalna bolest, koja se može smatrati vrstom privremenog ludila. Kada se ona stiša, odmah slijedi griza savjesti i kajanje, koje predstavljaju zdrav odgovor razumne osobe.
Alija, r.a., je rekao: “Srdžba je vrsta ludila, jer onaj koji se naljuti poslije se kaje i osjeća grižu savjesti. Ako se osoba poslije ne kaje i ne osjeća grižnju savjesti to znači da je njegovo ludilo pojačano.”
Osim toga, apsolutna odsutnost srdžbe je također mahana, koja vuče čovjeka uponiženje, potčinjen položaj i nesposobnost da brani svoja prava. Da bi se izliječila prekomjerna srdžba, pojedinac mora:
Prvo odstraniti njene uzroke. Oni mogu biti uznositost, sebičnost, tvrdoglavost, pohlepa i druge slične mahane. On bi također trebao da zna kako nepristojno prekomjerna srdžba izgleda, i kakve loše posljedice može imati.
Drugo, on treba da ispita koristi obuzdavanja i samosavlađivanja, i treba se dražiti sa ljudima koji posjeduju ove kvalitete. On također treba znati da je Allahova moć najviša, i da je sve pod Njegovom upravom, što bi ga moglo učiniti da uvidi svoju ličnu slabost upoređenju sa Allahovom neograničenom moći.
Treće, on mora znati da osobu u stanju srdžbe Allah (dž.š) ne voli. Šta više, u srdžbi se može uraditi nešto zbog čega se počinilac zla poslije može stidjeti.
Suprotne srdžbi jesu blagost i obuzdavanje; to su karakteristike koje se ubrajaju među savršene kvalitete duše. One čine osobu da prašta i da je milostiva, iako je možda u njenoj mogućnosti da se osveti. Kur'an kaže:
“Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (7:199)
Allahov Poslanik (a.s.) je rekao:
“Oprost povećava čovjekov položaj. Zato praštajte da bi vas Allah cijenio.”[2]
8. Osveta
Osveta se sastoji od iskazivanja silovite i sverazbijačke moći bilo riječima ili djelom. Ta sila je posljedica srdžbe. Suprotno noj je vrlina plemenitosti, koja je proizvod strpljivosti. Obraćajući se Poslaniku (a.s.) s obzirom na ovu osobinu Svemogući u Kur'anu kaže:
“…a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine…” (3:159)
A u jednoj predaji koja se pripisuje Poslaniku (a.s.) kaže se:
“Kada Allah zavoli svoga roba podari mu blagost.”[3] Kome bude uskraćena blagost biće mu uskraćeno svako dobro.”[4]
Na drugom mjestu u predanju se kaže da je ljubaznost pola imana.
9. Zloćudnost
Ova mahana se također uzrokuje srdžbom, a suprotno njoj je dobroćudnost Ona čini ljude da izbjegavaju, onoga kod koga se ona nalazi, donoseći mu propast na ovom i budućem svijetu. Ona također uništava sva njegova dobra djela. Kao što se u predanju kaže: “Zla ćud uništava dobra djela kao što sirće uništava med.”
Obraćajući se Poslaniku (a.s.) u Kur'anu Svevišnji kaže: “Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.” (68:4)
10. Mržnja
Mržnja se također prouzrokuje srdžbom. Ona je kompleks koji se formira nakon obuzdavanja srdžbe. Ima vrlo loše posljedice kao što su ljubomora i prekid odnosa s onim protiv koga je usmjerena, a može dovesti do fizičkog napada, vrijeđanja, širenja laži, ogovaranja, klevete, otkrivanja njegovih mahana itd.
Ponekad mržnja nastupa javno i otvoreno i manifestuje se kao otvoreno neprijateljstvo dovodeći do konfrontacije, tuče, kletve i psovke, što sve spada u krajnje ljudske mahane.
