U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

“Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[1]

“Sve što se dešava dešava se Božijom voljom i zato, i kada zaboraviš, sjeti se svoga Gospodara, i reci: ‘Postoji nada da će me On uputiti…’”[2]

Koristeći se ovim ajetima možemo doći do zaključka da sušta suprotnost zikra ili sjećanja jeste nešto što prouzrokuje tri stvari. Prva stvar je nemar ili gaflet. Ukoliko se ovaj gaflet ne bude liječio, on će čovjeka dovesti do stanja potpunog zaborava Uzvišenog Gospodara. Ukoliko se desi taj zaborav Boga, desit će se ono o čemu sljedeći kur'anski ajet govori: “InebuditekaoonikojisuzaboraviliAllaha, pajeOnučiniodasamisebezaborave; tosupravigrješnici.”[3] Taj njihov čin je uslovio da i Allah “zaboravi” njih i oni su sami sebe zaboravili“. Ovdje nije riječ o tome da je Uzvišeni Gospodar njih na neki način kaznio, nego su se oni udaljili od ispravnog puta i samim tim su sebe zaboravili. Nemar je stvar u koju zapada većina ljudi i ona ima svoje razine.

U jednom rivajetu koji se prenosi od Imama Alija, spominje se čovjek koji prisustvuje dženazi i koji nije opemenut tim događajem s kojim je suočen, odnosno, smije se, nema obazrivosti prema tom događaju, kao da se to dešava samo nekome drugom i uopšte ne uzima pouku iz toga. Rivajet kaže: “A smrt kao da je stvorena za druge.” Znači, smrt treba biti opomena za nas žive, a mi se prema njoj postavljamo kao da je stvorena za druge. Mislimo da je istina da će se primjeniti samo na drugima, a kao da će nas mimoići, izostaviti. Prema mrtvima, onima koji su već otputovali imamo jednu zabludu, nadamo se da će se ponovo vratiti, potpuno nesvjesni ne mislimo o tome da je smrt put koji nema povratka, samo mi idemo u susret njoj. Prema našim preminulima se odnosimo tako što ćemo ih pokopati i što ćemo njihovo nasljedstvo međusobno podijeliti, kao da smo mi ti koji zauvijek ovdje ostajemo i sutra nećemo biti pokopani, kao da naši imeci neće biti podijeljeni među drugima i kao da nećemo biti zaboravljeni. Itekako ćemo biti zaboravljeni, zato vratimo se samima sebi. Upravo zbog jednog ovakvog odnosa, opomene od Uzvišenog Gospodara na nas ne djeluju i onda bivamo bačeni u mnoge belaje.

U tom smislu Hafiz ima jedan stih gdje poredi čovjeka sa kakvim vrtlarom koji radi na svojoj duši, odnosno, njegov istinski vrt je njegova duša. Onda ga opominje:

“O vrtlaru, kao da ne vidiš da ide jesen!” Znači, doći će vrijeme pustoši, kada krenemo u susret smrti. “Žalim za danom kada će vjetar pustoši odnijeti sve ono što imaš.” Znači, i one nedaće u kojima smo i one belaje o kojima razmišljamo. “Čak i tvoju dušu smrt će jednoga dana odnijeti. Odmetnici su budni i misle na naš nefs, zato i ti nemoj biti uspavan. Ako te danas nije odnio, a sutra će te odnijeti“. Drugim riječima, upozorava nas ili opominje: “Šta je vama pa se ne plašite ni šejtana ni vaših želja i prohtjeva, ni duše koja je sklona zlu i potpuno vam je svejedno? Na vas ne djeluje ni smrt, ni bolest, ni tuđe nedaće nikako vas ne bude.”

Možda će neko reći “itekako se bojim”. Koliko je istinit ovaj govor, odnosno koliko je utemeljen taj strah, najbolje će pokazati koliko se bori protiv šejtana i protiv duše koja ga navodi na zlo. Ukoliko se zaista spremno i odlučno borimo protiv njih, onda je taj strah onaj o kojem Kur'an govori, a ukoliko ne, onda nema nekog ozbiljnog temelja. U najmanju ruku čovjek mora biti na putu, na stazi kretanja, odnosno, borbe sa šejtanom i dušom koja ga na zlo navodi. Moguće je da nekad neko nije uspješan u tome, ali je jako bitno da stoji na tom putu i da se trudi. Nekada se suočavamo sa ljudima koji se uopšte nisu našli ili kročili na tu stazu. Dakle, jako je bitno da se stane na tu stazu, pa ma koliko malo. Imamo i one koji su bili uspješni, koji su došli do uzvišenih postaja, međutim, opet se naglašava da je najbitnije da se ostvari taj prvi korak, da se kroči na stazu. U svakom slučaju, mi trebamo u stvarnom smislu te riječi voljeti sebe, žuditi za svojim bolje sutra, da sebi ostvarimo svoj Džennet. Da ne budemo od onih koje Imam Ali opisuje riječima: „Kakve li su ono dženetlije koje nisu budne, koje spavaju i ne rade za svoj Džennet, i kakve li su ono džehenemlije koje ne bježe od svog Džehennema.“ Ne rade ništa kako bi se udaljili, pobjegli od Džehennema. Znači, ako iskreno kažemo da težimo Džennetu i plašimo se Džehennema, onda moramo to djelima svojim pokazati, moramo se probuditi i svojim djelima steći Džennet.

