U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Na prethodnom predavanju, nakon što smo govorili o vrstama zikra, postavili smo pitanje o njegovim učincima. Rekli smo da se zikr dijeli na verbalni, srčani i djelatni. Postavili smo pitanje kako ubrzati učinke zikra, jer iako mnogo ibadetimo i činimo zikr, ne vidimo stvarne učinke toga. Pitanje se može posmatrati sa dva aspekta. Napominjemo da se ovo pitanje odnosi na one koji obavljaju ibadete, a ne na one koji to nikako ne čine. Oni koji obavljaju ibadete nastoje da ne čine grijehe, da se pokoravaju Božijim odredbama itd. Dakle, odgovor ne postavljeno pitanje nije ne činiti grijehe, ne kršiti Božije odredbe, jer pretpostavka je da ta grupa to ne čini. Naravno, kada govorimo o pojmovima kao što su ibadet ili grijeh, govorimo sa aspekta opšteg poimanja ovih pojmova.

Na tragu postavljenog pitanja, po mom mišljenju postoje dva problema sa kojima se vjernici suočavaju. Prvi je pretvaranje naših ibadeta i djela u puke navike. Pokazatelj toga je da vjernik nema užitka u obavljanju ibadeta. Mi se u ibadetima, kako se u rivajetima kaže, družimo i razgovaramo sa Bogom, ali u tome ne osjećamo užitak koji bismo trebali osjetiti. Ovo je jedno lice stvarnosti. S druge strane, budući da vjerujemo u Boga, ne možemo prestati sa obavljanjem ibadeta jer time bi počinili grijeh. Moguće je da mnogo obavljamo ibadete, ali kao rezultat nemamo poželjne efekte tih ibadeta, pa zbog toga i ne uživamo. Ovo je poteškoća koja proizilazi iz toga što naša djela činimo kao puke navike. Ibadet ne bi trebalo činiti iz navike, već bi on trebao biti rezultat naših misli i volje. Razlika između ibadeta koji se čine po navici i ibadeta koji se čine na osnovu promišljnja i volje je kao između neba i zemlje. Zato se kaže da ono što radimo u našem životu ne radimo iz navike, pa ni ibadet ne treba činiti iz navike. U ibadetu cijelo čovjekovo biće treba biti zauzeto i koncentrisano na obavljanje ibadeta. Po nekim predajama ibadet ne podrazumijeva da čovjek mnogo klanja, mnogo posti, jer nije bitna količina. Čovjek prilikom ibadeta zapošljava svoj jezik i svoje tijelo, ali su mu srce i misao negdje drugo i nema usklađenosti između čovjekovih udova i nutrine. Da bi se ostvarila usklađenost između čovjekove nutrine i vanjštine, potrebno je duhovno vježbanje i promišljanje, pa se između ostalog, čovjeku savjetuje da prije činjenja ibadeta sjedne i promisli. Jedan od važnih činilaca u vezi sa ovim pitanjem jeste da srce nije uprljano grijesima ili da nije naviklo na činjenje grijeha.

Naš drugi problem ili poteškoća s kojom se suočavamo jeste definicija ibadeta, odnosno to kako ga razumijevamo i poimamo. Suočeni smo sa teškoćom „pogrešnog“ poimanja ibadeta. Ono što se u našim umovima podrazumijeva kao ibadet obično se svodi na namaz, post, hadž itd. Drugim riječima, ibadet je samo naš odnos sa Bogom. Što se tiče pojma grijeh, shvatamo ga kao opštepoznate zabranjene radnje kao što su ubistvo, laž, ogovaranje itd. Kada čovjek ovako poima ibadet i grijeh, prirodno se nameće slijedeće pitanje: Zašto ne postižem neka nova stanja kada obavljam ibadete, a i ne činim grijehe? S druge strane, kada čovejk vidi da se ne dešavaju željene promjene, onda takvo stanje kod uzrokuje zamor.