Način liječenja ove duševne bolesti je da osoba koja od nje boluje, kao prvo mora shvatiti da osjećaj mržnje više šteti onome koji mrzi nego onome protiv koga je mržnja usmjerena. Drugo, mora odlučiti da zauzme stav prijateljstva i pomaganja prema osobi koju mrzi, činiti joj dobro i pored toga što mu njegove emocije suprotno govore, i nastaviti sa svojim ljubaznim stavom prema njoj sve dok se ne oslobodi ove bolesti.
11. Uobraženost i sujeta
Ovo je jedna druga mahana moći srdžbe – stanje ukojem čovjek ima visoko mišljenje o sebi radi neke stvarne ili zamišljene dobiti. S druge strane, on nije u stanju da prizna atribute Allahovog savršenstva, koji je izvor svega što postoji. Veći broj predaja hadisa ističe zle posljedice ove osobine.
Loši proizvodi uobraženosti i sujete su: arogancija, zaboravnost, ravnodušnost prema vlastitim pogreškama, a uslijed toga i neuspijevanje da se one isprave, opadanje vrijednosti vlastitih dobrih djela u očima ljudi i Allaha (dž.š.), odsutnost zahvalnosti na Allahovoj milosti, rizikujući tako da je ne izgubi, ne uspijevanje da traži odgovore na ona pitanja koja ne zna, ostajući tako u neznanju, i konačno, zadržavanje i proklamovanje pogrešnih i neosnovanih mišljenja.
Da bi se pojedinac izliječio od ove bolesti, neophodno mu je da svoju pažnju posveti Allahu (dž.š.) i Njegovom upoznavanju. Kada shvati da jedino Svemogući Stvoritelj zaslužuje obožavanje i pohvalu, da on ne predstavlja ništa u poređenju sa veličanstvom Allaha (dž.š.), da ne postoji apsolutno ništa za što bi mogao reći da je njegovo, da čak i neka bića koja su daleko superiornija od njega samog, kao što su poslanici i meleki, ne predstavljaju ništa upoređenju sa Allahom (dž.š.), onda će biti svjestan činjenice da je apsurdno biti uobražen i sujetan, i da sebe treba smatrati onim što, u biti, i jeste: beznačajno Allahovo stvorenje.
Kada čovjek razmisli o svom skromnom početku kao kaplje sperme, o svom sigurnom završetku kao pregršti prašine, o kratkoći svoga života kao jednom stvorenju koje je sklono da oboli i da njime preovlađavaju i upravljaju strasti i nagoni, on će zaboraviti ne samo na svoju sujetu nego i na samog sebe, i posvetiti se svim svojim bićem obožavanju Allaha (dž.š.). U Kur'anu se kaže:
“Proklet neka je čovjek! Koliko je on samo nezahvalan! Od čega ga On stvara? Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i pravi put mu dostupnim učini, zatim mu život oduzme i učini da bude sahranjen, i poslije će ga, kada On bude htio, oživjeti.” (80:17-22)
Navest ćemo i sljedeće stihove iz perzijske poezije:
Svojim bogatstvom, snagom i elegancijom nemoj se ponositi,
jer bogatstvo lopovi za jednu noć mogu odnijeti,
a ostalo pri jednim napadom groznice može iščeznuti.
Treba imati na umu da uobraženost i sujeta mogu također biti prouzrokovane kada je neko posebno počastvovan Allahovom milošću kao znanjem, pobožnošću, predanošću, vjerom, hrabrošću, plemenitošću, strpljenjem, časnim porijeklom, ljepotom, bogatstvom, snagom, visokim položajem, intelegencijom, itd. Da bi izbjegao takvu posljedicu, pojedinac se uvijek treba prisjećati osobnih slabosti i nedostataka. Tako prisjećanje pomoći će mu da se zaštiti od uobraženosti.
Suprotno uobraženosti i sujeti je skromnost, koja se smatra najvrjednijom osobinom za moralno izgrađivanje duše i za postizanje čovjekovog savršenstva.
12. Arogancija
Arogancija je jedna od posljedica uobraženosti i sujete. Kada pojedinac ima previsoko mišljenje o sebi, on je uobražen, a kada je, pored toga, sklon da druge ljude smatra inferiornim u odnosu na sebe, to je arogancija. Suprotno ovim stanjima, kada neko o sebi ima beznačajno i nisko mišljenje, se zove skromnost, a kad, uz ovo, druge ljude smatra superiornim u odnosu na sebe, onda je to poniznost.
