Muhamed Sudi ili Ahmed Sudi Bosnavi je najznačajniji iranolog-lingvista kojeg je dalo balkansko područje i unutar višestoljetnog postojanja Osmanskog carstva zauzima istaknuto mjesto među onima koji su, kao podanici, bilo Turci ili pripadnici drugih naroda, Osmanske carevine dali značajan doprinos proučavanju perzijske književnosti, osobito njenom prevođenju i komentiranju.

Sudi Bosnavi je prevođenjem s perzijskog na turski jezik, uz veoma opširne komentare, četiri temeljna djela klasične perzijske kniževnosti: „Divan“ Hafiza Širazija, „Bustan“ i „Gulistan“ šejha Sadija Širazija i „Mesnevija“ od Dželaluddina Rumija ostavio sebi trajan spomen kako kod turskih tako i perzijskih književnih krugova i kritike.

Sudi i njegovo djelo je kroz radove naših orijentalista i iranista uglavnom predstavljeno našoj široj javnosti[1], međutim čini se da je nedovoljno obrađen aspekt prisustva Sudija u savremenoj iranskoj književnosti i kritici, i značaj koji se njemu i njegovu djelu pridaje. Dakako, u cilju autoritativne valorizacije Sudijevog djela neophodno je i šire rasvijetliti tretman ovog našeg naučnika u današnjoj perzijskoj literaturi i književnoj kritici, te ukazati na najznačajnije izvore koji dotiču Sudija i na koji je način predstavljen iranskoj čitalačkoj publici. Kada se radi o perzijskoj književnosti i njenoj kritičkoj obradi i komentiranju od strane neiranaca, bez sumnje, stavovi iranske kritike i književnih krugova prema tim radovima su vrijedni pažnje i respekta.

Prije nego što ukažemo na neke relevantne izvore i stavove iranskih književnih krugova na perzijskom jeziku, neophodno je istaći nekoliko biografskih podataka o Sudiju kojima raspolaže naša orijentalistika.

Vrlo je malo pouzdanih biografskih podataka koji bi nam mogli baciti više svijetla na Sudijev život. Rođen je u selu Sudici, blizu Čajniča. Godina rođenja je nepoznanica, pa čak i oko imena postoji dvojba, spominje se „najčešće Ahmed efendija, a nekad Muhamed“.[2] Interesantno je da se u svim radovima na perzijskom jeziku isključivo navodi ime Muhamed Sudi Bosnavi, ime Ahmed se uopće ne spominje. Šaćir Sikirić u vezi Sudija ističe kako mu „ne znamo ni pravog imena“.[3]

„Školovao se najprije u domovini, po svoj prilici u Sarajevu“,[4] nakon toga svoj školovanje je nastavio u Istanbulu, a perzijski jezik je naučio tokom školovanja kod Muslihuddina Larija, inače Iranca, muftije grada Dijarbekira. Njegovi biografi navode da je Sudi potom bio učitelj djece dvorske administracije i uglednika na Osmanskom dvoru, da bi potom bio smijenjen i u toj svojevrsnoj izolaciji Sudi prevodi i piše komentare o djelima perzijske književne klasike. Sudi je umro 1592. god.,[5] premda o godini Sudijeve smrti različiti izvori spominju i različite datume. Međutim on je komentar Sadijevog „Bustana“ napisao 1006. god.[6] po hidžri, dakle 1598. god.; prema tome, godina smrti mogla bi biti te ili u godinama nakon toga.

Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina vijeka kojeg smo tek ispratili, Sudijevi komentari Hafizovog „Divana“ te Sadijevog „Bustana“ i „Gulistana“ prevedeni su sa turskog na perzijski jezik i tom prilikom dati su kraći osvrti na Sudijeva djela i njegovu obradu iranskih književnika.

Od tri navedena komentara Sudijev komentar Hafizovog „Divana“ kod iranskih književnih krugova pobudio je najveću pažnju i, dakako, najpoznatiji je.

