U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Govorimo o zikru, o njegovoj važnosti, o uticajima koje zikr ostavlja na dušu i srce.

Tragom toga da je zikr sredstvo koje otvara oko da vidi ono što se vidjeti ne može, koje otvara uho da čuje ono što se čuti ne može, citiraćemo hadis Božijeg Poslanika, koji kaže:

Jedno jutro Božiji Poslanik sretne nekog mladića i po običaju upita ga: “Kako si osvanuo?” Mladić odgovara: “Osvanuo sam sa sigurnim znanjem (sa jekinom).” Božiji Poslanik ga upita: „Šta je znak tog tvog jekina.“ Mladić odgovari: “Znak je to što sam osvanuo tako da gledam džennetlije u Džennetu, u džennetskim blagodatima i džehenemlije u kaznama.” Božiji Poslanik to potvrdi i reče: “Nek' ti je ugodno to stanje, čuvaj ga.” Onda ga mladić zamoli: “Dovi Bogu da postanem šehid, da što prije odem odavde.” Božiji Poslanik je zamolio Uzvišenog Gospodara i to se ubrzo i dogodilo.

Islamski učenjaci koji se bave upravo ovom tematikom uzimaju ovaj hadis kao jedan od argumenata, da je – kao u slučaju ovog mladića – moguće doživeti taj stupanj odvajanja nefsa od materije i vidjeti stvari koje inače materija ne može. Ovo je rivajet (predaja) kojom se služe svi arifi u svojim knjigama. I ovo nije samo neki dokaz te mogućnosti, već i jedan poziv svima da krenu u akciju obnavljanja tih mogućnosti duše da vidi ono što može vidjeti, da čuje ono što treba čuti, da osjeti ono što ona može osjetiti.

Sada ćemo vidjeti u kojim značenjima se koristi zikr u Kur'anu.

U nekim ajetima zikr se koristi u značenju suprotnom značenju gafleta, tj. nemara, a u nekim suprotno značenju zaborava. Kada kažemo gaflet i zaborav, riječ je o različitim značenjima. Gaflet se očituje u tome da je čovjek svjestan nečega, kao na primjer svjestan je Boga, ali je nemaran prema Njemu. U ovom slučaju zikr je taj koji isključuje nemar i čovjeka vuče prema Uzvišenom Gospodaru.

Sura Kehf, u 28. ajetu kaže: “…i nemoj slijediti onoga koga smo učinili gafilom prema sjećanju na Nas.” Uloga zikra je u tome da nas osvijesti da prema onome čega smo svijesni ne gajimo stanje nemara.

Rekli smo da zikr stoji i nasuprot zaborava. On je tu da nam vrati ono znanje, svijest o nečemu. U suri Tewba, u 67. ajetu se kaže: “Zaboraviše Allaha, pa je i On njih zaboravio. Zaista su licemjeri pravi nevjernici.” Ili, u suri Bekara, u 152. ajetu se kaže: “Sjećajte se vi Mene, pa ću se i Ja vas sjetiti.” Vidimo da je zikr taj koji nas spašava od gafleta, usmjerava nas prema onome o čemu već imamo svijest da postoji i spašava nas od zaborava koji možemo nazvati “moždanom smrću” u smislu našega duhovnog života. Postavlja se pitanje zašto je opasan zaborav? Uzvišeni Gospodar kaže: “Ako vi zaboravite Boga, Bog će zaboraviti vas.” Znači, rezultat našeg zaborava je da i Allah nas “zaboravi”.

U 14, ajetu sure Sedžda se kaže: Pa kušajte, zato što ste zaboravili susret sa Nama (na Sudnjem danu). To se dešava i u našem životu. Spomenut je i primjer majke i djeteta koje nije poslušno. Kada ono traži nešto, majka kaže “zaboravi” jer on je zaboravio svoje obaveze, e sad zaboravi da i majka njemu bilo šta učini.

U 152. ajetu sure Bekare kaže se: “Sjećajte se vi Mene, pa ću se i Ja vas sjetiti.” Ovdje se aludira na to da je taj neko u prvim koracima zaborava i onda mu Bog kaže „Ima nade, sjeti Me se i neće biti teškoća“. Ali, ako potpuno zaboravimo Uzvišenog Gospodara onda se u suri Tewba kaže: “Vi ste Mene zaboravili, pa ću i Ja vas zaboraviti.” Jer, kada Bog zaboravi čovjeka onda to znači prekidanje svih odnosa. Kada to Uzvišeni kaže, onda to znači da je to srce potpuno stalo i da nema više oživljavanja.

Ovdje možemo razdvojiti tri stepena. Stepen gafleta, kada Uzvišeni Allah poziva na zikr (Sjeti se Allaha), je stepen početnog zaborava. Drugi stepen je stepen zaborava, kada onaj koji je zaboravio postane zaboravljeni. Postoji još opasniji, treći stepen. Sura Hašr, 19. ajet kaže: “I nemojte biti od onih koji su Boga zaboravili, pa je On učinio da sami sebe zaborave…” Samozaborav je stadij u kojem se čovjek više ne može upraviti prema svome dobru, koristi i sreći. To je kao kada se čovjek izgubi u pustinji i stalno se vrti u krug. Duhovno gledano, to je stadij “kliničke smrti” srca.

