U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Ranije smo govorili o vrstama zikra, a ostalo je da govorimo o njegovim razinama. Između vrsta i razina postoji razlika. Što se tiče vrsta zikra govorili smo o verbalnom, srčanom i djelatnom zikru.

Kada izgovaramo subhanallah, Allahu ekber itd., takav zikr nam je općepoznat i prvo što nam na um padne kada pomislimo na zikr. Međutim, ako sa namjerom Božijeg zadovoljstva nekome kažemo “Sabahajrullah” ili ako se pri susretu sa prijateljem iskreno nasmijemo, moguće je da od toga bude mnogo veće koristi i sevapa za nas nego od onoga subhanallah i Allahu ekber koje smo bez pažnje i usredsređenosti izgovarali. Ovo je slučaj kada za mjerilo vrijednosti postavimo iskrenost. Onda postaje jasno zašto bi jedno “Sabahajrullah” ili nešto drugo postalo vrjednije od zikra koji je izgovoren bez iskrenosti. Ako neko radi zadovoljstva Božijeg ili ostvarivanja bliskosti sa Njim iskreno krene pomiriti dva posvađana čovjeka ili sjedne sa svojom porodicom i provede neko vrijeme sa njima ili bilo šta drugo što je obojeno božanskom bojom, može da se ubroji u zikr.

Što se tiče srčanog zikra isti je slučaj i sa njim. Nekeda se srcem obraćamo neposredno Uzvišenom Bogu ili imamo svijest o Njemu, a nekada ne. Nekada radi zadovoljstva Božijeg razmišljamo o nekom drugom, mislimo o nekom problemu itd. U prvom slučaju se direktno vezujemo za Uzvišenog Boga i imamo uspostavljenu vezu sa Njim, dok je u drugom slučaju to posredno. Znači, prvenstveno, naša pažnja je zaokupljena nečim drugim, ali to drugo samo po sebi nije nama cilj, već to volimo zato što Uzvišeni Allah to voli. U oba slučaja, naše misli bilo da su neposredno ili posredno usmjerene prema Bogu, ubrajaju se u vid srčanog zikra.

Treća vrsta je djelatni zikr. Kada u ime Boga odemo posjetiti nekoga, te radnje koje naše tijelo obavlja prilikom odlaska u posjetu se ubrajaju u zikr. Takođe, namaske radnje, osim zikrova iz Kur'ana koje se izgovaraju u namazu, mogu da se ubrajaju u zikr.

Niko ne može tvrditi da je ostvario nešto ili da vodi brigu o drugima, da voli druge, da se brine o drugima, da želi dobro drugima dok u svim vrstama zikra nije ostvario izravnu vezu sa Uzvišenim Gospodarom. Ovo znači da čovjek ima svijest i da se može usredsrediti na Uzvišenog Boga direktno, da radi u ime Njega i Njegovog zadovoljstva. Ukoliko postoje ljudi koji tvrde da vole druge ljude, da se brinu o drugim ljudima, a ne obavljaju namaz i ibadete, onda to nije istinski, odnosno, bez ibadeta, bez usmjerenja direktne pažnje i svijesti o Bogu, indirektno sjećanje nije ostvarivo u okvirima zikra. U islamskoj kulturi su postojali ovakvi pojedinci i ovakva devijantna ponašanja. Ljudi su govorili da imaju čisto srce, da ne griješe i da žele dobro drugima, iako ne klanjaju.

Razine zikra

Kada je riječ o razinama zikra, spominju se tri razine. Zikr definišemo kao stanje sjećanja na Boga, bivanja za Boga i u prisustvu Boga. Dakle, ako zikr budemo definisali kao raditi, misliti, djelovati, govoriti, odlaziti za Boga i u prisustvu Božijem, ovakav zikr ima tri razine.