Ukazali smo na ono što je sušta suprotnost zikru, a to je gaflet ili nemar. Da bi pojasnili važnost zikra ili sjećanja na Uzvišenog Gospodara citiraćemo ajet koji kaže: “Stvorili smo mnoge ljude i džine za Džehennem”[4], ali ne u smislu da ih je Bog unaprijed osudio na Džehennem, nego je plod njihovog djelovanja takav, da je njihova zasluga Džehennem. Oni su svojim rukama to sebi pripremili. Sada se daje odgovor zašto su završili na takav način.

“Oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”[5] Posebno se ukazuje na to da su oni su zaista od onih koji su bili nemarni. Stavljamo akcenat na ovaj nemar.

Moguće je da neko obavlja namaz, ime mu je muslimansko, gledajući spoljašnje, mi ne možemo nikako primijetiti da je on upravo od ovih, međutim, ukoliko se njegovo srce ne probudi, ukoliko ne bude spoznavalo neke stvari, ako na njega ne budu djelovale tuđe nedaće, to znači da on nije od onih čije je srce budno, čije oči vide i čije uši slušaju.

Druga tačka koju prouzrokuje nepostojanje zikra je zaboravljanje Boga. Ukazat ćemo na to da su nemar i zaboravljanje na Uzvišenog Gospodara, što prouzrokuje zaboravljanje samoga sebe, tri stvari koje su međusobno toliko povezane da se ne mogu odvojiti. One imaju svoje razine. Najniža razina u ovom nizu bilo bi gaflet ili nemar, a ukoliko on bude jačeg intenziteta prouzrokovat će i proizvest će zaboravljanje Uzvišenog Gospodara. Svaka mala bolest, koliko god bila neznatna ako ne bude zaliječena prouzrokovat će mnoge druge bolesti. U tom smislu, ako gaflet ne bude spriječen na vrijeme, on će kao rana na našem tijelu prouzrokovati mnoge bolesti. Kao proizvod takvog jednog nemara ili zapostavljanja postojećeg problema javlja se zaboravljanje Uzvišenog Gospodara, a zaborav svoga Gospodara je najveća bolest koja može zahvatiti čovjeka.

Odgovor na takav jedan zaborav ili učinak njegovog djelovanja jeste to nestane ljubav između roba i Boga koja treba da postoji, na određen način rob biva lišen te ljubavi. Onaj užitak i slast koji treba osjetiti kroz razgovor sa svojim Gospodarem on ne može osjetiti. Uzvišeni Gospodar o ovoj bolesti govori kao o jednoj od najopasnijih bolesti pa kaže: “Onome ko zaboravi na Mene, Ja ću oduzeti užitak (slast) Moje ljubavi.” Uzvišeni to uzima kao jednu veliku stvar. Kada čovjek bude lišen te ljubavi, on jednostavno nema ništa u životu. Kada čovjek izgubi sjećanje na Boga, onda mu ni ostale stvari nemaju smisla. Sada se može postaviti pitanje koliko je samo ljudi koji ne znaju šta znači ljubav Gospodara prema svome robu, niti razumiju ljubav koju rob osjeća prema svome Gospodaru, niti znaju šta je zikr, niti se plaše gafleta, ali imaju lijep i ugodan život. Allah, dž.š., je u ovom ajetu napravio vezu između smiraja i sjećanja. Nemoguće je da neko bez zikra ima smiraj u svom životu. To što mi procjenjujemo da taj čovjek živi sretno i spokojno je nešto što ne odgovara stvarnom stanju. Moderni svijet ima lijepu spoljašnjost, ali govorili smo da su najveće bolesti  modernoga svijeta upravo duševne bolesti. Što idemo dublje u modernizam, primjećujemo veći postotak samoubistava, veću uznemirenost, nepostojanje spokoja i smiraja među ljudima. Na početku razvoja nauke, čovjek je otkrivajući neke stvari i radeći na polju prirodnih znanosti dao sebi za pravo da se na neki način uzoholi, da bude ponesen tim uspjehom.

Pogledajte sve one neprijatnosti koje je nauka doživjela u srednjem vijeku, jer je odvojena od filozofije i metafizičkih nauka. Nakon srednjega vijeka, ljudi su se okrenuli protiv metafizike, koja ih vodi ka Bogu. Nisu bili svjesni da će ih takav odnos dovesti u situaciju da će imati teže bolesti ili teža iskustva nego što su imali u srednjem vijeku. To će biti bolesti koje će imati jako lijepu spoljašnjost. To će biti “moderne” nedaće.

2. čas

Pojasnit ćemo ključne razlike između riječi gaflet ili nemar i nisjan ili zaborav. Između nemara i zaborava postoji jedna razlika, a to je da je nemar neobazrivost ili ne obraćanje pažnje na stvar koju čovjek posjeduje u svojoj percepciji, u svom sjećanju, dok je zaborav kada je čovjek to potpuno izgubio.

S obzirom na pojašnjenje, sada se vraćamo na ajet koji kaže: “…i spomeni Gospodara onda kada Ga zaboraviš.” Postavlja se pitanje kako objasniti ovaj ajet ako smo rekli da je zaborav nešto što mi ne posjedujemo u svojim percepcijama. Kako možemo spomenuti Gospodara ako smo Ga već zaboravili? Između odnosa gafleta i zaboravljanja samoga sebe, postoji srednja karika, zaboravljanje Boga, u kojoj postoji mnogo razina i intenziteta. Ovo zaboravljanje o kojem smo govorili je jedna niža razina koja upućuje da je čovjek bio na jednoj obaviještenosti, svijesti o Uzvišenom Gospodaru, pa je onda prešao na nižu razinu. Zato ga kur'anski ajet opominje da se vrati na ono gdje je već bio, na onu svijest koju je već posjedovao.

