U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Rekli smo da situacija prilikom činjenja dove u kojoj se čovjek nalazi nije uobičajena i riječi koje izgovara u tim trenucima nisu uobičajene riječi koje izgovaramo mimo tog stanja. Pitanja koja postavljamo u trenucima molitve nisu uobičajena pitanja koja postavljamo u svakodnevnom životu. Isto tako i odgovori. I pitanja i odgovori imaju poseban stepen.

To možemo uporediti sa dva iskrena čovjeka koja se vole. Kada započnu razgovor oboje uživaju u tom razgovoru. Osjećaju se veoma ugodno i ne žele da se taj razgovor završi i da se razdvoje. Na svaki način nastoje da produže razgovor. U toj situaciji kada žele da zadrže jedan drugog pored sebe često izgovaraju neke riječi koje nemaju posebnog smisla. Čak kada bi ih zabilježili i analizirali kasnije, bilo bi im smiješno šta su govorili u tim trenucima.

Znači, postoji određena vrsta komunikacije koja isključivo pripada određenoj situaciji u kojoj se nalazimo. Nju možemo razumjeti samo u kontekstu te situacije. Ukoliko taj govor, pitanja i odgovore postavimo u drugu situaciju vidimo da ne odgovaraju, čak nisu ni logični. Ovo smo spustili na nivo ovosvjetske ljubavi i prijateljstva. Ašik, zaljubljenik, često izgovara neke riječi uopšte ne promišljajući o njima. To se događa zbog toga što ne želi nešto posebno da izrazi. Suština njegovog razgovora nije sama riječ, nego da što duže bude sa svojim Ma'šukom, svojim voljenim. Kada dođe trenutak rastanka, kada krene jedan korak da se udalji, srce teži da se ponovo sastavi, pa se okrene i kaže: „Zaboravio sam ti nešto reći“. Kada bi posmatrali sa strane razgovor dva čovjeka, ašika i ma'šuka, bilo bi nam smiješno. Međutim, kada se sami nađemo u takvoj situaciji, ništa ne primjećujemo i bitno je samo da budemo pored svog voljenog. Zato što je to situacija koju razumije samo onaj koji je unutar te situacije i koji se nalazi u tom halu, dok drugi, koji nisu u toj situaciji posmatraju racionalno i ne mogu ispravno sebi da predoče položaj u kojem se nalaze ašik i ma'šuk. Oni koji su izvan čak osuđuju ašika i ma'šuka i govore “kakve su to besmislene riječi, kakva su to pitanja.” Ašik pita ma'šuka ono što ovaj već zna, a smisao toga je u tome ni jedan od njih ne želi da sazna i kaže nešto novo, već žele da trenuci njihove blizine potraju što duže. Kada bi pitali ašika: “Kakva pitanja ti postavljaš?”, njegov odgovor bi bio: “Ja znam odgovor na moje pitanje, ali želim da ga čujem od svog Ma'šuka. Meni nije cilj njegov odgovor, nego da što duže budem s njim.”

Pošto pojašnjavamo vezu i stanje molitve, pojašnjavat ćemo to kroz primjere ovosvjetskih veza i naših svakodnevih odnosa, kao na primjer: između muža i žene, dva prijatelja itd. Naša ovosvjetska ljubav je često povezana sa dunjalučkim manjkavostima i nečistoćama, bilo u duhovnom ili u materijalnom smislu. Čovjek često kada se susretne sa svojim voljenim izgovori neke riječi za koje, kada ih kasnije razmotri, shvati da mu ne dolikuju i kojih se stidi. To je zato što je ta ljubav na nižem stepenu i uprljana je dunjalučkim stvarima, iako u njoj postoji nit božanskoga.

Nasuprot dunjalučke ljubavi, u kojoj čovjek izgovara skakojake riječi kojih se kasnije stidi, je veza čovjeka sa Bogom. Veza između Boga i Njegovih poslanika i odabranika (evlija) je sveta i ne može se porediti sa dunjalučkim vezama. U njoj ne postoji ništa osim Apsolutne Istine. U razgovoru Musaa, a.s., i Uzvišenog Gospodara ne postoji ništa čega bi se Musa, a.s., trebao stiditi. Čak naprotiv, u njemu su sadržane vrhunske istine. One su iskazane da bi se drugi ljudi poučili istinama i nama, kao običnim ljudima potrebna su tumačenja tih istina koje su izrečene u dovama Božijih poslanika i evlija, kako bismo ih shvatili.

Musa, a.s., u svom razgovoru sa Bogom želi da poduči ljude istinama i postavlja pitanje koje je za njega jasno. Iako kao Božiji poslanik zna odgovor, on želi da drugi ljudi čuju odgovor izravno od Boga, koji je apsolutno istinit, kako bi se na taj način pojasnile ljudima nejasnoće. Pitanje Musaa, a.s., nije njegovo pitanje, jer on zna odgovor. On postavlja pitanje koje muči običnog čovjeka koji ne razumije te stvari. Musa, a.s., je mogao dati odgovor, ali je on želio da sam Allah, dž.š., da pojašnjenje.