Da bismo stvorili cjelovitu sliku koliko je poguban stadij samozaborava, pogledajmo stvar sa druge strane. Posmatrajmo samospoznaju, jer “Ko spozna sebe, spoznao je svog Gospodara.” Svakako, samospoznaja ne znači knjišku spoznaju svoga bića, već se to odnosi da na suštinsku, nefsansku spoznaju samoga sebe, kao uvod u spoznaju svog Gospodara.

Međutim, postavlja se pitanje kako će čovjek, koji je ograničen, zavisan i nemoćan, spoznati Onoga koji je apsolutno, neograničeno moćno Biće. U hadisu se kaže: “Zar misliš da si crvić? Znaj da je u tebi sadržan makrokosmos.” Položaj čovjeka slikovito pokazuje i miradž Poslanika, s.a.v.a., kada se on uspinje do mjesta gdje ni Džebrail nije mogao. Kur'an o tome kaže: “Približio se na dva luka ili još bliže.”[1] Upravo to je istinska veličina čovjeka.

Čovjekova ograničenost nije pravi pokazatelj veličine čovjekovog bića, jer je on sam sebe ograničio na materijalno. Kao što Mevlana kaže: “Ja sam rajska ptica, a ne zemaljska vrana zatvorena u ovaj kafez.”

Također, ne smije nas zavarati ni fizička veličina čovjeka, jer nije potrebno mnogo uranijuma da se uništi cijela planeta.

Dakle, jasna je činjenica da s jedne strane stoji samospoznaja, tj. da spoznajom sebe spoznajemo i Gospodara, dok s druge strane stoji samozaborav, odnosno zaboravom Boga zaboravljamo sami sebe.

Kada govorimo o samospoznaji moramo imati na umu da je i ona proizvod Božije milosti. Ali, ako čovjek pokaže inat ne želeći se usmjeriti na Pravi put, onda mu Bog oduzima spoznaju i on zaboravlja samoga sebe.

Stanja kao što su gaflet, zaborav Boga i na kraju samozaborav su pogubna. Ali središnje stanje, zaborav Boga, je najpogubnije, jer od njega sve počinje i na njemu se i završava. Sve počinje gafletom, što je samo jedan blagi oblik zaborava Boga, i ustrajavanjem na njemu završava potpunim zaboravom Boga, a samim tim i zaboravom sebe. Kazna je vječni boravak u Džehennemu.

Svaki je čovjek, osim Božijih poslanika i evija, u gafletu. Zbog toga će svi osim njih biti pokajnici na Sudnjem danu. Svi, ma koliko se zalagali i trudili na Ovom svijetu, na Sudnjem danu ćemo uvidjeti da nismo činili dovoljno. Sva naša djela će izgledati neznatna u poređenju sa onim što smo mogli učiniti.

U rivajetu se kaže da će – kada ljudi na Sudnjem danu budu polagali račun – biti tu tri kutije. Kutija dobrih djela, kutija gafleta i kutija grijeha. Kada čovjek vidi kutiju dobrih djela biće toliko ushićen da kada bi se to ushićenje podijelilo svim džehenemlijama, oni bi u tom trenutku zaboravili na svoje patnje. Ali, što bude imao više dobrih djela, to će pogled na kutiju gafleta biti teži i čovjek će biti tužniji. Kada bi se ta tuga podijelila stanovnicima Dženneta, oni bi u tom trenutku zaboravili na sve blagodati i postali bi tužni.

Svi pozivi Božijih poslanika i evlija su usmjereni na umanjivanje stepena gafleta, a samim tim i smanjenje tuge na Sudnjem danu. Čim nas oni pozivaju tome da ne budemo gafili, znači da je moguće to i ostvariti, moguće je stalno biti svjestan Božijeg prisustva. To što većina ipak jeste u zaboravu je zbog toga što smo sami to dozvolili. Inače, da to nije moguće poslanici i evlije nas ne bi tome ni pozivali.

Čovjek koji se otrgne gafletu, u svemu i pri svemu vidi prisustvo Božije. Dok onaj koji je zaprljan bilo kojim oblikom gafleta, gdje god da pogleda vidi tu zaprljanost. Onaj ko je zaprljan gafletom, bez obzira kako mu život lijep bio, uvijek će i u svemu osjetiti nedostatak i prazninu. Suprotno tome, evija će uvijek i u svakoj situaciji biti sretan.

Ukoliko želimo lijep život na oba svijeta trebamo uzeti pouku iz sljedećih stihova:

“Neki bi željeli živjeti u bolu pred Bogom, dok neki ne mogu otrpiti bol pa traže lijek. Neki bi vezu sa Uzvišenim Gospodarom, a neki bi hidžru. Ja ne želim niti bi bol, niti lijek, niti spoj, niti hidžru, već samo ono što On želi.”

Takav čovjek je uvijek, u svakoj situaciji zadovoljan, jer Prijatelj tako želi. Upravo ta ljubav i Njegova ljubav prema čovjeku svaku stvar čini slatkom.

Primjer ovoga je i događaj na Kerbeli kada hazreti Husejn kaže: “Meni je sve ovo lahko, jer se događa pred Božijim očima.” Jezid je nakon događaja na Kerbeli pitao hazreti Zejneb: “Kako ti vidje ovo poniženje i osvetu za žrtve na Bedru?” Ona odgovara: “Ja ništa nisam vidjela osim ljepote.” Dakle, zadovoljna je Božijom odredbom i ona je za nju ljepota i zadovoljstvo.

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!


[1] Nedžm, 9.