Općenito, Sudi, kao dobar poznavalac perzijskig jezika i kniževnosti, napose uvažavajući činjenicu da ne potječe iz perzijskog govornog područja, veoma je poznat i citiran, osobito među prosječnom iranskom književnom publikom. Elitistički i visokoobrazovani iranski književni krugovi, također, uvažavajući Sudijevo djelo i Sudija, prije svega, vide ga osobom koja je doprinijela promoviranju perzijske književnosti i nastojala je približiti čitaocima koji je nisu mogli razumijevati na jeziku kojim je pisana. Smatraju da su njegova djela prevashodno pisana čitaocima koji ne poznaju perzijski jezik. Kako ćemo vidjeti u nastavku, ovu činjenicu naglašavaju svi iranski autori. Stoga oni u njegovim komentarima Hafizove poezije, u biti najtežeg i umjetnički najprestižnijeg ostvarenja cjelokupne perzijske književnosti, i dvaju Sadijevih djela, ne vide posebno značajan znanstveni doprinos rasvjetljavanju njihovih književnih i semantičkih teškoća. Prema uvjerenju ovih krugova, mnoge riječi i sintagme, gramatičke karakteristike i pravila na koja je Sudi uložio mnogo truda da ih objasni turskim čitateljima za Irance, obzirom da im je to maternji jezik, su razumljivi sami po sebi i njihovo objašnjavanje čini se suvišnim. Ipak, i znanstveni književni krugovi Sudiju priznaju izvanredno poznavanje perzijskog jezika i književnosti, veliki književni i prevodilački dar, dobro prevođenje i komentiranje nekih stihova i konstrukcija, zavidan nivo gramatičkih i jezičkih objašnjenja, ali istodobno, na brojnim mjestima njegova objašnjenja podvrgavaju kritici i drže da nije dokučio smisao pojedinih stihova, da se ograničio samo na formalno i jezičko značenje, da nije obratio pažnju na metaforičku upotrebu pojedinih riječi i književnu tradiciju njihove primjene i, u tom kontekstu, njihovih specifičnih značenja u književnoj upotrebi.

No, bitno je kazati da savremena iranska književna literatura i kritika općenito, Sudijev komentar Hafizovog „Divana“ smatra najboljim i najkvalitetnijim djelom od svih sličnih komentara nastalih na turskom jeziku unutar Osmanske države.

S druge strane, Sudijev komentar Hafizove poezije mnogo je popularniji među običnim Irancima, koji ga smatraju jednostavnim i pristupačnim komentarom za obični iranski književni puk u razumjevanju Hafizove poezije, neopterećenim teškim gnostičkim tumačenjima filozofsko-teološkim učenjima i aspektima koji se mogu razumijevati i pronalaziti u Hafizovim stihovima. Većina običnih Iranaca kojima je poezija bliska, zna za Sudijev komentar Hafiza ili je, barem, čula za njega. U potvrdu popularnosti Sudijevog komentara Hafizovog „Divana“ u Iranu govori i činjenica, lahko primjetljiva svakom promatraču, da se u skoro svim knjižarama prodaje Sudijev komentar Hafizovog „Divana“ i nerijetko se može vidjeti izložen u kućnim vitrinama, kabinetima i uredima.

U svakom slučaju, najbolja potvrda značajne prisutnosti Sudija u književnom životu Irana proizilazi iz činjenice da se u svim ozbiljnijim analizama, kritikama i komentarima Hafizovog „Divana“ neizbježno spominje Sudi i citiraju njegovi stavovi, bilo u svrhu potvrde ili negacija. Istodobno svi ozbiljniji historijski leksikoni perzijske književnosti i njenog širenja van granica Irana spominju Sudija i njegovo prevodilaštvo i komentiranje perzijske književnosti na turskom jeziku. Kroz studij perzijskog jezika i književnosti na iranskim fakultetima studenti ovog smjera se nezaobilazno susreću sa Sudijem, bilo kroz predmet Hafizove poezije, Sadijevih djela ili, pak, obavezni predmet koji se sluša jedan semestar „Poznavanje izvora književnosti i metod istraživanja“.