Jedan odgovor je to da je zaborav koji čovjek posjeduje u stvari jedna vrsta nižeg zaborava, koji se može ponovo vratiti u sjećanje. Drugi odgovor je da se ovaj zaborav ne odnosi na Uzvišenog Gospodara, na Njegovu bit, jer se u svakom trenutku možemo sjetiti Njega, nego se odnosi na neke dužnosti ili obaveze koje će nas ukoliko ih budemo izvršavali dovesti do savršenstva. U cilju upotpunjavanja našega savršenstva trebamo se podsjetiti na Uzvišenog Gospodara.

Govorili smo o povezanosti zaborava Uzvišenog Gospodara i modernizma, u kojem se današnji čovjek nalazi, pa smo rekli da je zaborav na Uzvišenog Gospodara na neki način proizvod onoga što je zadesilo ljude u Srednjem vijeku. Oni su imali odbojnost prema svemu što je upućivalo na metafiziku, a posebno ih je učvrstio u tom stajalištu napredak nauke i sav progres koji je čovjek doživio. To je toliko bilo jako u čovjeku da su progres koji se dogodio čovjeku, s jedne, i pretpostavke koje su se vukle još iz Srednjeg vijeka, s druge strane, stvorili, čak i među pobožnim ljudima, sliku da ukoliko žele biti savremeni moraju prihvatiti i neke stvari koje modernizam nudi kao vrijednosti. Tragovi takvog poimanja mogu se i danas vidjeti.

Kada bi se u akademskim krugovima našla djevojka sa slabim imanom i ubjeđenjem u Boga, teško bi joj bilo pod hidžabom. Ona bi to smatrala zaostalošću. Ili, ako bi se jedan čovjek našao u grupi intelektualaca, i u vrijeme kada je prvi vakat namaza ustao i rekao da će tu stati i da ide obaviti namaz, to bi teško padalo ljudima. Kada osjetimo ovakvu slabost, misleći na vjernike, nismo ni svjesni da ovaj namaz ili ovaj hidžab nema nikakve veze sa ovim što mi doživljavamo, nego je naša slabost potaknuta sa nekog drugog mjesta.

Šehida Mutahharija, velikog mislioca, kada je odlučio da iz tradicionalnih škola (hoza) pređe u akademske krugove, da podučava studente na fakultetima, prihvatili su sa jednom dozom nevjerice. Tražili su da prvo položi ispit, pa da vide da li će zadovoljavati njihove kriterije. Kada je profesor čitao njegov rad, shvatio je koliko je znanje šejha Mutahharija, okrenuo je list i rekao mu da on sam sebe ocjeni. Tolika je bila njegova znanstvena moć da je postao poznat među ljudima u znanstvenim krugovima, svi potpali pod njegov uticaj. Bio je toliko znanstveno nadmoćan da je svima njima mogao s pravom reći “za mene je intelektualac onaj čovjek koji u prvo namasko vrijeme ustaje i govori da se sve obustavlja i ide se klanjati u prvi vakat.” Znači, po njegovom mišljenju, intelektualac je onaj koji neće jedan dio istine žrtvovati zbog drugog dijela istine. Isto tako, istinski vjernik nije onaj koji će uzeti tespih i zikriti Uzvišenog Gospodara onda kada nema nikoga, a kada atmosfera nije povoljna taj tespih će da sakrije u džep. Ako je istina istina, onda je ona poželjna svugdje i treba se predstaviti ostalima na jednak način. Čovjek koji je stekao sopstveno ubjeđenje je iznutra jak i nema nikakve sumnje. U kakvoj god skupini da se nalazi, čak i među ateistima, on ipak posjeduje svoju snagu i spreman je da druge stavi pod svoj uticaj, a ne da drugi djeluju na njega. On kao takav neće osjećati slabost.

U modernom svijetu javile su se mnoge rasprave i teorije koje su udarale direktno na teologiju. Neke od njih su bile iskazivane jezikom nauke, a neke jezikom običnog čovjeka. Neko je rekao „ja ću prihvatiti Boga tek onda kada Ga nađem pod svojim skalpelom“. To može reći jedan doktor kao što je i rekao. Međutim, mi ne pravimo razliku između njegovih ispravnih riječi koje govori na polju znanosti ili svoje struke i na polju religije. Njegovu potpuno neutemeljenu tvrdnju su izrekli, drugačije formulisano, egzistencijalisti. Njihova argumentacija je sljedeća: obraćanje pažnje na Boga biva razlogom zaboravljanja sebe, odnosno, ukoliko želimo spoznati sebe – moramo zaboraviti Boga. Jasno je da je ovaj stav potpuno oprečan kur'anskom, jer Kur'an kaže da je nemoguće spoznati sebe ako se ne kroči na stazu spoznaje Gospodara. Bez spoznaje Boga, nema ni spoznaje sebe. Neutemeljenost njihove teorije pokazuje praksa, jer su za vrijeme propagiranja svoje teorije trebali da dođu do konkretnih rezultata, odnosno da spoznaju sebe bez spoznaje Boga, što se nije desilo. Da su spoznali sebe morali su doseći smiraj, jer u suprotnom, ne bi bilo ovolikog raskola, netrpeljivosti i nasilja među ljudima.

Raskol i izbezumljenost, u punom smislu riječi, koji su zadesili čoveka kao jedinku i kao dio zajednice, manifestuju se u sve većem broju ubistava, samoubistava, oduzimanja prava drugih ljudi, kao i nedostatku ljubavi među ljudima kao jedinkama zajednice. Kao što kaže Imam Ali: “Tijela su ima zajedno, a srca raštrkana na sve stane.” Upravo ovo je neporeciva odlik koja obilježava moderni svijet, počevši od odnosa u porodici do cijelog društva.