Ovdje je problem to što smo mi iz definicije ibadeta izbacili naš odnos sa samim sobom i odnos sa drugim ljudima. Ove dvije relacije, bez obzira što su one dio pojma ibadeta, u našem općem poimanju ibadeta nema. Njih ne uvrštavamo u našu definiciju ibadeta. Ovakvo stanje uzrokuje da se u našim srcima pojavi jedna ružna osobina. U stvari, radi se o moralnim porocima kao što su oholost, samoljubivost itd. Ovi moralni poroci isprljali su „sud“ našeg srca. Ukoliko bi u posudu sipali najčišću vodu, ako je ona prljava i voda će se – koliko god da je čista – uprljati.

Pokazatelj uprljanosti čovjekove nutrine poročnim svojstvima jeste to da čovjek sebe uzima za mjerilo određivanja lijepog i ružnog, dobrog i lošeg i onoga što se treba i ne treba činiti. Takav čovjek nije svjestan činjenice da polje njegovih odnosa sa drugima predstavlja polje iskušenja. Svako ko misli da je u nekim odnosima sa Uzvišenim Bogom treba to i iskušati tako što će vidjeti u kakvim je odnosima sa Božijim stvorenjima, odnosno, kada se nađe u nekoj situaciji da li daje prednost sebi ili drugima. Da li sve što volimo za sebe volimo i za drugoga i da li sve što želimo sebi želimo i drugima? Da li nas uspjeh drugih ljudi raduje ili ne? Da li smo uznemireni zbog problema i nedaća koje drugi imaju? Koliko smo samilosni prema drugima i koliko u svojim srcima gajimo ljubav prema njima? Ukoliko ta ljubav postoji, koliko je iskazujemo riječima? Dakle, ukoliko neko tvrdi da je on jedan od abida (onih koji čine ibadet) i udaljen od grijeha, takva svojstva svoje učinke trebaju pokazivati na polju iskazivanja ljubavi prema drugima, odnosno na polju društvenih odnosa. Nekada čovjek čini grijeh, ali budući da nije svjestan toga on i ne zna da je počinio grijeh. Nekada se pred nama pojavljuju zlatne prilike koje se ogledaju u približavanju Bogu, ali budući da nismo svjesni toga, mi ravnodušno prolazimo pored takvih prilika.

Ukoliko naš život uporedimo sa jednom školom, a nas sa učenicima onda su naše vjerske aktivnosti ono čemu se učimo praktično i teoretski, a znamo da svaki predmet u kojem se čovjek obrazuje na kraju treba polagati. Ispit je ovdje utvrditi da li je čovjek onaj koji čini ibadet, onaj koji se Bogu pokorava, ko je Njemu poslušan i koji ne čini grijeh. Da bi bili takvi i da bi položili taj ispit trebamo izaći na scenu društvenih odnosa, na polje odnosa sa drugim ljudima. Ukoliko tu položimo, onda smo položili cijeli ispit.

Jedan arif imao je mnogo učenika. Jednom je primijetio da jedan učenik ne dolazi neko vrijeme. Pitao je ostale učenike šta je sa njim i zašto ne dolazi. Ostali učenici kasnije odu i nađu ga, te mu kažu kako se učitelj raspituje zašto ne dolazi. Ovaj učenik kaže svojim prijateljima da je zadovoljan sobom i da više nema potrebe da prisustvuje predavanjima, budući da je stigao do stepena gdje ne ostavlja ibadet i ne čini grijeh. U stvari, on je bio pogođen porokom samozadivljenosti. Kada je to profesor čuo, rekao je da mu kažu da dođe, a on će mu nabrojati sedamdeset grijeha koje je u jednom danu počinio, a da ih nije ni bio svijestan. Grijesi sa kojima je bio pogođen učenik su grijesi koji se javljaju u društvenim odnosima.