Možda je vrijedno, usput, istaći da većina običnih Iranaca, pa, čak, i neki akademski krugovi, jednostavno Sudija smatraju i predstavljaju turskim učenjakom, a kada im kažete da je on bio Bošnjak nemalo se iznenade. Na času „Poznavanje izvora književnosti“, kada se govorilo o djelima koja obrađuju i komentiraju Hafizov „Divan“, profesor je, spominjući Sudija , kazao da se radi o jednom turskom učenjaku na Osmanlijskom dvoru koji je dobro poznavao arapski i perzojski jezik. Između ostalog, dodao je kako je Sudijev komentar Hafizovog „Divana“ , vrlo popularan kod naših širih narodnih masa, premda je pisan za čitateljstvo kojem perzijski nije maternji jezik, te se sa stanovištva savremene iranske lingvistike i filologije Sudiju ne može dati tako istaknut doprinos iranskoj književnoj znanosti.“

U već spomenutom udžbeniku „Poznavanje izvora književnosti i metod istraživanja“[7] što je ujedno i naziv predmeta na Odsjeku studija perzijskog jezika i književnosti, u dijelu predstavljanja izvora vezanih za komentare perzijskih klasika u nekoliko rečenica predstavljen je Sudijev komentar Hafizovog „Divana“.

U vezi Sudija i njegove obrade Hafizove poezije autor udžbenika piše: „Ovu knjigu je napisao na turskom jeziku Muhamed efendija, poznat kao Sudi, učenjak iz 10. stoljeća po hidžri, i komentar je Hafizove poezije. Gospođa doktor Ismeta Setarzade je ovu knjigu prevela na perzijski jezik. Sudi se nakon objašnjenja svakog stiha i svakog gazela pozabavio lingvističkim objašnjenjima riječi, a potom je prezentirao uobičajno vanjsko značenje pod nazivom rezultat (smisao) stiha.

Pisac, zbog neposjedovanja preciznih informacija o perzijskom jeziku i njegovim korijenima, ponekad daje riječi koje za poznavaoce perzijskog jezika nisu toliko privlačne. Ova knjiga je investiranjem njenog prevodioca u periodu od 1962. do 1968. godine u Teheranu štampana u četiri sveska i dosada je doživjela četiri izdanja.“[8]

U tekstu koji slijedi prezentirat ćemo dijelove iz predgovora i osvrta u povodu prijevoda i objavljivanja na perzijskom jeziku Sudijevih komentara i navode još nekih književnih djela nastalih u posljednje vrijeme u Iranu u kojima se spominje Sudijevo ime.

Komentar Hafizovog „Divana“

Naprijed je već kazano da je komentar Hafizovog „Divana“ drugo najpoznatije Sudijevo djelo koje je privuklo najveću pažnju književnih krugova kako u samom Iranu tako i van ove zemlje.

Komentar je napisan na turskom jeziku i u rasponu od šest godina u četiri sveska preveden je na perzijski jezik. Zadnje, četvrto izdanje štampano je 1995. god., tvrdog je i luksuznog poveza, te pored naziva knjige „Sudijev komentar Hafiza“ na koricama je ispisano i puno ime autora Muhamed Sudi Bosnavi.

U uvodu ovog prijevoda Seid Nefisi, uvažen profesor teheranskog Univerziteta, kaže: „O Sudiju Bosnaviju, koji je bio vrlo učen, moćan pjesnik i marljiv pisac, poznavao je tri jezika: turski, arapski i perzijski, nemamo toliko pouzdanih podataka. Jasno je tek toliko da je potjecao iz zemlje Bosne na Balkanu, koja je dugo bila posjed Austrijske carevine i Osmanske države… a sada je dio Jugoslavije. Od davnina mnogi stanovnici ove zemlje prihvatili su islam i islamsku, istočnjačku kulturu, a među njima bilo je nekoliko pjesnika i pisaca na perzijskom jeziku.“[9]

Nefisi za Sudija kaže da je većinu svog života proveo u Istanbulu, gdje je i napisao svoje komentare, a uz to je bio i učitelj djece osmanlijske aristokracije. On, također, ističe da je od njegovih djela sačuvan komentar „Mesnevije“, komentari Sadijevog „Bustana“ i „Gulistana“, dva komentara Hafizovog „Divana“, i prijevod s arapskog „Safiye we Kafiye“, dvije poznate poeme iz gramatike arapskog jezika Ibni Hadžiba.