Rezultati egzistencijalističke ideologije dovoljno kazuju o njenoj neutemeljnosti, dok s druge strane kur'ansko učenje ilustruje hadis: “Ko se probudi, a ne bude brižan prema poslovima muslimana nije musliman”, ili drugi hadis koji kaže: “Ko zaspe sit, a zna da mu je komšija gladan, nije musliman.” Dakle, ovakav odnos neminovno rađa ljubav i saosjećajnost među članovima zajednice. Time se žele približiti udaljeni članovi zajednice, radi formiranja homogene skupine pune ljubavi i međusobnog saosjećanja.

Moguće je da neko kaže: mi smo muslimani, ali nismo takvi. Odgovor treba dati Kur'anom, je on izražava žaljenje na naše ovakvo stanje. U suri Furkan 30. ajet kaže: “Gospodaru moj, narod moj je ovaj Kur'an zapostavio.”[6] Zapitajmo se koliko smo mi prihvatili Kur'an i koliko smo istinski djelovali po njemu. Jer u Kur'anu nigdje ne stoji da ćemo ako izgovorimo šehadet biti otjelovljenje Kur'ana, već da je mjerilo naše djelo.

Poznat je slučaj učenjaka Murada Hofmana koji je izučavajući islam postao musliman. Želeći upoznati muslimane otputovao je na Istok. Nakon putovanja uvidio je da je udaljenost muslimana od kur'anskog učenja ogromna. Njegove komentar je bio: “Hvala Allahu koji me je upoznao sa islamom, prije nego što me je upoznao sa muslimanima.”

Također, moguće je da nemusliman bude uspješniji u sprovođenju kur'anskih naredbi od muslimana. Kao što Imam Ali upozorava: “Tako vam Boga! Tako vam Boga! Nemojte da vas preteknu u djelovanju po Kur'anu oni koji nisu muslimani.” Dakle, nemojte da se nemuslimani okoriste dobrima Kur'ana, a da ih mi ostanemo lišeni.

Ovdje se ne radi o našem djelovanju kao mjerilu, nego o tome da li Kur'an ima potencijal da iznese ovakvu stvar. Neko će reći da nije moguće u punoj mjeri djelovati po Kur'anu. Naravno da je moguće, jer imamo praktične primjere ljudi koji su djelovali po Kur'anu. Evlije postoje u svakom vremenu, a to su oni koji su kročili na tu stazu, krenuli i stigli do cilja. Naš problem je što nismo ni kročili.

Zapadni učenjaci svjedočenje o tome da su civilizaciju donijeli muslimani, a da su islamske knjige temelj njihovog naučnog napretka. U zapadnim akademskim krugovima su se dugo vremena izučavale knjige kao što je Kanon od Ibn Sine. U to vrijeme muslimani su se pridržavali Kur'ana i djelovali po njemu. Čim smo se udaljili od Kur'ana, počeli smo nazadovati.

Sada smo zbunjeni i izgubljeni, te mislimo da ukoliko želimo istinski napredovati  moramo se okrenuti modernizmu. Iskustvo je pokazalo da rješenje nije u prihvatanju modernizma, nego u prihvatanju Kur'ana i ulaganju napora u naučno istraživanje. Svjedoci smo da kada god su muslimani prihvatili samo dobre strane modernizma zajedno sa kur'anskim učenjima tada su i napredovali, a kada su u cijelosti prihvatili modernizam, koji je jednim dijelom koliziji sa kur'anskim učenjem, tada su nazadovali.

Nažalost, u ljudima je usađena misao da se onaj ko se okrene religiji okrenuo od nauke, Ovog svijeta i modernizma. Ovakva pretpostavka dovela nas je u bezizlaznu situaciju, a stvari ne stoje tako. Nauka nije u oprečnosti sa Kur'anom, uživanja na Ovom svijetu nisu u oprečnosti sa vjerom, niti je sve što donosi modernizam štetno.

Problem samospoznaje se svodi na to da su egizstencijalisti pokidali veze između Boga i čovjeka, te u nemogućnosti pronalaska karike koji ih veže isključili Boga. Za razliku od toga, kur'ansko stanovište usmjerenosti ka Bogu, istovremeno znači usmjerenost prema samome sebi, čovjekovim savršenstvima i oživljavanju čovječnosti. Usmjeravanje prema Bogu znači razvoj čovjekovog razuma, ljubavi, časti i dostojanstva. Jednom riječju, čovjek postaje manifestacija svih Božijih atributa. Pošto je čovjekova osnova božanska, prema ajetu: “…i udahnuo sam u njega od Svog Ruha”[7], onda će se i spoznaja čovjeka ostvariti samo kroz spoznaju Boga. Međutim, spoznaja sebe je samo jedna razina spoznaje Boga.

Tvrdnje egzistencijalista bi bile ispravne kada bi Bog i čovjek bili dva stvorenja koja stoje jedan naspram drugog. Obzirom da stvari nisu postavljenje tako, njihovi stavovi nisu ispravni. Njihova tvrdnja da ovisnost o Bogu biva uzrokom nazadovanja nije tačna, jer ovisnost o Bogu nije kao ovisnost o ljudima. Ovisnost o Bogu je “zatvor” u beskonačnosti. Da li je ovo stagnacija, ili je stagnacija zaboraviti Boga i samoga sebe?

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!

[1] Ra'd, 28.

[2] Kehf, 24.

[3] Hašr, 19.

[4] A'raf, 179.

[5] Ibid.

[6] Furkan, 30.

[7] Hidžr, 29.