U vezi sa ovim pitanjem navešćemo dio oporuke imama Alija, a.s., njegovom sinu Hasanu, a.s. Ova oporuka je jako opširna, lijepa i višedimenzionalna.

“…Učini sebe mjerilom u odnosima sa drugima. Voli za druge ono što voliš za sebe. Ne želi drugima ono što ne želiš sebi.”Ovo značenje je upravo i sadržaj kur'anskih ajeta i o ovome se mnogo govori i u predajama. “Ne čini nepravdu kao što ne voliš da i tebi nepravda bude učinjena. Čini dobro drugima onako kao što voliš da se tebi čini dobro.”Svi mi volimo kada se susretnemo sa nekim da nam se osmjehne, da se lijepo pozdravi sa nama, da bude ljubazan. Kako god volimo da se prema nama tako postupa, onda i mi prema drugima treba da se tako odnosimo.

Imao sam čast da prisustvujem predavanju jednog velikog učenjaka koji je sebe ukrasio moralnim vrlinama. Na početku jednog svog govora je rekao: “Danas želim da obznanim jednu tajnu.” Kako je učenjak rekao da će obznaniti tajnu, svi su se zainteresovali i pažljivo počeli slušati. Rekao je: “Mnogi mi dolaze i govore da su mjesec Ramazan čitav ispostili ili su neke druge ibadete vršili. Međutim, u sebi ne vide nikakvu promjenu. Neki drugi dolaze i govore kako su išli na hadž više puta, ali vratili su se isti, ništa se nije promijenilo. Neki govore kako svaku noć poslije ponoći ustanu i klanjaju noćni namaz, ali opet bez promjene.” Znači, svako govori ono što radi, ali se žale na to kako ne vide rezultate tih djela. Učenjak je rekao: “Vi se trudite da popravite vaše odnose sa Uzvišenim Bogom, ali ne obraćate pažnju na vaše odnose sa drugim ljudima. To je ono mjesto odakle ne možete da se pomaknete. To je ono što ne dozvoljava da vaši ibadeti imaju željene rezultate. Vaši odnosi sa vašim suprugama, djecom, komšijama i drugim ljudima, pa čak i vaši odnosi sa drugim živim i neživim bićima nisu uređeni kako treba. Iz ovih neuređenih odnosa prema drugim ljudima u vašim dušama se pojavilo poročno svojstvo i to je vaše srce i dušu učinilo uprljanim, tako da vi u posudu koja je već isprljana sipate čistu vodu ibadeta. I ta čista voda biva uprljana i zbog toga nema rezultata koji su se trebali postići. Sve dok se u svojim domovima, prema članovima svoje porodice ne ponašate kako treba, očekivanje da ćete postizati učinke vaših ibadeta je isprazno očekivanje.”

2. čas

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Neki muževi ili supruge govore kako se u njihovoj kući mora raditi kako oni kažu. Učenjak ih je pitao: “Šta ste vi, jeste li vi tigrovi ili lavovi? Zbog čega se tako ponašate? To je poimanje i shvatanje koje vlada u džungli. Čovjek, kada se nađe u nadređenom položaju u nekoj skupini, poput kakvog diktatora druge drži pod strogim nadzorom i nad njima sprovodi teror. To ne predstavlja ljudsku vrijednost. Kao, na primjer, kada ste na radnom mjestu pa svog kolegu omalovažavate i govorite mu o nedostacima i greškama. Mislite da ćete biti ugledniji. Nesvjestan toga, onaj koji tako čini, prije njega je pao na niži stepen. Dok god očekujemo da drugi moraju prvo nama izraziti poštovanje, uzalud je očekivati da se ostvare željeni efekti i učinci od ibadeta.”