U vezi Hafizovog „Divana“ Nefisi kaže kako je Sudi prvo napisao kraći komentar, a potom opširni komentar Hafizovog djela. On dalje naglašava: „Nema sumnje da je Sudijev komentar najznačajnija knjiga do sada napisana o Hafizovoj poeziji. Blizu je 350 godina kako prolazi od njenog pisanja i ova knjiga se ubraja u najznačajnije djelo u prezentiranju jednog markantnog poglavlja iranske književnosti i u potpunosti zavrjeđuje da se, također, Iranci njome okoriste.“[10]

Prevodilac Sudijevog komentara, gospođa Ismeta Setarzade, ističući da Sudi potječe iz Bosne i da je u potpunosti vladao perzijskom i arapskom književnošću naglašava da je „od komentara Hafizove poezije na engleskom, francuskom i turskom jeziku, najpoznatiji i najkorisniji Sudijev komentar, … a od dva kruga komentara na turskom jeziku Sudijev komentar je najkompletniji.“[11]

Prema njenim rječima, dokaz supremacije Sudijevog komentara u odnosu na ostale potvrdit će se svakom čitaocu. Ona ističe da je „namjera komentatora objašnjenje lingvističkih i vanjskih značenja i na taj način suzdržao se od svake vrste imaginarnog i alegorijskog i nije se trudio da stihove komentira putem složenijih i irfanskih tumačenja. Nesumnjivo je da je većina Hafizovih gazela veoma teška i u njima u velikoj mjeri postoji simbolizam, gnostička značenja i sufijski termini. Međutim, često je u nekim gazelima smisao na vanjskom značenju i to vanjsko značenje učinilo je Hafiza poznatim među običnim pukom i elitom.“[12]

Prevodilac u uvodnim napomenam ističe da je Sudi mnogobrojne gramatičke rasprave i pravila perzijskog jezika objašnjavao shodno svom vlastitom stavu i mišljenju, i prevodilac na perzijski jezik, koliko je to bilo moguće i u nužnim slučajevima kada se radilo o gramatičkim i lingvističkim pravilima suprotnim perzijskoj gramatici, u fus-notama je dao sažeta objašnjenja.

Komentari Sadijevih djela

S turskog jezika na perzijski su prevedena još dva Sudijeva djela, Sudijev komentar „Gulistana“ i komentar „Bustana“, oba djela velikog iranskog pjesnika šejha Sadija Širazija.

„Bustan“ je poetsko djelo napisano 655. god. po hidžri, a „Gulistan“ je, ustvari, rimovana proza sa velikim udjelom perzijske i nešto arapske poezije, napisan 656. god. po hidžri.

Sudi je komentar „Gulistana“ napisao 1004. god. po hidžri.[13] Prijevod na perzijski jezik Sudijevog komentara „Gulistana“ štampan je 1970. god., a sa uvodom, biografijom, sadržajem i ostalim dodacima ima 1120 stranica. Izdavač je Kitab forusi Teheran, a prevodioci su Zejnul-Abidin Cavosi, Hajdar Hostinat i Ali Ekber Kazimi.

Prevodioci „Gulistana“ također prvo daju osnovne biografske podatke o samom autoru. I oni ga predstavljaju poznatim učenjakom svoga vremena, dobro upoznatim sa arapskom i perzijskom književnošću, a njegov komentar Sadijevog „Gulistana“ drže „najpoznatijim i najkorisnijim komentarom ovoga djela koji sadrži praktične i književne tančine, dragocjena objašnjenja i komentare.“[14] Spominju njegovo bosansko porijeklo, te da je perzijski jezk naučio tokom službovanja kod muderisa i muftije grada Dijarbekira, Muslihuddina Larija, kao i činjenicu da je bio u službi učitelja na Osmanlijskom dvoru. Interesantno je da prevodioci od Sudijevih komentara perzijskih pjesnika ne spominju njegov komentar „Mesnevije“ Dželaluddina Rumija.