Predavač: Prof. Šahrijar Sulejmani

VRIJEDNOSTI ZIKRA, treći dio

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

“Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[1]

“Sve što se dešava dešava se Božijom voljom i zato, i kada zaboraviš, sjeti se svoga Gospodara, i reci: ‘Postoji nada da će me On uputiti…’”[2]

Koristeći se ovim ajetima možemo doći do zaključka da sušta suprotnost zikra ili sjećanja jeste nešto što prouzrokuje tri stvari. Prva stvar je nemar ili gaflet. Ukoliko se ovaj gaflet ne bude liječio, on će čovjeka dovesti do stanja potpunog zaborava Uzvišenog Gospodara. Ukoliko se desi taj zaborav Boga, desit će se ono o čemu sljedeći kur'anski ajet govori: “InebuditekaoonikojisuzaboraviliAllaha, pajeOnučiniodasamisebezaborave; tosupravigrješnici.”[3] Taj njihov čin je uslovio da i Allah “zaboravi” njih i oni su sami sebe zaboravili“. Ovdje nije riječ o tome da je Uzvišeni Gospodar njih na neki način kaznio, nego su se oni udaljili od ispravnog puta i samim tim su sebe zaboravili. Nemar je stvar u koju zapada većina ljudi i ona ima svoje razine.

U jednom rivajetu koji se prenosi od Imama Alija, spominje se čovjek koji prisustvuje dženazi i koji nije opemenut tim događajem s kojim je suočen, odnosno, smije se, nema obazrivosti prema tom događaju, kao da se to dešava samo nekome drugom i uopšte ne uzima pouku iz toga. Rivajet kaže: “A smrt kao da je stvorena za druge.” Znači, smrt treba biti opomena za nas žive, a mi se prema njoj postavljamo kao da je stvorena za druge. Mislimo da je istina da će se primjeniti samo na drugima, a kao da će nas mimoići, izostaviti. Prema mrtvima, onima koji su već otputovali imamo jednu zabludu, nadamo se da će se ponovo vratiti, potpuno nesvjesni ne mislimo o tome da je smrt put koji nema povratka, samo mi idemo u susret njoj. Prema našim preminulima se odnosimo tako što ćemo ih pokopati i što ćemo njihovo nasljedstvo međusobno podijeliti, kao da smo mi ti koji zauvijek ovdje ostajemo i sutra nećemo biti pokopani, kao da naši imeci neće biti podijeljeni među drugima i kao da nećemo biti zaboravljeni. Itekako ćemo biti zaboravljeni, zato vratimo se samima sebi. Upravo zbog jednog ovakvog odnosa, opomene od Uzvišenog Gospodara na nas ne djeluju i onda bivamo bačeni u mnoge belaje.

U tom smislu Hafiz ima jedan stih gdje poredi čovjeka sa kakvim vrtlarom koji radi na svojoj duši, odnosno, njegov istinski vrt je njegova duša. Onda ga opominje:

“O vrtlaru, kao da ne vidiš da ide jesen!” Znači, doći će vrijeme pustoši, kada krenemo u susret smrti. “Žalim za danom kada će vjetar pustoši odnijeti sve ono što imaš.” Znači, i one nedaće u kojima smo i one belaje o kojima razmišljamo. “Čak i tvoju dušu smrt će jednoga dana odnijeti. Odmetnici su budni i misle na naš nefs, zato i ti nemoj biti uspavan. Ako te danas nije odnio, a sutra će te odnijeti“. Drugim riječima, upozorava nas ili opominje: “Šta je vama pa se ne plašite ni šejtana ni vaših želja i prohtjeva, ni duše koja je sklona zlu i potpuno vam je svejedno? Na vas ne djeluje ni smrt, ni bolest, ni tuđe nedaće nikako vas ne bude.”

Možda će neko reći “itekako se bojim”. Koliko je istinit ovaj govor, odnosno koliko je utemeljen taj strah, najbolje će pokazati koliko se bori protiv šejtana i protiv duše koja ga navodi na zlo. Ukoliko se zaista spremno i odlučno borimo protiv njih, onda je taj strah onaj o kojem Kur'an govori, a ukoliko ne, onda nema nekog ozbiljnog temelja. U najmanju ruku čovjek mora biti na putu, na stazi kretanja, odnosno, borbe sa šejtanom i dušom koja ga na zlo navodi. Moguće je da nekad neko nije uspješan u tome, ali je jako bitno da stoji na tom putu i da se trudi. Nekada se suočavamo sa ljudima koji se uopšte nisu našli ili kročili na tu stazu. Dakle, jako je bitno da se stane na tu stazu, pa ma koliko malo. Imamo i one koji su bili uspješni, koji su došli do uzvišenih postaja, međutim, opet se naglašava da je najbitnije da se ostvari taj prvi korak, da se kroči na stazu. U svakom slučaju, mi trebamo u stvarnom smislu te riječi voljeti sebe, žuditi za svojim bolje sutra, da sebi ostvarimo svoj Džennet. Da ne budemo od onih koje Imam Ali opisuje riječima: „Kakve li su ono dženetlije koje nisu budne, koje spavaju i ne rade za svoj Džennet, i kakve li su ono džehenemlije koje ne bježe od svog Džehennema.“ Ne rade ništa kako bi se udaljili, pobjegli od Džehennema. Znači, ako iskreno kažemo da težimo Džennetu i plašimo se Džehennema, onda moramo to djelima svojim pokazati, moramo se probuditi i svojim djelima steći Džennet.

Ukazali smo na ono što je sušta suprotnost zikru, a to je gaflet ili nemar. Da bi pojasnili važnost zikra ili sjećanja na Uzvišenog Gospodara citiraćemo ajet koji kaže: “Stvorili smo mnoge ljude i džine za Džehennem”[4], ali ne u smislu da ih je Bog unaprijed osudio na Džehennem, nego je plod njihovog djelovanja takav, da je njihova zasluga Džehennem. Oni su svojim rukama to sebi pripremili. Sada se daje odgovor zašto su završili na takav način.