Običaj Božijeg Poslanika, s.a.v.a, bio je takav da ga niko nije mogao preduhitriti kada je u pitanju nazivanje selama. Uvjek bi prvi prišao i prvi nazvao selam. To je bilo izraženo do te mjere, da su neki čak smišljali način kako da iznenade Poslanika pa da mu oni prvi nazovu selam. Ovaj način ponašanja Poslanika nije se mijenjao zbog materijalnog stanja sagovornika. Nije mu bilo važno da li je bio u pitanju bogataš, rob, slobodan čovjek ili neki funkcioner. Upravo zbog ovakvog ponašanja i postupaka Božijeg Poslanika, Uzvišeni Allah ga u Kur'anu opisuje riječima: “Zaista si ti najuzvišenije ćudi.”[1] U drugom ajetu se Uzvišeni Gospodar obraća Poslaniku: “Ti si zahvaljujući Božijoj milosti samilostan prema vjernicima, blag si prema njima, a da si slučajno osor i grub oni bi se razišli od tebe.”[2]

Učenjak o kojem smo govorili na kraju je rekao: “Dok god posjedujete poročne osobine, dok god loše postupate prema ljudima, nema koristi od vaših ibadeta. Sve što radite, na neki način je uzalud.”

Kada je riječ o našim odnosima prema porodici, prenijet ćemo i kazivanje jednog drugog učenjaka. Veliki učenjak, filozof, arif i jedan od najistaknutijih Tabatabaijevih učenika je rekao: “U mladosti sam živio u rodnome gradu. Jednog dana sam se posvađao sa suprugom. Izašao sam iz kuće i bilo mi je krivo što se to uopšte desilo i što smo uopšte morali takav razgovor obaviti. Moj učitelj je bio u drugome gradu, koji je bio udaljen oko 1200 km. Bio sam toliko uznemiren i nasekiran, da mi to stanje nije dozvolilo da se vratim kući, pa sam otišao kod svog učitelja. Kad sam stigao u grad gdje je bio moj učitelj, odem do njegove kuće i on me primi. Samo što sam sjeo, pitao me je kako se jedna osoba koja sebe smatra duhovnim putnikom, koja obavlja zikr i ibadet svađa sa svojom porodicom? Kakvo je to stanje? Ja mu nisam ništa spomenuo, a samo što sam ušao on me na takav način kritikovao. Bio sam postiđen, ništa nisam rekao i shvatio sam da je moj učitelj na takvom položaju, da je bez obzira što je 1200 km udaljen, upućen u moje stanje i zna šta se dešava sa mnom.”

Sve ovo govori o tome da kod ljudi postoje površna moralna svojstva. Kod njih postoji duša koja naređuje na zlo i djeluje po svojoj volji i ona nije pod kontrolom i upravljanjem čovjeka. Dakle, sa jedne strane čovjek čineći ibadete pokušava da svoje stanje popravi, a sa druge strane, budući da nije dušu koja naređuje na zlo stavio pod svoju kontrolu, ona ruši sve što on radi.

Učitelji ahlaka kažu da čovjek i pored toga što čini ibadete treba da se pozabavi i pitanjem odgoja duše koja navodi na zlo. Jer ukoliko to ne uradi, onda on sliči čovjeku koji posije bašču i kada sve počne rasti pusti divlje konje koji će sve to uništite. U tom slučaju, naša duša koja navodi na zlo je poput ovih divljih konja koje treba učiniti poslušnim. Ako to ne uradimo, ona će od našeg bitka i naših djela učiniti isto što i divlji konji od bašče. Dakle, ako ne budemo nadzirali svoj nefs on će uništiti sve što mi radimo kao ibadet. Kada su u pitanju vjernici, duša koja navodi na zlo najveću djelatnost ima na polju društvenih odnosa.

Nedaće koje se javljaju čovjeku vezano za ovo pitanje su dvojake. Jedne su one koje se javljaju u mislima čovjeka, a druge su one koje se javljaju kroz djelovanje. Treba znati da je nefs u obje ove razine aktivan. Ukoliko želimo da ostvarimo uspjeh treba da počnemo od misli. Ukoliko smo pesimisti da budemo optimisti, ukoliko imamo loše mišljenje o drugima da ga zamijenimo sa lijepim mišljenjem.