U vezi Sudijeve metode i tvorbe glagolskih vremena u perzijskom jeziku prevodioci ističu da je Sudi bio na stajalištu da se osnovica za tvorbu prošlog vremena izvodi iz infinitiva glagola koji se završavaju na „tan“ i „dan“, a osnovica sadašnjeg vremena iz infinitiva koji se završavaju na „idan“. Potom dodaju da je „potencirao na pogrešnosti nekih infinitiva i odbacio je stajališta drugih komentatora. Treba znati da infinitivi koje je preferirao Sudi nisu pogrešni, nego drugostepeni i infinitivi koji se više ne upotrebljavaju.“[15]

Oni naglašavaju da cilj prevođenja ovog djela nije verifikacija i potvrda svih Sudijevih stavova, nego prezentiranje Irancima, čiji je maternji jezik perzijski, rezultata truda i pažnje prema perzijskoj književnosti jednog neiranskog učenjaka.

Manucehr Murtezavi, profesor perzijskog jezika i književnosti, Sudija smatra „najuspješnijim komentatorom perzijskih književnih djela“[16], a njegove komentare Hafizovog „Divana“ i Sadijevog „Bustana“ najkorisnijim komentarima napisanim na ova dva književna djela. Po njegovom mišljenju, osnovna prednost i kvalitet Sudijevih komentara ogleda se u činjenici što je on, koliko god je to bilo moguće, nastojao izbjeći opće nedostatke starijih književnih komentara, dakle, ulaženje u pitanja i suvišne diskusije koje su izvan teme i na taj način pokazivanje vlastitog znanja i učenosti pod izgovorom komentiranja djela drugih autora. Sudi je uzeo srednji pristup, znači objašnjenje riječi, pozornost prema različitim značenjskim aspektima, aludiranje na teškoće i promišljanje nejasnih sintagma i stihova.[17]

Sudi, prema mišljenju profesora Murtezavija, nije uspio u rasvjetljavanju teškoća Hafizovog „Divana“ i Sadijevih djela uraditi temeljit i znanstven posao, što je u ondašnjim prilikama bilo i nemoguće, međutim nije zanemariv njegov uspjeh u objašnjavanju književnih teškoća. On priznaje da su ovakve knjige u jednom određenom vremenskom periodu imale veliku znanstvenu vrijednost i sada mogu biti korisne sa drugih aspekata.

Premda i profesor Murtezavi naglašava činjenicu da je Sudi svoje komentare pisao za tursko govorno područje i veliki dio ovakvih komentara zauzimaju prijevodi riječi i književnih konstrukcija, čije je razumjevanje i poznavanje za Irance sasvim normalno, „opća korist ovih komentara ogleda se sa stanovišta objašnjenja gramatičkih pravila i različitih jezičkih i semantičkih sintagmi, i u ovom pogledu korisni su za iranske čitaoce, posebice u prezentiranju komentatorovog metoda i načina rješavanja temeljnih teškoća“[18]

U pogledu Sudijevog komentara „Mesnevije“ Murtezavi iznosi stav da on nije na toj razini i ne misli da se njegov komentar mogao porediti sa autoritativnim komentarima „Mesnevije“ na turskom jeziku jer „popularnost ovih komentara i anonimnost Sudijevog sigurno nije bez razloga.“[19]

Tri godine nakon prevođenja Sudijevog komentara „Gulistana“, treći Sudijev komentar perzijskih klasika preveden je i štampan u Iranu. Naime, 1973. god. Ekber Behruz preveo je na perzijski jezik Sudijev komentar Sadijevog „Bustana“.

Može se primjetiti da je u ovom periodu, očito, u iranskim književnim krugovima vladalo veliko interesovanje za Sudijevu obradu perzijskih klasika. U rasponu od 11. godina prevedena su sva iranskim znanstvnicima dostupna Sudijeva djela na polju perzijske književnosti.

Treba istaći da je, općenito gledajući, ovo razdoblje u Iranu karakterizirao veliki interes, trud i istraživanje prisustva perzijskog jezika i književnosti van granica Irana, posebno na Indijskom potkontinentu i prostorima nekadašnje Osmanske države. Usljed toga, u ovom polju u Iranu su nastala brojna istraživačka djela, a istodobno po bibliotekama i arhivima Turske, Indije, Pakistana, bivšeg Sovjetskog saveza i evropskim metropolama pretraživana su ostvarenja na perzijskom jeziku, umnožavana i donošena u Iran. Tu su se obrađivala i uz kritičke osvrte štampala. Otuda ne treba čuditi veliki interes koji je u ovom razdoblju iskazan prema Sudiju.