“Onisrcaimaju– anjimaneshvaćaju, oniočiimaju– anjimanevide, oniušiimaju– anjimanečuju; onisukaostoka, čakigori- onisuzaistanemarni.”[5]Posebno se ukazuje na to da su oni su zaista od onih koji su bili nemarni. Stavljamo akcenat na ovaj nemar.

Moguće je da neko obavlja namaz, ime mu je muslimansko, gledajući spoljašnje, mi ne možemo nikako primijetiti da je on upravo od ovih, međutim, ukoliko se njegovo srce ne probudi, ukoliko ne bude spoznavalo neke stvari, ako na njega ne budu djelovale tuđe nedaće, to znači da on nije od onih čije je srce budno, čije oči vide i čije uši slušaju.

Druga tačka koju prouzrokuje nepostojanje zikra je zaboravljanje Boga. Ukazat ćemo na to da su nemar i zaboravljanje na Uzvišenog Gospodara, što prouzrokuje zaboravljanje samoga sebe, tri stvari koje su međusobno toliko povezane da se ne mogu odvojiti. One imaju svoje razine. Najniža razina u ovom nizu bilo bi gaflet ili nemar, a ukoliko on bude jačeg intenziteta prouzrokovat će i proizvest će zaboravljanje Uzvišenog Gospodara. Svaka mala bolest, koliko god bila neznatna ako ne bude zaliječena prouzrokovat će mnoge druge bolesti. U tom smislu, ako gaflet ne bude spriječen na vrijeme, on će kao rana na našem tijelu prouzrokovati mnoge bolesti. Kao proizvod takvog jednog nemara ili zapostavljanja postojećeg problema javlja se zaboravljanje Uzvišenog Gospodara, a zaborav svoga Gospodara je najveća bolest koja može zahvatiti čovjeka.

Odgovor na takav jedan zaborav ili učinak njegovog djelovanja jeste to nestane ljubav između roba i Boga koja treba da postoji, na određen način rob biva lišen te ljubavi. Onaj užitak i slast koji treba osjetiti kroz razgovor sa svojim Gospodarem on ne može osjetiti. Uzvišeni Gospodar o ovoj bolesti govori kao o jednoj od najopasnijih bolesti pa kaže: “Onome ko zaboravi na Mene, Ja ću oduzeti užitak (slast) Moje ljubavi.” Uzvišeni to uzima kao jednu veliku stvar. Kada čovjek bude lišen te ljubavi, on jednostavno nema ništa u životu. Kada čovjek izgubi sjećanje na Boga, onda mu ni ostale stvari nemaju smisla. Sada se može postaviti pitanje koliko je samo ljudi koji ne znaju šta znači ljubav Gospodara prema svome robu, niti razumiju ljubav koju rob osjeća prema svome Gospodaru, niti znaju šta je zikr, niti se plaše gafleta, ali imaju lijep i ugodan život. Allah, dž.š., je u ovom ajetu napravio vezu između smiraja i sjećanja. Nemoguće je da neko bez zikra ima smiraj u svom životu. To što mi procjenjujemo da taj čovjek živi sretno i spokojno je nešto što ne odgovara stvarnom stanju. Moderni svijet ima lijepu spoljašnjost, ali govorili smo da su najveće bolesti  modernoga svijeta upravo duševne bolesti. Što idemo dublje u modernizam, primjećujemo veći postotak samoubistava, veću uznemirenost, nepostojanje spokoja i smiraja među ljudima. Na početku razvoja nauke, čovjek je otkrivajući neke stvari i radeći na polju prirodnih znanosti dao sebi za pravo da se na neki način uzoholi, da bude ponesen tim uspjehom.

Pogledajte sve one neprijatnosti koje je nauka doživjela u srednjem vijeku, jer je odvojena od filozofije i metafizičkih nauka. Nakon srednjega vijeka, ljudi su se okrenuli protiv metafizike, koja ih vodi ka Bogu. Nisu bili svjesni da će ih takav odnos dovesti u situaciju da će imati teže bolesti ili teža iskustva nego što su imali u srednjem vijeku. To će biti bolesti koje će imati jako lijepu spoljašnjost. To će biti “moderne” nedaće.

2. čas

Pojasnit ćemo ključne razlike između riječi gaflet ili nemar i nisjan ili zaborav. Između nemara i zaborava postoji jedna razlika, a to je da je nemar neobazrivost ili ne obraćanje pažnje na stvar koju čovjek posjeduje u svojoj percepciji, u svom sjećanju, dok je zaborav kada je čovjek to potpuno izgubio.

S obzirom na pojašnjenje, sada se vraćamo na ajet koji kaže: “…i spomeni Gospodara onda kada Ga zaboraviš.” Postavlja se pitanje kako objasniti ovaj ajet ako smo rekli da je zaborav nešto što mi ne posjedujemo u svojim percepcijama. Kako možemo spomenuti Gospodara ako smo Ga već zaboravili? Između odnosa gafleta i zaboravljanja samoga sebe, postoji srednja karika, zaboravljanje Boga, u kojoj postoji mnogo razina i intenziteta. Ovo zaboravljanje o kojem smo govorili je jedna niža razina koja upućuje da je čovjek bio na jednoj obaviještenosti, svijesti o Uzvišenom Gospodaru, pa je onda prešao na nižu razinu. Zato ga kur'anski ajet opominje da se vrati na ono gdje je već bio, na onu svijest koju je već posjedovao.