U 12. ajetu sure Hudžurat se kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumljičenja, neka sumljičenja su, zaista, grijeh.”[3] Jasno je da se ovaj ajet odnosi na naše društvene odnose. Na primjer, mi sjedimo negdje i dođe naš poznanik, ali se ne poselami sa nama već ode. U tom trenutku mi pomislimo da se namjerno nije htio poselamiti kako bi nas uvrijedio. Ovakav način tumačenja događaja je pokazatelj toga da onaj ko ga tumači ima zaprljano srce. Da bi čovjek znao da ima zdravo srce i razum trebao bi analizirati svoje rezonovanje i ponašanje prema drugim ljudima. Ukoliko se ono zasniva dobrom mišljenju, onda je u redu. Ukoliko vidimo da neki naš poznanik obavlja nešto, ili ide u nekom pravcu koji po svojoj vanštinji nama nije jasan, predaje kazuju da takve stvari treba tumačiti na lijep način. Treba naći opravdanje za njegovo ponašanje. Sve dok ne budemo vidjeli da se javno čini grijeh, u slučaju sumnjivih situacija treba da ih tumačimo na lijep način, da stvar nije onakva kako izgleda. U predaji se kaže da poslove svoga brata komentarišemo na najbolji i najljepši mogući način.

Kada smo rekli da nedaće imaju dvojak efekat, rekli smo da se one mogu otkloniti kada čovjek odgoji i popravi svoje stanje i svoju dušu, i kada popravi stanje u društvu. U nastavku 12. ajeta sure Hudžurat se kaže: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!”

U predaji se navodi kako je Poslanik sjedio sa svojim ashabima i neko je rekao da iza tog brda, zida, kuće ljudi nešto ružno rade (čine blud). Poslanik je poslao Imama Alija da to provjeri. Imam Ali je otišao i nije htio gledati, već se samo pojavio da oni njega vide. Kada se vratio rekao je da nije ništa vidio. Božiji Poslanik je shvatio da Imam Ali nije htio da vidi šta se tamo dešavalo i obradovao se zbog njegovog postupka i pohvalio ga je.

Ukoliko odnosi budu takvi da mi ponašanje, govor i svaku sitnicu jedni drugima stavimo pod mikroskop, možemo zamisliti dokle bi dospjeli. U jednoj drugoj predaji, Imam Ali prenosi od Božijeg Poslanika: “Ako bi mi razotkrili tajne jedni drugih, onda bi jedne druge ne bi ni ukopavali.”

Božija milost je da ne znamo sve jedni o drugima i to ne trebamo istraživati. U dovama od se Uzvišenog Gospodara traži i sljedeće: “Bože, učini me jačim od drugih, velikim i časnim, a u toj mjeri u kojoj si me učinio časnim velikim i vrijednim u očima drugih, u toj mjeri me učini malim i poniznim sebi samom.”

Ukoliko želimo da ova dova bude uslišana, da budemo časni, ponosni, poštovani članovi zajednice treba i mi prema drugim ljudima tako da se ponašamo. Druge treba da smatramo časnim, poštenim, vrijednim i tako da se odnosimo prema njima, a ne da tragamo za sitnim nedostacima drugih ljudi, kako bi ih na taj način osramotili, jer svi imamo neke nedostatke. To što mi želimo da budemo veliki, časni i poštovani u društvu je nešto što tražimo od Uzvišenog Boga. Ne treba praviti grešku da drugim ljudima namećemo tako nešto, jer je to pogrešan pristup. To za sobom povlači neke druge bolesti. Budući da čovjek po svojoj prirodi voli da bude omiljen u društvu, u rivajetima se spominju djela kao rezultat toga. Ukoliko se budemo lijepo ophodili prema drugim ljudima i ukoliko budemo imali lijep ahlak, onda ćemo biti ugledni i poštovani članovi društva. Drugi će nas voljeti i iskazivati nam poštovanje.