Prijevod „Bustana“, prema ovim riječima prevodioca, štampan je u dva sveska i prevodilac ističe da je dvije godine neprestano radio na njegovom prijevodu.

Predgovor za prijevod „Bustana“, kao i prethodnog Sudijevog djela, napisao je profesor Manucehr Murtezavi, koji u vezi Sudijevog komentara „Bustana“ kaže: „Kad god sa praktičnog stajališta promatramo korisnost Sudijevih komentara, ako se ne može kazati da je komentar „Bustana“ ispred komentara Hafizovog „Divana“, onda je zasigurno na istom nivou“.[20] On još jedanput naglašava svoje više puta kazano uvjerenje da su Sudijevi komentari Hafizovog „Divana“ i Sadijevog „Bustana“ najkorisniji od svih sličnih djela napisanih u ovoj oblasti. Murtezavi ovako objašnjava razloge korisnosti prevođenja Sudijevog komentara na perzijski jezik: „prevođenjem Sudijevog komentara Sadijevog „Bustana“, s jedne strane, prevodilac je omogućio iranskim učenjacima da se koriste ovim autoritativnim komentarom, a, s druge strane, predočavanjem jednog od simbola utjecaja književnosti Irana na prostranoj islamskoj pozornici, napravio je iskorak u dokazivanju svjetske reputacije kulture Irana.“[21]

Ekber Behruz, prevodilac Sudijevog komentara „Bustana“, ponovno ističe osnovni nedostatak koji naglašavajuu svi iranski kritičari – da je Sudi prevodio i objašnjavao riječi koje su Irancima poznate, i stoga je u svom prijevodu izostavio neka Sudijeva objašnjenja, jer nije smatrao korisnim da ih dva puta prevodi na perzijski jezik, pa je samo prevodio objašnjenja teže razumljivih riječi i gramatičkih pravila što ih je dao Sudi. Međutim smisao i sadržaj stihova, i onda kada su bili veoma jednostavni, u potpunosti je preveo.

Na početku knjige data je kraća Sudijeva biografija, naprijed su uglavnom spomenute sve značajke iz Sudijevog života koje se mogu naći u perzijskim izvorima, a u fus-noti je istaknuto da je ova biografija preuzeta iz prvog sveska knjige „Osmanski pisci“, autora Bruseli Mehmeda Tahira, bez navoda godine i mjesta izdanja.

Sudi u drugim književnim djelima

Sudi je našao sebi mjesto i posvećeno mu je nekoliko redaka i u najautoritativnijem i najkompletnijem riječniku perzijskog jezika „Lugatname Dehkhoda“.

U 18. tomu ovog kapitalnog riječnika, na stranici 717 o Sudiju je zapisano sljedeće:

„Sudi je iz Bosne (Jugoslavije). Posjedovao je potrebne informacije o perzijskom i arapskom jeziku i krajem svog  životnog vijeka obavljao je dužnost učitelja – službenika Osmanskog dvora. Napisao je komentar Hafizovog „Divana“, komentar „Kafiye“ Ibn Hadžiba, komentar „Mesnevije“ Dželaluddina Rumija, komentar „Gulistana“ i komentar Sadijevog „Bustana“, Hadži Halifa zapisao je da je Sudi umro 1000. god. po hidžri, međutim on je 1006. god. po hidžri napisao komentar Sadijevog „Bustana“.[22]

Ipak, može se primjetiti da u današnjim književnim krugovima Irana interes za Sudijeva djela u izvjesnoj mjeri splašnjava. No, komentar Hafizovog „Divana“ u odnosu na ostala Sudijeva dijela u vrhu je pažnje. U prilog tome govori i činjenica da je doživio četiri izdanja, dok Sudijevi komentari „Gulistana“ i „Bustana“, koliko je poznato, sem prvog izdanja prije trideset godina nisu ponovo štampani i nedostupni su u knjižarskoj prodaji.