Jedan odgovor je to da je zaborav koji čovjek posjeduje u stvari jedna vrsta nižeg zaborava, koji se može ponovo vratiti u sjećanje. Drugi odgovor je da se ovaj zaborav ne odnosi na Uzvišenog Gospodara, na Njegovu bit, jer se u svakom trenutku možemo sjetiti Njega, nego se odnosi na neke dužnosti ili obaveze koje će nas ukoliko ih budemo izvršavali dovesti do savršenstva. U cilju upotpunjavanja našega savršenstva trebamo se podsjetiti na Uzvišenog Gospodara.

Govorili smo o povezanosti zaborava Uzvišenog Gospodara i modernizma, u kojem se današnji čovjek nalazi, pa smo rekli da je zaborav na Uzvišenog Gospodara na neki način proizvod onoga što je zadesilo ljude u Srednjem vijeku. Oni su imali odbojnost prema svemu što je upućivalo na metafiziku, a posebno ih je učvrstio u tom stajalištu napredak nauke i sav progres koji je čovjek doživio. To je toliko bilo jako u čovjeku da su progres koji se dogodio čovjeku, s jedne, i pretpostavke koje su se vukle još iz Srednjeg vijeka, s druge strane, stvorili, čak i među pobožnim ljudima, sliku da ukoliko žele biti savremeni moraju prihvatiti i neke stvari koje modernizam nudi kao vrijednosti. Tragovi takvog poimanja mogu se i danas vidjeti.

Kada bi se u akademskim krugovima našla djevojka sa slabim imanom i ubjeđenjem u Boga, teško bi joj bilo pod hidžabom. Ona bi to smatrala zaostalošću. Ili, ako bi se jedan čovjek našao u grupi intelektualaca, i u vrijeme kada je prvi vakat namaza ustao i rekao da će tu stati i da ide obaviti namaz, to bi teško padalo ljudima. Kada osjetimo ovakvu slabost, misleći na vjernike, nismo ni svjesni da ovaj namaz ili ovaj hidžab nema nikakve veze sa ovim što mi doživljavamo, nego je naša slabost potaknuta sa nekog drugog mjesta.

Šehida Mutahharija, velikog mislioca, kada je odlučio da iz tradicionalnih škola (hoza) pređe u akademske krugove, da podučava studente na fakultetima, prihvatili su sa jednom dozom nevjerice. Tražili su da prvo položi ispit, pa da vide da li će zadovoljavati njihove kriterije. Kada je profesor čitao njegov rad, shvatio je koliko je znanje šejha Mutahharija, okrenuo je list i rekao mu da on sam sebe ocjeni. Tolika je bila njegova znanstvena moć da je postao poznat među ljudima u znanstvenim krugovima, svi potpali pod njegov uticaj. Bio je toliko znanstveno nadmoćan da je svima njima mogao s pravom reći “za mene je intelektualac onaj čovjek koji u prvo namasko vrijeme ustaje i govori da se sve obustavlja i ide se klanjati u prvi vakat.” Znači, po njegovom mišljenju, intelektualac je onaj koji neće jedan dio istine žrtvovati zbog drugog dijela istine. Isto tako, istinski vjernik nije onaj koji će uzeti tespih i zikriti Uzvišenog Gospodara onda kada nema nikoga, a kada atmosfera nije povoljna taj tespih će da sakrije u džep. Ako je istina istina, onda je ona poželjna svugdje i treba se predstaviti ostalima na jednak način. Čovjek koji je stekao sopstveno ubjeđenje je iznutra jak i nema nikakve sumnje. U kakvoj god skupini da se nalazi, čak i među ateistima, on ipak posjeduje svoju snagu i spreman je da druge stavi pod svoj uticaj, a ne da drugi djeluju na njega. On kao takav neće osjećati slabost.

U modernom svijetu javile su se mnoge rasprave i teorije koje su udarale direktno na teologiju. Neke od njih su bile iskazivane jezikom nauke, a neke jezikom običnog čovjeka. Neko je rekao „ja ću prihvatiti Boga tek onda kada Ga nađem pod svojim skalpelom“. To može reći jedan doktor kao što je i rekao. Međutim, mi ne pravimo razliku između njegovih ispravnih riječi koje govori na polju znanosti ili svoje struke i na polju religije. Njegovu potpuno neutemeljenu tvrdnju su izrekli, drugačije formulisano, egzistencijalisti. Njihova argumentacija je sljedeća: obraćanje pažnje na Boga biva razlogom zaboravljanja sebe, odnosno, ukoliko želimo spoznati sebe – moramo zaboraviti Boga. Jasno je da je ovaj stav potpuno oprečan kur'anskom, jer Kur'an kaže da je nemoguće spoznati sebe ako se ne kroči na stazu spoznaje Gospodara. Bez spoznaje Boga, nema ni spoznaje sebe. Neutemeljenost njihove teorije pokazuje praksa, jer su za vrijeme propagiranja svoje teorije trebali da dođu do konkretnih rezultata, odnosno da spoznaju sebe bez spoznaje Boga, što se nije desilo. Da su spoznali sebe morali su doseći smiraj, jer u suprotnom, ne bi bilo ovolikog raskola, netrpeljivosti i nasilja među ljudima.

Raskol i izbezumljenost, u punom smislu riječi, koji su zadesili čoveka kao jedinku i kao dio zajednice, manifestuju se u sve većem broju ubistava, samoubistava, oduzimanja prava drugih ljudi, kao i nedostatku ljubavi među ljudima kao jedinkama zajednice. Kao što kaže Imam Ali: “Tijela su ima zajedno, a srca raštrkana na sve stane.” Upravo ovo je neporeciva odlik koja obilježava moderni svijet, počevši od odnosa u porodici do cijelog društva.