U vezi sa čovjekovim mislima o drugim ljudima Imam Ali ima lijepo kazivanje gdje kaže: “Zaista Allah voli da čovjekova namjera u odnosu na druge ljude bude lijepa.” Šta to znači? Da čovjek želi dobro drugim ljudima, pa ukoliko se neko raduje da se i mi sa njim radujemo, a ako je neko tužan da i mi budemo tužni.

Još jedno pitanje koje je vezano za razinu misli ili nijeta je pitanje ljubavi prema drugima. Općenito, ljubav se odnosi na Uzvišenog Boga, na njegova stvorenja ili na lijepa djela. Postoji predaja od Imama Sadika, a.s., koji kaže: „Neće se dva vjernika susresti, a da bolji od njih nije onaj koji drugog više voli“. U dovama kojima bivamo podučeni na koji način da tražimo od Uzvišenog Boga, došlo je sljedeće: „Bože, želim Tvoju ljubav, ljubav onih koji Tebe vole i ljubav prema onim stvarima koje me čine bliskim Tebi“. Vidimo da se ovdje ne spominje samo ljubav prema Uzvišenom Bogu nego i prema Božijim robovima i prema onim stvarima koje čovjeka čine bliskim Bogu. Značenje ove predaje je – šta je vjera osim ljubavi!

Postoji predaja koja prenosi obraćanje Uzvišenog Allaha Davudu, a.s.: “O Davude zovi Me i učini Me voljenim kod Mojih robova, kod Mojih stvorenja!”Davud, a.s., u odgovoru kaže: “Dragi Bože, ja Tebe volim, ali ne znam kako bih Te učinio voljenim kod Tvojih stvorenja?” Uzvišeni mu je odgovorio: “Podsjećaj ih na Moje blagodati! Kad oni budu svjesni Mojih blagodati, onda će oni Mene zavoljeti.”

Iz ove predaje razumijemo da ukoliko želimo da postignemo i usadimo ljubav prema Uzvišenom Bogu, da od naših ibadeta polučimo željene učinke, treba da se priberemo i razmislimo kakve nam je sve blagodati Bog Uzvišeni dao. Ukoliko budemo obratili pažnju na Božije blagodati koje su nam darovane, onda ćemo moći i razviti ljubav prema Uzvišenom Bogu i olakšaćemo sebi postizanje učinaka ibadeta.

Kada je u pitanju iskazivanje ljubavi, jedan važan aspekat toga je porodično okruženje. Neki su takvi da su van porodičnog okruženja stalno veseli i raspoloženi, ali kada se vrate u svoj dom nema ni traga tom ugodnom i prijatnom čovjeku. Niti se smije, niti šali, niti lijepo govori sa svojim ukućanima. Ovakav čovjek nije svjestan činjenice da je iskazivanje ljubavi, prijatnosti i samilosti unutar svoga porodičnog okruženja preče nego da se to radi u društvenom okruženju. Ako tako ne bi postupao, onda čini i grijeh.

Dakle, kada je u pitanju iskazivanje ljubavi i samilosti, najpreči su nam naši ukućani, onda oni u našem bliskom okruženju itd. Zašto su nam najpreči članovi naše porodice? Svako ima svoju porodicu. Onima koji su izvan našeg porodičnog okruženja treba da se ljubav ukazuje u njihovim domovima, od strane njihovih ukućana. Ukoliko mi nismo sposobni da budemo u takvom stanju, zašto bi iskazivali te osjećaje nekima koji to već imaju, zapostavljajući članove svoje porodice?


[1]Kalem, 4.

[2]Ali Imran, 159.

[3]Hudžurat, 12.