Govorit ćemo o zikru, sjećanju koje je ustaljeno i stanju zikra koje nije ustaljeno (ar. gajri mustaqar). Kada je u pitanju zikr koji nije ustaljen, kaže se da se osoba koja zikri povremeno osvjedočuje iskrama, ali nije ostvarila stanje fenaa. Ovo stanje, budući da su iskre povremene, nije nešto što traje, nije ustaljeno. U predajama Božijeg Poslanika se pojašnjava zikr koji nije ustaljen, pa se kaže: „U danima našeg života pušu povjetarci Milostivog. Budite svjesni, pazite i prigrabite te povjetarce (prilike) i nemojte ih napuštati, ni okretati leđa i lice od njih." Sadržaj ovog hadisa se odnosi na sve vjernike. Ukoliko obratimo pažnju na naše stanje, svi ćemo vidjeti da se u našim životima, kada su u pitanju ibadeti i činjenje ibadeta, postoje različite faze. Nekada kada obavljamo neki ibadet osjećamo da uživamo u tome i ne želimo da prekinemo. To stanje je u stvari taj povjetarac koji dolazi od Milostivog. Ali, nekada kada obavljamo ibadete nismo nimalo raspoloženi i jedva čekamo da završimo.

Iako se ova predaja odnosi na sve vjernike, ipak možemo shvatiti povezanost sadržaja ovog hadisa i neustaljenog zikra. Kada je riječ o neustaljenom zikru, rekli bismo da se govori o iskricama. Čovjek osjeća nešto u određenim razdobljima i uživa, pa tako i u ovom hadisu vidimo da se govori o tim povjetarcima kada čovjek bude dostojan da bude u prisustvu Božijem. Znači, kada smo govorili o neustaljenom zikru rekli smo da čovjek uživa i osjeća nekakvu težinu, ali nema snage ni moći da to stanje izdrži duži period.

Jedan konkretniji primjer da nam bude jasnije šta to znači osjećaj užitka i težine istovremeno. Jedan od arifa je vidio jednu veliku ličnost. Kada ga je vidio išao je prema njemu i taj prizor mu je pričinjavao osjećaj uživanja. Međutim, što mu se više približavao više je osjećao neku slabost. Kada se sasvim približio, rekao mu je da stane jer je osjećao kao da će mu srce iskočiti iz grudi. Dakle, osoba u neustaljenom zikru i uživa i osjeća slabost, jer njegovo biće još nije spremno da podnese prisustvo Božije. Ne da ne može podnijeti očitovanje Božije, već ne može da podnese ni primjere njegovog potpunog očitovanja kao što su poslanici ili Božije evlije. Kada se u predajama opisuje stanje Poslanika prilikom primanja Objave, zabilježeno je da su se primjećivali znaci promjene, kao to da se jako znojio. Takvo stanje primanja Objave ili ta vrsta prisutnosti je bila teško podnošljiva i zbog toga su kod Poslanika bili vidljivi znaci tog prisustva.

U svakom slučaju, ovo ne znači da se možemo porediti sa Poslanikom, ipak je Poslanik osoba koja je doživjela Miradž i bila u prisustvu Uzvišenog Gospodara, dok bliski melek Džebrail to nije mogao podnijeti.

Sljedeća razina je ustaljeni zikr, ali ne u potpunosti ustaljen, već je to neka srednja razina ustaljenosti zikra. Na ovoj razini osoba je malo napredovala i može više podnijeti prisustvo, ali još uvijek nije postigla da bude u stalnom prisustvu. Na ovoj razini se, također, javljaju iskrice koje traju duže, ali opet nisu stalne. Ukoliko osoba želi napredovati da to prisustvo kod njega bude stalno i trajno, potrebno je da uloži trud tako da nestane to stanje prekida iskrica. Pored truda, osoba treba da ima i posebnu pažnju i usredsređenost.

Treća razina zikra je potpuna ustaljenost. Na ovoj razini osoba koja se sjeća i spominje Uzvišenog Gospodara prešla je mnoštvo. Šta to znači iza sebe ostaviti (prevazići) mnoštvo? Ono što vidimo očima, ono što čujemo ušima u našim srcima ima oblik nekakvih mnoštava. Ovdje se pod mnoštvom misli na to da čovjek vidi i voli stvari pored Allaha, dž.š. Dakle, mi volimo Allaha, dž.š., ali i druge stvari. Takvo poimanje ili percipiranje je ustvari percipiranje koje se opisuje kao skriveni širk. Na ovakvoj razini, kada se okrenemo prema stvorenjima u tom trenutku više nemamo svijesti o Bogu. Usmjeravajući pažnju ka stvorenjima mi smo izgubili svijest o Bogu.