Rezultati egzistencijalističke ideologije dovoljno kazuju o njenoj neutemeljnosti, dok s druge strane kur'ansko učenje ilustruje hadis: “Ko se probudi, a ne bude brižan prema poslovima muslimana nije musliman”, ili drugi hadis koji kaže: “Ko zaspe sit, a zna da mu je komšija gladan, nije musliman.” Dakle, ovakav odnos neminovno rađa ljubav i saosjećajnost među članovima zajednice. Time se žele približiti udaljeni članovi zajednice, radi formiranja homogene skupine pune ljubavi i međusobnog saosjećanja.

Moguće je da neko kaže: mi smo muslimani, ali nismo takvi. Odgovor treba dati Kur'anom, je on izražava žaljenje na naše ovakvo stanje. U suri Furkan 30. ajet kaže: “Gospodaru moj, narod moj je ovaj Kur'an zapostavio.”[6] Zapitajmo se koliko smo mi prihvatili Kur'an i koliko smo istinski djelovali po njemu. Jer u Kur'anu nigdje ne stoji da ćemo ako izgovorimo šehadet biti otjelovljenje Kur'ana, već da je mjerilo naše djelo.

Poznat je slučaj učenjaka Murada Hofmana koji je izučavajući islam postao musliman. Želeći upoznati muslimane otputovao je na Istok. Nakon putovanja uvidio je da je udaljenost muslimana od kur'anskog učenja ogromna. Njegove komentar je bio: “Hvala Allahu koji me je upoznao sa islamom, prije nego što me je upoznao sa muslimanima.”

Također, moguće je da nemusliman bude uspješniji u sprovođenju kur'anskih naredbi od muslimana. Kao što Imam Ali upozorava: “Tako vam Boga! Tako vam Boga! Nemojte da vas preteknu u djelovanju po Kur'anu oni koji nisu muslimani.” Dakle, nemojte da se nemuslimani okoriste dobrima Kur'ana, a da ih mi ostanemo lišeni.

Ovdje se ne radi o našem djelovanju kao mjerilu, nego o tome da li Kur'an ima potencijal da iznese ovakvu stvar. Neko će reći da nije moguće u punoj mjeri djelovati po Kur'anu. Naravno da je moguće, jer imamo praktične primjere ljudi koji su djelovali po Kur'anu. Evlije postoje u svakom vremenu, a to su oni koji su kročili na tu stazu, krenuli i stigli do cilja. Naš problem je što nismo ni kročili.

Zapadni učenjaci svjedočenje o tome da su civilizaciju donijeli muslimani, a da su islamske knjige temelj njihovog naučnog napretka. U zapadnim akademskim krugovima su se dugo vremena izučavale knjige kao što je Kanon od Ibn Sine. U to vrijeme muslimani su se pridržavali Kur'ana i djelovali po njemu. Čim smo se udaljili od Kur'ana, počeli smo nazadovati.

Sada smo zbunjeni i izgubljeni, te mislimo da ukoliko želimo istinski napredovati  moramo se okrenuti modernizmu. Iskustvo je pokazalo da rješenje nije u prihvatanju modernizma, nego u prihvatanju Kur'ana i ulaganju napora u naučno istraživanje. Svjedoci smo da kada god su muslimani prihvatili samo dobre strane modernizma zajedno sa kur'anskim učenjima tada su i napredovali, a kada su u cijelosti prihvatili modernizam, koji je jednim dijelom koliziji sa kur'anskim učenjem, tada su nazadovali.

Nažalost, u ljudima je usađena misao da se onaj ko se okrene religiji okrenuo od nauke, Ovog svijeta i modernizma. Ovakva pretpostavka dovela nas je u bezizlaznu situaciju, a stvari ne stoje tako. Nauka nije u oprečnosti sa Kur'anom, uživanja na Ovom svijetu nisu u oprečnosti sa vjerom, niti je sve što donosi modernizam štetno.

Problem samospoznaje se svodi na to da su egizstencijalisti pokidali veze između Boga i čovjeka, te u nemogućnosti pronalaska karike koji ih veže isključili Boga. Za razliku od toga, kur'ansko stanovište usmjerenosti ka Bogu, istovremeno znači usmjerenost prema samome sebi, čovjekovim savršenstvima i oživljavanju čovječnosti. Usmjeravanje prema Bogu znači razvoj čovjekovog razuma, ljubavi, časti i dostojanstva. Jednom riječju, čovjek postaje manifestacija svih Božijih atributa. Pošto je čovjekova osnova božanska, prema ajetu: “…i udahnuo sam u njega od Svog Ruha”[7], onda će se i spoznaja čovjeka ostvariti samo kroz spoznaju Boga. Međutim, spoznaja sebe je samo jedna razina spoznaje Boga.

Tvrdnje egzistencijalista bi bile ispravne kada bi Bog i čovjek bili dva stvorenja koja stoje jedan naspram drugog. Obzirom da stvari nisu postavljenje tako, njihovi stavovi nisu ispravni. Njihova tvrdnja da ovisnost o Bogu biva uzrokom nazadovanja nije tačna, jer ovisnost o Bogu nije kao ovisnost o ljudima. Ovisnost o Bogu je “zatvor” u beskonačnosti. Da li je ovo stagnacija, ili je stagnacija zaboraviti Boga i samoga sebe?

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!

[1] Ra'd, 28.

[2] Kehf, 24.

[3] Hašr, 19.

[4] A'raf, 179.

[5] Ibid.

[6] Furkan, 30.

[7] Hidžr, 29.