Kada analiziramo Sudijevo bavljenje perzijskom književnošću, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da su o Hafizovom „Divanu“ kao i o većini temeljnih djela perzijske klasične književnosti, ne samo u Iranu nego i na svim značajnijim svjetskim jezicima, nastali brojni komentari i kritičke obrade. Današnja iranska književna kritika stoji na stanovištvu da sva ta brojna djela nisu kazala sve o perzijskoj književnosti, mnoga od njih su obrađivala i koncentrirala se na pojedine segmente, istodobno, zapostavljajući druge, podložna su kritici i nisu bez manjkavosti i nedostataka. U tom kontestu treba promatrati i Sudijeva djela, ali, bez sumnje, u vremenu i sredini u kojoj su nastala bila su od neprocjenjive vrijednosti.

Međutim, neporeciva činjenica i ujedno najbolja potvrda Sudijeve vrijednosti proizilazi iz toga što je, ovaj bosanski autor često citiran i navođen u kasnijim djelima perzijskih književnih teoretičara i autora. U savremenoj književnoj literaturi i djelima koja nastaju u Iranu, pogotovo kod obrade Hafizove poezije i Sadijeve književnosti, mišljenja Sudija ili, u najmanju ruku, spominjanje njegovog imena čini se nezobilaznim.

Radi ilustracije navest ćemo nekoliko primjera citiranja ili pozivanja na Sudija u današnjim perzijskim djelima.

U Iranu uvaženi teoretičar perzijske književnosti, doktor Golam Husein Jusufi, u svom komentaru Sadijevog „Gulistana“ na 14 mjesta navodi Sudijeve stavove ili upućuje na njega, a u literaturi za ovo izdanje koju je koristio autor naveden je i Sudijev komentar „Gulistana“.[23]

Ovaj isti autor također je napisao i komentar Sadijevog „Bustana“, i između ostale literature navodi i Sudijev komentar ovog djela, doduše samo na jednom mjestu u tekstu upućuje na Sudijev komentar.[24]

Doktor Sirus Semis u „Rječniku aluzija“ na strani 313., kada pojašnjava korijen i značenje riječi Zulejha, citira mišljenje Sudija iz komentara Hafizovog „Divana“. On također navodi Sudijev komentar Hafiza kao dio literature u pripremi ovog Rječnika.[25]

Doktor Abdul-Husein Zarrinkub, jedan od najvećih savremenih književnih teoretičara i autoriteta u Iranu (umro prije dvije godine), u izvrsnoj knjizi „Iz sokaka boema“, o životu i mišljenju Hafiza Širazija, prilikom kraćeg izbora literature o Hafizu, u nekoliko rečenica predstavio je i Sudijev komentar Hafizovog „Divana“. Zarrinkub u vezi Sudijevog komentara ističe „da se Sudijev komentar ograničava na jezičko i lingvističko objašnjenje, međutim sa stanovištva registriranja rukopisa ponekad implicira nešto većom koristi. Upravo sa stanovištva korištenja rukopisa neki su u tom pogledu protestirali i optužili ga za nastojanje da Hafiza prikaže sunijom, međutim stari rukopisi koji postoje ovaj protest čine neopravdanim i ne ostavljaju da ono što je izbačeno i ispušteno u njegovom rukopisu ni u kom slučaju nije bilo njegovom namjerom, nego, ustvari, zbog nepostojanja tih stvari u starijim rukopisima.“[26]

Naravno, ovo je samo nekoliko ilustrativnih primjera prisutnosti Sudija u iranskoj savremenoj literaturi i književnosti. Dakako, namjera ovg teksta nije prezentiranje svih tih uzoraka, jer je njihov broj, doista, velik.

Nedvojbeno, iz prezentiranog može se zaključiti da su Sudiju i njegovom djelu u Iranu izrečene vrlo respektabilne pohvale i kritike. Kada se radi o zamjerkama i primjedbama iluzorno je očekivati da ih ne bude. Primjedba o suvišnom komentiranju i objašnjavanju nekih riječi, naravno, sa stanovištva perzijskih kritičra sasvim je na mjestu, međutim, ne treba zanemariti činjenicu da je Sudi pisao komentare za turske čitaoce i, kao što smo vidjeli, svi iranski autori naglašavaju ovu činjenicu. Stoga, s ovog aspekta, postojeća kritika ne stoji, čak naprotiv, ovakav njegov pristup može biti dodatni kvalitet.