U svakom slučaju, arogancija je jedna od najomraženijih moralnih mahana. To je zato što je arogancija gusta zavjesa koja zaklanja nedostatke pojedinca od vlastitog pogleda, i na taj način ga sprječava da ih otkloni i postigne savršenstvo. Kur'an kaže:
“…Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnika.” (40:35)
“…Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu oholili…” (7:146)
A Poslanik (a.s.) je rekao:
“U Džennet neće ući ko u svom srcu bude imao i najmanji djelić oholosti.”[5]
Isa (a.s.) je rekao: “Baš kao kada biljka raste na mehkom tlu, a ne na kamenitom i tvrdom, isto tako i mudrost klija i raste u srcu koje je skromno i mehko, a ne u tvrdim srcima oholih. Zar ne primjećuješ da čovjek koji drži svoju glavu visoko okreće je protiv krova, dok onaj ko drži svoju glavu nisko ima krov kao prijatelja i zaštitu.”
Liječenje arogancije isto je kao i ono koje je propisano za uobraženost. Drugi je lijek da pojedinac proučava različite kur'anske ajete i hadise koji imaju veze sa ovom mahanom i koji je osuđuju. Također, treba biti istrajan u praktikovanju skrušenosti prema Allahu (dž.š.) i ljudima, družiti se sa siromašnim i nemoćnim, uzdržavati se od razmetljivog oblačenja, oblačiti skromnu odjeću, održavati podjednako dobre odnose sa siromašnim i bogatim, pozdravljati svakoga bez obzira na njegove godine i izbjegavati da na sastancima i skupovima sjeda na visoko počastvovano mjesto. Ukratko, mora se oduprijeti svim tim egoističkim sklonostima koje doprinose da neko bude arogantan.
Suprotno aroganciji jeste poniznost, koja se smatra jednom od najcjenjenijih moralnih vrlina. Kur'an ovako prikazuje vrlinu poniznosti:
“A robovi Milostivoga sa oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove odgovaraju: ‘Mir vama!’” (25:63)
“I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!” (26:215)
Treba napomenuti da je poniznost središnja polazna osnova između arogancije i niskosti, i upravo zato, pošto se arogancija ubraja u mahane, isti je slučaj i sa niskošću. Razlika između niskosti i poniznosti također je jasna. Prema tome, dok je za čovjeka pohvalno biti ponizan, mahana je i ponižavati se.
13. Nepokornost
Nepokornost je vid arogancije, koja se također ubraja u fatalne mahane. Ona se definiše kao pobuna protiv svih onih kojima inače treba biti pokoran, kao što su: poslanici i njihovi zamjenici, pravedne vlade, učitelji, roditelji itd. U hadisu Poslanika (a.s.) čitamo: “Grijeh za koji najbrže stiže kazna je neopokornost.”[6]
Alija (r.a.) je rekao: “Nepokornost odvodi nepokorne u Vatru (Džehennem).”
Način liječenja mahane nepokornosti je da nepokorna osoba razmisli o svom duševnom stanju i da se obrati hadisima u kojima se ispravna pokornost naređuje, a istovremeno da nastoji da u sebi ohrabri duh poniznosti.
14. Nezapažanje vlastitih pogrešaka
Ovo je jedna draga posljedica sujete i uobraženosti. Suprotno ovome je svijest o vlastitim pogreškama i nedostacima.