Česte su situacije kada Božiji poslanici i evlije u molitvama izgovaraju neke riječi koje su onima koji dublje ne promišljaju vjeru intrigirajuće ili ih čak i ismijavaju, ne znajući da su upravo te riječi, odnosno razgovori ašika i Ma'šuka pouka nama.

Hazreti Musa, a.s., je bio jedan od poslanika o kojima se prenose mnoge predaje, a mnoge te predaje su ustvari njegove dove i šaputanja (ar. munadžat). Svaki poslanik je imao neku osobinu koju više primjećujemo, a osobina Musaa, a.s., jeste da je mnogo činio zikr i mnogo učio dove, što naravno ne znači da i ostale njegove osobine nisu bile savršene. Tako je naš Poslanik, s.a.v.a., je bio poznat kao Muhammed el-Emin (povjerljivi). Povjerljivost je atribut njegovog savršenstva po tom pitanju, ali i u svim ostalim osobinama je bio savršen. Međutim, društvene okolnosti su bile takve da se njegova osobina povjerljivosti isticala u prvi plan i ljudi su je više primjećivali nego ostale osobine. Poznato nam je da je on bio savršen u svemu. Isto tako su Musaove, a.s., osobine bile manifestacija savršenstva u ljudskom stepenu. Međutim, njegova dimenzija činjenja zikra i molitve je bila izražena.

Postoje brojne predaje od Poslanika, s.a.v.a., i Imama o njihovim dovama. Te dove su tumač tevhidskih istina. U njima su sadržane istine tevhida i kada ih uporedimo sa Kur'anom vidimo da nam one na suptilan način pojašnjavaju kur'anske istine, odnosno da su one tumač Kur'ana.

Poznati munadžat (šaputanje) imama Sedždžada je munadžat Šabanijje. Imami su preporučivali da se uči u mjesecu šabanu, ali i u drugim situacijama kada čovjek osjeti potrebu i posebno stanje duše (hal). To je jednan od munadžata koji sadrži duboke istine tevhida. Takve dove su izuzetno duboke i snažne, te je potrebno iscrpno tumačenje. Također, poznata je dova Arefe Imama Husejna, koja je po svojim odlikama munadžat.

U njihovim munadžatima su sadržane duboke istine. To su razgovori između evlije i Boga. Ove duboke istine nam pomažu da riješimo naša pitanja i nejasnoće vezane za tevhid, da nam otklone sumnje u našem vjerovanju. Ukoliko čovjek malo promisli o njima, oni će mu biti otkrovenje i rješenje za mnoge nejasnoće po pitanju tevhida.

Rekli smo da dova i munadžat nemaju vremenskih i prostornih ograničenja, odnosno da dove ne upućujemo samo u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Međutim, postoje određeni trenuci i određena mjesta kada dova ima specifičan značaj i vrijednost. Tada i na takvim mjestima se trebamo više potruditi i više činiti zikr. Na primjer, mjesec Ramazan je najodabraniji mjesec u kojem je disanje zikr, a spavanje postača ibadet. Također, mjesec ša'ban ima svoju specifičnost i vrijednost.

Pored vrijednosti vremena imamo i vrijednost mjesta. Određeno mjesto daje posebnu težinu našem zikru, a nama posebno stanje. Znamo da je više vrijedi namaz obavljen u džamiji, a od toga najvrijedniji namaz jeste onaj obavljen u Mesdžidu-l-haramu u Mekki. Zapravo, sam boravak u Mesdžidu– haramu nam daje posebno duhovno stanje i činjenje zikra i upućivanje dova u njemu daleko je snažnije. Dakle, postoje određena mjesta i određeno doba kada dova i zikr imaju posebnu vrijednost.

Isto tako, u duhovnim stanjima posebno jestanje kada čovjek osjeća nešto što ga vuče ka duhovnosti i molitvi. To su određena stanja i mi ne možemo sami sebe natjerati da to stanje imamo kada god poželimo, nego se to stanje javlja onda kada je posebna Božija pažnja usmjerena ka nama. Dakle, Božiji pogled je pao na nas i mi smo u posebnom stanju kada naše srce čezne za molitvom. U tom stanju namaz obavljamo sa zadovoljstvom i želimo da ga produžimo koliko je to god moguće. Kur'anski ajet nam kazuje da je namaz težak za obavljanje, osim onima koji su ponizni.

Kao što u godini imamo odabrane mjesece koji imaju posebnu vrijednost, tako i u sedmici imamo odabrane dane u kojima je zikr i ibadet vrjedniji, kao što je petak. U toku samoga dana postoje određeni trenuci u kojima je bolje činiti ibadet i zikr. Dakle, postoje određeni trenuci kada su dova i zikr vrjedniji. Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: „Vjernicima tokom života dolaze povjetarci od Gospodara koje osjete. Iskoristite ih!“ Drugim riječima, iskoristite trenukte kada vam od Boga dolaze određena stanja.

Veliki iranski pjesnik Hafiz Širazi povjetarac koji se spominje u hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u svojim djelima naziva „jutarnjim povjetarcem“. Oni koji ustaju rano ujutro znaju da taj povjetarac ima specifičan miris i to su trenuci kada Allah, dž.š., prima dove.

Naša poslednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!