Kada čovjek gleda lijep prizor zaboravi na Boga i uživa u ljepoti tog prizora. Kada čuje neku lijepu melodiju, također zaboravi Boga i uživa u njoj. Ukoliko se ukaže prilika da počini grijeh, opet zaboravi Boga i učini grijeh. Ovo je stanje mnoštva i stanje smetenosti. Imam Ali je rekao: “Uzvišeni Allah je poslao Poslanika da bi vas spasio od velikih valova smetenosti.” Upravo ovaj hadis je najbolji opis stanja o kojem govorimo.

Kada mi vidimo mnoštvo, a ne jedno Biće, u tom stanju naše oči, uši, misli i srce bivaju lahko okupirane od strane stvorenja Božijih, tako da ne postoji jedinstvo naših perceptivnih moći, imaginacije, odnosno bića u cjelini. Bivamo vođeni našim strastima i tako zapadamo u stanje mnoštva. U ovakvom stanju osoba ili pojedinac nema nikakvu vlast nad svojim čulima, nad sklonostima svoje duše, nad svojim srcem itd. Njegove misli su neuređene i neskladne. Ukoliko je takav čovjek duhovni putnik, onda takvog čovjeka podučavaju određenom zikru, koji će za rezultat imati uređivanje i koncentrisanje misli i koje će sprječavati njihovu odlutalost.

Dakle, postoji mnoštvo u nama samima, a to mnoštvo vidimo i izvan nas, u vanjskom svijetu. Takav čovjek voli Boga, a voli i mnoge druge stvari. Ljubav običnih ljudi prema stvarima se razlikuje od ljubavi koje evlije gaje prema drugim stvarima. Čovjek ove stvari voli zato što mu koriste, dok evlije vole druge stvari zbog toga što ih vide kao manifestaciju Božije ljubavi. Smatraju da Božija ljubav obuhvata te stvari, pa i oni vole te stvari kao vid manifestacije Božijih savršenstava. Onaj čovjek koji i u unutrašnjem i u spoljašnjem svijetu vidi mnoštvo, on voli stvari u objektivnom svijetu radi njih samih, a ne zbog toga što su očitovanje Božije. Sve to zajedno su “vrijednosti” koje su proizašle iz imaginacije čovjeka i koje ćemo okarakterisati kao smetenost.

Za spas iz ovakvog stanja postoje stihovi koji se mogu čuti od profesora etike. Stihovi govore: “O ti jednog srca koji imaš sto srca, učini srce jednim srcem.” Čovjek treba da ima jedno srce, a on ima sto srca. Sve što vidi ga privlači i zaljubi se u to, i onda biće biva raštrkano. “Postavi srce gdje mu je mjesto i vladaj njime. U tom stanju ćeš imati ljubav i prema drugima i mnogo to jaču ljubav nego što si prije imao.” Ljubav će biti intezivnija zbog toga što će ovaj put druge voljeti radi Boga, zbog toga što ih smatra Njegovim manifestacijama.

“Ljubav drugih izbaci iz srca svog i ljubav prema drugima izbaci iz srca svog.” Dakle, ljubav koju treba izbaciti iz srca je ljubav onih koji pored Boga vide druge i smatraju sebe neovisnim od Boga. Ako čovjek izbaci iz srca sve što nije On, sve što misli da se nalazi pored Njega, onda će u takvom stanju imati ljubav i samilost prema drugima i ta ljubav koju osjeća i gaji prema drugima će biti mnogo jača i intezivnija od onog stanja kada je imao sto srca. Ta ljubav će biti u ime Boga, tako da će dobiti na kvalitetu i kvantitetu u odnosu na prijašnje stanje.

Sva hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!