15. Fanatizam
Fanatizam je jedna druga mahana koja vodi degeneraciji uma fanatične osobe i njegova shvatanja. Fanatizam može postojati s obzirom na vlastita vjerska uvjerenja, naciju, pleme, porodicu, ili druge slične pojmove, a može se manifestovati putem vlastitog govora ili akcije. Kada je u pitanju fanatizam s obzirom na primjerene pojmove, on se zove entuzijazam i žar i on je najpohvalniji. Ako se, pak, radi o fanatizmu s obzirom na neprimjerene pojmove, onda je on mahana. Postoji Poslanikov hadis u kome se kaže:
“Ko god bude u svom srcu imao i najmanji dio fanatizma, Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti sa Arapima paganima iz predislamskog Perioda.”[7]
Način liječenja mahane fanatizma je da se fanatična osoba posveti samoposmatranju i da shvati činjenicu da fanatizam blokira njegovo usavršavanje i zamračuje njegovo shvatanje realnosti. Prema tome, ako ona traži da sazna istinu, mora ostaviti slijepi fanatizam i predrasudu, i ispitivati pojmove na objektivan i nepristrasan način.
16. Prikrivanje istine
Mahana lažnog prikazivanja i prikrivanja istine prouzrokuje se fanatizmom, kukavičlukom ili strahom. Ona također može biti prouzrokovana željom za bogatstvom i sličnim motivima. U svakom slučaju, ova mahana vodi pojedinca ka skretanju s pravog puta i dovodi do moralnog raslojavanja. Suprotno njoj je otkrivanje istine i postojanost na njenom putu. Postoje brojni hadisi i kur'anski ajeti koji osuđuju prikrivanje istine i hvale istinite ljude. Ajeti koji najotvorenije i najdirektnije oslikavaju ovo pitanje su slijedeći:
“…Zar je iko gori od onoga koji skriva istinu znajući daje od Allaha?” (2:140)
“Zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?” (3:71)
One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” (2:159)
Liječenje od ove bolesti podrazumijeva da pojedinac treba biti svjestan činjenica da ova osobina zaslužuje Allahovu srdžbu i može odvesti u nevjerstvo (kufr). Osim toga, treba razmišljati o prednostima neprikrivanja istine, a zatim da sebe primora da to primjeni na djelu.
17. Neosjetljivost i nemilosrdnost
Kada osoba poprimi mahanu neosjetljivosti i nemilosrdnosti ona ne može biti ganuta i ožalošćena bolom i patnjom svojih prijatelja. Suprotno ovoj mahani je vrlina milosrdnosti i suosjećanja. Postoji određeni broj kur'anskih ajeta koji osuđuju ovu mahanu, a hvale suosjećanje i ljubav.
Tretman ove bolesti je najteži, jer neosjetljivost i nemilosrdnost prodiru u karakter osobe i postaju kronične i teške za liječenje. Najbolji tretman ove bolesti jeste da oboljela osoba, prije svega, izbjegava svirepe akcije, koje predstavljaju spoljne manifestacije ove mahane. Kao sljedeće, trebalo bi da pokuša učestvovati u patnjama i nevoljama s kojima se susreću drugi ljudi, i da njihove probleme smatra svojim problemima. Pored toga, treba pokušati da na takve situacije reaguje na odgovarajući način, dok ne počne, postepeno, osjećati okus suosjećanja, polahko mu obezbjeđujući stalno mjesto unutar sebe.
[1]Ibn Magga, Fitan, 31 je direktan kod konstatacije ove činjenice, on kaže: “Vjernik ne bi trebao da omalovažava i ponižava samog sebe.”
[2]Muslim, Birr, 69: Darimi, Zakat, 35; Ahmad b. Hanbal 2/286, bilježe u nešto drugačijoj verziji.
[3]Ahmad b. Hanbal, 6/71, 104, 105.
[4]Muslim, Birr,84-86; Ibn Magga, Adab, 9; Ahmad b. Hanbal, 4/262 i 366
[5]Ahmad b. Hanbal, 4/123 i 124, kaže u ovom dijela hadisa: “U Džennet neće ući kod koga bude bilo iole oholosti”.
[6]Ibn Magga, Zuhd, 23; Muslim, Zuhd, 23, a prenose ga i Abu Dawud, Tirmidi i Ahmad b. Hanbal.
[7]Muslim, Imara, 57; Nesai, Tahrim, 38; Ahmad b. Hanbal 2/206 i 3/488, prenose ovaj hadis u nešto izmjenjenoj verziji.