U pogledu zamjerke zadržavanja samo na jezičkom i lingvističom objašnjenju, bez poniranja u unutarnje smislove i poruke, posebice Hafizovog „Divana“, ova zamjerka je dosta jača i, čini se, opravdana. Uvažujući slobodu svakog komentatora da promatra i sa svog stajališta razumijeva književna djela, ipak, klasičnoj perzijskoj književnosti ne može se oduzeti ili ignorirati njena unutarnja, ezoterijsko-sufijska dimenzija. Ovo duhovno stablo dalo je najljepše i najsočnije plodove poetske riječi, stoljećima je hranilo na stotine pjesnika, ne samo u Iranu, i svako ozbiljnije poniranje i bavljenje perzijskom književnošću, neminovno traži uvažavanje ovih činjenica. Dabome, nije Sudi jedini koji je zauzeo ovaj kurs, dapače, tokom minulih stoljeća mnogi su prilazili i tumačili perzijsku književnost kroz prizmu sebi karakterističnih pogleda i ukusa, toga i danas u samom Iranu ima i biće. Štaviše, ta šarolikost doprinosi bogatstvu i sveobuhvatnijem promišljanju književnosti. U tome se i ogleda vrijednost Sudijevog truda.

Preuzeto iz magazina: Beharistan

[1]Opširnije o Sudiju vidjeti Džemal Čehajić, Ahmed Sudi Bošnjak, POF 28-29, Sarajevo 1980., Šaćir Sikirić, Sudi kao komentator Sadijina Gulistana, POF, 1, Sarajevo, 1950., Bećir Džaka, Sudijevi komentari na perzijskom jeziku, POF, 39, Sarajevo, 1989., Hazim Šabanović, Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo , 1973.
[2]Bećir Džaka, Sudijevi komentari na perzijskom jeziku, POF, 39, str.173, Sarajevo, 1989.
[3]Šaćir Sikirić, Sudi kao komentator Sadijina „Gulistana“, POF, 1, str. 51, Sarajevo, 1950.
[4]Isto, str. 51.
[5]Džemal Čehajić, Ahmed Sudi Bošnjak, POF 28-29, str. 103, Sarajevo, 1980.
[6]Lugatname Dehkhoda, tom 18, str 717, Teheran, 1946-1979.
[7]Abbas Mahjar, Poznavanje izvora književnosti i metod istraživanja, str. 193-194, Katreh, Teheran, 1996.
[8]Isto.
[9]Sudijev komentar Hafiza, prijevod na perzijski Ismeta Setarzade, tom 1, str. 20., Teheran, 1995.
[10]Isto, str. p.
[11]Isto, str. p.
[12]Isto.
[13]Sudijev komentar Sadijevog „Gulistana“, prijevod na perzijski Zejnul-Abidin Cavosi, Hajdar Hostinat i Ali Ekber Kazimi, str. 18, Teheran, 1970.
[14]Isto, str. 15.
[15]Isto, str. 16.
[16]Isto, str. 11.
[17]Isto, str. 11.
[18]Isto, str. 10.
[19]Isto, str. 12.
[20]Sudijev komentar „Bustana“, prijevod na perzijski  Ekber Behruz, str. 12, Teheran, 1973.
[21]Isto, str. 13.
[22]Lugatname Dehkhoda, tom 18, str. 717, Teheran, 1946-1979.
[23]Golam Husein Jusufi, Gulistane Sadi, peto izdanje, Teheran, 1998.
[24]Golam Husein Jusufi, Bustane Sadi, peto izdanje, Teheran, 1996.
[25]Sirus Semisa, Rječnik aluzija (Ferhange talmihat), peto izdanje, Teheran, 1996.
[26]Abdul-Husein Zarrinkub, Iz sokaka boema (Az kuceje rendan), osmo izdanje, str. 259-260.